1.

Kada sud Europske unije po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak, je li njegova ovlast za poništenje ograničena načelom ne ultra petita? Ili taj sud u takvom slučaju može, ili čak mora, odstupanjem od navedenog načela, izvesti sve pravne zaključke koji proizlaze iz prihvaćanja razloga koji se odnosi na javni poredak, a stoga i eventualno prekoračiti zahtjeve stranaka?

2.

To je u biti temeljno pitanje koje se postavlja u ovom predmetu koji se odnosi na žalbu kojom British Airways plc (u daljnjem tekstu: BA) traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 16. prosinca 2015., British Airways/Komisija (u daljnjem tekstu: pobijana presuda) ( 2 ).

3.

Kontekst tog predmeta prilično je poseban. Društvo BA podnijelo je pred Općim sudom tužbu za djelomično poništenje Odluke Komisije C(2010) 7694 final od 9. studenoga 2010. kojom je sankcionirano njegovo sudjelovanje u protutržišnom zabranjenom sporazumu u sektoru zračnog prijevoza tereta (u daljnjem tekstu: sporna odluka) ( 3 ). Međutim, Opći sud nije ispitao nijedan od razloga koje je BA naveo u svojoj tužbi, ali je po službenoj dužnosti istaknuo nedostatak u obrazloženju kojim je zahvaćena sporna odluka u cijelosti. Ipak, smatrajući da je ograničen načelom ne ultra petita, Opći sud poništio je navedenu odluku u pogledu društva BA samo u granicama njegova zahtjeva za djelomično poništenje. Društvo BA u svojoj žalbi osporava taj pristup i tvrdi da je Opći sud trebao poništiti spornu odluku u cijelosti.

4.

Ovaj predmet Sudu pruža priliku da pojasni opseg ovlasti suda Unije osobito kada taj sud u okviru spora u pogledu zakonitosti po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak.

5.

Njime se otkriva napetost koja postoji između temeljnih, ali ponekad suprotstavljenih zahtjeva, koje mora ispuniti svaki pravni poredak, odnosno, s jedne strane, zahtjeva zakonitosti, koji podrazumijeva ovlast/zadaću suda Unije da po službenoj dužnosti istakne razloge koji se odnose na javni poredak, i, s druge strane, zahtjeva stabilnosti pravnih odnosa, razmotrenog u posebnom okviru ovog slučaja, u vezi s ograničenjem ovlasti suda koje proizlazi iz načela dispozitivnosti, čija je posljedica načelo ne ultra petita.

6.

Kako bi odgovorio na temeljno pitanje koje se postavlja u ovom predmetu, kojem, uostalom, prethode pitanja u pogledu dopuštenosti žalbe društva BA koja nisu očita, Sud će biti pozvan da usporedbom različitih uključenih načela pronađe pravednu ravnotežu između tih zahtjeva.

7.

Nakon zahtjeva za oslobađanje od kazne ( 4 ) koji su društva koja pripadaju grupi Deutsche Lufthansa podnijela 2005. Europska komisija je pokrenula istragu o postojanju protutržišnih ponašanja na tržištu zračnog prijevoza tereta.

8.

Ta je istraga završena donošenjem sporne odluke 9. studenoga 2010. koju je Komisija uputila 21 prijevozniku, među kojima i društvu BA.

9.

Komisija je u toj odluci utvrdila da su BA i drugi zračni prijevoznici, time što su sudjelovali u usklađivanju određenih elemenata cijene koju treba zaračunati za usluge zračnog prijevoza tereta ( 5 ), povrijedili članak 101. UFEU‑a, članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.) i članak 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu, potpisan 21. lipnja 1999. u Luxembourgu, odobren u ime Zajednice Odlukom 2002/309/EZ, Euratom Vijeća i Komisije o sporazumu o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji od 4. travnja 2002. o sklapanju sedam sporazuma sa Švicarskom Konfederacijom (SL 2002., L 114, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 60., str. 3.). Komisija je na temelju toga društvu BA izrekla novčanu kaznu od 104040000 eura.

10.

BA je 24. siječnja 2011. pred Općim sudom podnio tužbu za djelomično poništenje sporne odluke ( 6 ). U prilog svojoj tužbi BA se pozvao na sedam tužbenih razloga. Svi su adresati sporne odluke, osim zračnog prijevoznika Qantas Airways Ltd., također pobijali spornu odluku pred Općim sudom.

11.

U okviru mjere upravljanja postupkom, Opći sud pozvao je stranke da podnesu svoja očitovanja o postojanju eventualnog proturječja između obrazloženja sporne odluke i prva četiri članka izreke iste odluke.

12.

Opći sud je 16. prosinca 2015. donio pobijanu presudu ( 7 ).

13.

Opći sud u toj je presudi najprije podsjetio da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nedostatak obrazloženja ili nedovoljno obrazloženje bitna povreda postupka, u smislu članka 263. UFEU‑a, i predstavlja razlog koji se odnosi na javni poredak koji sudac Unije može, ili čak mora, istaknuti po službenoj dužnosti ( 8 ).

14.

Nadalje, Opći sud utvrdio je, s jedne strane, postojanje proturječja između obrazloženja i izreke sporne odluke ( 9 ) te, s druge strane, postojanje znatnih unutarnjih proturječja u samom okviru obrazloženja navedene odluke ( 10 ), a da pritom nije ispitao nijedan od sedam razloga na koje se poziva BA.

15.

Naposljetku, Opći sud istaknuo je da su unutarnjim proturječjima sporne odluke povrijeđena prava obrane društva BA jer mu nisu omogućila razumijevanje naravi i dosega utvrđene povrede ili utvrđenih povreda i jer su ga spriječila u provedbi njegova nadzora ( 11 ).

16.

Nakon te analize Opći sud zaključio je da je sporna odluka zahvaćena nedostatkom u obrazloženju.

17.

Međutim, Opći sud presudio je da, s obzirom na to da sud Unije ne može odlučivati ultra petita i da poništenje koje proglasi ne smije prekoračiti zahtjev tužitelja, zaključak o postojanju nedostatka u obrazloženju u ovom slučaju ne može dovesti do poništenja sporne odluke u cijelosti u dijelu u kojem se odnosi na BA ( 12 ).

18.

Opći sud istaknuo je u točki 90. pobijane presude da je točno da je BA na raspravi tvrdio da je taj sud mogao poništiti spornu odluku u cijelosti jer izreka nije odražavala obrazloženje navedene odluke. Međutim, Opći sud presudio je da, čak i ako bi bilo moguće smatrati da je BA implicitno izrazio želju da izmijeni svoje zahtjeve i da na raspravi zatraži poništenje navedene odluke u cijelosti u dijelu u kojem se odnosi na njega, s jedne strane, izmjena zahtjeva podliježe vrlo strogim zahtjevima u pogledu jasnoće i sadržaja te se mora provesti službeno i da, s druge strane, nedostatak u obrazloženju kojim je zahvaćena sporna odluka proizlazi iz samog čitanja te odluke te se ne može smatrati pravnim i činjeničnim pitanjem za koje se saznalo tijekom pisanog dijela postupka.

19.

Opći sud u tim je okolnostima poništio spornu odluku u granicama utvrđenima zahtjevima iz tužbe koju je podnio BA ( 13 ).

20.

Komisija je 17. ožujka 2017. donijela novu odluku o protutržišnom zabranjenom sporazumu koji je sankcioniran u spornoj odluci. Što se tiče društva BA, u toj su odluci ponovno navedeni aspekti sporne odluke koji su poništeni u pobijanoj presudi.

21.

Društvo BA svojom žalbom traži od Suda, kao prvo, da ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem je doseg poništenja sporne odluke tom presudom ograničen na tužbene zahtjeve koje je ono istaknulo u svojoj tužbi u prvom stupnju, kao drugo, da ukine točku 1. izreke pobijane presude, kao treće, da poništi spornu odluku u cijelosti i, kao četvrto, da Komisiji naloži snošenje troškova ove žalbe.

22.

Komisija od Suda zahtijeva da odbije žalbu i da društvu BA naloži snošenje troškova.

23.

BA u prilog svojoj žalbi iznosi dva žalbena razloga. Svojim prvim žalbenim razlogom tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je ograničen načelom ne ultra petita. Prema mišljenju društva BA, Opći sud trebao je spornu odluku poništiti u cijelosti s obzirom na to da je po službenoj dužnosti istaknuo razlog koji se odnosi na javni poredak i utvrdio postojanje nedostatka kojim je zahvaćena sporna odluka u cijelosti. Drugi žalbeni razlog, istaknut podredno, temelji se na povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu koje je predviđeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

24.

Komisija najprije ističe prigovore nedopuštenosti žalbe koje valja analizirati prve.

25.

Kao prvo, prema mišljenju Komisije, žalba je nedopuštena jer društvo BA pobijanu presudu nije priložilo tužbi, što predstavlja povredu članka 168. stavka 2. Poslovnika Suda ( 14 ).

26.

U tom pogledu valja istaknuti da se starim Poslovnikom Suda izričito predviđalo da „[o]dluka Općeg suda koja je predmet žalbe mora biti priložena toj žalbi” ( 15 ). Takav zahtjev ipak nije izričito naveden u Poslovniku Suda koji je stupio na snagu 1. studenoga 2012. U tom se potonjem poslovniku, u članku 168. stavku 1. točki (b), samo zahtijeva da tužba sadržava „naznaku pobijane odluke Službeničkog suda”, tako da Sud tu odluku može identificirati nedvosmisleno.

27.

Članak 168. stavak 2. navedenog poslovnika upućuje na članak 122. stavak 1. istog Poslovnika, koji pak upućuje na članak 21. drugi stavak Statuta Suda Europske unije. Iz te dvije potonje odredbe proizlazi da tužbi mora biti priložen akt čije se poništenje zahtijeva „kada je to prikladno”. Međutim, prema mojem mišljenju, izraz „kada je to prikladno” treba shvatiti na način da tužbi nije potrebno priložiti pobijani akt kada Sud može lako pristupiti tom aktu, što je, s obzirom na tehnološki razvoj, sada uvijek slučaj za presude i rješenja Općeg suda.

28.

Iz toga slijedi da se člankom 168. stavkom 2. Poslovnika ne zahtijeva da se žalbi priloži pobijana presuda te da stoga prvi prigovor nedopuštenosti Komisije treba odbiti.

29.

Kao drugo, prema mišljenju Komisije, žalba je nedopuštena jer se njome ne poštuju zahtjevi predviđeni člankom 56. Statuta Suda Europske unije kao i člancima 169. i 170. Poslovnika Suda. Međutim, prije analize tih prigovora valja ispitati prigovor Komisije da je replika, koju je BA smio podnijeti kako bi odgovorio na te prigovore, nedopuštena u cijelosti.

30.

Komisija tvrdi da argumenti koje je BA istaknuo u svojoj replici kao odgovor na njezine prigovore nedopuštenosti predstavljaju novi razlog podnesen tijekom postupka i da je replika zbog te kvalifikacije nedopuštena u cijelosti ( 16 ). Naime, prema mišljenju Komisije, dok je BA u svojoj žalbi istaknuo da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije izveo sve pravne zaključke koji su proizlazili iz prihvaćanja razloga koji se odnosi na javni poredak istaknut po službenoj dužnosti, BA je po prvi put u svojoj replici pobijao odbijanje svojega zahtjeva za poništenje sporne odluke u cijelosti, koji je istaknuo na raspravi pred Općim sudom.

31.

U tom pogledu valja podsjetiti da je Opći sud tijekom postupka, u okviru kojeg je bilo potrebno uspostaviti proturječje s obzirom na razlog koji je namjeravao istaknuti po službenoj dužnosti, pozvao stranke da zauzmu stajalište o tom razlogu.

32.

Iz točke 90. pobijane presude proizlazi da je BA na raspravi, u okviru svoje argumentacije koja se odnosi na taj razlog, izričito tvrdio da je Opći sud mogao poništiti spornu odluku u cijelosti.

33.

U istoj točki pobijane presude Opći sud izričito je odbio taj zahtjev društva BA te ga tako u biti smatrao „implicitnim” zahtjevom (izraz koji je upotrijebio Opći sud) za izmjenu tužbenih zahtjeva tog društva. Opći sud zatim je djelomično poništio spornu odluku u granicama zahtjeva koje je BA podnio u svojoj tužbi.

34.

BA u svojoj žalbi tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je u ovom slučaju ograničen načelom ne ultra petita. Prema tezi društva BA, sud bi, kada po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak, trebao imati ovlast izvesti pravne zaključke koji proizlaze iz prihvaćanja tog razloga, odnosno u ovom slučaju, poništiti spornu odluku u cijelosti. Prema mišljenju društva BA, sud je slobodan izvršavati takvu ovlast neovisno o zahtjevima stranaka, tako da u ovom slučaju čak i nije bilo potrebno podnijeti zahtjev za izmjenu tužbenih zahtjeva kako bi Opći sud mogao poništiti spornu odluku u cijelosti ( 17 ).

35.

Iz te teze logično proizlazi da je, prema mišljenju društva BA, s obzirom na to da je Opći sud, prihvativši razlog koji je istaknuo po službenoj dužnosti, u svakom slučaju trebao poništiti spornu odluku u cijelosti, rasuđivanje iz točke 90. pobijane presude, u kojoj je Opći sud odbio njegov zahtjev za poništenje sporne odluke u cijelosti, pogrešno.

36.

Komisija u tim okolnostima ne može valjano tvrditi da je BA, time što je u svojoj replici naveo da se njegova žalba odnosi na odbijanje tog zahtjeva, istaknuo novi razlog u odnosu na onaj istaknut u žalbi, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u primjeni načela ne ultra petita. Stoga, prema mojem mišljenju, prigovor nedopuštenosti replike treba odbiti.

37.

Komisija najprije tvrdi da žalba nije u skladu s člankom 56. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije jer BA nije uspio u svojem zahtjevu u skladu s tom odredbom. Naime, budući da je Opći sud prihvatio zahtjeve društva BA kako su utvrđeni u njegovoj tužbi, ono je u potpunosti bilo uspješno u prvom stupnju.

38.

BA odgovara da nije uspio sa svojim zahtjevom. Naime, BA je na raspravi, u okviru svoje argumentacije u pogledu razloga koji je Opći sud istaknuo po službenoj dužnosti, tvrdio da spornu odluku valja poništiti u cijelosti te je Opći sud u pobijanoj presudi odbio taj zahtjev. Tumačenjem postupovnih pravila koje je iznijela Komisija onemogućilo bi se stranci na koju se odnosi presuda koju je Opći sud donio na temelju razloga istaknutog po službenoj dužnosti da pri Sudu dobije djelotvornu sudsku zaštitu.

39.

Najprije podsjećam da, u skladu s člankom 56. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije, „[žalbu pred Sudom] može podnijeti bilo koja stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično. […]”.

40.

Međutim, valja istaknuti da postoji jezična razlika između verzije članka 56. drugog stavka navedenog statuta na francuskom jeziku i njegove verzije na engleskom jeziku koji je jezik postupka u ovom predmetu. Naime, kako bi tužitelj mogao podnijeti žalbu, prema verziji na francuskom jeziku potrebno je da tužitelj „succombé en ses conclusions”, dok se, prema verziji na engleskom jeziku, zahtijeva da je tužitelj „unsuccessful […] in its submissions”. Tako se u verziji na francuskom jeziku upotrebljava izraz „conclusions” koji odgovara izrazu upotrijebljenom u članku 168. stavku 1. točki (d), članku 169. stavku 1. i članku 170. stavku 1. Poslovnika Suda, dok se u verziji na engleskom jeziku, naprotiv, upotrebljava izraz „submissions” koji ne odgovara izrazu „form of order” upotrijebljenom u navedenim odredbama i koji može obuhvaćati ne samo zahtjeve (petitum), nego i pravne argumente istaknute pred Općim sudom. Razlika ima i u drugim jezičnim verzijama članka 56. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, pri čemu se u nekim od tih verzija ne upućuje na pojam koji odgovara francuskom izrazu „conclusions” koji je upotrijebljen u Poslovniku Suda ( 18 ).

41.

U tim okolnostima, s obzirom na to da nijedna od tih jezičnih verzija ne može imati prednost, članak 56. drugi stavak Statuta Suda Europske unije treba tumačiti s obzirom na opću strukturu i svrhu odredbi u području žalbe ( 19 ).

42.

Osobito valja provjeriti može li se, kao što tvrdi Komisija, pojam „ne uspjeti u svojem zahtjevu” u skladu s tom odredbom shvatiti kao da upućuje na zahtjeve podnesene u prvotnoj tužbi ili barem u jednom službenom zahtjevu za izmjenu tužbenih zahtjeva.

43.

U tom pogledu najprije valja istaknuti da iz sudske prakse Suda proizlazi da zahtjeve stranaka obilježavaju strog zahtjev jasnoće ( 20 ) i, načelno, njihova nepromjenjivost ( 21 ). Ta je načelna nepromjenjivost strogo povezana sa zahtjevom poštovanja rokova za podnošenje tužbe ( 22 ).

44.

Međutim, nepromjenjivost zahtjeva nije apsolutna. Postoji nekoliko iznimaka koje su ipak iznimno ograničene.

45.

Tako je Sud ponekad priznao izmjenu zahtjeva iz tužbe tijekom postupka kada se temelji na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom pisanog dijela postupka ( 23 ). Osim toga, izmjena zahtjeva sada je moguća, u skladu s člankom 86. novog Poslovnika Općeg suda, kojim je kodificirana prethodno postojeća sudska praksa ( 24 ), kada je akt čije se poništenje zahtijeva zamijenjen ili izmijenjen drugim aktom koji ima isti cilj. Nadalje, Sud je u nekoliko posebnih slučajeva priznao mogućnost da se tijekom postupka pojasne zahtjevi ( 25 ). Međutim, izmjena tužbenih zahtjeva podliježe vrlo strogim zahtjevima u pogledu jasnoće i sadržaja te se mora provesti službeno ( 26 ), iako je na raspravi sve moguće ( 27 ).

46.

Međutim, kada tužitelj podnese zahtjev za izmjenu svojih tužbenih zahtjeva i Opći sud izričito odbije taj zahtjev u svojoj presudi, tom se tužitelju ne može uskratiti mogućnost osporavanja zakonitosti tog odbijanja samo zato što je bio uspješan u svojim izvornim zahtjevima, kako su navedeni u njegovoj tužbi.

47.

Naime, očito je da takav tužitelj nije uspio u svojem zahtjevu za izmjenu tužbenih zahtjeva. Ako bi Sud utvrdio da je Opći sud pogrešno odbio taj zahtjev, navedeni tužitelj mogao bi dobiti više nego što je dobio prihvaćanjem njegovih izvornih zahtjeva. Takav tužitelj stoga mora moći osporavati zakonitost odbijanja njegova zahtjeva za izmjenu tužbenih zahtjeva.

48.

Osim toga, pitanje je li Opći sud pravilno odbio zahtjev za izmjenu tužbenih zahtjeva stranke proizlazi iz merituma predmeta, i to neovisno o okolnosti da je Opći sud odbio takav zahtjev zbog povrede formalnih zahtjeva.

49.

Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da se, suprotno tvrdnjama Komisije, pojam „neuspjeha” u smislu članka 56. drugog stavka Statuta Suda Europske unije ne može strogo ograničiti na zahtjeve podnesene u prvotnoj tužbi ili zahtjeve koji su izmijenjeni u skladu s formalnim zahtjevima. Naprotiv, taj pojam mora uključivati neuspjeh bilo kojeg zahtjeva podnesenog Općem sudu tijekom postupka o kojem je Opći sud presudio u pobijanoj presudi.

50.

Osim toga, čini se da je takvo tumačenje navedenog članka 56. drugog stavka u skladu s različitim jezičnim verzijama te odredbe, koje sve upućuju na pojam „neuspjeha”, ali taj pojam nužno ne povezuju sa zahtjevima koji su službeno podneseni u prvotnoj tužbi ( 28 ).

51.

Iz toga slijedi da u ovom slučaju treba smatrati, s obzirom na to da je Opći sud u točki 90. pobijane presude odlučio o „implicitnom” zahtjevu društva BA za poništenje sporne odluke u cijelosti na način da ga je odbio, da BA nije uspio u tom pogledu u skladu s člankom 56. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije. Stoga se njegova žalba treba smatrati dopuštenom s tog gledišta.

52.

Nadalje, Komisija tvrdi da žalba nije u skladu s člankom 169. stavkom 1. Poslovnika Suda jer se ne odnosi na ukidanje izreke pobijane presude, nego na to da se ta izreka proširenjem djelomičnog poništenja, koje je u prvom stupnju zatražio BA i odobrio Opći sud, dopuni poništenjem u cijelosti.

53.

U skladu s člankom 169. stavkom 1. Poslovnika Suda, „[ž]albeni zahtjev usmjeren je na potpuno ili djelomično ukidanje pobijane odluke Općeg suda, kakva proizlazi iz izreke te odluke.”

54.

Ta se odredba odnosi na žalbene zahtjeve u pogledu žalbe (dok se članak 170. istog poslovnika odnosi na zahtjeve u slučaju prihvaćanja žalbe). Osobito se odnosi na temeljno načelo u području žalbe u skladu s kojim žalba mora biti usmjerena protiv izreke pobijane odluke Općeg suda te se ne može odnositi isključivo na izmjenu određenih obrazloženja te odluke ( 29 ).

55.

U ovom je slučaju, kao što proizlazi iz točke 21. ovog mišljenja, što se tiče zahtjeva u pogledu žalbe, društvo BA podnijelo dva zahtjeva: u prvom zahtjevu traži ukidanje pobijane presude „u dijelu u kojem je doseg poništenja sporne odluke tom presudom ograničen na tužbene zahtjeve koje je ono istaknulo u svojoj tužbi u prvom stupnju”; u drugom zahtjevu traži ukidanje točke 1. izreke pobijane presude.

56.

Svojim prvim žalbenim zahtjevom BA dakle traži poništenje obrazloženja pobijane presude na kojima se temelji točka 1. izreke jer se njome odobrava samo djelomično poništenje sporne odluke. Konkretno, radi se, s jedne strane, o odluci Općeg suda da je u ovom slučaju ograničen načelom ne ultra petita i, s druge strane, o odluci o odbijanju „implicitnog” zahtjeva za izmjenu tužbenih zahtjeva za koji BA tvrdi da ga je podnio na raspravi ( 30 ). U tom pogledu valja podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, obrazloženje pobijane presude, na kojem se nužno temelji njezina izreka, neodvojivo od te izreke ( 31 ) te se izreka presude mora tumačiti s obzirom na to obrazloženje ( 32 ).

57.

Nadalje, BA na temelju te pretpostavke u svojem drugom žalbenom zahtjevu traži ukidanje točke 1. izreke pobijane presude.

58.

U tom pogledu također valja istaknuti da je Sud već presudio da, iako je nadležan za ocjenu pravnih utvrđenja u vezi s razlozima navedenima pred Općim sudom, također mora biti nadležan za ocjenu pravnih zaključaka koje je Opći sud izveo iz takvog utvrđenja, koji također predstavljaju pravno pitanje, inače bi žalbeni postupak u bitnom dijelu bio besmislen ( 33 ).

59.

Međutim, BA u svojoj žalbi osporava doseg poništenja koje je Opći sud proglasio slijedom prihvaćanja razloga koji je istaknuo po službenoj dužnosti. BA stoga osporava pravne zaključke koje je Opći sud izveo iz prihvaćanja tog razloga.

60.

Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da Komisija u ovom slučaju ne može valjano tvrditi da se žalba društva BA ne odnosi na ukidanje izreke pobijane presude, kao što se zahtijeva člankom 169. stavkom 1. Poslovnika Suda.

61.

Naposljetku, Komisija tvrdi da žalba nije u skladu ni s člankom 170. stavkom 1. Poslovnika Suda. Tim se člankom tužitelju ne dopušta da u žalbi podnese zahtjeve koji prekoračuju zahtjeve podnesene u prvom stupnju ni da traži mjeru širu od one koju je tražio pred Općim sudom. Zahtjev koji je društvo BA na raspravi podnijelo pred Općim sudom u pogledu dosega poništenja (točka 90. pobijane presude) ne može se smatrati dijelom predmeta spora pred Općim sudom.

62.

Člankom 170. stavkom 1. Poslovnika Suda propisano je da se „[ž]albom […] zahtijeva da se, ako se ista utvrdi osnovanom, u potpunosti ili djelomično prihvati zahtjev iznesen u prvom stupnju, pri čemu nije dopušteno isticanje novih zahtjeva” i da „[ž]alba ne može izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom”.

63.

Uvođenje posebnog članka posvećenog zahtjevima u slučaju prihvaćanja žalbe novost je u Poslovniku Suda koji je stupio na snagu 1. studenoga 2012. Ta se odredba odnosi na zaključke koje je Sud trebao izvesti iz eventualnog priznavanja osnovanosti žalbe. Ona je logično uvedena nakon članka 169. stavka 1. istog poslovnika te se njome želi izbjeći da žalitelj Sudu može podnijeti zahtjeve koje nije podnio pred Općim sudom ( 34 ).

64.

U ovom su slučaju zahtjevi u slučaju prihvaćanja žalbe društva BA sadržani u trećem žalbenom zahtjevu tog društva kojim od Suda traži poništenje sporne odluke u cijelosti.

65.

Valja provjeriti treba li taj zahtjev kvalificirati kao „novi zahtjev” i može li se njime izmijeniti predmet spora u skladu s člankom 170. stavkom 1. Poslovnika Suda.

66.

U tom pogledu valja istaknuti, kao prvo, da zahtjev iz trećeg žalbenog zahtjeva točno odgovara „implicitnom” zahtjevu za izmjenu tužbenih zahtjeva koji je Opći sud odbio u točki 90. pobijane presude. Osim toga, odnosi se na pitanje o kojem se, kao što proizlazi iz točke 90. pobijane presude, raspravljalo pred Općim sudom u okviru rasprave o tom razlogu, a to je pitanje eventualnog poništenja sporne odluke u cijelosti slijedom prihvaćanja razloga istaknutog po službenoj dužnosti.

67.

Kao drugo, ako je, kao što proizlazi iz razmatranja iz točaka 58. i 59. ovog mišljenja, žalitelj ovlašten u žalbi osporavati pravne zaključke koje je Opći sud izveo iz prihvaćanja razloga (u ovom slučaju onog koji je istaknut po službenoj dužnosti), takav žalitelj logično treba biti ovlašten tražiti od Suda, u slučaju eventualnog prihvaćanja njegove žalbe, da sam izvede pravne zaključke koji proizlaze iz prihvaćanja navedenog razloga.

68.

U tom pogledu nema sumnje da bi, kad bi Sud prihvatio žalbu društva BA smatrajući da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava koju mu prigovara to društvo, iz toga nužno proizašlo da spornu odluku treba poništiti u cijelosti ( 35 ).

69.

Stoga u ovom slučaju poništenje sporne odluke u cijelosti ne predstavlja ništa drugo nego nužan pravni zaključak eventualnog prihvaćanja zahtjeva društva BA iz žalbe (navedene u točkama 21. i 55. ovog mišljenja), a stoga i eventualnog ukidanja pobijane presude.

70.

U tim uvjetima, u okviru iznimno posebnih okolnosti koje obilježavaju ovaj predmet, ne smatram da je članak 170. stavak 1. Poslovnika Suda u suprotnosti s dopuštenosti žalbe.

71.

Iz toga slijedi da je žalba društva BA, prema mojem mišljenju, dopuštena.

72.

Svojim prvim žalbenim razlogom društvo BA tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je ograničen načelom ne ultra petita kad je po službenoj dužnosti utvrdio postojanje ključnih nedostataka koji se odnose na javni poredak i kojima je u cijelosti zahvaćena sporna odluka.

73.

Prema mišljenju društva BA, kada sud Unije po službenoj dužnosti istakne pitanje koje se odnosi na javni poredak, ograničenja inter partes povezana s načelom ne ultra petita više se ne primjenjuju. U takvom bi slučaju navedeni sud trebao imati nadležnost za sastavljanje izreke presude na način koji smatra prikladnim te u izvršavanju te nadležnosti ne bi smio biti ograničen zahtjevima stranaka.

74.

Prema mišljenju društva BA, ako je sud Unije u predmetima u pogledu pitanja koje se odnosi na javni poredak ovlašten odbiti razloge na koje se pozivaju stranke, po analogiji mora biti na isti način ovlašten odbiti njihove zahtjeve. Samo će tako u svojoj presudi moći navesti prikladnu izreku i učinkovito ispraviti povrede koje su utvrđene u pogledu javnog poretka.

75.

Posljedice toga da je Opći sud po službenoj dužnosti istaknuo razloge koji se odnose na javni poredak ne mogu biti podređene pojedinačnim interesima stranaka u sporu. Također ne mogu ovisiti o njihovoj eventualnoj izmjeni zahtjeva tijekom postupka. Takvo bi utvrđenje također značilo da se u ruke stranaka stavljaju pitanja koja se odnose na javni poredak.

76.

Osim toga, Opći sud je, u okviru uzimanja u obzir kasnijih nacionalnih postupaka za naknadu štete u pobijanoj presudi, stvorio proizvoljnu razliku između situacije društva BA (koje je dobilo samo djelomično poništenje sporne odluke) i situacije drugih zračnih prijevoznika koji su također pobijali navedenu odluku (koji su dobili poništenje cjelokupne odluke), iako su se svi tužitelji nalazili u istoj situaciji u odnosu na ključni nedostatak u obrazloženju koji je Opći sud utvrdio po službenoj dužnosti.

77.

Naposljetku, pristup Općeg suda izaziva zabrinutost u pogledu sudovanja jer tužitelje potiče da svoje zahtjeve neopravdano sustavno formuliraju u širokom smislu kako bi mogli dobiti poništenje šireg dosega u slučaju da sud Unije po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak.

78.

Komisija osporava argumente društva BA. Konkretno, smatra da se tezom društva BA niječu načela izražena u sudskoj praksi proizašloj iz presude Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr. (u daljnjem tekstu: predmet AssiDomän) ( 36 ). Razlika između predmeta AssiDomän i ovog predmeta samo je pitanje stupnja. Dok u predmetu AssiDomän neki adresati odluke Komisije nisu pobijali tu odluku, društvo BA u ovom je slučaju pred Općim sudom osporavalo samo neke aspekte sporne odluke.

79.

Je li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je u ovom slučaju ograničen načelom ne ultra petita? Je li mogao, ili čak trebao, izvođenjem svih pravnih zaključaka koji proizlaze iz nedostatka u obrazloženju koji se odnosi na javni poredak istaknutog po službenoj dužnosti i kojim je sporna odluka u cijelosti zahvaćena, u cijelosti poništiti tu odluku, unatoč zahtjevima društva BA koji su se odnosili samo na djelomično poništenje?

80.

Kao što sam istaknuo u točkama 5. i 6. ovog mišljenja, ta pitanja otkrivaju napetost između različitih i ponekad suprotstavljenih pravnih zahtjeva. Odgovor na njih stoga ovisi o povezanosti između tih zahtjeva i odvagivanja načela na kojima se temelje.

81.

U tim ću okolnostima započeti s analizom dosega i svrhe tih načela i zahtjeva, a zatim predložiti odgovor na navedena pitanja.

82.

Najprije valja okarakterizirati načelo ne ultra petita na koje se Opći sud poziva kao ograničenje, u ovom slučaju, svoje ovlasti za poništenje.

83.

Načelom ne ultra petita koje proizlazi iz načela „ne eat iudex ultra petita partium” zabranjuje se sudu, koji mora odlučiti o tužbi za poništenje, da prekorači zahtjeve stranaka ( 37 ). Prema ustaljenoj sudskoj praksi, s obzirom na to da sud Unije ne može odlučivati ultra petita, poništenje koje on proglašava ne smije prekoračiti poništenje koje zahtijeva tužitelj ( 38 ).

84.

Načelo ne ultra petita posljedica je načela dispozitivnosti, odnosno vodećeg načela spora u pogledu zakonitosti pred sudom Unije. U skladu s načelom dispozitivnosti, stranke su te na čiju se inicijativu pokreće postupak i koje utvrđuju predmet spora, a sud slijedom stoga treba odlučiti o svemu što se od njega zahtijeva i samo o tomu što se od njega od zahtijeva (odnosno ne ultra petita) ( 39 ).

85.

Općenito, načelo dispozitivnosti i njegova posljedica, načelo ne ultra petita, smatraju se odrazom privatnih samostalnih odluka subjekata. Naime, pitanje ističe li, i u kojoj mjeri, neki subjekt pred sudom svoja prava u konačnici ovisi o njegovoj vlastitoj volji. Takav koncept osobito vrijedi u okviru građanskog postupka ( 40 ).

86.

U javnopravnim postupcima, načelo dispozitivnosti i načelo ne ultra petita, te ograničenja ovlasti suda koja iz njih proizlaze, ipak imaju različit doseg ( 41 ). Konkretnije, ta je načela potrebno promatrati s obzirom na izbor da se spor u pogledu zakonitosti u pravu Unije strukturira kao spor koji ovisi o podnošenju tužbe.

87.

Tako iz članka 263. drugog, trećeg i četvrtog stavka UFEU‑a proizlazi da je sud Unije nadležan za nadzor zakonitosti akata koje donesu institucije, tijela, uredi ili agencije Unije samo ako i u dijelu u kojem mu tužbu podnesu subjekti ovlašteni za takvo podnošenje u skladu s tim odredbama.

88.

Bez takve tužbe sud Unije nema nikakvu nadležnost da ex officio provjeri zakonitost akata koje donesu institucije, tijela, uredi ili agencije Unije ( 42 ).

89.

Drugim riječima, ovlast suda Unije da nadzire zakonitost aktivnosti institucija Unije ovisi o postojanju i dosegu tužbe za poništenje koju je podnio jedan od subjekata navedenih u članku 263. UFEU‑a. Ako sudu nije podnesena takva tužba, on ne može, miješajući se u područje aktivnosti drugih institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, dovesti u pitanje zakonitost akata koje oni donose ( 43 ).

90.

S toga se stajališta ograničenja ovlasti suda koja proizlaze iz načela ne ultra petita, kao odraz načela dispozitivnosti, ne odnose samo na privatne samostalne odluke, već i načelo diobe vlasti koje obilježava funkcioniranje svake vladavine prava i koje se u okviru Unije odražava u načelu institucionalne ravnoteže, a koje podrazumijeva da svaka institucija izvršava svoje ovlasti uz poštovanje ovlasti drugih institucija ( 44 ).

91.

Što se tiče načela ne ultra petita, također valja istaknuti da se, kao što proizlazi iz njegova naziva (ne ultra petita), to načelo odnosi na petitum, a stoga i na zahtjeve stranaka kako su navedeni u njihovim tužbenim zahtjevima. Međutim, Sud se ponekad poziva na to načelo i u odnosu na razloge koje stranke podnesu u prilog svojim zahtjevima. To osobito čini u pogledu zabrane da sud ispita razloge koje stranke nisu podnijele, pri čemu iznimku predstavljaju upravo razlozi koje sud može i čak mora istaknuti po službenoj dužnosti ( 45 ).

92.

S tog se gledišta isticanje razloga koji se odnosi na javni poredak po službenoj dužnosti može smatrati iznimkom od načela ne ultra petita u širokom smislu (odnosno, koje se ne odnosi samo na petitum, već i na razloge koji su mu istaknuti u prilog). Međutim, postojanje ovlasti za isticanje tih razloga po službenoj dužnosti ne podrazumijeva nužno da sud Unije, kada izvršava tu ovlast, može donijeti odluku kojom se prekoračuju zahtjevi stranaka. Naime, ta su dva pitanja različita ( 46 ).

93.

Mogućnost da jedan od subjekata navedenih u članku 263. UFEU‑a sudu Unije podnese zahtjev za nadzor zakonitosti akta Unije podliježe vremenskom ograničenju: tužba mora biti podnesena u roku koji je predviđen u šestom stavku navedenog članka.

94.

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da odluka koju adresat nije pobijao u roku koji je predviđen tom odredbom postaje konačna za tog adresata ( 47 ).

95.

Sud je također naveo da je cilj tog roka i posljedice njegova isteka, odnosno stjecanja konačnosti, zaštititi javne interese i da se taj rok stoga odnosi na javni poredak te odluka o njemu nije ni na strankama ni na sudu, a njegovo poštovanje po službenoj dužnosti mora ispitati sud Unije ( 48 ).

96.

Ta se sudska praksa osobito temelji na tvrdnji da se rokovima za podnošenje tužbe želi zajamčiti pravna sigurnost, tako da se izbjegne vremenski neograničeno dovođenje u pitanje akata Unije koji proizvode pravne učinke, kao i na zahtjevima dobrog sudovanja i ekonomičnosti postupka ( 49 ).

97.

Međutim, načela navedena u toj sudskoj praksi ne primjenjuju se samo u slučaju tužbe za poništenje akta u cijelosti, već vrijede i u slučaju zahtjeva za djelomično poništenje. Tako, u slučaju podnošenja tužbe kojom se traži djelomično poništenje akta, odvojivi dijelovi ( 50 ) tog akta koji nisu pobijani u roku za podnošenje tužbe postaju konačni, osobito u pogledu njegova adresata.

98.

Osim toga, kao što sam istaknuo u točki 43. ovog mišljenja, zahtjevi koji se odnose na javni poredak koji su povezani s poštovanjem roka za podnošenje tužbe čine temelj načelne nepromjenjivosti tužbenih zahtjeva stranaka u sporu za poništenje. Zahtjevi načelno postanu jasni po isteku tog roka te se slijedom toga konačno odredi predmet spora. Naime, kad bi se tužitelju dopustilo da nakon isteka roka za podnošenje tužbe proširi doseg svojih zahtjeva, to bi u biti značilo da mu se dopušta da zaobiđe taj rok i da zatraži poništenje drugog akta (ili drugog dijela akta), iako je rok za osporavanje njegove zakonitosti istekao te je taj akt (ili taj dio akta) postao konačan za njega ( 51 ).

99.

Naposljetku također valja istaknuti da, zbog zahtjeva pravne sigurnosti na kojima se temelje pravila u pogledu postupovnih rokova, Sud ta pravila primjenjuje iznimno strogo te odstupanja prihvaća samo u zaista iznimnim okolnostima ( 52 ).

100.

Zahtjevom zaštite zakonitosti zahtijeva se da, u izvršavanju svoje temeljne zadaće osiguranja poštovanja prava Unije koja mu je dodijeljena člankom 19. UEU‑a, sud Unije nije ograničen isključivo na pasivno sudjelovanje, osim ako se smatra prisiljenim, ovisno o slučaju, temeljiti svoju odluku na pogrešnim pravnim razlozima. Tako mu je određenim postupovnim pravilima i sudskom praksom priznata nadležnost da po službenoj dužnosti istakne pravne razloge, koji su kvalificirani kao razlozi koji se odnose na javni poredak, na temelju kojih može prekoračiti razloge i argumente na koje se pozivaju stranke. Radi se o slučaju koji se odnosi na pitanja u pogledu postupka koji se pred njima odvija ( 53 ) i na pitanja u pogledu zakonitosti pobijanog akta ( 54 ).

101.

Općenito je na sudu Unije da po službenoj dužnosti istakne povredu pravila pravnog poretka Unije koja se čini dovoljno važnom da ju se kvalificira kao dio javnog poretka i da se opravda njezino sankcioniranje ex officio. Ako je utvrđeno da je takvo pravilo povrijeđeno, malo je važno sadržava li taj akt također nedostatke na koje se pozvao tužitelj u prilog svojem zahtjevu za poništenje jer zaštita pravnog poretka Unije omogućuje sudu Unije, ili ga čak obvezuje, da prilikom nadzora zakonitosti utvrdi da dotični akt sadržava nedostatak koji u svakom slučaju dovodi do njegova poništenja ( 55 ).

102.

Sud nikad nije jasno definirao pojam razloga koji se odnosi na javni poredak, ni apstraktno identificirao kriterije na temelju kojih bi bilo moguće utvrditi odnosi li se neki razlog na javni poredak. Ipak je na temelju elemenata iz sudske prakse moguće dovoljno jasno odrediti te kriterije što se tiče pravnog poretka Unije.

103.

U tom pogledu, kao što sam već imao priliku naglasiti više puta ( 56 ), slažem se s pristupom koji nezavisni odvjetnik F. G. Jacobs predlaže u svojem mišljenju u predmetu Salzgitter/Komisija (C‑210/98 P, EU:C:2000:172) ( 57 ). Tako se, prema mojem mišljenju, razlog odnosi na javni poredak ako, s jedne strane, povrijeđeno pravilo služi temeljnom cilju ili temeljnoj vrijednosti pravnog poretka Unije i ima bitnu ulogu u ostvarenju tog cilja ili te vrijednosti i, s druge strane, ako je to pravilo utvrđeno u interesu trećih ili javnom interesu općenito, a ne samo u interesu osoba na koje se izravno odnosi.

104.

Stoga se ovlast/dužnost suda Unije da po službenoj dužnosti istakne razloge koji se odnose na javni poredak, čak i izvan razloga koje su stranke pred njim istaknule u prilog svojim zahtjevima, opravdava zahtjevom zakonitosti koji se može definirati kao „pojačan” jer se odnosi na zaštitu „javnog poretka”, odnosno na zaštitu temeljnih vrijednosti pravnog poretka Unije u interesu trećih ili javnom interesu općenito.

105.

Opravdava li se takvim „pojačanim” zahtjevom zakonitosti, povezanim sa zaštitom javnog poretka, na kojem se temelji ovlast suda Unije da po službenoj dužnosti istakne pravni razlog, također proširenje njegove ovlasti za poništenje izvan zahtjeva tužitelja? Omogućuje li taj zahtjev sudu da ponovno pokrene raspravu o dijelovima odluke koji su, s obzirom na to da nisu bili predmet tužbe, postali konačni za tužitelja?

106.

Odgovor na ta pitanja u konačnici ovisi o izboru zahtjeva kojem treba dati prednost među prethodno opisanim zahtjevima.

107.

Međutim, što se tiče tog izbora, čini mi se da Sud u biti ima tri mogućnosti, od kojih mi je uvjerljiva samo treća zbog razloga koje ću navesti u nastavku.

108.

Prva mogućnost jest slijediti tezu koju je iznijelo društvo BA te dati prednost „pojačanom” zahtjevu zakonitosti i sudu priznati ovlast da prekorači zahtjeve stranaka kada istakne razlog koji se odnosi na javni poredak. Ne može se reći da takav pristup nije logičan. Naime, budući da je povrijeđeno pravilo tako važno da se radi o razlogu koji se odnosi na javni poredak i da ga se može istaknuti ex officio, sudu se mora omogućiti, neovisno o zahtjevima stranaka, da ispravi nezakonitost koja proizlazi iz njegove povrede. Taj je pristup u skladu s ovlašću suda da po službenoj dužnosti istakne razloge koji se odnose na javni poredak koja je, kao što sam naveo u točkama 91. i 92. ovog mišljenja, iznimka od načela ne ultra petita u širem smislu. Iako taj pristup ima određenu potporu u sudskoj praksi, ta je sudska praksa implicitna, izolirana, zastarjela i, kako se čini, ograničena na sporove o javnoj službi ( 58 ).

109.

Druga je mogućnost omogućiti strankama da u okviru svojih stajališta (koja su potrebna radi poštovanja kontradiktornosti ( 59 )) o razlogu koji sud Unije namjerava istaknuti po službenoj dužnosti prilagode doseg svojih zahtjeva s obzirom na taj razlog.

110.

Treća je mogućnost, ona koju je izabrao Opći sud, koju zagovara Komisija i kojoj sam i ja sklon, dati prednost zahtjevima povezanima s načelom ne ultra petita i pravnom sigurnošću (u pogledu poštovanja roka za podnošenje tužbe), ograničavajući pritom ovlast suda za poništenje na zahtjeve stranaka.

111.

U tom pogledu smatram da su sljedeća razmatranja relevantna.

112.

Kao prvo, valja razmotriti predmet AssiDomän o čijoj su relevantnosti raspravljale stranke. U presudi koja se odnosi na taj predmet, koji se također odnosio na zakonitost odluke u području protutržišnih zabranjenih sporazuma, Sud je presudio da poništenje odluke koja je u presudi donesena u pogledu tužitelja ne utječe na valjanost druge iste ili slične odluke koja je zahvaćena istom nepravilnošću i upućena drugom adresatu koji ju nije pobijao u roku za podnošenje tužbe ( 60 ). Da bi potkrijepio takvo utvrđenje, Sud se pozvao na načelo ne ultra petita i na zahtjeve pravne sigurnosti na kojima se temelji poštovanje rokova za podnošenje tužbe.

113.

Točno je da u ovom predmetu ima nekih razlika u odnosu na predmet AssiDomän. Kao prvo, u predmetu AssiDomän nezakonitost kojom je bila zahvaćena odluka Komisije nije proizlazila, kao u ovom slučaju, iz povrede pravila javnog poretka ( 61 ). Kao drugo, predmet AssiDomän odnosio se na situaciju u kojoj društva nisu podnijela nijednu tužbu protiv odluke čiji su bili adresati i čiju su izmjenu zahtijevali nakon isteka roka za podnošenje tužbe, tražeći da se u njihovu korist proširi utvrđenje nezakonitosti koje je Sud izveo u okviru tužbe koju je podnio drugi adresat te odluke. Suprotno tomu, u ovom je predmetu društvo BA pred sudom, i to u roku određenom za podnošenje tužbe, osporavalo zakonitost sporne odluke, odnosno konkretnije, (samo) jednog njezina dijela.

114.

Međutim, unatoč tim razlikama, predmet AssiDomän prema mojem je mišljenju relevantan za ocjenu ovog predmeta jer je Sud u njemu jasno izabrao: u odvagivanju između zahtjeva zaštite zakonitosti i zahtjeva pravne sigurnosti, dao je prednost drugom ( 62 ).

115.

Međutim, pitanja iz ovog predmeta imaju sličnosti s pitanjima iz predmeta AssiDomän. I ovdje postoji suprotstavljenost između, s jedne strane, zahtjeva zaštite zakonitosti (koji je u okviru ovog predmeta povezan s javnim poretkom) i, s druge strane, zahtjeva pravne sigurnosti (koji se također odnosi na javni poredak), povezan s time da su dijelovi sporne odluke, koje društvo BA nije pobijalo u roku za podnošenje tužbe, postali konačni za to društvo. Međutim, u ovom se predmetu tom potonjem zahtjevu dodaje, za razliku od predmeta AssiDomän, zahtjev ograničenja ovlasti suda za poništenje koje proizlazi iz načela ne ultra petita, kako sam ga okarakterizirao u točkama 82. do 90. ovog mišljenja.

116.

Kao drugo, Sud je u svojoj sudskoj praksi identificirao situaciju u kojoj zahtjevi zakonitosti koji se odnose na javni poredak trebaju imati prednost pred zahtjevima pravne sigurnosti (kao i pred onima povezanima s načelom ne ultra petita).

117.

Radi se o slučaju kada je akt zahvaćen nepravilnošću čija je težina tako očita da se ne može tolerirati u pravnom poretku Unije, tako da taj akt treba kvalificirati kao nepostojeći. U takvom slučaju, Sud je priznao da je sud Unije ovlašten utvrditi da taj akt ne proizvodi nikakav pravni učinak, čak i kada je bio pobijan nakon isteka roka za podnošenje tužbe ( 63 ). Iako Sud još nije imao priliku to izričito pojasniti, valja smatrati da je sud u tako iznimnom slučaju ovlašten utvrditi nepostojanje pobijanog akta, čak i ako bi time prekoračio zahtjeve stranaka, čime bi odstupio od načela ne ultra petita.

118.

Sud je ipak izričito naveo da težina posljedica koje proizlaze iz utvrđenja nepostojanja akta institucija Unije zahtijeva da, zbog razloga pravne sigurnosti, to utvrđenje bude rezervirano za zaista iznimne slučajeve ( 64 ) u kojima na predmetni akt utječu izuzetno teški i očiti nedostaci ( 65 ).

119.

Stoga se samo u takvim iznimnim slučajevima, suprotno pristupu usvojenom u predmetu AssiDomän, zahtjevom zaštite zakonitosti može opravdati to da sud Unije može prekoračiti granice utvrđene pravilima koja ograničavaju njegovu zadaću nadzora zakonitosti i propisane, među ostalim, zahtjevom poštovanja stabilnosti pravnih situacija navedenih u točkama 94. do 98. ovog mišljenja, kao i zahtjevom institucionalne ravnoteže navedenim u točki 90. ovog mišljenja.

120.

Međutim, ne čini mi se da utvrđenje nedostatka u obrazloženju koje utječe na odluku upućenu adresatu, čak i ako taj nedostatak predstavlja tešku nezakonitost kojom može biti zahvaćen pobijani akt u cijelosti, može proizlaziti, ako ne postoje uvjeti za utvrđivanje nepostojanja tog akta ( 66 ), iz iznimnih slučajeva koje je Sud priznao kao one kojima se može opravdati prekoračenje navedenih granica.

121.

Točno je da se zahtjevom zakonitosti koji sam kvalificirao kao „pojačan”, jer se odnosi na to da je povrijeđeno pravilo dio javnog poretka, opravdava to da sud utvrdi takvu zakonitost ex officio. Međutim, tim se zahtjevom ne opravdava, prema mojem mišljenju, da sud može prekoračiti granice svoje ovlasti, kako su in concreto utvrđene zahtjevom za sudsku zaštitu koji je tužitelj istaknuo i utvrdio u svojim tužbenim zahtjevima, dovodeći tako u pitanje konačnu narav koju su dijelovi odluke koji nisu bili pobijani stekli u pogledu tužitelja.

122.

U tom pogledu valja istaknuti da je sam adresat odluke koja je predmet tužbe, time što je u svojim zahtjevima utvrdio doseg svoje potrebe za sudskom zaštitom, in concreto odredio granice intervencije suda.

123.

S tog mi se gledišta čini da se ni činjenicom da je sud po službenoj dužnosti istaknuo razlog koji se odnosi na javni poredak ne može opravdati izmjena tih granica tijekom postupka. S jedne strane, iz sudske prakse navedene u točki 95. ovog mišljenja proizlazi da odluka o roku za podnošenje tužbe nije na sudu. S druge strane, razlog koji je sam tužitelj mogao istaknuti ne predstavlja novi čimbenik kojim bi se mogla opravdati izmjena zahtjeva ( 67 ). Zbog tih mi razloga druga mogućnost, koju sam naveo u točki 109. ovog mišljenja, nije uvjerljiva.

124.

U tom pogledu valja istaknuti da, u svakom slučaju, kao što proizlazi iz točke 45. ovog mišljenja i točke 90. pobijane presude, eventualna izmjena tužbenih zahtjeva podliježe vrlo strogim formalnim zahtjevima koje, kao što je utvrdio Opći sud, društvo BA u ovom slučaju nije ispunilo.

125.

Iz toga slijedi da, prema mojem mišljenju, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da su mu ovlasti ograničene zahtjevima koje je BA istaknuo u svojoj tužbi kad je iz utvrđenog nedostatka u obrazloženju sporne odluke izvodio zaključke.

126.

Točno je da u slučaju kada se, kao u ovom predmetu, suprotstavljaju temeljna načela pravnog poretka i kada je potrebno jednom od njih dati prednost, nijedno rješenje neće biti potpuno zadovoljavajuće. Tako je u predmetu AssiDomän pristup koji je usvojio Sud doveo do toga da odluka koja je zahvaćena nezakonitošću, ali koja je postala konačna, i dalje proizvodi pravne učinke. Sličan će rezultat nastati u ovom predmetu: dio sporne odluke koji nije bio predmet tužbe i dalje će proizvoditi pravne učinke, unatoč svojoj nezakonitosti. Međutim, kao i u predmetu AssiDomän, taj će rezultat biti samo posljedica izbora društva BA da ne pobija taj dio sporne odluke.

127.

Naposljetku još valja kratko analizirati druge argumente na koje se poziva BA, kojima se ne može dovesti u pitanje rješenje koje predlažem.

128.

Najprije, ne smatram da je pristup koji je usvojio Opći sud prouzročio povredu načela jednakog postupanja. Naime, nema sumnje u to da se BA nije nalazio u istoj situaciji kao drugi prijevoznici koji su pobijali spornu odluku i za koje je Opći sud proglasio poništenje te odluke u cijelosti. Naime, za razliku od društva BA, oni su svi u svojim zahtjevima zahtijevali poništenje sporne odluke u cijelosti.

129.

Nadalje, što se tiče postupaka za naknadu štete pred nacionalnim sudovima, koje je Opći sud naveo u točkama 39. do 42. pobijane presude, ne smatram da se njima na bilo koji način može opravdati to da sud Unije može odlučivati ultra petita. Naime, eventualno nastupanje građanskopravne odgovornosti za štetu nanesenu protutržišnim ponašanjem tužitelja načelno ne može imati ulogu u izvršavanju nadležnosti koje sud Unije ima na temelju članka 263. UFEU‑a.

130.

Naposljetku, za opravdanje iznimke od ograničenja ovlasti suda za odlučivanje ultra petita također se nije moguće pozivati ni na argument društva BA u pogledu eventualne zabrinutosti što se tiče dobrog sudovanja, naveden u točki 77. ovog mišljenja. U tom pogledu, s jedne strane, ako stranka podnese zahtjeve koji ničim nisu potkrijepljeni u razlozima istaknutima u njezinoj tužbi, ti će zahtjevi jednostavno biti odbijeni. S druge strane, petitum određuje doseg zahtjeva (a stoga i opseg traženog poništenja), i to neovisno o pitanju jesu li razlozi istaknuti u prilog zahtjevima osnovani. Tako bi, čak i ako razlozi istaknuti u prilog zahtjevu za poništenje nisu osnovani, sud svakako mogao poništiti pobijani akt, u granicama petituma, ako po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak koji podrazumijeva poništenje predmetnog akta.

131.

Iz toga slijedi da, prema mojem mišljenju, prvi žalbeni razlog društva BA treba odbiti.

132.

Društvo BA svojim drugim žalbenim razlogom tvrdi da je Opći sud, čak i ako se utvrdi da nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što se oslonio na načelo ne ultra petita, u svakom slučaju povrijedio nadređeno načelo djelotvorne sudske zaštite predviđeno u članku 47. Povelje, time što je doseg poništenja ograničio na zahtjeve podnesene u tužbi.

133.

Prema mišljenju društva BA, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava ( 68 ) i Suda ( 69 ) proizlazi da se navedenim načelom zahtijeva cjelovit nadzor prava i činjenica odluke Komisije kojom se sankcioniraju ponašanja protivna pravilima tržišnog natjecanja. Taj nadzor također mora podrazumijevati ovlast za poništenje te odluke.

134.

Društvo BA navodi da je Opći sud u pobijanoj presudi utvrdio nedosljednosti u spornoj odluci te priznao da su te nedosljednosti ugrozile njegova prava obrane te spriječila sud u izvršavanju nadzora. Međutim, Opći sud iz tih utvrđenja nije izveo potrebne zaključke u izreci pobijane presude. Time je povrijedio načelo djelotvorne sudske zaštite. Te nedosljednosti prouzročuju osobito ozbiljne probleme u nacionalnim postupcima za naknadu štete povezanima s utvrđenjima iz sporne odluke.

135.

Komisija tvrdi da je drugi žalbeni razlog društva BA neosnovan.

136.

Sud je presudio da sudski nadzor, predviđen ugovorima, nad odlukama Komisije kojima se sankcioniraju protutržišna ponašanja, odnosno nadzor koji se sastoji od nadzora zakonitosti predviđenog člankom 263. UFEU‑a, upotpunjen neograničenom nadležnošću koja je u pogledu iznosa novčane kazne predviđena člankom 31. Uredbe (EZ) br. 1/2003 ( 70 ), nije u suprotnosti sa zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje ( 71 ).

137.

Ipak je istaknuo da to načelo pretpostavlja da sud Unije izvršava cjelovit nadzor prava i činjenica odluke Komisije i da ima ovlast, među ostalim, za poništenje te odluke ( 72 ).

138.

Sud je u istom okviru također istaknuo da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran i da je, osim razloga koji se odnose na javni poredak koje sud mora ispitati po službenoj dužnosti, poput nepostojanja obrazloženja pobijane odluke, na tužitelju da istakne tužbene razloge protiv potonje odluke i iznese dokaze njima u prilog ( 73 ).

139.

Osim toga, Sud je presudio da nepostojanje obveze nadzora cjelokupne pobijane odluke po službenoj dužnosti ne krši načelo djelotvorne sudske zaštite. Naime, u kontekstu poštovanja tog načela nije nužno da sud Unije po službenoj dužnosti pristupi novom sveobuhvatnom preispitivanju spisa, iako jest dužan odgovoriti na istaknute tužbene razloge i izvršiti kontrolu pravnih i činjeničnih elemenata ( 74 ).

140.

Naposljetku, iz sudske prakse Suda također proizlazi da na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu nipošto ne utječe stroga primjena propisa Unije koji se odnose na postupovne rokove i koji odgovaraju zahtjevu pravne sigurnosti i potrebi izbjegavanja svake diskriminacije ili proizvoljnog postupanja u sudovanju ( 75 ). Naime, zbog navedenih razloga pravne sigurnosti rok za podnošenje tužbe predstavlja nužno ograničenje prava na pristup sudu ( 76 ).

141.

Međutim, iz sudske prakse na koju sam upravo podsjetio proizlazi da, iako se načelom djelotvorne sudske zaštite koje je zajamčeno člankom 47. Povelje zahtijeva da sud Unije izvršava cjelovit nadzor prava i činjenica odluka Komisije kojima se sankcionira protutržišno ponašanje čija se zakonitost pred njim osporava, djelotvornost tog sudskog nadzora nije u suprotnosti s time da su za njegovo izvršavanje propisana određena postupovna pravila kojima se ispunjavaju različiti načelni zahtjevi.

142.

Tako, s jedne strane, iz kontradiktornosti postupka pred sudovima Unije i činjenice da za poštovanje prava zajamčenog člankom 47. Povelje nije nužno da postoji nadzor po službenoj dužnosti nad cijelom pobijanom odlukom, proizlazi da je sustav sudskog nadzora, koji se temelji na načelu dispozitivnosti i u kojem je na strankama da utvrde predmet spora, pri čemu sud ne može prekoračiti granice koje su one odredile, u skladu s tim pravom. Stoga nije protivno načelu djelotvorne sudske zaštite to da je cjelovit nadzor, za koji je zadužen sud Unije i koji podrazumijeva ovlast za poništenje pobijane odluke, ograničen zahtjevima stranaka kako su formulirani u njihovim tužbenim zahtjevima.

143.

S druge strane, s obzirom na to da na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ne utječe stroga primjena pravila u pogledu roka za podnošenje tužbe, poštovanje tog prava nipošto ne znači da je, kako bi se strankama zajamčila djelotvornost sudskog nadzora, sud Unije dužan, odstupanjem od navedenih pravila ( 77 ), proširiti doseg njihovih zahtjeva izvan njihovih tužbenih zahtjeva i tako proširiti doseg svojeg nadzora izvan predmeta koji mu je podnesen, i to čak i u slučajevima kada navedeni sud po službenoj dužnosti istakne razlog koji se odnosi na javni poredak i/ili utvrdi povredu prava obrane.

144.

Iz toga slijedi da se, u ovom slučaju, poštovanjem načela djelotvorne sudske zaštite Općem sudu ne nalaže da prekorači zahtjeve koje je podnio BA te da drugi žalbeni razlog društva BA stoga treba odbiti.

145.

U tim okolnostima smatram da žalbu društva BA treba odbiti u cijelosti.

146.

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kada žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog poslovnika, primjenjivim na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

147.

Ako Sud prihvati moje ocjene u pogledu žalbe društva BA, to društvo neće uspjeti u svojoj žalbi. Budući da je Komisija podnijela takav zahtjev, predlažem Sudu da društvu BA naloži snošenje troškova ove žalbe.

148.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način: