1

Tužitelj, Monster Energy Company, podnio je 21. studenoga 2012. Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), na temelju Uredbe Vijeća (EZ). br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), prijavu za registraciju sljedećeg figurativnog znaka:

2

Proizvodi za koje je zatražena registracija su iz razreda 30. i 32. Međunarodne klasifikacije proizvoda i usluga (Nicanska klasifikacija) za registriranje žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjena i dopunjena.

3

Odlukom od 8. svibnja 2013., ispitivač je odbio registraciju žiga za koji je podnesena prijava, na temelju članka 7. stavka 1. točke (b) i članka 7. stavka 2. Uredbe br. 207/2009, u vezi s pravilom 11. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.), kako je izmijenjena.

4

Tužitelj je 8. srpnja 2013. podnio žalbu EUIPO‑u protiv odluke ispitivača, na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009.

5

Prvo žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je žalbu odlukom od 11. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu: prva odluka).

6

Putem telefaksa od 23. lipnja 2014., tužitelj je pred EUIPO‑om izjavio da je, nakon provjere trenutačnog stanja predmeta, utvrdio da je prvo žalbeno vijeće EUIPO‑a donijelo prvu odluku. Međutim, tvrdio je da ta odluka nije dostavljena. Stoga je zatražio da počne teći novi rok za podnošenje tužbe pred Općim sudom protiv prve odluke.

7

Budući da nije dobio odgovor na telefaks od 23. lipnja 2014., tužitelj je putem elektroničke pošte od 2. srpnja 2014. ponovio svoj zahtjev podnošenjem prigovora EUIPO‑u.

8

Elektroničkom poštom od 10. srpnja 2014., Odjel za prigovore Službe za kontakt s korisnicima EUIPO‑a odgovorio je tužitelju da mu je prva odluka dostavljena telefaksom od 20. prosinca 2013., u skladu s onim što proizlazi iz izvješća o prijenosu uređaja korištenog za slanje, koji sadržava datum, sat i broj primatelja te naznaku „OK”. Dodao je, u biti, da je Opći sud bio nadležan za odlučivanje o tužbi protiv prve odluke i da će dopuštenost žalbe ocjenjivati s obzirom na okolnosti i podnesene dokaze.

9

Telefaksom od 15. srpnja 2014., tajništvo žalbenog vijeća potvrdilo je tužitelju sadržaj izvješća o prijenosu uređaja korištenog za slanje obavijesti o prvoj odluci i navelo je da EUIPO ne može odobriti novi rok za podnošenje tužbe.

10

Između tužitelja i EUIPO‑ovih službi izmijenjena su u narednim tjednima i druga pismena te je, naposljetku, podnositelj zahtjeva poduzeo dva usporedna koraka.

11

S jedne strane, tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 18. kolovoza 2014. i zabilježenom pod referentnim brojem T‑633/14, tužitelj je podnio tužbu pred Općim sudom protiv prve odluke.

12

S druge strane, istog je dana podnio EUIPO‑u zahtjev za povrat u prijašnje stanje u smislu članka 81. Uredbe br. 207/2009.

13

U tom zahtjevu, kako bi ponovno uspostavio svoja prava na pobijanje prve odluke pred Općim sudom i kako bi njegova prijava za registraciju žiga Europske unije ostala upisana u registru EUIPO‑a tijekom postupka pred sudom Europske unije, tužitelj je izvijestio o okolnostima i događajima zbog kojih se navodno, unatoč svom oprezu, nije upoznao s tom odlukom prije 17. lipnja 2014. Prvo rješenje od 20. prosinca 2013. nije mu dostavljeno. EUIPO bi stoga trebao navesti da se poštovanje roka za podnošenje tužbe Općem sudu treba ocjenjivati uzimajući kao polazište 17. lipnja 2014. i ponovno upisati u svoj registar prijavu za registraciju žiga Europske unije koju je podnio tužitelj.

14

Dopisom od 29. kolovoza 2014., tajništvo žalbenih vijeća navelo je da ne može uzeti u obzir zahtjev za povrat u prijašnje stanje jer se članak 81. Uredbe br. 207/2009 odnosi samo na rokove koji se primjenjuju na EUIPO, a ne i na rokove koji se primjenjuju na Opći sud, da je u izvješću o prijenosu s korištenog telefaksa potvrđena dostava prve odluke od 20. prosinca 2013. i da je jedino Opći sud, pred kojim se sada vodi postupak, mogao donijeti odluku.

15

Tužitelj je 28. listopada 2014. podnio pred EUIPO‑om žalbu protiv dopisa tajništva žalbenih vijeća od 29. kolovoza 2014. Taj je prigovor 31. prosinca 2014. dopunjen dodatnim podneskom, u kojem je tužitelj, osim poništenja dopisa tajništva, zatražio ponovno ispitivanje svojeg zahtjeva za povrat u prijašnje stanje.

16

Postupak se nastavio do donošenja odluke drugog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 17. srpnja 2015., o odbacivanju tužiteljeve žalbe kao nedopuštene (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). Ta je odluka dostavljena tužitelju 5. kolovoza 2015.

17

U pobijanoj odluci, žalbeno je vijeće podsjetilo na određene odredbe Uredbe br. 207/2009, koje se odnose na pravna sredstva protiv odluka odjela EUIPO‑a, odnosno članak 58. stavak 1. i članak 65. stavke 1. i 5. navedene uredbe. Također je podsjetilo na sadržaj članka 81. stavka 1. te uredbe, koji definira opće područje primjene postupka za povrat u prijašnje stanje.

18

Nadalje, podsjetilo je da dopis tajništva žalbenih vijeća od 29. kolovoza 2014. ne predstavlja odluku koja proizlazi iz prvostupanjskog odjela EUIPO‑a protiv koje se može podnijeti žalba na temelju članka 58. Uredbe br. 207/2009 i, stoga, da je žalba bila nedopuštena.

19

Dodalo je da, u svakom slučaju, članak 81. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 nije primjenjiv u ovom predmetu. Naglašavajući, u biti da on obuhvaća slučajeve u kojima se nije bilo moguće pridržavati roka „u odnosu na Ured” i da je tužitelj zatražio da budu ponovno uspostavljena njegova prava glede roka koji se odnosi na Opći sud za podnošenje tužbe pred tim sudom, odnosno u okviru postupka koji se ne vodi pred EUIPO‑om, utvrdilo je da nije nadležno za odlučivanje o zahtjevu. S tim u svezi, odbilo je tužiteljevo tumačenje prema kojem rok naveden u toj odredbi treba shvatiti kao rok „koji se odnosi” na EUIPO ili koji je „u svezi s” EUIPO‑om, drugim riječima, koji se računa u odnosu na svaki EUIPO‑ov akt.

20

Žalbeno vijeće dodalo je još da je tužiteljeva tužba protiv prve odluke bila u tijeku pred Općim sudom i da je to bila potvrda nenadležnosti žalbenog vijeća za odlučivanje o zahtjevu za povrat u prijašnje stanje.

21

Rješenjem od 9. rujna 2015., Monster Energy/OHIM (Prikaz simbola mira) (T‑633/14, neobjavljeno, EU:T:2015:658), Opći je sud odbacio tužbu protiv prve odluke kao očito nedopuštenu zbog zakašnjelog podnošenja. Protiv tog rješenja podnesena je žalba Sudu. Rješenjem od 4. svibnja 2016., Monster Energy/EUIPO (C‑602/15 P), Sud je odbio žalbu.

22

U tim je okolnostima tužitelj 5. listopada 2015. podnio ovu tužbu.

23

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

24

EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

25

Tužitelj ističe, u biti, četiri tužbena razloga u prilog svojoj tužbi. Kao prvo, tvrdi da je žalbeno vijeće povrijedilo članak 58. Uredbe br. 207/2009 ocijenivši da dopis tajništva žalbenih vijeća od 29. kolovoza 2014. ne može biti predmet tužbe na temelju te odredbe. Kao drugo, tvrdi da je žalbeno vijeće povrijedilo članak 65. stavak 5. te Uredbe potvrdivši da je 20. prosinca 2013. datum dostave prve odluke koji treba uzeti u obzir za računanje roka za podnošenje tužbe pred Općim sudom. Kao treće, tvrdi da je žalbeno vijeće povrijedilo i članak 81. navedene uredbe ocijenivši da se taj članak ne primjenjuje na slučaj u kojem je zatraženo da ponovno počne teći rok za podnošenje tužbe pred Općim sudom i da se, stoga, nije smatrao nadležnim da ga primjeni u predmetnom slučaju. Naposljetku, kao četvrto, tvrdi da je žalbeno vijeće propustilo donijeti odluku i povrijedilo članak 75. te uredbe ne odlučivši, a stoga i ne obrazloživši pobijenu odluku u tom pogledu, o drugom zahtjevu, navedenom u točki 13. ove presude, koji se nalazi u njegovu zahtjevu za povrat u prijašnje stanje i koji je ponovio u svojem dodatnom podnesku upućenom žalbenom vijeću, odnosno onom koji se odnosi na ponovno upisivanje u registar EUIPO‑a njegova zahtjeva za registraciju žiga Europske unije tijekom ispitivanja njegove tužbe od strane suda Unije.

26

Najprije valja ispitati posljednji tužbeni razlog, koji se temelji na nedonošenju odluke i nepostojanju obrazloženja pobijane odluke.

27

Tužitelj je pred EUIPO‑om podnio zahtjev za povrat u prijašnje stanje glede roka za podnošenje pravnog lijeka pred Općim sudom, navodeći da, zato što rok nije počeo ponovno teći 17. lipnja 2014., nije izgubio samo pravo na podnošenje tužbe pred Sudom Unije, nego i pravo zadržavanja prijave za registraciju žiga Europske unije. U prijedlozima navedenim u tom zahtjevu izričito je predložio da se odluči da rok za podnošenje pravnog lijeka pred Općim sudom počne ponovno teći od 17. lipnja 2014. i da se njegova prijava za registraciju žiga Europske unije ponovno upiše u registar EUIPO‑a tijekom ispitivanja njegove tužbe od strane suda Unije. Ta razmatranja i prijedloge ponovio je u dodatnom podnesku žalbenom vijeću.

28

U svojoj tužbi pred Općim sudom, tužitelj ističe da žalbeno vijeće u pobijanoj odluci nije odlučilo o zahtjevu, vezanom za drugo pravo navedeno u točki 27. ove presude, glede ponovnog upisa u registar EUIPO‑a njegova zahtjeva za registraciju žiga Europske unije tijekom ispitivanja njegove tužbe od strane suda Unije. A fortiori, pobijana odluka ne sadržava glede toga nikakvo obrazloženje, što predstavlja bitnu povredu postupka koja tužitelju onemogućuje učinkovitu obranu njegovih prava s tim u svezi. Od Općeg suda zahtijeva da odluči o navedenom zahtjevu, dodajući da navedeni nedostatak obrazloženja također dovodi u pitanje sposobnost Općeg suda da obavlja nadzor zakonitosti pobijane odluke.

29

Nedonošenje odluke o zahtjevu može dovesti do poništenja, barem djelomičnog, odluke žalbenog vijeća (vidjeti, u tom smislu, presudu od 2. srpnja 2002., SAT.1/OHIM (SAT.2), T‑323/00, EU:T:2002:172, t. 19.)

30

U ovom slučaju, kao što je navedeno u točki 27. ove presude, tužitelj je EUIPO‑u podnio zahtjev za ponovni upis u njegov registar prijave za registraciju žiga Europske unije tijekom ispitivanja njegove tužbe od strane suda Unije, u okviru njegova zahtjeva za povrat u prijašnje stanje glede roka za obraćanja Općem sudu, te je, dakle, taj zahtjev za ponovni upis povezao sa svojim zahtjevom koje se odnosi na taj rok.

31

Budući da je žalbeno vijeće potvrdilo stajalište tajništva žalbenih vijeća da se postupak za povrat u prijašnje stanje ne može odnositi na rok za obraćanje Općem sudu, zahtjev za upis u registar EUIPO‑a prijave za registraciju žiga Europske unije, povezan sa zahtjevom za ponovnim započinjanjem tijeka roka za obraćanje Općem sudu počevši od 17. lipnja 2014. bio je nužno odbijen. Stoga žalbeno vijeće nije propustilo odlučiti glede okvira zahtjeva za povrat u prijašnje stanje, u kojem mu je na odlučivanje podnesen taj zahtjev za ponovni upis.

32

To utvrđenje nije proturječno činjenici, iznesenoj u EUIPO‑ovu odgovoru na tužbu, da prijava za registraciju žiga Europske unije koju je podnio tužitelj sada u registru ima status „tužba u tijeku”, a ne „prijava odbijena”. Naime, EUIPO je utvrdio, neovisno o okviru zahtjeva za povrat u prijašnje stanje, da je odbijanje registracije predmetnog žiga bilo predmet tužbe pred sudom Unije, te je iz toga zaključio da je prijava za registraciju morala biti navedena u registru pod statusom „tužba u tijeku”.

33

Glede navodnog nedostatka obrazloženja, treba podsjetiti da, u skladu s člankom 75. Uredbe br. 207/2009, odluke EUIPO‑a moraju biti obrazložene. Ta obveza obrazlaganja, koja proizlazi i iz članka 296. UFEU‑a, bila je predmet ustaljene sudske prakse prema kojoj obrazloženje mora jasno i nedvosmisleno izražavati rasuđivanje autora akta, tako da omogućuje, s jedne strane, zainteresiranim osobama učinkovito ostvarivanje njihova prava da traže sudski nadzor pobijane odluke i, s druge strane, sudu Unije da provodi svoj nadzor zakonitosti odluke. Međutim, ne zahtijeva se da se u obrazloženju navedu svi činjenični i pravni elementi. Naime, pitanje udovoljava li obrazloženje neke odluke tim zahtjevima ne treba ocjenjivati samo s obzirom na njegov tekst nego i na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (presude od 19. veljače 1996., Komisija/Vijeće, C‑122/94, EU:C:1996:68, t. 29., i od 28. siječnja 2016., Gugler France/OHIM – Gugler (GUGLER), T‑674/13, EU:T:2016:44, t. 52.). Isto tako, zahtjev obrazlaganja mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti slučaja, među ostalim sadržaja akta i narav istaknutih razloga, posljedica čega je da nije nužno da se u njemu uvijek izričito zauzme stajalište o svim elementima koje su zainteresirane strane navele ili predložile (presuda od 30. ožujka 2000., VBA/Florimex i dr., C‑265/97 P, EU:C:2000:170, t. 93. ; vidjeti također, u tom smislu, presude od 30. studenog 2000., Industrie des poudres sphériques/Komisija, T‑5/97, EU:T:2000:278, t. 199., i od 9. prosinca 2010., Tresplain Investments/OHIM – Hoo Hing (Golden Elephant Brand), T‑303/08, EU:T:2010:505, t. 46.).

34

Glede navodnog nedostatka obrazloženja, treba utvrditi da pobijana odluka sadržava obrazloženje sukladno zahtjevima navedenim u točki 33. ove presude, koje je omogućilo razumijevanje rasuđivanja žalbenog vijeća i utvrđivanje sažetka kao što je navedeno u točkama 17. do 20. ove presude. To da žalbeno vijeće nije odvojeno obrazložilo odbacivanje prijedloga o ponovnom upisu u EUIPO‑ov registar prijedloga za registraciju žiga Europske unije, koji se nalazi u zahtjevu za povrat u prijašnje stanje i koji je ponovljen u dodatnom podnesku tužitelja, jest također zato što je u cijelosti odbilo zahtjev za povrat u prijašnje stanje i žalbu koja mu je podnesena, jer su bili podneseni nenadležnim tijelima, zbog čega nije bilo potrebno ponoviti ista pojašnjenja za svaki od zahtjeva koji su iz njih proizlazili.

35

Tužbeni razlog koji se temelji na nedonošenju odluke i nepostojanju obrazloženja pobijane odluke stoga treba odbiti. Nadalje, treba ispitati treći tužbeni razlog koji se odnosi na poništenje.

36

Prema tužiteljevu mišljenju, žalbeno vijeće povrijedilo je članak 81. Uredbe br. 207/2009, koji se odnosi na postupak za povrat u prijašnje stanje, ocijenivši da se ne primjenjuje na slučaj u kojem je zatraženo da ponovno počne teći rok za podnošenje tužbe pred Općim sudom i zaključivši da nije nadležno za primjenu te odredbe u predmetnom slučaju.

37

Članak 81. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 glasi:

„Podnositelju prijave ili nositelju žiga [Europske unije] ili nekoj drugoj stranci u postupku koji se vodi pred Uredom, koji unatoč dužnoj pažnji koju su zahtijevale okolnosti nije bio u mogućnosti pridržavati se roka u odnosu na Ured, dopustit će se na zahtjev povrat u prijašnje stanje ako je neposredna posljedica nepoštovanja roka prema odredbama ove Uredbe gubitak nekog prava ili pravnog sredstva.”

38

Tužitelj tvrdi da je, spominjanjem „roka u odnosu na Ured”, zakonodavac namjeravao obuhvatiti rokove „koji se odnose na” EUIPO ili su „u svezi s” EUIPO‑om. Gubitak mogućnosti podnošenja tužbe pred Općim sudom protiv odluke žalbenog vijeća zbog nepoštovanja roka za podnošenje tužbe treba stoga biti predmet postupka za povrat u prijašnje stanje, jer se takav rok odnosi na EUIPO kao na donositelja odluke koja se može pobijati te ga se smatra mogućom strankom u postupku pred Općim sudom.

39

Tužitelj, naime, smatra da izrazi „u odnosu na”, „koji se odnose na” ili „u svezi s” imaju isto značenje. Naglašava da početak tijeka roka o kojem je riječ, predviđenog u Uredbi br. 207/2009, određuje odluka EUIPO‑a. Ističe, također, pozivajući se na članak 64. stavak 3. te uredbe, da istekom takvog roka, ako u tom roku nije podnesena tužba Općem sudu, navedena odluka proizvodi pravni učinak. Navodi i da se u članku 81. stavku 5. te uredbe, u kojem se navode ograničenja područja primjene postupka za povrat u prijašnje stanje, ne spominje članak 65. navedene uredbe, koji uređuje tužbe pred sudom Unije i definira, među ostalim, rok za podnošenje tužbe. Prema njegovu se mišljenju rok za podnošenje tužbe pred Općim sudom odnosi na EUIPO s različitih osnova te nepoštovanje tog roka može biti predmet zahtjeva za povrat u prijašnje stanje.

40

Međutim, valja podsjetiti da se u uvodnoj izjavi 12. Uredbe br. 207/2009 navodi:

„[…] potrebno [je], zadržavajući istodobno postojeći institucionalni ustroj Zajednice i ravnotežu ovlasti, osnovati Ured za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigova i dizajna) koji je neovisan u odnosu na tehnička pitanja, te posjeduje pravnu, upravnu i financijsku autonomiju. U tu je svrhu potrebno i primjereno da to bude tijelo Zajednice koje posjeduje pravnu osobnost i primjenjuje provedbene ovlasti koje su mu dodijeljene ovom Uredbom, te da djeluje u okviru prava Zajednice bez umanjivanja nadležnosti koje imaju institucije Zajednice.”

41

Kao što navodi EUIPO, priznavanje mogućnosti jednom od njegovih odjela da udovolji zahtjevu za povrat u prijašnje stanje glede roka za podnošenje tužbe pred Općim sudom dovelo bi do zadiranja u ovlasti potonjeg, koji je jedini sud, uz nadzor Suda, za ocjenjivanje dopuštenosti tužbe koja mu je podnesena, u skladu s člancima 256. i 263. UFEU‑a.

42

S tim u svezi, odredbe tih članaka predviđaju da Opći sud nadzire zakonitost akata tijela, ureda i agencija Unije koji proizvode pravne učinke prema trećima, pod uvjetom da su dopušteni, pri čemu posebice uzima u obzir to da se postupci moraju pokrenuti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja akta ili obavješćivanja tužitelja o njoj ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kada je tužitelj saznao za akt. Dopuštenost je jedan od elemenata za ocjenu tužbe koja spada u nadležnost suda, posebice zato što je mora ispitati po službenoj dužnosti, kao što je Sud podsjetio, među ostalim, u rješenju od 26. veljače 1981., Farrall/Komisija (10/81, EU:C:1981:60), ili u presudi od 23. travnja 1986., Les Verts/Parlament (294/83, EU:C:1986:166, t. 19.).

43

Doduše, članak 263. stavak 5. UFEU‑a određuje da se aktima o osnivanju tijela, ureda i agencija Unije mogu utvrditi posebni uvjeti i aranžmani u vezi s postupcima koje su fizičke ili pravne osobe pokrenule protiv tih tijela, ureda ili agencija i koji prema njima imaju pravni učinak. Međutim, u ovom slučaju, članak 65. stavak 5. Uredbe br. 207/2009, koji navodi da se tužba protiv odluke žalbenog vijeća podnosi Sudu u roku od dva mjeseca od datuma obavijesti o odluci žalbenog vijeća, u potpunosti je sukladan općem režimu iz članka 263. UFEU‑a glede nadležnosti suda za ocjenjivanje poštovanja roka za podnošenje tužbe.

44

S tim u svezi, iz spisa proizlazi da se tužitelj obratio Općem sudu nakon što se upoznao s prvom odlukom i da je taj sud u tom okviru već rješavao pitanje poštovanja roka za podnošenje tužbe koja je podnesena pred njim protiv te odluke. Tužbu je proglasio zakašnjelom i, stoga, nedopuštenom. Budući da je žalba bila podnesena, ta se ocjena po potrebi mogla ponovo izvršiti, ali u svakom slučaju od strane sudova Unije, a ne EUIPO‑a. Čak i ako bi žalbeno vijeće EUIPO‑a prihvatilo zahtjev za povrat u prijašnje stanje, Opći sud ne bi ni u kojem slučaju bio time vezan u ocjeni je li tužba koja je pred njim podnesena protiv prve odluke zakašnjela.

45

Dakle, u okolnostima kada sud tužbu podnesenu pred Općim sudom protiv odluke žalbenog vijeća EUIPO‑a može smatrati zakašnjelom ne primjenjuje se članak 81. Uredbe br. 207/2009 o povratu u prijašnje stanje, nego odredbe koje su primjenjive za sud, odnosno, osim članka 263. UFEU‑a, članak 45. stavak 2. Statuta Suda Europske unije, prema kojem „[i]stek roka nema štetan utjecaj na prava zainteresirane stranke ako ona dokaže postojanje nepredvidivih okolnosti ili više sile”.

46

Sudski postupak ne dijeli se, osim toga, od početka na dva dijela, kao što je određeno u članku 81. Uredbe br. 207/2009, s jedne strane, podnošenjem tužbe i, s druge strane, podnošenjem zahtjeva za povrat u prijašnje stanje, o kojem bi sud odvojeno odlučivao radi ocjene dopuštenosti tužbe u odnosu na poštovanje roka za podnošenje navedene tužbe. Naime, u okviru samog postupka pokrenutog nakon podnošenja tužbe ispituje se njegova dopuštenost, a tek kad se sudu podnese prigovor nedopuštenosti kojim se traži da odluči u tom pogledu bez raspravljanja o meritumu ili da s tim u svezi po službenoj dužnosti istakne apsolutnu zapreku za vođenje postupka, može odlučiti odvojenom odlukom o dopuštenosti, a zatim o osnovanosti ako utvrdi da je tužba dopuštena.

47

Slijedom toga, tužiteljevi argumenti, koji se temelje na razmatranjima o vokabularu i okolnosti da se na EUIPO s različitih osnova odnosi rok za podnošenje tužbe pred Općim sudom, ne mogu se prihvatiti.

48

Postupovne odredbe članka 81. Uredbe br. 207/2009 u potpunosti su sukladne tumačenju članaka 256. i 263. UFEU‑a navedenom u točkama 41. do 47. ove presude.

49

Naime, članak 81. Uredbe br. 207/2009 sadržava stavak 2. koji navodi da se propuštena radnja mora obaviti u roku za podnošenje zahtjeva za povrat u prijašnje stanja, odnosno u roku od dva mjeseca od prestanka razloga za nepoštovanje roka. Stavak 4. tog članka navodi da „[o] zahtjevu odlučuje odjel koji je nadležan za odlučivanje o propuštenoj radnji”. Propuštena radnja je ona koja se morala obaviti u roku za koji se u zahtjevu traži da ponovno počne teći, a cilj tog zahtjeva je dobiti pravo ili ostvarivati pravno sredstvo.

50

U ovom bi se slučaju, glede tužbe pred Općim sudom protiv odluke žalbenog vijeća EUIPO‑a, iako je trebalo primijeniti članak 81. Uredbe br. 207/2009, uzimajući u obzir stavke 2. i 4. tog članka, zahtijevalo da se propuštena radnja, odnosno tužba, obavi u roku od dva mjeseca od prestanka razloga za nepoštovanje roka, zbog kojeg je nije bilo moguće obaviti ranije, i da se u istom roku podnese zahtjev za povrat u prijašnje stanje pred tijelom nadležnim za odlučivanje o toj tužbi, odnosno pred Općim sudom. To nije u skladu s tumačenjem koje želi tužitelj i potvrđuje prije svega da o tome ne bi mogli odlučiti nijedna služba ili odjel EUIPO‑a.

51

Nadalje, utvrđenje iz točke 45. ove presude ne može se pobiti činjenicom, koju je tužitelj istaknuo, da članak 81. stavak 5. Uredbe br. 207/2009, koji predviđa iznimke od primjene tog članka za određene rokove u svezi s postupcima pred EUIPO‑om, ne spominje rok za podnošenje tužbe pred Općim sudom naveden u članku 65. te uredbe. To nepostojanje moguće je objasniti time da se članak 81. Uredbe br. 207/2009 ne primjenjuje u cjelini na postupke pred sudom Unije. Doduše, kao što također ističe tužitelj, članak 82. te uredbe, naslovljen „Nastavak postupka”, koji se odnosi na druge slučajeve nepoštovanja rokova „koji se odnose na” EUIPO, a koje je moguće ispraviti, spominje, naprotiv, u svojem stavku 2., među odredbama koje predviđaju rok, a isključene su iz njegova područja primjene, članak 65. te uredbe. Međutim, taj nesklad u predstavljanju odredaba članaka 81. i 82. Uredbe br. 207/2009 ne sprječava, naprotiv, da se primijeti da se u obje vrste situacija odredbe koje u svezi s rokovima „koji se odnose na” EUIPO ne mogu odnositi na rokove za podnošenje tužbe pred sudom Unije.

52

Žalbeno vijeće se, dakle, ispravno proglasilo nenadležnim, nakon što je to učinilo tajništvo žalbenih vijeća, za ispitivanje zahtjeva za povrat u prijašnje stanje koji je podnio tužitelj te treći tužbeni razlog stoga treba odbiti.

53

Utvrđenje iz točke 52. ove presude dostatno je za odbijanje tužbe, uključujući i zahtjev u svezi s vraćanjem predmeta EUIPO‑u na odlučivanje, a da nije potrebno ispitati dva preostala tužbena razloga koje je istaknuo tužitelj, koji su bespredmetni jer ne bi mogli, pod pretpostavkom da su osnovani, dovesti do poništenja pobijanog akta.

54

Naime, žalbeno vijeće odbilo je prigovor protiv dopisa tajništva žalbenih vijeća od 29. kolovoza 2014. kao nedopušten. S tim u svezi, dovoljno je da je jedan od razloga nedopuštenosti koje je navelo žalbeno vijeće osnovan, kao što je utvrđeno u točki 52. ove presude, da se ovu tužbu protiv pobijane odluke ne može prihvatiti (vidjeti, po analogiji, glede više razloga koji utemeljuju odluku Komisije, presude od 6. studenog 1990., Italija/Komisija, C‑86/89, EU:C:1990:373, t. 20., i od 14. prosinca 2005.General Electric/Komisija, T‑210/01, EU:T:2005:456, t. 42. i 43., ili, glede više razloga nezakonitosti koje je naveo Opći sud, presudu od 18. ožujka 1993., Parlament/Frederiksen, C‑35/92 P, EU:C:1993:104, t. 31., ili pak, glede više razloga za odbijanje tužbe od strane Općeg suda, rješenje od 24. siječnja 1994., Boessen/EGSO, C‑275/93 P, EU:C:1994:20, t. 25. i 26.).

55

Posebice, glede drugog tužiteljeva tužbenog razloga, prema kojem je žalbeno vijeće povrijedilo članak 65. stavak 5. Uredbe br. 207/2009 potvrdivši da je 20. prosinca 2013. datum dostave prve odluke koji treba uzeti u obzir za izračun roka za podnošenje tužbe pred Općim sudom, EUIPO u biti ispravno tvrdi da je taj tužbeni razlog bespredmetan u odnosu na rasuđivanje žalbenog vijeća koje je dovelo do odbacivanja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje kao nedopuštenog.

56

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti da snosi troškove, sukladno zahtjevu EUIPO‑a.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje: