27.7.2015   

HR

Službeni list Europske unije

C 245/30


Tužba podnesena 14. travnja 2015. – Icap a.o. protiv Komisije

(Predmet T-180/15)

(2015/C 245/37)

Jezik postupka: engleski

Stranke

Tužitelji: Icap plc (London, Ujedinjena Kraljevina), Icap Management Services Ltd (London) i Icap New Zealand Ltd (Wellington, Novi Zeland) (zastupnici: C. Riis-Madsen i S. Frank, odvjetnici)

Tuženik: Europska komisija

Tužbeni zahtjev

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

poništi, u cijelosti ili djelomično, Odluku Komisije od 4. veljače 2015. donesenu u predmetu AT.39861 – Yen Interest Rate Derivatives – C(2015) 432 final;

podredno, ukine ili smanji izrečenu novčanu kaznu;

u svakom slučaju, naloži tuženiku da podmiri tužiteljeve troškove u vezi s ovim predmetom;

donese sve druge mjere koje smatra prikladnim.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog osnovanosti tužbe tužitelji ističu šest tužbenih razloga.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču činjenica i pogreškama koje se tiču prava koje je počinila Komisija kada je utvrdila da ponašanje banaka ograničava i/ili narušava tržišno natjecanje „po cilju”.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču činjenica i pogreškama koje se tiču prava koje je počinila Komisija kada je utvrdila da tužiteljevo navodno podupiranje ponašanja banaka predstavlja povredu tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU-a.

Prema tužiteljima, članak 101. UFEU-a se ne odnosi na ponašanje sudionika koji ne sudjeluje u sporazumu koji ograničava/narušava tržišno natjecanje. Test koji je primijenila Komisija je u svakom slučaju netočan i pokriva previše širok spektar ponašanja koja nisu dovoljno usko povezana s povredom. Ponašanje tužitelja ne potpada pod test za posrednike koji je primijenio tuženik. Tužitelji osobito ističu da tvrdnja prema kojoj su posredovali u razmjeni informacija između banaka nema nikakvu činjeničnu osnovu, te da tuženik ne navodi niti jedan slučaj kada su tužitelji posredovali u takvim razmjenama. Prema tužiteljima, isto se odnosi na ispitivanje koordiniranog trgovanja. Što se tiče manipulacije Yen LIBPR nalozima, Komisija bi morala priznati da je samo jedna od dviju banaka znala za sudjelovanje ICAP-a. Stoga – prema tvrdnjama tužitelja – ICAP nije posredovao u pogledu ponašanja banaka. Štoviše, kada je riječ o navedenim povredama, protupravno je ponašanje započelo mnogo prije nego je ICAP navodno započeo s posredovanjem.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču činjenica i pogreškama koje se tiču prava koje je počinila Komisija prilikom utvrđivanja navodnog sudjelovanja tužitelja u povredama.

Tužitelji ističu da su banke sudjelovale u trgovanju derivativima kamata u jenima, te da su stoga poznavale međusobne trgovinske pozicije i interese. Stoga su dokazi koje je podnijela Komisija u prilog argumentu da je ICAP znao za bilateralnu povredu beznačajni, neodređeni i zavaravajući. Nadalje, prema tvrdnjama tužitelja, Komisijin pristup implicira znanje i ponašanje tužitelja sve do okončanja bilateralne povrede od strane banaka, bez da se daje bilo kakav dokaz u prilog kontinuiranom znanju tužitelja za povrede banaka.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija povrijedila načelo pretpostavke nedužnosti i načelo dobre uprave.

Prema tvrdnjama tužitelja Komisija je provela hibridni postupak nagodbe, u kojem je u odluci o nagodbi usvojenom u prosincu 2013. optužen ICAP te je iscrpno opisana njegova uloga kao posrednika. Od tog trenutka Komisija više nije mogla tvrditi da nema nikakvih predrasuda prilikom rješavanja ICAP-ovog predmeta.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Smjernica za utvrđivanje novčanih kazni od strane Komisije, povredi načela jednakog postupanja, povredi načela proporcionalnosti i povredi načela pravne sigurnosti.

Tužitelji ističu da je Komisija povrijedila načelo pravne sigurnosti kada je izrekla kazne koje premašuju puke nominalne kazne. To ujedno predstavlja i odstupanje od njezine ranije prakse. Usto, prema tvrdnjama tužitelja, Komisija je, time što je odbila da kao osnovu za izračun kazne uzme vrijednost prodaje tužitelja, što nije na odgovarajući način specificirala svoju metodu izračuna novčane kazne i što nije opravdala odstupanje od svoje ranije prakse, povrijedila svoje Smjernice za utvrđivanje novčanih kazni. Tužitelji također smatraju da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja, jer je prema tužiteljima postupala drugačije nego prema drugim posrednicima optuženim za posredovanje u sličnim okolnostima i glede iste povrede. Također, Komisija je kaznila tužitelje isto kao i banke koje su počinile povredu, unatoč tome što su tužitelji optuženi samo za posredovanje. Tužitelji tvrde da su zbog toga izrečene kazne potpuno neproporcionalne, te da je stoga Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija prekršila načelo „ne bis in idem”.