1

Uredbom (EEZ) br. 2474/93 od 8. rujna 1993. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz bicikala podrijetlom iz Narodne Republike Kine u Zajednicu i konačnoj naplati privremene antidampinške pristojbe (SL 1993., L 228, str. 1.) Vijeće Europske unije uvelo je konačnu antidampinšku pristojbu od 30,6 % na uvoz bicikala podrijetlom iz Kine.

2

Nakon revizije nakon isteka mjere u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.), Vijeće je Uredbom (EZ) br. 1524/2000 od 10. srpnja 2000. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz bicikala podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL 2000., L 175, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 13.) odlučilo zadržati na snazi gore navedene antidampinške mjere.

3

Nakon privremene revizije u skladu s člankom 11. stavkom 3. Uredbe br. 384/96, Vijeće je Uredbom (EZ) br. 1095/2005 od 12. srpnja 2005. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz bicikala podrijetlom iz Vijetnama i izmjeni Uredbe br. 1524/2000 (SL 2005., L 183, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 55., str. 76.) povećalo važeću antidampinšku pristojbu na uvoz bicikala podrijetlom iz Kine na 48,5 %.

4

Vijeće je Provedbenom uredbom (EU) br. 990/2011 od 3. listopada 2011. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz bicikala podrijetlom iz Narodne Republike Kine nakon revizije zbog isteka mjera, provedene u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 (SL 2011., L 261, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 119., str. 270.) odlučilo zadržati na snazi antidampinšku pristojbu od 48,5 %.

5

Nakon privremene revizije u skladu s člankom 11. stavkom 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 2009., L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202. i ispravak u SL‑u 2010., L 7, str. 22.; u daljnjem tekstu: Osnovna uredba), koja je sada na snazi, Vijeće je u svibnju 2013. donijelo Uredbu (EU) br. 502/2013 od 29. svibnja 2013. o izmjeni Provedbene uredbe (EU) br. 990/2011 (SL 2013., L 153., str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 125., str. 162.) i odlučilo zadržati na snazi antidampinšku pristojbu od 48,5 %, osim za bicikle koje izvoze tri društava, kojima su dodijeljene pojedinačne stope pristojbi.

6

Nakon ispitnog postupka za sprečavanje izbjegavanja mjera u skladu s člankom 13. Osnovne uredbe, Vijeće je donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 501/2013 od 29. svibnja 2013. o proširenju konačne antidampinške pristojbe uvedene Provedbenom uredbom br. 990/2011 na uvoz bicikala podrijetlom iz Narodne Republike Kine na uvoz bicikala poslanih iz Indonezije, Malezije, Šri Lanke i Tunisa, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Indonezije, Malezije, Šri Lanke i Tunisa ili nemaju (SL 2013., L 153, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 126., str. 274.).

7

Nakon nove pritužbe iz 2014., koja se ovog puta odnosila na moguće izbjegavanje antidampinških pristojbi koje bi uključivalo proizvođače/izvoznike bicikala iz Kambodže, Pakistana i s Filipina, Europska je komisija donijela Provedbenu uredbu (EU) br. 938/2014 od 2. rujna 2014. o pokretanju istražnog postupka o mogućem izbjegavanju antidampinških mjera uvedenih Uredbom Vijeća br. 502/2013 na uvoz bicikala podrijetlom iz Narodne Republike Kine uvozom bicikala poslanih iz Kambodže, Pakistana i s Filipina, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Kambodže, Pakistana i s Filipina ili nemaju, te o uvjetovanju takvog uvoza evidentiranjem (SL 2014., L 263, str. 5., izmjena SL 2014., L 341, str. 31.). Tijekom tog ispitnog postupka, koji se odnosio na razdoblje od 1. siječnja 2011. do 31. kolovoza 2014. (u daljnjem tekstu: razdoblje ispitnog postupka), tužitelj, Kolachi Raj Industrial (Private) Ltd, društvo s ograničenom odgovornošću pakistanskoga prava, od Komisije je primilo „Obrazac za društva koja traže izuzeće od eventualnog proširenja pristojbi” (u daljnjem tekstu: obrazac), koji je ono ispunilo i vratilo 17. listopada 2014.

8

Prema onome što je navedeno u obrascu, izgleda da je tužitelj kupio dijelove bicikle sa Šri Lanke i iz Kine da bi ih nakon toga sastavio u Pakistanu. Budući da tužitelj nije precizirao da on također proizvodi dijelove i u toj zadnje navedenoj zemlji, Komisija je zaključila da vrijednost dodana dijelovima uvedenima tijekom postupka sastavljanja ili dovršenja proizvodnje nije bila veća od 25 % troška proizvodnje u smislu članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe.

9

Tužitelj je obrascu priložio tablicu F.2 u kojoj su navedene sve kupnje dijelova koje je izvršio u razdoblju od 1. rujna 2013. do 31. kolovoza 2014. (u daljnjem tekstu: razdoblje izvješćivanja). Iz te se tablice vidi da je pet društava navedeno kao dobavljači tužitelja, odnosno Creative Cycles Pvt Ltd, Great Cycles Pvt Ltd, Continental Cycles Pvt Ltd, Kelani Cycles Pvt Ltd i Flying Horse Pvt Ltd. U tom pogledu, iako je točno da, kako potvrđuje Komisija, tužitelj u stupcu „povezani ili nepovezani” u toj tablici nije naveo ništa što bi omogućilo utvrđivanje eventualnih veza s dobavljačima, ipak je važno istaknuti da je ono navelo postojanje veza s društvom Great Cycles, navodeći, na stranici 11. obrasca, da su njegov vlasnik i vlasnik društva Great Cycles jedna te ista osoba.

10

Komisija je 27. studenoga 2014. saslušala tužitelja, na njegov zahtjev, pri čemu je on iznio određeni broj obrazloženja te potvrdio sadržaj elemenata koje je naveo u obrascu, odnosno, to da je za vrijeme trajanja razdoblja izvješćivanja, sastavljao bicikle u Pakistanu, ali da je manje od 60 % vrijednosti dijelova korištenih pri tim postupcima sastavljanja bilo iz Kine i da stoga, ti postupci sastavljanja nisu izbjegavanje mjera koje su na snazi u smislu članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe.

11

Komisija je nakon tog saslušanja poslala zahtjev za dostavu dodatnih informacija na koji je tužitelj odgovorio 16. siječnja 2015., pri čemu je priznao da je povezan ne samo s društvom Great Cycles, već također i s društvima Creative Cycles i Continental Cycles, te precizirao u točki 2. svojeg odgovora da ta dva društva nije isprva naveo jer je prvo društvo „prestalo sa svojom aktivnošću” a drugo je društvo „već bilo zatvoreno”.

12

Posjet provjere proveden je 17. i 18. veljače 2015. iz sigurnosnih razloga ne kako je prvotno predviđeno u prostorijama tužitelja u Karachiju (Pakistan), već, uz pristanak tužitelja, u Katunayakei (Šri Lanka), u prostorijama društva Great Cycles, u koje su prenesene poslovne knjige radi provjere. Cilj te provjere bio je osobito utvrđivanje je li udio dijelova iz Kine niži od 60 % ukupne vrijednosti svih dijelova koje je tužitelj koristio u postupcima sastavljanja u Pakistanu. Komisija je odlučila da će svoj ispitni postupak usmjeriti na podatke koji se odnose na jednog od dobavljača tužitelja, odnosno društvo Flying Horse, s obrazloženjem da je tužitelj od njega kupovao 93 % dijelova bicikla koje on koristi u svojim postupcima sastavljanja u Pakistanu. Iz elemenata iz tablice F.2 proizlazilo je u tom pogledu da taj dobavljač nije povezan s tužiteljem, a iz elemenata koje je dostavio u tijeku provjere na licu mjesta, proizlazilo je da je taj dobavljač bio posrednik koji je kupovao dijelove u gotovo istim omjerima – odnosno 46 i 47 % svih dijelova bicikla koje je tužitelj koristio u postupcima sastavljanja u Pakistanu – u Kini i na Šri Lanci i preprodavao ih tužitelju. Tužitelj je preostali dio pribavljao izravno od dobavljača sa Šri Lanke i iz Kambodže.

13

Pokazalo se da je društvo Flying Horse kupovalo znatan obujam okvira, vilica, naplataka od slitine i plastičnih kotača od društva Great Cycles, proizvođača dijelova bicikla sa Šri Lanke, povezanoga s tužiteljem, kako je navedeno u točki 9. ove presude. Gume i naplatci kupovali su se nasuprot tomu od društva Vechenson Limited, proizvođača dijelova bicikla također iz Šri Lanke i koji nije povezan s tužiteljem. Komisija priznaje da je potonji „stvarni proizvođač bicikala” (točka 27. odgovora na tužbu). Budući da je utvrdila niz nepravilnosti, poput postojanja neplaćenoga duga od 5277325 američkih dolara (USD) koji tužitelj ima spram svojeg dobavljača društva Flying Horse, koji odgovara iznosu od više od 90 % vrijednosti prodaja koje je tužitelj ostvario u Europskoj uniji tijekom razdoblja izvješćivanja, činjenice da je društvo Flying Horse ostvarilo promjenjivu maržu pri prodajama tužitelju, s obzirom na cijenu koju je Great Cycles naplatio društvu Flying Horse, od prodaje s gubitkom do marže od gotovo 20 %, i postojanja više računa, koje je tužitelju izdalo ili društvo Flying Horse ili ih je tužitelju izravno uputilo društvo Great Cycles, pod istim brojem i u vezi s istim količinama i iznosima, Komisija je izrazila sumnju u odnos između tužitelja i tog dobavljača.

14

Komisija se u vezi s tim praksama također pitala je li za određene dijelove bicikla uistinu točno ono što je tužitelj naveo – da su sa Šri Lanke i da su podrijetlom iz te zemlje. Tužitelj je u vezi s tim dostavio obrasce A/potvrde o podrijetlu koje je izdalo Ministarstvo trgovine Demokratske Socijalističke Republike Šri Lanke za dijelove bicikala kupljene, s jedne strane, posredstvom društva Flying Horse od društva Great Cycles i, s druge strane, od društva Vechenson. U okviru svojeg ispitnog postupka, Komisija je također zatražila da joj se dostave popratni dokumenti priloženi u potporu zahtjevu za dostavu obrasca A/potvrde o podrijetlu, čemu je tužitelj također udovoljio.

15

Tužitelj je stoga dostavio Komisiji obrasce A/potvrde o podrijetlu kao i pripadajuće popratne dokumente u vezi s, kao prvo, izvozima koje je izvršilo društvo Vechenson i, kao drugo, onima koje je izvršilo društvo Great Cycles. Komisija je prihvatila kao dokaze o šrilanskom podrijetlu dijelova bicikla potvrde u vezi s društvom Vechenson, ali je odbacila one u vezi s društvom Great Cycles. Komisija je u vezi s ovim posljednjim obrascima A/potvrdama o podrijetlu ispitala dva troškovnika u vezi s okvirima i vilicama, prvi od 17. prosinca 2012. i drugi od 12. prosinca 2013. Na obama je bio otisnut pečat Ministarstva trgovine Demokratske Socijalističke Republike Šri Lanke. Tužitelj je također dostavio troškovnike u vezi s naplatcima, s datumom 27. lipnja 2014. Komisija je s tim u vezi utvrdila više navodnih nedosljednosti, od kojih se prva odnosi na činjenicu da su za određene vrste okvira i vilica nedostajali troškovnici kojima se oni opravdavaju, druga se odnosi na činjenicu da se predmetni troškovnici nisu temeljili na stvarnim troškovima proizvodnje, već samo na globalnoj projekciji troškova proizvodnje koji su vrijedili za neodređeni obujam proizvodnje u otprilike godinu dana, treća se odnosi na nepodudaranje veličina rama i vilica navedenih u obrascima A/potvrdama o podrijetlu i onima koji su navedeni u troškovnicima, četvrta koja se odnosi na razliku između vrijednosti „free on board” (franko brod) iz obrazaca A/potvrda o podrijetlu i vrijednosti franko brod iz tablice F.2 priložene obrascu kao i vrijednosti iz raznih računa ispitanih u tijeku ispitnog postupka, i petu nedosljednost, u vezi snenavođenjem društva Flying Horse u obrascima A/potvrdama o podrijetlu.

16

Komisija je u tim okolnostima tijekom posjeta provjere zatražila od tužitelja podnošenje dokaza u vezi s troškovima proizvodnje za dijelove koje je proizvelo društvo Great Cycles na Šri Lanci tijekom razdoblja izvješćivanja, u obliku tablice F.4.1. iz obrasca. U vezi s tim zahtjevom, tužitelj je, u zatraženom obliku, dostavio zatražene informacije u vezi s ukupnim troškovima proizvodnje svih dijelova (okvira, vilica, metalnih okvira kotača i plastičnih kotača) koje je na Šri Lanci u tijeku navedenoga razdoblja proizvelo društvo Great Cycles. Komisija je na temelju tih elemenata izračunala da je više od 65 % od ukupnih sirovina korištenih za proizvodnju dijelova bicikala na Šri Lanci bilo iz Kine, nasuprot 31 % iz Šri Lanke, i da je manje od 25 % šrilanske vrijednosti bilo dodano tim sirovinama u postupku proizvodnje tih dijelova na Šri Lanci. Ona je na temelju toga zaključila da je tužitelj sudjelovao u izbjegavanju mjera i priopćila mu taj nalaz 13. ožujka 2015.

17

Službenik za saslušanja je 23. ožujka 2015. saslušao tužitelja na zahtjev potonjeg.

18

Tužitelj je u pisanim očitovanjima od 27. ožujka 2015. u vezi s Komisijinim nalazom naveo to da Komisija nije imala pravnu osnovu za osporavanje šrilanskog podrijetla dijelova koje je dobavljalo društvo Great Cycles, s obzirom na to da su, s jedne strane, to podrijetlo potvrđivali obrasci A/potvrde o podrijetlu koje je izdavala šrilanska država i, s druge strane, s obzirom na to da Komisija nije mogla, za utvrđivanje podrijetla dijelova proizvedenih na Šri Lanci, primijeniti članak 13. stavak 2. točku (b) Osnovne uredbe jer on nije bio pravilo o podrijetlu.

19

Komisija je 18. svibnja 2015. donijela Provedbenu uredbu (EU) 2015/776 o proširenju konačne antidampinške pristojbe uvedene Uredbom (EU) br. 502/2013 na uvoz bicikala podrijetlom iz Narodne Republike Kine na uvoz bicikala poslanih iz Kambodže, Pakistana i s Filipina, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Kambodže, Pakistana i s Filipina ili nemaju (SL 2015., L 122, str. 4.) (u daljnjem tekstu: pobijana uredba).

20

U uvodnoj izjavi 13. pobijane uredbe navedeno je da se tijekom saslušanja tužitelja od strane službenika za saslušanja 23. ožujka 2015. osobito raspravljalo o „dokaznoj vrijednosti” obrazaca A/potvrda o podrijetlu za dijelove bicikala kupljene od povezanog društva sa Šri Lanke preko trgovca, i, o „analognoj” primjeni članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe za te dijelove bicikala kupljene sa Šri Lanke.

21

U uvodnoj izjavi 22. pobijane uredbe navodi se činjenica da je tijekom razdoblja izvješćivanja tužitelj bio jedino društvo koje je proizvodilo bicikle u Pakistanu, da je ispunio obrazac i da je njegova proizvodnja obuhvaćala nešto više od 100 % ukupnog uvoza bicikala iz Pakistana u Uniju. Spominje se također provjera na licu mjesta iz točke 12. ove presude i to da se za tužitelja smatralo da surađuje.

22

U točki 2.5.3. pobijane uredbe, naslovljenoj „Pakistan”, uvodne izjave 94. do 106. te uredbe posvećene su Komisijinu ispitnom postupku u vezi s tužiteljem. Komisija u uvodnoj izjavi 94. pobijane uredbe navodi da postoji povezanost između tužitelja i „društva na Šri Lanci koje je bilo obuhvaćeno prethodnim ispitnim postupkom za sprečavanje izbjegavanja mjera i na koje se primjenjuju proširene mjere”, dodajući pritom da su dioničari tog društva osnovali društvo u Kambodži koje je isto tako uključeno u izvoz bicikala u Uniju i koje „nije surađivalo u trenutačnom ispitnom postupku iako je 2013. proizvod iz [tog] postupka izvozilo na tržište Unije”. Komisija je u toj istoj uvodnoj izjavi pobijane uredbe pridodala to da je društvo iz Kambodže prestalo poslovati u Kambodži tijekom razdoblja izvješćivanja i svoje djelatnosti prenijelo na povezano društvo u Pakistanu.

23

U uvodnoj izjavi 96. pobijane uredbe Komisija navodi da ispitnim postupkom nije utvrđena bilo kakva praksa pretovara proizvoda kineskog podrijetla preko Pakistana, a u uvodnim izjavama 98. i 99. te uredbe, ona navodi nepravilnosti koje je utvrdila u tijeku tog ispitnog postupka, navedene u točkama 13. i 15. ove presude. Komisija se u uvodnim izjavama 100. i 101. pobijane uredbe posvetila pitanju dokazne vrijednosti obrazaca A/potvrda o podrijetlu kao i udjela sirovina podrijetlom iz Kine korištenih za proizvodnju dijelova bicikala na Šri Lanci. Te uvodne izjave glase kako slijedi:

24

Komisija je stoga u uvodnoj izjavi 104. pobijane uredbe procijenila da ispitnim postupkom nije utvrđen „drugi valjani uzrok ili ekonomska opravdanost postupka sastavljanja osim izbjegavanja postojećih mjera za dotični proizvod”.

25

U uvodnim izjavama 144. do 147. pobijane uredbe, u okviru dokazivanja postojanja dampinga, metodologija koju je primijenila Komisija sastoji se na prvom mjestu u utvrđivanju prosječne izvozne cijene bicikala tijekom razdoblja izvješćivanja, a zatim, na drugom mjestu, u usporedbi s ponderiranom prosječnom uobičajenom vrijednosti. Komisija je zaključila da, u vezi s Pakistanom, postoji „znatan damping” (uvodna izjava 147. pobijane uredbe).

26

U uvodnoj izjavi 163. pobijane uredbe, koja upućuje na uvodnu izjavu 102. te uredbe, Komisija je odbacila mogućnost izuzeća tužitelja od eventualnih proširenih pristojbi, s obrazloženjem da se, s obzirom na to da je to „društvo […] uključeno u prakse izbjegavanja mjera […][,] u skladu s člankom 13. stavkom 4. Osnovne uredbe tom društvu ne može odobriti izuzeće”.

27

Komisija je stoga u članku 1. pobijane uredbe utvrdila da se konačna antidampinška pristojba od 48,5 % koja se primjenjuje na uvoz bicikala podrijetlom iz Kine i koja je navedena u točki 3. ove presude proširuje na uvoz bicikala poslanih iz, među ostalim, Pakistana, navodeći u članku 1. stavku 3. te uredbe da se „pristojba proširena stavkom 1. ovog članka naplaćuje na uvoz poslan iz Kambodže, Pakistana i s Filipina, bez obzira na to ima li deklarirano podrijetlo iz Kambodže, Pakistana i s Filipina ili nema, evidentiran u skladu s člankom 2. [Provedbene] Uredbe br. 938/2014 te člankom 13. stavkom 3. i člankom 14. stavkom 5. [Osnovne] uredbe, izuzev onog koji su proizvela društva navedena u stavku 1.”

28

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. srpnja 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

29

Komisija je podnijela odgovor na tužbu tajništvu Općeg suda 12. listopada 2015.

30

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. studenoga 2015. European Bicycle Manufacturers Association (EBMA) zatražio je intervenciju u potporu zahtjevu Komisije.

31

Komisija, i nakon toga tužitelj, izjavili su 7. i 18. prosinca 2015. Općem sudu da se ne protive intervenciji EBMA‑e.

32

Komisija je 18. prosinca 2015. Općem sudu uputila zahtjev za povjerljivost odgovora na tužbu, dostavivši mu pritom verziju koja nije povjerljiva. Tužitelj je sa svoje strane istog dana uputio Općem sudu zahtjev za povjerljivost prilogâ tužbi i odgovora na tužbu, priloživši tom zahtjevu njihove verzije koje nisu povjerljive.

33

Tužitelj je toga 18. prosinca 2015. tajništvu Općeg suda dostavio repliku.

34

Tužitelj je 25. siječnja 2016. poslao tajništvu Općeg suda verziju svoje tužbe koja nije povjerljiva.

35

Rješenjem od 9. ožujka 2016. predsjednik sedmog vijeća odobrio je EBMA‑i intervenciju i prihvatio zahtjeve za povjerljivost koje su podnijele glavne stranke.

36

Komisija je 18. ožujka 2016. tajništvu Općeg suda dostavila odgovor na repliku.

37

Dopisom tajništvu Općeg suda koji je dostavljen 1. travnja 2016. tužitelj je potvrdio da odgovor na repliku ne sadržava povjerljive podatke.

38

Dopisom tajništvu Općeg suda koji je dostavljen 4. travnja 2016. intervenijent je potvrdio da nema prigovor u vezi s povjerljivim postupanjem u vezi s tužbom, odgovorom na tužbu i replikom.

39

Dopisom od 20. travnja 2016., Opći je sud pozvao glavne stranke da se očituju o eventualnoj suspenziji postupka zbog toga što je Sudu podneseno šest žalbi koje mogu biti relevantne za rješavanje ovog spora.

40

Komisija i tužitelj su 26. travnja i 10. svibnja 2016. odgovorili, kao prvo, da se u tim žalbama radilo o redoslijedu ispitivanja koji se mora poštovati pri tumačenju i primjeni članka 13. Osnovne uredbe kao i pravilnoj raspodjeli tereta dokazivanja u okviru ispitnih postupaka u vezi s izbjegavanjem pristojbi, pitanjima koja se ne postavljaju u ovom postupku, i, kao drugo, u vezi sa žalbenim razlozima, da se oni ne čine relevantnima za rješavanje ovog spora.

41

Intervenijent je 2. svibnja 2016. dostavio tajništvu Općeg suda intervencijski podnesak.

42

Predsjednik sedmog vijeća 26. svibnja 2016. odlučio je da neće odrediti suspenziju postupka.

43

Komisija i tužitelj su 17. lipnja i 8. srpnja 2016. tajništvu Općeg suda dostavili svoja očitovanja u vezi s intervencijskim podneskom.

44

Nakon izmjene sastava vijeća Općeg suda, predmet je preraspodijeljen novom sucu izvjestitelju iz sedmog vijeća.

45

46

47

Na raspravi 17. svibnja 2017. koja je dijelom bila zatvorena za javnost da bi se glavne stranke ispitale u vezi s prilozima koji su sadržavali povjerljive podatke saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja Općeg suda.

48

Intervenijent se tijekom rasprave očitovao na zapisnik o saslušanju, o čemu je sastavljena zabilješka tijekom usmene rasprave.

49

Komisija navodi, a da formalno ne ističe prigovor nedopuštenosti, da ako „je tužitelj bio samo trgovac biciklima, na njega se osobno ne odnosi predmetna naplata pristojbi od dana registracije”. Međutim ipak priznaje da „u posebnim okolnostima ovog slučaja, tužba može biti dopuštena u mjeri u kojoj se proširene pristojbe primjenjuju ne samo na poslane bicikle već također i na bicikle koje je proizveo sam tužitelj” i da je „tužitelj sudjelovao u ispitnom postupku samo u svojstvu (navodnog) proizvođača bicikala i njegove podatke je koristilo tijelo nadležno za ispitni postupak” (točka 92. odgovora na tužbu).

50

Kriterij utvrđen u članku 263. stavku 4. UFEU‑a, koji dopuštenost pravnog lijeka fizičke ili pravne osobe protiv akta koji njoj nije upućen uvjetuje time da se taj akt izravno i osobno odnosi na tu osobu, apsolutna je zapreka vođenju postupka koju sudovi Unije mogu ispitati u svakom trenutku, čak i po službenoj dužnosti (rješenje od 5. srpnja 2001., Conseil national des professions de l’automobile i dr./Komisija, C‑341/00 P, EU:C:2001:387, t. 32., i presuda od 29. studenoga 2007., Stadtwerke Schwäbisch Hall i dr./Komisija, C‑176/06 P, neobjavljena, EU:C:2007:730, t. 18.).

51

U tom pogledu, prije svega treba podsjetiti na to da u skladu s četvrtim stavkom članka 263. UFEU‑a „svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenim u stavku prvom i drugom pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere”.

52

U tom pogledu, kao prvo, dovoljno je navesti da je, kada je riječ o tome odnosi li se akt osobno na tužitelja, sud Unije smatrao da se određene odredbe propisa koji utvrđuju ili proširuju antidampinške pristojbe mogu osobno odnositi na one proizvođače i izvoznike predmetnog proizvoda kojima su se pripisivale dampinške prakse na temelju podataka u vezi s njihovom trgovačkom djelatnošću. To je općenito slučaj s poduzetnicima koji su proizvođači i izvoznici i koji mogu pokazati da su bili identificirani u aktima Komisije i Vijeća ili da su se na njih odnosili pripremni ispitni postupci (vidjeti u tom smislu presude od 21. veljače 1984., Allied Corporation i dr./Komisija, 239/82 i 275/82, EU:C:1984:68, t. 11., i od 13. rujna 2013., Huvis/Vijeće, T‑536/08, neobjavljena, EU:T:2013:432, t. 25.).

53

U vezi s tom sudskom praksom, treba utvrditi da se protiv tužitelja ne samo vodio ispitni postupak, kao što je to navedeno u točkama 7. do 18. ove presude, već je tužitelj također identificiran, u uvodnoj izjavi 22. pobijane uredbe kao jedini proizvođač bicikala u Pakistanu. Osim toga, u brojnim drugim uvodnim izjavama te uredbe navodi se činjenična i pravna situacija tužitelja (vidjeti točke 21. do 27. ove presude). Stoga nije sporno da se pobijana uredba osobno odnosi na tužitelja, uključujući onaj njezin dio u kojem se nalaže naplata proširene antidampinške pristojbe od dana registracije.

54

Kao drugo, treba utvrditi da se pobijana uredba izravno odnosi na tužitelja. U tom pogledu dovoljno je utvrditi da carinska tijela država članica ne uživaju nikakvu diskrecijsku ovlast i dužna su naplaćivati pristojbe koje su određene antidampinškim uredbama (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. siječnja 2014.BP Products North America/Vijeće, T‑385/11, EU:T:2014:7, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

55

Budući da se pobijana uredba izravno i osobno odnosi na tužitelja, slijedi da je tužba s ciljem njezina poništenja dopuštena.

56

57

Komisija iznosi da tužitelj u biti ističe tri „tužbena razloga” jer on, jedan za drugim, osporava odbijanje njegova zahtjeva za izuzeće, proširenje konačne antidampinške pristojbe na uvoz bicikala koje je on poslao iz Pakistana i naplatu te pristojbe. Komisija smatra da su prvi i treći od tih „razloga” nedopušteni jer nemaju vlastita obrazloženja, i da su u svakom slučaju neosnovani.

58

Ne može se prihvatiti Komisijino tumačenje tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj iznosi jedan tužbeni razlog u potporu svojoj tužbi za poništenje, kojim tvrdi da je Komisija na njega proširila primjenu konačne antidampinške pristojbe od 48,5 % jer je počinila razne procesne pogreške, pogreške koje se tiču prava i pogreške u obrazloženju. Međutim, odbijanje izuzeća, proširenje te pristojbe i njezina naplata su neodvojivi u ovom slučaju jer je, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 22. pobijane uredbe, navedenoj u točki 21. ove presude, „tijekom razdoblja izvješćivanja samo jedno društvo proizvodilo bicikle u Pakistanu”, odnosno tužitelj, koji je bio odgovoran za sve izvoze bicikala iz Pakistana u Uniju. Proširenje početne antidampinške pristojbe od 48,5 % na tu državu s jedne je strane bilo neizbježna posljedica odbijanja izuzeća u vezi s tužiteljem, i s druge je strane izravno dovelo do naplate te pristojbe.

59

Tomu u prilog govori i sam tekst pobijane uredbe. Naime, iz uvodne izjave 163. te uredbe, koja upućuje na svoju uvodnu izjavu 102., proizlazi da je zahtjev za izuzeće odbijen s isključivim obrazloženjem da „je [tužitelj] bio uključen u prakse izbjegavanja mjera” u smislu članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe. Stoga iz članka 1. stavka 3. pobijane uredbe, koji se navodi u točki 27. ove presude, proizlazi da naplata konačne antidampinške pristojbe i sama izravno proizlazi iz proširenja iz članka 1. stavka 1. te uredbe.

60

Stoga treba smatrati da su tri „tužbena razloga” ustvari jedan tužbeni razlog , iznesen s ciljem poništenja pobijane uredbe u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja, i treba odbiti prigovore nedopuštenosti u vezi s dvama gore navedenim „tužbenim razlozima” koje je iznijela Komisija.

61

Prije meritornog ispitivanja jedinog tužbenog razloga, Opći sud smatra korisnim iznijeti određena uvodna zapažanja.

62

Kao prvo, Komisija smatra da „redoslijed kojim je tužba podnesena nije u skladu s redoslijedom iz članka 13. Osnovne uredbe” (t. 60. odgovora na tužbu), odnosno s propisanom obvezom koja se sastoji u dokazivanju da su ispunjena četiri uvjeta iz članka 13. stavka 1. Osnovne uredbe u vezi sa zemljom, a nakon toga ispitivanju dokaza koje su podnijeli proizvođači‑izvoznici u potporu njihovu pojedinačnom zahtjevu za izuzeće. Ona međutim priznaje da, u ovom predmetu, razlika iz članka 13. Osnovne uredbe između tih dvaju prvih stavaka „postaje nejasna zbog toga što je tužitelj jedini sastavljač bicikala u Pakistanu” (točka 66. odgovora na tužbu).

63

U tom pogledu, s jedne strane, treba napomenuti da tužitelj ne osporava redoslijed kojim je Komisija, u pobijanoj uredbi, primijenila članak 13. stavke 1. i 2. Osnovne uredbe u vezi s postojanjem praksi izbjegavanja mjera u Pakistanu, a zatim u vezi s ocjenom zahtjeva za izuzeće. Komisija je s druge strane sama priznala, kao što je to navedeno u točki 62. ove presude, da je to razlikovanje nejasno u ovom predmetu i također je navela, u svojem mišljenju u vezi s mogućnosti suspenzije postupka, iz točke 40. ove presude, da se za razliku od predmeta u kojima su donesene presude od 26. siječnja 2017., Maxcom/Chin Haur Indonesia (C‑247/15 P, C‑253/15 P i C‑259/15 P, EU:C:2017:61) i Maxcom/City Cycle Industries (C‑248/15 P, C‑254/15 P i C‑260/15 P, EU:C:2017:62) pitanje redoslijeda ispitivanja propisanoga člankom 13. stavcima 1. i 2. Osnovne uredbe ne javlja u ovom predmetu.

64

Kao drugo, intervenijent je u intervencijskom podnesku i tijekom rasprave naveo da pojam „zemlje na koju se mjere primjenjuju” iz članka 13. stavka 2. točke (a) Osnovne uredbe treba tumačiti na način da je riječ o upućivanju ne samo na Kinu već također i na Šri Lanku, zemlju na koju su proširene početne mjere.

65

U tom pogledu treba utvrditi da se pobijana uredba ne temelji na tumačenju članka 13. stavka 2. točke (a) Osnovne uredbe kao što to unaprijed zaključuje intervenijent i da Komisija u okviru ovog postupka ne navodi, ne preuzima i ne komentira to tumačenje. Naime, iz cjelovitog tumačenja te uredbe jasno proizlazi da se samo Kina smatra „zemljom na koju se mjere primjenjuju” u smislu članka 13. stavka 2. točke (a) Osnovne uredbe. Osim toga, treba navesti da se razdoblje ispitivanja u ovom slučaju dijelom odnosilo na fazu tijekom koje antidampinške mjere određene na bicikle podrijetlom iz Kine još uvijek nisu proširene na one poslane iz Šri Lanke, što pokazuje, ako je još uvijek potrebno, da se tu zadnje navedenu zemlju ne može smatrati u pobijanoj uredbi „zemljom na koju se mjere primjenjuju” u smislu članka 13. stavka 2. točke (a) Osnovne uredbe.

66

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru tužbe za poništenje, Opći sud ne može svojim obrazloženjem zamijeniti obrazloženje autora pobijanog akta (vidjeti presudu od 26. listopada 2016., PT Musim Mas/Vijeće, C‑468/15 P, EU:C:2016:803, t. 64. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također, u tom smislu, presudu od 14. prosinca 2005., General Electric/Komisija, T‑210/01, EU:T:2005:456, t. 359.), što bi on morao napraviti ako bi se prihvatio argument intervenijenta. Stoga se ne može prihvatiti taj argument.

67

Kao treće, nije sporno da u ovom predmetu Komisija nije primijenila članak 18. Osnovne uredbe u vezi s nesuradnjom. Naime, ona je zaključila da je tužitelj surađivao, kao što se to navodi u točki 21. ove presude. Stoga argument intervenijenta prema kojem je Komisija smjela primijeniti taj članak, treba odbaciti kao nebitan.

68

Kao četvrto, intervenijent ističe da društvo Great Cycles i tužitelj čine „jedinstveni gospodarski subjekt” za potrebe tumačenja kriterija u vezi sa 60 % ili više ukupne vrijednosti dijelova sastavljenog proizvoda, iz članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe. Međutim, treba napomenuti da se, kao što je i presuđeno u točki 65. ove presude, pobijana uredba ne temelji na takvom obrazloženju i da navodi tužitelja, ako ih se dokaže, ne trebaju zamijeniti obrazloženje Komisije iz te uredbe. Taj argument, iznesen podredno, također ne treba prihvatiti.

69

Kao prvo, tužitelj ističe da i iz teksta članka 13. stavka 2. Osnovne uredbe i iz sudske prakse (presuda od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, EU:T:2000:216, t. 88.) proizlazi da se ta odredba odnosi na dijelove sastavljenoga proizvoda „iz[/sa]” zemlje na koju se primjenjuju mjere, a da se pojam „iz[/sa]” ne treba tumačiti na način da se zahtijeva da proizvodi uistinu budu podrijetlom iz te zemlje. U ovom predmetu, činjenica da su proizvodi proizvedeni na Šri Lanci i poslani iz te zemlje u Pakistan dovoljna je da se utvrdi da ih se ne treba kvalificirati kao dijelove „iz[/sa]” Kine u smislu članka 13. stavka 2. te uredbe (točke 22. i 23. tužbe).

70

Kao drugo, tijekom provjere na licu mjesta, tužitelj je dostavio obrasce A/potvrde o podrijetlu koje je izdalo Ministarstvo trgovine Socijalističke Demokratske Republike Šri Lanke, da bi dokazalo da su dijelovi proizvedeni na Šri Lanci i poslani u Pakistan iz te zemlje podrijetlom sa Šri Lanke. Budući da su te potvrde predviđene u carinskim propisima Unije, gospodarski se subjekti smiju u njih pouzdati, osim u slučaju da ih se službeno proglasi nevaljanima nakon što carinska tijela Unije provedu ispitni postupak. On stoga smatra da je udovoljio teretu dokazivanja koji je imao na temelju točke 88. presude od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće (T‑80/97, EU:T:2000:216). On navodi da je iskazivanje troškova, koje su utvrdili računovodstveni stručnjaci, podrazumijevalo angažman s njegove strane koji je uključivao stavljanje njegove tvornice na raspolaganje za sve inspekcije i uredno vođenje poslovnih knjiga. U replici tužitelj u točki 20. navodi da je „za malu zemlju s ograničenim resursima poput Šri Lanke razumno uspostavljanje sustava u kojem se obrasci A/potvrde o podrijetlu izdaju na temelju projekcije troškova, podvrgnute ex post kontroli”. On u točkama 52. do 54. replike dodaje da članak 97.t Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.; u daljnjem tekstu: Uredba o primjeni carinskoga zakonika), koja je tada bila na snazi, propisuje postupak ex post provjere tih potvrda. Prema mišljenju tužitelja, Komisija u pobijanoj uredbi nije navela zašto se nije moglo pouzdati u obrasce A/potvrde o podrijetlu (točka 53. replike), a mora „razumno opravdati razloge zbog kojih” se oni ne mogu smatrati valjanima (točka 55. in fine replike).

71

Kao treće, Komisija je počinila procesnu pogrešku, pogrešku koja se tiče prava i pogrešku u obrazloženju primijenivši članak 13. stavak 2. Osnovne uredbe na operacije proizvodnje koje su izvršene na Šri Lanci a ne u Pakistanu. Postupajući na taj način Komisija je djelovala izvan teritorijalnoga područja primjene ispitnog postupka jer je tu istu odredbu primijenila na područje države različite od Pakistana. Štoviše, Komisija je primijenila pogrešno pravilo jer primijenjena odredba nije pravilo o podrijetlu, i pogrešno zaključila da dijelovi bicikla proizvedeni na Šri Lanci nisu šrilanskog podrijetla i da se za njih stoga moglo smatrati da su iz Kine. Među ostalim, Komisijino obrazloženje je nedosljedno jer, iako je ona pravilno priznala da predmetna odredba nije odredba o podrijetlu, ipak ju je kao takvu primijenila na dijelove bicikla o kojima je riječ.

72

Međutim, u tim okolnostima, s obzirom na to da je Komisija namjeravala odbaciti obrasce A/potvrde o podrijetlu kao nedostatne dokaze, načelo dobrog upravljanja i dužne pažnje zahtijevali su, u najmanju ruku, provjeru podrijetla predmetnih dijelova bicikla u skladu s pravilima o povlaštenom i nepovlaštenom podrijetlu iz Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.)(SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.) i Uredbe o primjeni carinskog zakonika. Međutim, nije izvršena nikakva provjera u vezi s time.

73

Kao prvo, Komisija ističe da članak 13. stavak 2. točka (a) Osnovne uredbe ni na koji način ne upućuje na „podrijetlo” dijelova, već samo koristi pojam „iz zemlje”. Stoga ta odredba ne sadržava nikakvo upućivanje na činjenicu da se njezina primjena treba izvršiti upućivanjem na pravila o podrijetlu iz carinskog zakonodavstva Unije, za razliku od drugih odredbi iz te uredbe, poput članka 13. stavka 1. drugog podstavka koji upućuje na „neznatnu modifikaciju dotičnog proizvoda kako bi on dobio drugi carinski broj, a na koji se obično ne primjenjuju mjere”. Stoga se člankom 13. Osnovne uredbe uvodi drugačiji pravni poredak, s drugačijim pragovima s ciljem osiguravanja predvidljivosti djelovanja Unije protiv izbjegavanja mjera.

74

Kao drugo, kada je riječ o potvrdama o podrijetlu koje je dostavio tužitelj, Komisija predviđa da one nisu dostatan dokaz za dokazivanje šrilanskog podrijetla tih dijelova zbog indicija navedenih u točki 15. ove presude.

75

Kao treće, s obzirom na to da sudska praksa institucijama Unije priznaje mogućnost da se pozovu na skup podudarnih indicija, iz toga treba zaključiti da se članak 13. Osnovne uredbe tumačilo na način da se njime ne ograničava tip dokaza na koje se tijela nadležna za ispitni postupak mogu pozvati radi dokazivanja praksi izbjegavanja mjera.

76

Komisija navodi, u točkama 3. i 42. odgovora na repliku, da primjena „analogijom” članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe nije nužna osnova za donošenje tih zaključaka, već je „dodatno ispitivanje” koje ona nije morala izvršiti, s obzirom na to da su „manjak pouzdanosti [obrazaca [A]/potvrda o podrijetlu] i nepostojanje opreme za proizvodnju već bili dostatni da [joj] omoguće da zaključi […] da informacije koje je dostavio tužitelj nisu pouzdane”. Ona precizira da izraz „štoviše” iz uvodne izjave 101. pobijane uredbe potvrđuje to da je upućivanje na tu odredbu „dodatni instrument”.

77

Prije svega treba podsjetiti da se, u skladu s člankom 13. stavkom 1. Osnovne uredbe antidampinške pristojbe uvedene prema toj uredbi mogu proširiti i na uvoze iz trećih zemalja istovjetnih proizvoda, bilo malo modificiranih ili ne, ili na dijelove tih proizvoda, ako se mjere koje su na snazi izbjegavaju. U skladu s člankom 13. stavkom 2. iste uredbe postupak sastavljanja, poput onoga koje je izvršio tužitelj u ovom predmetu, smatra se izbjegavanjem mjera koje su na snazi ako su ispunjeni uvjeti iz točaka (a) do (c) (presuda od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, EU:T:2000:216, t. 78.).

78

Preciznije, iz članka 13. stavka 2. točaka (a) i (b) Osnovne uredbe proizlazi da se postupak sastavljanja smatra izbjegavanjem mjera kada su dijelovi u vrijednosti 60 % ili više od ukupne vrijednosti dijelova sastavljenoga proizvoda „iz zemlje na koju se primjenjuju mjere” (presuda od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, EU:T:2000:216, t. 79.).

79

Iz toga slijedi da, primjenom članka 13. stavka 2. Osnovne uredbe, institucije Unije trebaju dokazati – uz činjenicu da su ispunjeni drugi uvjeti iz te odredbe – da su dijelovi u vrijednosti 60 % ili više od ukupne vrijednosti dijelova sastavljenoga proizvoda iz zemlje na koju se primjenjuju mjere. One ne moraju, s druge strane, dokazati da su ti dijelovi također podrijetlom iz te zemlje (presuda od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, EU:T:2000:216, t. 84.).

80

S obzirom na to, iz Osnovne uredbe, a osobito njezina članka 13., proizlazi da je cilj uredbe o proširivanju antidampinške pristojbe osiguravanje učinkovitosti te mjere i izbjegavanje njezina zaobilaženja, osobito postupcima sastavljanja u Uniji ili trećoj zemlji. Tako je mjera kojom se proširuje antidampinška pristojba samo akcesornog karaktera u odnosu na primarni akt kojim je uvedena ta pristojba. Stoga bi bilo suprotno svrsi i općoj strukturi članka 13. te uredbe primijeniti antidampinšku pristojbu, početno uvedenu na uvoz proizvoda podrijetlom iz određene zemlje, na uvoze dijelova tog proizvoda iz zemlje na koju se primjenjuju mjere kada subjekti o kojima je riječ, koji sudjeluju u postupcima sastavljanja i nad kojima Komisija provodi ispitni postupak dokažu da su dijelovi u vrijednosti 60 % ili više od ukupne vrijednosti dijelova sastavljenoga proizvoda podrijetlom iz druge zemlje. Naime, u takvoj situaciji, za postupke sastavljanja ne može se smatrati da se njima izbjegava početno uvedena antidampinška pristojba u smislu članka 13. Osnovne uredbe (presuda od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, EU:T:2000:216, t. 85.).

81

Stoga članak 13. stavak 2. Osnovne uredbe treba tumačiti na način da se postupak sastavljanja na teritoriju Unije ili u trećoj zemlji smatra izbjegavanjem mjera koje su na snazi kada su, uz to što su ispunjeni drugi uvjeti iz te odredbe, dijelovi u vrijednosti 60 % ili više od ukupne vrijednosti dijelova sastavljenoga proizvoda iz zemlje na koju se primjenjuju mjere, osim ako gospodarski subjekt o kojem je riječ dokaže institucijama Unije da su ti dijelovi podrijetlom iz druge zemlje (presuda od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, EU:T:2000:216, t. 88.).

82

To se može dokazati u različitim situacijama, a ne samo u slučaju jednostavnog provoženja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, EU:T:2000:216, t. 87.).

83

Iz toga slijedi da, iako je, općenito, dovoljno pozvati se na „izvor” dijelova korištenih za postupke sastavljanja konačnog proizvoda radi primjene članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe, može se pokazati potrebnim, u slučaju da postoji sumnja, provjeriti jesu li dijelovi „iz[/sa]” treće zemlje, u stvari, podrijetlom iz druge zemlje.

84

Kada je riječ o pojmu „proviennent de” iz članka 13. stavka 2. točke (a) Osnovne uredbe, treba napomenuti da, iako navedena uredba ne sadržava njegovu definiciju, taj se pojam višestruko koristi na način da se povezuje s pojmom „importation”. Stoga se izraz „importations en provenance de” nalazi, na primjer, u uvodnoj izjavi 8. kao i u članku 2. stavku 7. točki (a), u članku 3. stavku 4., u članku 9. stavcima 5. i 6. i u članku 13. stavku 1. te uredbe. Jedna verzija tog izraza koristila se, među ostalim, u uvodnoj izjavi 54. pobijane uredbe. Taj izraz je, među ostalim, preveden u drugim jezičnim verzijama tih odredbi Osnovne uredbe kao „importations de”. O tome je riječ na primjer u engleskoj (imports from), njemačkoj (Einfuhren aus), bugarskoj (внос от), hrvatskoj (uvoza iz) i litavskoj (importui iš) verziji. Iz toga slijedi da pojam „proviennent de„ u smislu članka 13. stavka 2. točke (a) Osnovne uredbe treba tumačiti na način da upućuje na predmetne uvoze i stoga na zemlju izvoza.

85

To tumačenje je među ostalim u skladu s ciljem osiguravanja učinkovitosti mjera koje su usmjerene na sprječavanje izbjegavanja mjera na kojem se temelji članak 13. Osnovne uredbe, u dijelu u kojem propisuje učinkovito i praktično rješenje koje omogućava Komisiji jednostavno pozivanje na „iz[/sa]” kojeg su mjesta dijelovi korišteni za postupke sastavljanja konačnog proizvoda u svrhu primjene članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe.

86

U ovom predmetu, iz spisa, a osobito iz tablice F.2 priložene obrascu, proizlazi da je, a što stranke među ostalim ne osporavaju, najmanje 47 % dijelova korištenih za sastavljanje bicikala u Pakistanu uvezeno sa Šri Lanke nakon što su proizvedeni u toj zemlji. Tvrdnja da je riječ samo o provoženju kroz tu zemlju dakle nije u skladu s okolnostima ovog slučaja. Stoga se za te dijelove može smatrati da su „iz[/sa]” Šri Lanke.

87

Međutim, kao što to i proizlazi iz sudske prakse sažete u točkama 79. do 82. ove presude, ta tvrdnja neće spriječiti Komisiju da u slučaju sumnje provjeri jesu li dijelovi „iz[/sa]” Šri Lanke u stvari podrijetlom iz druge zemlje, poput zemlje na koju se primjenjuju mjere, odnosno u ovom slučaju Kine.

88

U tom pogledu, s jedne strane, treba naglasiti da argument Komisije, prema kojem „podrijetlo” dijelova nije bitno za primjenu članka 13. stavka 2. Osnovne uredbe ne uzima u cijelosti u obzir tumačenje koje je sud Unije dao u vezi s tom odredbom.

89

S druge strane, taj argument Komisije je suprotan činjenici da je ona sama ispitala podrijetlo predmetnih dijelova bicikla. Naime, kao prvo, tablica F.2 obrasca, na kojoj je Komisija među ostalim utemeljila bitan dio svoje provjere, osobito zahtijeva navođenje „podrijetla” dijelova bicikla korištenih za postupke sastavljanja u Pakistanu. Kao drugo, iz uvodnih izjava 98. i 101. pobijane uredbe proizlazi da je Komisija ispitala jesu li obrasci A/potvrde o podrijetlu bili dostatni dokazi „podrijetla” predmetnih dijelova bicikla. Kao treće, nakon što je procijenila da te potvrde o podrijetlu nisu bile dostatni dokazi „podrijetla” dijelova bicikla, Komisija je primijenila kriterije iz članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe da bi provjerila „podrijetlo” tih dijelova, kao što je i sama potvrdila tijekom saslušanja pred službenikom za saslušanja, kao što to proizlazi i iz usmenog dijela tog saslušanja.

90

Iako iz teksta uvodne izjave 101. in fine pobijane uredbe proizlazi da je Komisija zaključila da su predmetni dijelovi bicikala „iz[/sa]” Kine, jer su proizvedeni, u dijelu koji obuhvaća više od 60 %, iz sirovina iz Kine i jer je dodana vrijednost bila niža od 25 % troškova proizvodnje, iz više elemenata spisa i osobito iz onih iz točke 89. ove presude, proizlazi da je Komisija primijenila kriterije iz članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe da bi ispitala „podrijetlo” tih dijelova. Te terminološke razlike također svjedoče o tome da je Komisija dijelom zbunjena u vezi s pojmovima „iz[/sa]” i „podrijetlo”.

91

U svakom slučaju, iz točaka 81. do 86. ove presude proizlazi da su, u ovom predmetu, predmetni dijelovi bicikla „iz[/sa]” Šri Lanke, ali da Komisija i dalje može zatražiti od tužitelja podnošenje dokaza da su ti dijelovi ne samo „iz[/sa]” Šri Lanke već također i „podrijetlom” iz te zemlje.

92

U tim okolnostima, treba provjeriti je li Komisija mogla, a da pritom ne počini pogrešku koja se tiče prava, zaključiti da su dijelovi bicikala iz Šri Lanke u biti podrijetlom iz Kine.

93

U tom pogledu, treba ispitati, kao prvo, dokaznu vrijednost obrazaca A/potvrda o podrijetlu koje je tužitelj dostavio kao dokaze o šrilanskom podrijetlu predmetnih dijelova bicikla, a Komisija odbacila (u daljnjem tekstu: sporne potvrde) i, kao drugo, troškove proizvodnje tih dijelova, koje je tužitelj predočio na zahtjev Komisije i u vezi s kojima je Komisija analogijom primijenila članak 13. stavak 2. točku (b) Osnovne uredbe.

94

U mjeri u kojoj se jedan dio tužiteljevih argumenata može tumačiti na način da se njime osporava obrazloženje pobijane uredbe, u dijelu koji se odnosi na Komisijino ispitivanje dokazne vrijednosti obrazaca A/potvrda o podrijetlu, treba utvrditi da iz uvodnih izjava 98., 100. i 101. pobijane uredbe, čiji je sadržaj naveden u točki 23. ove presude, izričito proizlazi da je Komisija jasno i potpuno navela razloge zbog kojih se u ovom slučaju nije mogla pouzdati u određene obrasce A/potvrde o podrijetlu koje joj je dostavio tužitelj. Obrazloženje iz pobijane uredbe stoga udovoljava zahtjevu iz članka 296. UFEU‑a.

95

Kada je riječ o biti spora, kao prvo, treba napomenuti da su obrasci A/potvrde o podrijetlu potvrde povlaštenog podrijetla koje su u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku bile uređene, na razini Unije, člancima 97.kdo 97.uUredbe o primjeni carinskoga zakonika, i da su to potvrde koje omogućavaju izvozniku da dokaže podrijetlo proizvoda koje izvozi. U tom pogledu, treba napomenuti da je na svakoj državi korisnici, na temelju članka 97.k, stavka 1. Uredbe o primjeni carinskoga zakonika, da poštuje ili osigura poštovanje pravila o podrijetlu i pravila u vezi sa sastavljanjem i izdavanjem obrazaca A/potvrda o podrijetlu.

96

Obrasci A/potvrde o podrijetlu stoga se često koriste u međunarodnoj trgovini kao sredstva potvrđivanja podrijetla proizvoda na koje se odnose. Među ostalim, institucije Unije često zahtijevaju dostavljanje tih obrazaca, uključujući u okviru postupaka u materiji antidampinga, da bi se uvjerile o podrijetlu proizvoda o kojem je riječ. Tomu svjedoči, u ovom predmetu, kao što je to potvrđeno za vrijeme saslušanja, činjenica da je Komisija prihvatila obrasce A/potvrde o podrijetlu koje je tužitelj dostavio u vezi s dijelovima bicikla koje je proizvelo društvo Vechenson kao dostatan dokaz njihova šrilanskog podrijetla (vidjeti točku 15. ove presude).

97

Treba međutim ipak napomenuti da su, u skladu s člankom 26. Uredbe br. 2913/92, kako se primjenjivala u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, carinska tijela mogla, u slučaju ozbiljne sumnje, zahtijevati sva dodatna objašnjenja da bi osigurala da je podrijetlo uistinu navedeno u skladu s pravilima propisanima zakonodavstvom Unije u tom području. U tu svrhu, članak 97.t Uredbe o primjeni carinskoga zakonika, kako se primjenjivao u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, propisuje postupak naknadne provjere obrazaca A/potvrda o podrijetlu nasumičnim odabirom ili kad god carinska tijela država članica osnovano sumnjaju u vjerodostojnost tih dokumenata.

98

Na temelju tih odredbi može se zaključiti da iako obrasci A/potvrde o podrijetlu imaju dokaznu vrijednost u vezi s podrijetlom proizvoda na koje se odnose, ta dokazna vrijednost nije apsolutna. Naime, takva potvrda izdana od strane treće zemlje ne obvezuje nadležna tijela Unije kada je riječ o podrijetlu tih proizvoda na način da bi ih sprječavala da to podrijetlo provjere na druge načine, kada postoje objektivne, ozbiljne i podudarne indicije koje dovode u sumnju stvarno podrijetlo tih proizvoda za koje su izdane te potvrde. U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da bi se naknadne provjere lišile učinkovitosti u velikoj mjeri kada bi korištenje takvih potvrda moglo samo po sebi opravdati osporavanje otpusta carina (presude od 11. srpnja 2002., Hyper/Komisija, T‑205/99, EU:T:2002:189, t. 102., i od 16. prosinca 2010., Hit Trading i Berkman Forwarding/Komisija, T‑191/09, neobjavljena, EU:T:2010:535, t. 97.).

99

Kao drugo, iz članka 6. stavka 8. Osnovne uredbe proizlazi da se, osim u okolnostima iz članka 18. te uredbe, u vezi s nesuradnjom – člankom koji se nije primijenio u ovom predmetu, kao što je to navedeno u točki 67. ove presude – točnost podataka koje su dostavile zainteresirane stranke i na kojima Komisija namjerava utemeljiti svoje nalaze treba provjeriti u mjeri u kojoj je moguće. Stoga ta odredba opravdava ne samo mogućnost, već također i dužnost Komisije da provjeri dokumente koji su joj podneseni. Ta obveza se naravno izvršava, u materiji antidampinga, bez utjecaja na posebne postupke koji su s tim u vezi predviđeni u korist carinskih tijela, tim više jer u ovom predmetu Komisija nije dovela u pitanje samu valjanost spornih potvrda, već samo njihovu dokaznu vrijednost.

100

U ovom slučaju, Komisija je zaključila da se sporne potvrde ne može smatrati dostatnim dokazima za dokazivanje podrijetla predmetnih dijelova bicikla, temeljeći svoj zaključak na nizu objektivnih, ozbiljnih i podudarnih indicija, koje tužitelj među ostalim nije osporio.

101

U tom pogledu, kao prvo, Komisija je utvrdila da sporne potvrde nisu izdane na temelju stvarnih troškova proizvodnje, već na temelju projekcije troškova proizvodnje, što ne jamči to da se dijelove bicikala uistinu proizvelo u skladu s projiciranim troškovima. Bila je riječ samo o globalnoj projekciji troškova proizvodnje koji su vrijedili za neodređeni obujam proizvodnje u otprilike jednoj godini, što je i tužitelj sam potvrdio (uvodne izjave 98. i 101. pobijane uredbe). Komisija je nadalje utvrdila da su za određene vrste okvira i vilica za koje su izdane sporne potvrde nedostajali popratni troškovnici (uvodna izjava 98. pobijane uredbe), na primjer za okvire od 24 i 26 inča, i da su neke od tih potvrda izdane bez popratnih troškovnika, kao što je to osobito bio slučaj za kočnice od 10 inča.

102

Kao drugo, šrilanska tijela potvrdila su Komisiji da su primijenila tu opću metodologiju na društvo Great Cycles a da nisu provela naknadni nadzor.

103

Kao treće, Komisija je istaknula činjenicu da su troškovnici dostavljeni u prilog zahtjevu za izdavanje spornih potvrda sastavljeni s obzirom na veličinu dijelova bicikala – okvira, vilica, naplataka i kotača – a ne za pojedinačne proizvode.

104

Kao četvrto, vrijednost franko brod naznačena u spornim potvrdama nije odgovarala vrijednosti iz drugih podataka koje je dostavio tužitelj, poput onih iz tablice F.2 (vidjeti točke 9. i 12. ove presude) ili određenih računa u vezi s trgovinskim odnosima između društva Great Cycles i tužitelja, Flying Horse i tužitelja ili društava Great Cycles i Flying Horse. Kada je riječ o nekim od tih računa, tužitelj pogrešno smatra da je upućivanje na deset od tih računa u odgovoru na tužbu nedopušteno jer ih Komisija nije navela u svojim tužbenim zahtjevima. Iz spisa proizlazi da je sam tužitelj dostavio te račune Komisiji tijekom provjere na licu mjesta i da su te isprave, na koje se upućuje u tablici F.2, bile predmet kontradiktorne rasprave tijekom upravnog postupka. Komisija se stoga imala pravo na njih pozvati, uključujući i u okviru ovog postupka.

105

Komisija je stoga u posebnim okolnostima ovog slučaja i s obzirom na sve indicije iz točaka 101. do 104. ove presude pravilno mogla zaključiti da sporne potvrde nisu dostatni dokazi za dokazivanje podrijetla dijelova bicikala.

106

Stoga u vezi s ovim pitanjem tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan.

107

Nakon što je odbacila sporne potvrde kao nedostatne dokaze za dokazivanje šrilanskog podrijetla predmetnih dijelova bicikala, Komisija je zatražila, a tužitelj je dostavio, troškovnik u vezi s troškovima proizvodnje tih dijelova tijekom razdoblja izvješćivanja, u zatraženom formatu. Komisija je stoga „analogijom” primijenila kriterije iz članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe da bi provjerila, uzimajući u obzir njihove troškove proizvodnje, „origine” [hrv. podrijetlo] tih dijelova (prema saslušanju pred službenikom za saslušanja) ili njihovo „provenance” [hrv. „iz/dolaze”] (u skladu s tekstom uvodne izjave 101., in fine, pobijane uredbe, vidjeti točke 89. i 90. ove presude).

108

Međutim, kako je navedeno u točki 86. ove presude, ti dijelovi su „iz[/sa]” Šri Lanke. Stoga još preostaje provjeriti je li Komisija mogla, bez da počini pogrešku koja se tiče prava, primijeniti „analogijom” članak 13. stavak 2. točku (b) Osnovne uredbe u ovom slučaju radi provjeravanja podrijetla tih dijelova.

109

U tom pogledu treba precizirati da Komisija nije odbila kao nedostatne ili nepouzdane troškove proizvodnje koje je tužitelj podnio s tim u vezi. Nasuprot tomu, iz spisa kao i iz uvodnih izjava 13. i 101. pobijane uredbe proizlazi da je Komisija upravo na temelju ovih podataka donijela odluku da „analogijom” primijeni članak 13. stavak 2. točku (b) Osnovne uredbe.

110

Međutim, s jedne strane, time što je „analogijom” primijenila članak 13. stavak 2. točku (b) Osnovne uredbe Komisija je, u stvarnosti, ispitala izbjegava li se proizvodnjom dijelova bicikala na Šri Lanci antidampinške mjere koje se odnose na bicikle podrijetlom iz Kine, što međutim nije bilo predmet ispitnog postupka koji je doveo do donošenja pobijane uredbe.

111

Naime, iz samog teksta članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe proizlazi da se ona primjenjuje na „postupke sastavljanja”, pri čemu se pravilo o 60 % iz tog članka tako primjenjuje na ukupnu vrijednost dijelova „sastavljenoga proizvoda”. Međutim, nije sporno da u ovom predmetu, predmet ispitnog postupka nisu bili „postupci sastavljanja” bicikala na Šri Lanci niti se on na bilo koji način odnosio na bicikle „sastavljene” u toj zemlji.

112

S druge strane, članak 13. stavak 2. točka (b) Osnovne uredbe nije pravilo o podrijetlu, kao što među ostalim priznaje i sama Komisija u uvodnoj izjavi 101. pobijane uredbe, a što ona potvrđuje u svojim dopisima. Stoga se ne može primijeniti „analogijom” da bi se utvrdilo podrijetlo proizvoda, tim više što su kriteriji iz članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe u bitnome drugačiji od onih u vezi s pravilima o podrijetlu. Međutim, iako treba utvrditi da se više od 40 % ukupne vrijednosti dijelova sastavljenoga proizvoda sastoji od dijelova podrijetlom iz zemlje drugačije od one na koju se primjenjuju mjere, za postupke sastavljanja ne može se smatrati da se njima zaobilazi prvotno uvedena antidampinška pristojba, u smislu članka 13. Osnove uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, EU:T:2000:216, t. 85.).

113

Osim toga, iz članka 14. stavka 3. Osnovne uredbe proizlazi da se „[p]osebne odredbe, posebno u vezi sa zajedničkom definicijom pojma podrijetla, a kako su sadržane u Uredbi [br. 2913/92] mogu […] donijeti prema ovoj Uredbi”. Međutim, nesporno je da, prije stupanja na snagu pobijane uredbe, takve odredbe nisu bile usvojene (vidjeti, u tom smislu, presudu od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, EU:T:2000:216, t. 108.).

114

Stoga je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kada je „analogijom” primijenila članak 13. stavak 2. točku (b) Osnovne uredbe na dijelove bicikala kupljene na Šri Lanci radi provjeravanja njihova podrijetla u okviru postupaka sastavljanja u Pakistanu.

115

Nijedan argument Komisije ne dovodi u pitanje taj zaključak. Kao prvo, kada je riječ o argumentu, iznesenom u odgovoru na repliku, prema kojem Komisija nije morala ispitati druge elemente, jer joj je nepostojanje dostatne dokazne snage spornih potvrda dopuštalo da meritorno odbije zahtjev za izuzeće samo na tom temelju, treba napomenuti da ni iz jedne odredbe pobijane uredbe ne proizlazi da je primjena „analogijom” članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe na dijelove bicikala kupljene na Šri Lanci izvršena podredno. Nasuprot tomu, iz više uvodnih izjava pobijane uredbe, poput uvodne izjave 13., 98., 100. i 101., proizlazi da je to bio bitan element u ispitivanju koje je provela Komisija, s obzirom na to da je među ostalim bio iznesen te se o njemu raspravljalo tijekom cijelog postupka koji je doveo do donošenja pobijane uredbe. Komisija na temelju toga ne može izvesti ni jedan bitan argument o uporabi pojma „štoviše” (eng. moreover) u uvodnoj izjavi 101. pobijane uredbe, jer se taj element nalazi u više drugih uvodnih izjava i taj pojam znači samo dodavanje argumenta, a da se pritom ne smatra da je to dodavanje suvišno.

116

Kao drugo, Komisija i sama priznaje da okolnosti u vezi s ovim predmetom, a koje ponekad zaista stvaraju sumnju, nisu same po sebi dostatne, da bi se „dokazalo na dostatan način da je tužitelj [bio] uključen u prakse izbjegavanja mjera u Pakistanu tijekom razdoblja ispitivanja” (točka 11. in limine odgovora na repliku). Stoga se Komisija ne može ograničiti na pozivanje na „skup indicija” a da pritom ne dokaže da su ispunjeni uvjeti iz članka 13. stavka 2. točke (b) Osnovne uredbe, tim više što se utvrdilo da je tužitelj surađivao kao što je i navedeno u točki 21. ove presude.

117

Kao treće, u svakom slučaju, iz sudske prakse proizlazi da Komisija treba ispitati, ne u skraćenom postupku, već pažljivo i nepristrano, dokumente koje je u okviru ispitnog postupka dostavio gospodarski subjekt o kojem je riječ, radi dokazivanja točnosti njegovih izjava (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, EU:T:2000:216, t. 115.). Komisija stoga ne može ignorirati podatke koje je dostavio tužitelj radi dokazivanja podrijetla dijelova predmetnih bicikala uz obrazloženje da takvo ispitivanje nije bilo nužno, tim više što se Komisija sâma pozvala na te podatke, kakvi se nalaze u tablici F.4.1, i bez da je dovela u pitanje njihovu pouzdanost, da bi primijenila „analogijom” članak 13. stavak 2. točku (b) Osnovne uredbe.

118

Stoga, okolnost da je provjera troškova proizvodnje predmetnih dijelova provedena „na papiru”, jer su sredstva proizvodnje premještena, nije odlučujuća jer Komisija ne osporava to da su, tijekom razdoblja izvješćivanja, predmetni dijelovi proizvedeni na Šri Lanci. U svakom slučaju, samo ta okolnost ne može otkloniti pogrešku koja se tiče prava koju je napravila Komisija.

119

Iz svega naprijed navedenoga slijedi da je jedinstveni tužbeni razlog osnovan. Stoga ga treba usvojiti i, posljedično, poništiti pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.

120

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

121

Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu tužitelja.

122

Intervenijent će snositi vlastite troškove na temelju članka 138. stavka 3. Poslovnika.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (sedmo vijeće)

proglašava i presuđuje: