1.

Oba ova zahtjeva za prethodnu odluku, koji potječu od španjolskih sudova, upućena su u okviru sporova između određenih bankovnih institucija i potrošača u vezi s izvršenjem ugovora o zajmovima koje su oni zajedno sklopili.

2.

Ovi se predmeti odnose, među ostalim, na pitanje je li s pravom Unije, a osobito s Direktivom 93/13/EEZ ( 2 ), usklađena smjernica nacionalne sudske prakse prema kojoj se, s jedne strane, nepoštenima smatraju odredbe ugovora o potrošačkim zajmovima o kojima se nije pregovaralo i kojima je određena stopa zateznih kamata koja je za više od dva postotna boda veća u odnosu na stopu redovnih (zateznih) kamata i, s druge strane, valja primijeniti određene učinke tog utvrđenja kako za zajmove bez stvarnog jamstva tako i za hipotekarne zajmove. Ovo je pravilo Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) utvrdio u raznim presudama ( 3 ), koje su pak donesene nakon presuda koje je Sud donio u predmetima Aziz ( 4 ) i Unicaja Banco SA ( 5 ).

3.

Članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 predviđa da „[u]govorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba […] ne podliježu odredbama [te] [d]irektive”.

4.

Članak 3. stavci 1. i 3. Direktive 93/13 glase kako slijedi:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

[…]

3.   Prilog sadrži indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.”

5.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. te direktive:

Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.”

6.

Članak 6. stavak 1. navedene direktive određuje:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

7.

Članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 predviđa:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

8.

U skladu s člankom 8. te direktive:

„Kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom.”

9.

Članak 8.a iste direktive određuje:

„1.   Kad država članica donosi odredbe u skladu s člankom 8. ona o tome kao i o naknadnim promjenama obavješćuje Komisiju, a posebno kad se tim odredbama:

[…]

2.   Komisija osigurava da su informacije iz stavka 1. potrošačima i trgovcima lako dostupne, između ostalog, i na odgovarajućoj internetskoj stranici.

[…]”

10.

Članak 82. stavak 1. Texto refundido de la Ley General para la Defensa de los Consumidores y Usuarios y otras leyes complementarias (preinaka Općeg zakona o zaštiti potrošača i korisnika te ostalih dopunskih zakona), koji je odobren s Real Decreto Legislativo 1/2007 (Kraljevski zakonodavni dekret 1/2007) od 16. studenoga 2007. ( 6 ), u verziji koja se primjenjuje na glavne postupke glasi:

„Smatraju se nepoštenima sve ugovorne odredbe o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i sve prakse koje nisu izričito odobrene ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača i korisnika prouzroče znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz ugovora.”

11.

U skladu s člankom 83. Kraljevskog zakonodavnog dekreta 1/2007:

„1.   „Nepoštene odredbe su ništetne i smatra se da nisu bile ugovorene.

2.   Dio ugovora koji je ništetan izmjenjuje se u skladu s člankom 1258. Código Civil (Građanski zakonik) i načelom dobre vjere.

U tu svrhu sud koji je proglasio spomenute odredbe ništetnima izmjenjuje ugovor i ovlašten je, ako ugovor nastavi važiti, ublažiti prava i obveze stranaka te posljedice njihove nevaljanosti ako je za potrošača i korisnika nastala znatna šteta. Sudac može proglasiti ugovor nevaljanim samo ako njegove preostale odredbe stranke dovode u neravnopravan položaj koji se ne može otkloniti.”

12.

Članak 1535. Código Civil (Građanskog zakonika), kojim je uređeno dužnikovo pravo na otkup vlastitog duga u slučaju ustupa tražbine, određuje:

„Kada je sporna tražbina ustupljena, dužnik je ima pravo namiriti tako da cesionaru namiri iznos koji je ovaj potonji platio kao i izdatke koje je imao i kamate na iznos računajući od datuma tog plaćanja.

Tražbina se smatra spornom ako je radnja pred sudom koja se odnosi na nju osporena.

Dužnik se može pozvati na svoje pravo u roku od devet dana nakon što je cesionar podnio zahtjev za plaćanje.”

13.

Stupanje cesionara tražbine na mjesto cedenta u sudskim postupcima uređeno je člancima 17. i 540. Ley 1/2000, de Enjuiciamiento Civil (Zakon br. 1/2000 o građanskom postupku) od 7. siječnja 2000. (u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku), pri čemu se članak 17. primjenjuje u okviru postupaka o meritumu, a članak 540. u okviru ovršnih postupaka.

14.

Članak 1108. Código Civil (Građanskog zakonika) određuje:

„Ako se obveza sastoji od isplate novčanog iznosa i ako dužnik zakasni s plaćanjem, kamatna stopa primjenjiva na naknadu pretrpljene štete odgovara, osim ako je određeno drukčije, ugovornoj stopi te, ako sporazum ne postoji, zakonskoj kamatnoj stopi.”

15.

U skladu s člankom 114. stavkom 3. Ley Hipotecaria (Hipotekarni zakon), kako je izmijenjen s Ley 1/2013 de medidas para reforzar la protección a los deudores hipotecarios, reestructuración de deuda y alquiler social (Zakon br. 1/2013 o mjerama za jačanje zaštite hipotekarnih dužnika, restrukturiranju duga i socijalnoj najamnini) od 14. svibnja 2013. ( 7 ):

„Zatezna kamatna stopa za zajmove ili kredite radi kupnje mjesta stanovanja, koji su osigurani hipotekama zasnovanima na tom stanu, ne može biti viša od trostrukog iznosa zakonske kamatne stope i može se obračunavati samo na nepodmireni iznos glavnice. […]”

16.

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje u predmetu C‑96/16 proizlazi da su 2. studenoga 2009. odnosno 22. rujna 2011. Mercedes Godoy Bonet i Mahamadou Demba sklopili s bankovnom institucijom Banco Santander SA dva ugovora o zajmu, i to prvi ugovor za iznos od 30750 eura s dospijećem 2. studenoga 2014., a drugi za iznos od 32153,63 eura s dospijećem 22. rujna 2019.

17.

U skladu s općim uvjetima navedenih ugovora, primjenjive stope redovnih i zateznih kamata iznosile su 8,50 % odnosno 18,50 % za prvi ugovor i 11,20 % odnosno 23,70 % za drugi ugovor.

18.

Budući da su M. Demba i M. G. Bonet prestali plaćati Banco Santander mjesečne rate predviđene predmetnim ugovorima o zajmu, ta je bankovna institucija proglasila te ugovore prijevremeno dospjelima u skladu s točkom 8. općih uvjeta navedenih ugovora te je sudu koji je uputio zahtjev podnijela prijedlog za ovrhu tražbine protiv M. Dembe i M. G. Bonet za ukupni iznos od 53664,14 eura.

19.

Iako ta mogućnost nije predviđena tim općim uvjetima, Banco Santander je 16. lipnja 2015. ustupio vjerodostojnom ispravom tu tražbinu trećoj strani za procijenjeni iznos od 3215,72 eura oslanjajući se na članke 1112. i 1255. Građanskog zakonika.

20.

Stoga je ta treća strana zatražila da u ovršnom postupku koji je Banco Santander pokrenuo pred sudom koji je uputio zahtjev stupi na mjesto ovog potonjeg.

21.

Taj sudi dvoji o mogućem pravu M. G. Bonet i M. Dembe na otkup svojeg duga i time na njegovo namirenje plaćanjem navedenoj trećoj strani iznosa koji je ona platila na temelju predmetnog ustupa, uvećanog za primjenjive kamate, izdatke i troškove postupka (u daljnjem tekstu: pravo otkupa).

22.

Navedeni sud osobito izražava sumnju u to je li s pravom Unije, a posebno s Direktivom 93/13, usklađena praksa koja se za prodavatelja robe ili pružatelja usluge, u nedostatku posebne ugovorne odredbe u tom smislu, sastoji od ustupa ili kupnje tražbine za nisku cijenu, a da dužnik nije prethodno obaviješten o tom ustupu ili za njega ne da svoj pristanak, te mu se ne da mogućnost da svoj dug otkupi i time ga namiri tako da cesionaru nadoknadi iznos koji je ovaj platio na temelju navedenog ustupa, uvećan za primjenjive sporedne troškove.

23.

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev dvoji o elementima koje treba uzeti u obzir radi ispitivanja moguće nepoštenosti odredaba tih općih uvjeta kojima je određena primjenjiva stopa zateznih kamata, kao i o posljedicama takve nepoštenosti.

24.

U tom pogledu taj sud ističe da se prema sada ustaljenoj sudskoj praksi Tribunal Supremo (Vrhovni sud), odredbu ugovora o zajmu bez stvarnog jamstva sklopljenog s potrošačem, a o kojoj se nije pregovaralo i kojom je određena stopa zateznih kamata, treba smatrati nepoštenom zbog toga što je ta stopa za više od dva postotna boda veća u odnosu na stopu redovnih kamata ugovorenu između stranaka navedenog ugovora. U skladu s tom sudskom praksom, u takvom slučaju redovne kamate nastavljaju teći do potpune otplate duga.

25.

Međutim, navedeni sud ima dvojbe o usklađenosti takve sudske prakse s Direktivom 93/13. Naime, s jedne strane, tom se sudskom praksom ne dopušta nacionalnom sudu da u obzir uzme sve okolnosti konkretnog slučaja jer je njome određen objektivan i automatski kriterij za ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbi kojima je određena primjenjiva stopa zateznih kamata. S druge strane, navedenom se sudskom praksom nalaže nacionalnom sudu da preispita sadržaj ugovora jer je njome određeno da redovne kamate nastavljaju teći do potpune otplate duga kada je odredba kojom su određene zatezne kamate proglašena nepoštenom.

26.

U tom je kontekstu Juzgado de Primera Instancia no 38 de Barcelona (Prvostupanjski sud br. 38 u Barceloni, Španjolska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27.

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje u predmetu C‑94/17 proizlazi da je 11. siječnja 1999. Rafael Ramón Escobedo Cortés sklopio s Caja de Ahorros del Mediterrráneo, koja je postala Banco de Sabadell, ugovor o hipotekarnom zajmu za iznos od 17633,70 eura radi stjecanja svojeg obiteljskog doma, a koji je bio plativ u mjesečnim ratama. Člancima 3. i 3.a tog ugovora bila je predviđena stopa redovnih kamata od 5,5 % godišnje, uz mogućnost izmjene nakon prve godine. U trenutku nastanka relevantnih činjenica u glavnom postupku, ta je stopa iznosila 4,75 % godišnje. Člankom 6. navedenog ugovora bilo je ugovoreno da stopa zateznih kamata iznosi 25 % godišnje.

28.

Kasneći s plaćanjem, R. R. E. Cortés podnio je pred nadležnim Juzgado de Primera Instancia (prvostupanjski sud, Španjolska) tužbu protiv Banco de Sabadell za poništenje, među ostalim, te potonje odredbe jer je bila nepoštena.

29.

Taj je sud proglasio navedenu odredbu nepoštenom. Slijedom toga je smatrao da primjenjivu stopu zateznih kamata treba smanjiti do granice predviđene člankom 114. stavkom 3. Hipotekarnog zakona, koja odgovara stopi koja je tri puta veća u odnosu na zakonsku kamatnu stopu. Povodom žalbe ta je odluka potvrđena odlukom Audiencia Provincial de Alicante (Okružni sud u Alicanteu, Španjolska) od 18. rujna 2014.

30.

Sudu koji je uputio zahtjev R. R. E. Cortés podnio je žalbu u kasacijskom postupku protiv te potonje odluke iz razloga što je njome povrijeđen članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13.

31.

Taj isti sud smatra da se u okviru navedene žalbe pojavljuju dvojbe u pogledu tumačenja više odredaba te direktive koje R. R. E. Cortès ističe i čija je primjena neophodna za rješavanje te žalbe.

32.

U tom je kontekstu Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

33.

Rješenjem predsjednika Suda od 13. srpnja 2016. odbijen je zahtjev Juzgado de Primera Instancia no 38 de Barcelona (Prvostupanjski sud br. 38 u Barceloni) da se predmet C‑96/16 vodi po ubrzanom postupku predviđenom u članku 23.a Statuta Suda Europske unije i članku 105. stavku 1. Poslovnika Suda.

34.

Rješenjem predsjednika Suda od 5. travnja 2017. odbijen je zahtjev Tribunal Supremo (Vrhovni sud) da se predmet C‑94/17 vodi po ubrzanom postupku predviđenom u članku 23.a Statuta Suda Europske unije i članku 105. stavku 1. Poslovnika Suda.

35.

U predmetu C‑96/16 pisana očitovanja podnijeli su Banco Santander, španjolska vlada i Europska komisija, a u predmetu C‑94/17 Banco de Sabadell, španjolska i poljska vlada te Komisija.

36.

Odlukom od 21. studenoga 2017. predmeti C‑96/16 i C‑94/17 spojeni su u svrhu usmenog postupka i donošenja presude.

37.

Rasprava je održana 10. siječnja 2018. i na njoj su sudjelovali Banco Santander, Banco de Sabadell, španjolska vlada i Komisija.

38.

Upiti sudova koji su uputili zahtjeve odnose se u biti na tri aspekta koja ću razmotriti jedan za drugim. Kao prvo, ti sudovi dvoje o usklađenosti poslovne prakse na području ustupa tražbine koju prodavatelj ima prema potrošaču. Kao drugo, sudovi koji su uputili zahtjeve pitaju se protivi li se pravu Unije na području zaštite potrošača nedavna sudska praksa Tribunal Supremo (Vrhovni sud) jer predviđa da je nepoštena ona odredba kojom su određene zatezne kamate s obzirom na to da je za više od dva postotna boda veća u odnosu na stopu redovnih kamata predviđenu ugovorom o zajmu. Kao treće i zadnje, Sud će trebati razmotriti pitanje mogu li redovne kamate nastaviti teći do potpune otplate duga u slučaju u kojem je na temelju te sudske prakse nepoštenom proglašena odredba kojom je određena stopa zateznih kamata.

39.

U okviru svoja prva dva pitanja sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑96/16 pita treba li poslovnu praksu koja se sastoji od ustupa ili kupnje tražbine prema potrošaču – bez mogućnosti da takav ustup bude predviđen ugovorom o zajmu sklopljenim s tim potrošačem, bez prethodnog obavještavanja potrošača o tom ustupu ili bez njegova pristanka te bez pružanja mu mogućnosti da otkupi svoj dug i time ga namiri isplatom cesionaru iznosa koji je ovaj platio na temelju navedenog ustupa, uvećanog za primjenjive sporedne troškove – smatrati usklađenom s određenim brojem odredaba prava Unije.

40.

Kao što su to osobito istaknuli Banco Santander i španjolska vlada, tim pitanjima koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev konkretno poziva Sud da odredi protive li se Direktivi 93/13 ( 8 ) španjolske nacionalne odredbe kojima je u ovom slučaju uređen ustup tražbine, to jest članak 1535. Građanskog zakonika kao i članci 17. i 540. Zakonika o građanskom postupku.

41.

Naime, sud koji je uputio zahtjev smatra da se valjanost tih odredbi može dovesti u pitanje s aspekta zaštite potrošača. U tom pogledu ističe da iako članak 1535. Građanskog zakonika predviđa pravo otkupa, on to pravo ipak ograničava na takozvane „sporne” tražbine, to jest one koje su osporene u pogledu merituma u okviru deklaratornog postupka. Tako taj članak ne predviđa mogućnost za dužnika da se pozove na takvo pravo u okviru postupka ovrhe tražbine, kao što je glavni postupak, ili u okviru izvansudskog ustupa, što prema stajalištu suda koji je uputio zahtjev ne jamči dostatnu zaštitu interesa potrošača. Taj sud smatra da takva zaštita nije osigurana ni člancima 17. i 540. Zakonika o građanskom postupku kojima je uređeno stupanje cesionara na mjesto cedenta u sudskim postupcima, osobito s obzirom na to da se u tim odredbama ne spominje pravo otkupa predviđeno u članku 1535. Građanskog zakonika.

42.

Smatram da na ta pitanja, kako su preformulirana u točki 40. ovog mišljenja, treba dati negativan odgovor.

43.

Naime, iz teksta članka 1. stavka 1., članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 kao i iz njezine opće strukture jasno proizlazi da se ta direktiva primjenjuje samo na „ugovorne odredbe” kao što su one u glavnom postupku, isključujući samu praksu ( 9 ). U ovom slučaju, a kao što je to istaknuo sam sud koji je uputio zahtjev, ustup sporne tražbine odnosi se na poslovnu praksu, a ne na ugovornu odredbu u ugovoru sklopljenom s potrošačem. Takva je praksa isključena iz područja primjene Direktive 93/13.

44.

Osim toga i pod pretpostavkom, kao što se čini da proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, da se dvojbe suda koji je uputio zahtjev odnose u stvarnosti na to jesu li s navedenom direktivom usklađene španjolske materijalne i postupovne odredbe kojima je uređen ustup tražbina i, konkretnije, pravo dužnika na otkup svojeg duga, to jest članak 1535. Građanskog zakonika i članci 17. i 540. Zakonika o građanskom postupku, jer te odredbe ne dopuštaju dužniku da se poziva na takvo pravo u okviru ovrhe tražbine kao što je ona u glavnom postupku ( 10 ), čini mi se da se iste ne može sankcionirati niti s aspekta Direktive 93/13.

45.

U tom pogledu dovoljno je podsjetiti da ta direktiva, u skladu sa svojim člankom 1. stavkom 2., nije primjenjiva na obvezne zakonske odredbe kao što je članak 1535. Građanskog zakonika ( 11 ) te članci 17. i 540. Zakonika o građanskom postupku.

46.

U tom mi se kontekstu čini također važnim istaknuti da ustup sporne tražbine u ovom slučaju ni po čemu ne mijena sadržaj i opseg obveza dužnika potrošača. Takav ustup koji se provodi putem ugovora između prodavatelja robe ili pružatelja usluge cedenta i treće strane cesionara – ugovora kojeg potrošač nije stranka – ne može, kao što se to zahtijeva člankom 3. Direktive 93/13, prouzročiti na štetu tog potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

47.

Osim toga, dovoljno je očito da se takvu praksu ustupa tražbine, koja odgovara mogućnosti dobro poznatoj u građanskom pravu država članica, ne može izjednačiti s ugovornim odredbama navedenima u Prilogu „Odredbe iz članka 3. stavka 3. točke (f) Direktive 93/13”, to jest onima čiji je cilj ili učinak, među ostalim, „davanje ovlaštenja prodavatelju robe ili pružatelju usluga da na temelju svoje diskrecijske ocjene raskine ugovor”. Ustup sporne tražbine u glavnom postupku osim toga se jasno razlikuje od odredaba iz točke (p) tog istog priloga jer ne može „dovesti do smanjenih jamstava za potrošača, bez dogovora s potrošačem” ( 12 ). Naime, taj je ustup tražbine neutralan sa stajališta dužnika. Činjenica koju navodi sud koji je uputio zahtjev da ustup ide u korist „strvinarskih fondova” koji djeluju u špekulativne svrhe, i to po vrlo maloj ili čak neznatnoj cijeni u odnosu na prvotnu tražbinu, protivi se samoj naravi ugovorne obveze koju potrošač mora ispuniti ( 13 ).

48.

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, predlažem da se na pitanje 1. točke (a) i (b) u predmetu C‑96/16 odgovori da se Direktivi 93/13 ne protivi poslovna praksa koja se sastoji od ustupa ili kupnje tražbina kao što su one opisane u ovom slučaju, a koja potrošaču ne nudi mogućnost namirenja duga na način da cesionaru plati ustupljeni iznos kao i kamate, izdatke i troškove postupka.

49.

Pitanjem 2. točkom (a) u predmetu C‑96/16 i pitanjem 1. u predmetu C‑94/17 sudovi koji su uputili zahtjeve pitaju u biti protivi li se Direktivi 93/13 nacionalna sudska praksa, u ovom slučaju sudska praksa Tribunal Supremo (Vrhovni sud), u skladu s kojom treba proglasiti nepoštenom svaku odredbu ugovora o zajmu – bez stvarnog jamstva u predmetu C‑96/16 i hipotekarnom zajmu u predmetu C‑94/17 – o kojoj se nije pregovaralo i koja predviđa stopu zateznih kamata koja je za više od dva postotna boda veća u odnosu na stopu redovnih kamata predviđenu tim ugovorom.

50.

Svrsishodno je iznijeti neke uvodne napomene o dopuštenosti pitanja koja se odnose na usklađenost sudske prakse Tribunal Supremo (Vrhovni sud) s Direktivom 93/13 jer su upravo Banco Supremo i španjolska vlada doveli u pitanje tu dopuštenost u predmetu C‑96/16 kao i Banco de Sabadell u predmetu C‑94/17, i to iz razloga što se navedenim pitanjem ističe hipotetska problematika.

51.

U predmetu C‑96/16 Banco Santander i španjolska vlada smatraju da je očito da je sud koji je uputio zahtjev već zaključio da odredbe kojima su određene zatezne kamate o kojima je riječ u glavnom postupku treba proglasiti nepoštenima (a što postavljeno pitanje čini suvišnim). U predmetu C‑94/17 Banco de Sabadell ističe vrlo sličan prigovor. Pojašnjava da se žalba koja je podnesena sudu koji je uputio zahtjev ne odnosi na pitanje kriterija s obzirom na koji je nepoštenost sporne odredbe utvrđena, već se tiče samo posljedica te nepoštenosti. U tom pogledu dodaje da je žalbeni sud utvrdio nepoštenost predmetne odredbe a da se nije pozvao na sudsku praksu Tribunal Supremo (Vrhovni sud) koja je predmet prvog prethodnog pitanja jer je taj sud odlučio prije nego što je ta sudska praksa utvrđena. Stoga, čak i ako bi Sud proglasio da se takva sudska praksa protivi pravu Unije, sud koji je uputio zahtjev ne bi mogao u tom dijelu ukinuti presudu donesenu povodom žalbe.

52.

U tom pogledu smatram da, iako iz odluka kojima se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su sudovi koji su uputili zahtjeve, kako se čini, nedvojbeno skloni utvrditi nepoštenost odredaba o kojima odlučuju, oni još nisu, međutim, konačno razmotrili pitanje nepoštenosti navedenih odredaba posebno s obzirom na kriterij koji je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) utvrdio u svojoj najnovijoj sudskoj praksi.

53.

Tako se čini da su pitanja koja su sudovi koji su uputili zahtjeve postavili u odnosu na usklađenost kriterija koji je utvrdio Tribunal Supremo (Vrhovni sud) i dalje aktualna za njih. Naime, oni nastoje saznati je li takav kriterij sudske prakse u skladu sa sustavom zaštite potrošača koji je utvrđen Direktivom 93/13, a osobito s člankom 4. stavkom 1. te direktive, jer se navedeni kriterij primjenjuje automatski, a da ne dopušta sudu pred kojim se vodi postupak da u obzir uzme sve okolnosti konkretnog slučaja.

54.

Što se posebno tiče relevantnosti dvojbi suda koji je uputio zahtjev u predmetu C‑94/17, on je naveo u biti da se žalbom koja mu je podnesena, iako se odnosi konkretno na posljedice nepoštenosti odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku, također iznose dvojbe u vezi s tumačenjem odredaba Direktive 93/13 u odnosu na utvrđenje te nepoštenosti. Osim toga, ne može se isključiti da u skladu sa španjolskim postupovnim pravom taj sud može ili mora po službenoj dužnosti ponovno ispitati navedenu nepoštenost u okviru žalbenog postupka koji je u tijeku pred njime i, konkretnije, kriterije s obzirom na koje tu nepoštenost treba utvrditi, i to imajući na umu da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pitanje treba li ugovornu odredbu proglasiti nepoštenom valja izjednačiti s pitanjem javnoga poretka ( 14 ).

55.

Posljedično, iz odluka kojima se upućuju prethodna pitanja ne proizlazi očito da su pitanja u vezi s kriterijem koji je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) uspostavio radi utvrđivanja nepoštenosti odredbe kojom je određena stopa zateznih kamata, koja u skladu s dobro ustaljenom praksom Suda trebaju uživati presumpciju relevantnosti ( 15 ), nedopuštena.

56.

U pogledu merituma postavlja se pitanje je li nedvosmislen kriterij, kao što je onaj koji je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) utvrdio i prema kojem je nepoštena ona odredba ugovora o zajmu sklopljenog s potrošačem o kojoj se nije pregovaralo i kojom je određena primjenjiva stopa zateznih kamata zbog toga što je ta stopa za više od dva postotna boda veća u odnosu na stopu redovnih kamata predviđenu tim ugovorom, usklađen sa sustavom zaštite potrošača koji je utvrđen Direktivom 93/13, a osobito člankom 4. stavkom 1. te direktive, jer se čini da sa taj kriterij primjenjuje automatski, a da se sudu pred kojim se vodi postupak ne dopušta da u obzir uzme sve okolnosti konkretnog slučaja.

57.

Prije razmatranja pitanja je li ta sudska praksa problematična sa stajališta djelotvornosti zaštite dodijeljene Direktivom 93/13 želio bih iznijeti neke uvodne napomene o kontekstu razvoja te nacionalne sudske prakse i njezinu konkretnom dosegu za nacionalne sudove koji na zahtjev ili po službenoj dužnosti moraju odlučiti o nepoštenosti odredaba sadržanih u ugovorima sklopljenima s potrošačima.

58.

Sudskom praksom Suda u vezi s Direktivom 93/13 istaknut je, na temelju zaštite koja je njome dodijeljena, značaj aktivne uloge dodijeljene nacionalnim sudovima u prepoznavanju i sankcioniranju nepoštenih odredaba sadržanih u ugovorima sklopljenima s potrošačima, kao što su osobito one kojima su određene zatezne kamate ( 16 ).

59.

Međutim, kao što je to, čini se, ustaljeno, nije na Sudu da povrh podsjećanja na opće kriterije koji izričito proizlaze iz Direktive 93/13 točno određuje vrstu ugovornih odredaba koje treba ocijeniti nepoštenima u smislu te direktive. Stoga nacionalni sud može najbolje, ako ne i isključivo, s obzirom na sve relevantne okolnosti, odrediti u kojim slučajevima treba ugovornu odredbu, kao što je ona kojom se određuju zatezne kamate, proglasiti nepoštenom jer može na štetu potrošača prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka ( 17 ).

60.

Osim toga, ne može se isključiti da su u svojoj ulozi ujednačavanja u tumačenju nacionalnog prava najviši sudovi države članice ovlašteni izraditi određene smjernice kojima se niži sudovi vode kada ocjenjuju nepoštenost ugovornih odredaba koje su obvezujuće za potrošače, pod uvjetom da su te smjernice usklađene sa smjernicama koje je Sud utvrdio.

61.

Čini se da je upravo to cilj sudske prakse Tribunal Supremo (Vrhovni sud), koja proizlazi, među ostalim, iz triju presuda od 22. travnja (donesene u punom sastavu) te od 7. i 8. rujna 2015. koje su navedene u predmetnim glavnim postupcima.

62.

Zanimljivo je za istaknuti da pravilo sudske prakse koje je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) utvrdio u tim presudama izravno odražava načela koja je Sud utvrdio u presudi od 14. ožujka 2013., Aziz (C‑415/11, EU:C:2013:164). Naime, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) pozvao se na točku 74. te presude u skladu s kojom:

„[…] u pogledu odredbe o određivanju zateznih kamata, valja podsjetiti da će s obzirom na točku 1. podtočku (e) Priloga Direktivi [93/13], u vezi s odredbama [članka 3.] stavka 1. i [članka 4.] stavka 1. [navedene] direktive, sud koji je uputio zahtjev trebati osobito provjeriti razinu određene stope zatezne kamate u odnosu na zakonsku kamatnu stopu kako bi provjerio je li prikladna za ostvarenje ciljeva koji su njome zadani u dotičnoj državi članici i prekoračuje li ono što je nužno za ostvarivanje tih ciljeva.”

63.

S tim u vezi, treba napomenuti da su bankovne institucije u glavnim postupcima istaknule, kako u svojim podnescima tako i na raspravi, da iz presuda Tribunal Supremo (Vrhovni sud) od 22. travnja te 7. i 8. rujna 2015. ne proizlazi da se kriterij, na temelju kojeg odredbu kojom je određena stopa zateznih kamata veća za dva postotna boda u odnosu na stopu redovnih kamata treba proglasiti nepoštenom, primjenjuje automatski i da je obvezujuć. Te institucije smatraju da se navedenim kriterijem samo nastoji pomoći nacionalnom sudu koji i dalje ostaje slobodan isključiti ga ako to okolnosti slučaja opravdavaju.

64.

Ne čini mi se da to tumačenje odgovara tekstu koji Tribunal Supremo (Vrhovni sud) koristi osobito u svojoj presudi koju je 22. travnja 2015. donio Pleno de la Sala de lo Civil (puni sastav građanskog odjela).

65.

U toj je presudi Tribunal Supremo (Vrhovni sud) prije svega utvrdio da, suprotno situaciji koja prevladava u drugim državama članicama, u Španjolskoj ne postoji nikakvo zakonsko ograničenje u vezi s određivanjem zateznih kamata u ugovorima o zajmovima sklopljenima s potrošačima, a što obvezuje španjolske sudove da provedu odvagivanje. U takvom kontekstu taj je sud smatrao nužnim ne ograničiti se na navođenje općih načela, već utvrditi konkretnije pravilo kako bi se izbjeglo da niži sudovi ne utvrde različite kriterije prilikom ocjene nepoštenosti odredaba kojima je određena stopa zateznih kamata, a što bi bilo izvor proizvoljnosti i pravne nesigurnosti. Nadahnjujući se kriterijima koje je Sud utvrdio kao i onima određenima na raznim područjima španjolskog pravnog poretka, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) je zaključio da je dodavanje dva postotna boda predviđeno u članku 576. Zakonika o građanskom postupku radi izračuna procesnih kamata najprikladniji pravni kriterij za određivanje stope zateznih kamata u osobnim zajmovima odobrenim potrošačima. Takav kriterij omogućuje da se izbjegne situacija u kojoj bi potrošaču koji ne ispunjava svoje obveze bilo naloženo plaćanje visokog penala, dok bi šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog nepravodobnog ispunjenja obveze koju je sud utvrdio bila proporcionalno „nadoknađena”.

66.

Tako iz teksta koji je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) upotrijebio u svojoj presudi od 22. travnja 2015. proizlazi da je utvrdio neoborivu predmnijevu prema kojoj je nepoštena ona ugovorna odredba kojom je određena stopa zateznih kamata koja je za više od dva postotna boda veća u odnosu na stopu redovnih kamata ugovorenu u ugovoru o zajmu.

67.

Smatram da je ta sudska praksa nedvojbeno obvezujuća za niže španjolske sudove na način da su oni sada dužni proglasiti nepoštenom svaku ugovornu odredbu kojom je određena stopa zateznih kamata koja je za više od dva postotna boda veća u odnosu na stopu redovnih kamata. Iako, kao što je to na raspravi pojasnila španjolska vlada u odgovoru na pisano pitanje koje je Sud postavio, navedena sudska praksa nema snagu zakona, presude nižih sudova koje se razlikuju od smjernica koje je Tribunal Supremo (Viši sud) u više navrata utvrdio i koje tako imaju „snagu primjera” podliježu preispitivanju u okviru kasacijskih žalbi.

68.

Međutim, nasuprot onome na što bi površno ispitivanje moglo ukazivati, ne čini mi se da se razvoj takve sudske prakse može izjednačiti s mjerama koje nacionalna tijela mogu donijeti u skladu s člankom 8. Direktive 93/13.

69.

Podsjećam da na temelju te potonje odredbe, „[k]ako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi [Direktiva 93/13] usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom”. Na temelju tog članka države članice mogu utvrditi popise nepoštenih odredaba pod uvjetom da o tome obavijeste Komisiju u skladu s člankom 8.a navedene direktive.

70.

Osim činjenice da se za tu mogućnost smatralo da je pridržana nacionalnom zakonodavcu ili nacionalnim regulatornim ili upravnim tijelima, pri čemu su nacionalni sudovi isključeni ( 18 ), čini mi se da ono o čemu je ovdje stvarno riječ nije razvoj nacionalnog pravila namijenjenog jačanju razine zaštite potrošača koja je dodijeljena Direktivom 93/13 putem razvoja „crne odredbe”, već sudska praksa najvišeg suda koja je u nedostatku posebnih odredaba u vezi s određivanjem stope zateznih kamata namijenjena davanju konkretnih smjernica nacionalnim sudovima radi određivanja slučajeva u kojima ugovornu odredbu kojom je određena stopa tih kamata treba nužno proglasiti nepoštenom.

71.

Kao što je to potvrđeno na raspravi, tu se sudsku praksu, iako ona dopunjuje nacionalno pravo i time obvezuje španjolske sudove ( 19 ), ne može izjednačiti s mjerama koje države članice mogu donijeti na temelju članka 8. Direktive 93/13.

72.

Međutim, kao što ću objasniti u sljedećim razmatranjima, koliko god bila obvezujuća, ta sudska praksa ipak nije problematična sa stajališta zaštite potrošača koja se nastoji ostvariti Direktivom 93/13.

73.

Iz sudske prakse Suda proizlazi da se Direktivi 93/13 protivi određivanje kriterija kojim se definira nepoštenost odredbe ako bi se njime nacionalni sud koji odlučuje o odredbi koja ne ispunjava taj kriterij spriječilo da ispita njezinu moguću nepoštenost te da je po potrebi ostavi neprimijenjenom ( 20 ).

74.

S druge strane, čini mi se da se iz te sudske prakse ne može izvesti zaključak da se toj direktivi također protivi primjena tog kriterija od strane nacionalnih sudova ako bi iz toga proizlazilo da bi svaku odredbu koja ispunjava taj kriterij trebalo automatski proglasiti nepoštenom, neovisno o posebnim okolnostima slučaja. Naposljetku, ono što je odlučujuće za djelotvornost Direktive 93/13 jest to da se negativno ne utječe na ovlast nacionalnih sudova da ugovorne odredbe koje ispituju proglase nepoštenima.

75.

U okviru ocjene odredaba kojima su određene stope zateznih i redovnih kamata važno je to da razvoj takvog kriterija ne liši nacionalni sud mogućnosti da nepoštenom proglasi ugovornu odredbu kojom je određena stopa zateznih kamata koja je u odnosu na ugovorenu stopu redovnih kamata viša za manje od dva postotna boda ako su to nalagale posebne okolnosti konkretnog slučaja. Isto tako, nacionalni sud ne smije biti spriječen ocijeniti nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog s potrošačem kojom je određena stopa redovnih kamata u slučaju u kojem stranke nisu međusobno pregovarale o toj odredbi ( 21 ).

76.

No, u ovom se slučaju sve stranke slažu da španjolski sudovi i dalje mogu s obzirom na okolnosti sklapanja ugovora proglasiti nepoštenima odredbe kojima je određena stopa zateznih kamata koja u odnosu na stopu redovnih kamata nije veća za više od dva postotna boda. Osim toga, smatram da sudska praksa Tribunal Supremo (Vrhovni sud) ne sprečava sudove pred kojima se vode postupci da ocjenjuju nepoštenost stope redovnih kamata određene u potrošačkom ugovoru ako u okviru sklapanja ugovora nije utvrđeno nikakvo rješenje.

77.

Doduše, podsjećam da ne postoji pravilo za apstraktnu ocjenu nepoštenosti odredbe kojom je određena stopa zateznih kamata ( 22 ). Drugim riječima, ne postoje nepogrešivi kriteriji na temelju kojih se može zaključiti i to neovisno o ispitivanju okolnosti svakog konkretnog slučaja da je takva odredba nepoštena.

78.

Međutim, treba priznati da predmnijeva, čak i neoboriva, o nepoštenosti odredaba kojima je stopa zateznih kamata određena iznad određene razine jest u skladu s ciljem Direktive 93/13 koji se, podsjećam, sastoji od izbjegavanja nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka (vidjeti članak 3. stavak 1. navedene direktive) na štetu potrošača, te u konačnici od zaštite potrošača. Činjenica da je nacionalni sud dužan proglasiti nepoštenom ugovornu odredbu kojom je stopa zateznih kamata određena na razini višoj od određenog praga nije problematična sa stajališta ostvarivanja tih ciljeva, iako ona to može biti sa stajališta apstraktno predviđene opće ugovorne ravnoteže.

79.

U tom kontekstu treba podsjetiti da, kako bi se utvrdilo stvara li neka odredba na štetu potrošača „znatniju neravnotežu” u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz ugovora, može osobito biti relevantno voditi računa o pravilima koja se primjenjuju u nacionalnom pravu u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Na temelju takve usporedne analize nacionalni sudac moći će procijeniti stavlja li ugovor, i ako da u kojoj mjeri, potrošača u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na onaj predviđen nacionalnim pravom koje je na snazi ( 23 ).

80.

U ovom slučaju kriterij prema kojem stopa zateznih kamata ne može predstavljati povećanje za više od dva postotna boda u odnosu na godišnju stopu redovnih kamata ne proizlazi izravno iz španjolskog zakonodavstva, već ga neizravno uzima u obzir. Kao što je to Tribunal Supremo (Vrhovni sud) pojasnio u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje u predmetu C‑94/17, kriterij koji je taj sud utvrdio u pogledu određivanja stope zateznih kamata nadahnut je kriterijem koji se može smatrati razumnim s obzirom na nacionalne odredbe primjenjive na drugim područjima.

81.

Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, predlažem Sudu da na pitanje 2. točku (a) u predmetu C‑96/16 i na pitanje 1. u predmetu C‑94/17 odgovori da se Direktivi 93/13 ne protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj je nepoštena ona odredba ugovora o zajmu kojom je predviđena stopa zateznih kamata koja predstavlja povećanje za više od dva postotna boda u odnosu na određenu godišnju stopu redovnih kamata pod uvjetom da se tom sudskom praksom ne isključuje mogućnost da nacionalni sud samostalno i vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja ocijeni moguću nepoštenost odredaba koje ne ispunjavaju taj kriterij, a o kojima mora odlučiti.

82.

Pitanjem 2. točkom (b) u predmetu C‑96/16 i pitanjima 2. i 3. u predmetu C‑94/17 sudovi koji su uputili zahtjeve nastoje saznati protivi li se Direktivi 93/13 rješenje utvrđeno u presudama Tribunal Supremo (Vrhovni sud) prema kojem se posljedica utvrđenja nepoštenosti odredbe ugovora o zajmu kojom je određena stopa zateznih kamata sastoji od poništenja tih kamata, tako da samo redovne kamate nastavljaju teći. U slučaju potvrdnog odgovora, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) pita se u predmetu C‑94/17 koja treba biti posljedica toga, osobito ako se ona treba sastojati ne samo od poništenja zateznih kamata, već i od poništenja redovnih kamata predviđenih tim ugovorom ili pak od naplate zateznih kamata po zakonskoj stopi.

83.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.

84.

Kao što je to Sud presudio, nacionalni sudovi obvezni su izuzeti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača a da pritom nisu nadležni preispitati njezin sadržaj. Naime, taj ugovor u načelu mora nastaviti vrijediti bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz otklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava ( 24 ).

85.

Točno je da je Sud također priznao mogućnost da nacionalni sud nepoštenu odredbu zamijeni dispozitivnom odredbom nacionalnog prava. Međutim, ta mogućnost jasno je ograničena na slučajeve u kojima nacionalni sud zbog nevaljanosti nepoštene odredbe mora u cijelosti poništiti ugovor, čime potrošača izlaže za njega nepovoljnim posljedicama. S tog aspekta, a kao što je to Sud u biti istaknuo, poništenje odredbe ugovora o zajmu u vezi sa stopom zateznih kamata ne može u načelu imati takve posljedice jer će iznos koji zajmodavac potražuje nužno biti manji ako se ta stopa ne primjenjuje ( 25 ).

86.

Uzimajući u obzir tu sudsku praksu treba zaključiti da se Direktivi 93/13 ne protivi rješenje koje je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) utvrdio u gore navedenoj sudskoj praksi ako to rješenje podrazumijeva da nacionalni sud koji je utvrdio nepoštenost ugovorne odredbe kojom je određena stopa zateznih kamata, s jedne strane, u potpunosti i jednostavno ostavi neprimijenjenom tu odredbu ostavljajući valjanima druge odredbe tog ugovora, a osobito onu o stopi redovnih kamata, i, s druge strane, da odredbu koja je proglašena nepoštenom ne zamijeni dispozitivnim zakonodavnim odredbama, kao što su osobito one kojima je određena primjenjiva zakonska stopa zateznih kamata ako nema sporazuma među strankama u ugovoru.

87.

Ako nacionalni sud smatra nepoštenom odredbu kojom je određena stopa zateznih kamata, taj će je sud ostaviti neprimijenjenom, ali neće biti ovlašten umjesto toga smanjiti iznos penala koji tereti potrošača. Druge ugovorne odredbe (uključujući, ovisno o okolnostima, one o stopi redovnih kamata) bit će zadržane i nastaviti u potpunosti uobičajeno proizvoditi učinke koje redovito proizvode.

88.

S druge strane, lišiti učinaka odredbu kojom je određena stopa redovnih kamata, iako nije proglašena nepoštenom, prelazilo bi granice posljedica povezanih s djelotvornošću zaštite dodijeljene Direktivom 93/13.

89.

Ovo tim više što u pogledu ugovora o zajmu odredbe kojima je određena stopa redovnih kamata treba jasno razlikovati od onih kojima je određena stopa zateznih kamata. I dok je funkcija redovnih kamata naknada za to što zajmodavac stavlja na raspolaganje određeni iznos novca do njegove otplate, zateznim se kamatama želi sankcionirati dužnikovo neispunjenje vlastite obveze u vidu otplate zajma o ugovorenom dospijeću. Odredbe o stopi redovnih kamata posljedično su bitan dio ugovora o zajmu i odnose se stoga na glavni predmet ugovora koji je u načelu izuzet iz sudskog nadzora na temelju te Direktive 93/13 ( 26 ).

90.

Smatram da se taj zaključak nameće neovisno o načinu na koji su sastavljene ugovorne odredbe kojima su određene kamatne stope. Bez obzira na to razlikuje li se odredba kojom je određena stopa zateznih kamata od one koja se odnosi na stopu redovnih kamata ili se te dvije vrste odredbi preklapaju, utvrđenje prema kojem je nepoštena ona odredba koja se odnosi na stopu zateznih kamata ne može imati utjecaja na primjenu redovnih kamata. U slučaju u kojem je stopa zateznih kamata veća u odnosu na stopu redovnih kamata, treba proglasiti nevaljanim samo to povećanje. To se uopće ne može izjednačiti s „prilagodbom” ugovora koja bi bila zabranjena na temelju sudske prakse; radi se o isključenju samo odredbe koja proglašena nepoštenom.

91.

Uzimajući u obzir ova razmatranja, predlaže se na pitanje 2. točku (b) u predmetu C‑96/16 i na pitanje 2. u predmetu C‑94/17 odgovoriti da se članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi to da se na temelju gore navedene sudske prakse, a nakon utvrđenja nepoštenosti odredbe ugovora o zajmu kojom je određena stopa zateznih kamata koja je za više od dva postotna boda veća u odnosu na ugovorenu stopu redovnih kamata, odredba kojom je određena stopa redovnih kamata i dalje primjenjuje do potpune otplate duga.

92.

S obzirom na taj odgovor, nije potrebno odgovoriti na pitanje 3. u predmetu C‑94/17.

93.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na sljedeći način odgovori na prethodna pitanja koja je: