1

Tužitelj, društvo Evropaïki Dynamiki – Proigmena Systimata Tilepikoinonion Pliroforikis kai Tilematikis AE, sudjelovao je u postupku javne nabave koji je raspisao Europski parlament pod oznakom ITS 08 – Pružanje vanjskih informatičkih usluga 2008/S 149‑199622, koji se odnosio na šesnaest različitih grupa predmeta ukupne vrijednosti 300 milijuna eura (u daljnjem tekstu: javna nabava ITS 08). Nakon završetka tog postupka javne nabave potpisao je 26. listopada 2009. okvirni ugovor s Parlamentom koji se odnosio na grupu predmeta br. 7 nazvanu „Stručno mišljenje pri razvoju aplikacija za upravljanje dokumentima i sustavâ za upravljanje sadržajem” (u daljnjem tekstu: grupa br. 7).

2

Dopisom od 14. studenoga 2014. tužitelj je od Parlamenta zatražio pristup „svim dostupnim informacijama koje se odnose na sve zahtjeve za ponudu koje je [Parlament] poslao za sve grupe [javne nabave] ITS 08” (u daljnjem tekstu: zahtjevi za ponudu ili traženi dokumenti). Tužitelj je tražio da mu se dostavi primjerak zahtjeva za ponudu, uključujući njihove tehničke priloge, u roku od petnaest radnih dana računajući od primitka dopisa. U prilog svojem zahtjevu tužitelj je istaknuo kako sumnja da je Parlament nepravilno dodijelio određene zadaće iz grupe br. 7 suugovarateljima odabranima za druge grupgrupe, osobito za onu br. 6 i da želi provjeriti opseg štete koju je pretrpio slijedom tog navodno nezakonitog dodjeljivanja.

3

Elektroničkom porukom od 17. studenoga 2014. i dopisom od istog dana Parlament je potvrdio primitak prvotnog zahtjeva za pristup zahtjevima za ponudu i obavijestio tužitelja da će se taj zahtjev ispitati u kontekstu odredaba Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.)

4

Elektroničkom porukom od 3. prosinca 2014. Parlament je obavijestio tužitelja da, s obzirom na veći broj dokumenata koje treba pojedinačno ispitati i „koji uvelike prelazi 1000”, ne može poštovati rok od petnaest radnih dana predviđen Uredbom br. 1049/2001. U tom je kontekstu predložio tužitelju da iskoristi povoljno rješenje u smislu članka 6. stavka 3. navedene uredbe, koje se sastoji od toga da analizira i priopći tražene dokumente za svaku od grupa prema rasporedu koji treba utvrditi. Parlament je također predložio da se, kao prvo, do 31. siječnja 2015. ispitaju dokumenti iz grupe br. 7, a zatim u kasnijem stadiju, oni iz grupe br. 6.

5

Tužitelj je 5. prosinca 2014. odgovorio Parlamentu da ne može prihvatiti njegov prijedlog. Naime, prema njegovu mišljenju, svi su traženi dokumenti bili upisani i pohranjeni u elektroničkom obliku tako da njihovo otkrivanje nije podrazumijevalo prevelik posao za Parlament. Osim toga, tužitelj je pojasnio da bi, ako je za analizu svake grupe potrebno dva mjeseca, što je rok koji je Parlament predložio za ispitivanje dokumenata iz grupe br. 7, on trebao čekati gotovo tri godine na sve tražene dokumente. Tužitelj je dakle naveo da je prema njegovu mišljenju prijedlog Parlamenta jednak odbijanju pristupa. Slijedom toga, on je uputio ponovni zahtjev za pristup za 31. siječnja 2015. kojim je obuhvatio sve tražene dokumente.

6

Parlament je elektroničkom porukom od 9. prosinca 2014. precizirao da njegov prijedlog od 3. prosinca 2014. nipošto nije odbijanje pristupa traženim dokumentima. Također je zatražio produljenje roka od petnaest radnih dana za odgovor na prvotni zahtjev za pristup, sukladno članku 7. stavku 3. Uredbe br. 1049/2001.

7

Tužitelj je elektroničkom porukom od 17. prosinca 2014. ponovio svoj zahtjev za dostavu „svih traženih informacija” do kraja siječnja 2015. Također je Parlamentu dao do znanja da on svojim prijedlogom od 3. prosinca 2014. nije ozbiljno pokušao naći povoljno rješenje jer je tužitelj već imao dokumente iz grupe br. 7 za koje je Parlament predložio da se prvo ispitaju. Prema tužiteljevu mišljenju, trebalo je započeti s analizom dokumenata iz grupe br. 6.

8

Parlament je odlukom od 18. prosinca 2014. odbio tužiteljev prvotni zahtjev za pristup zahtjevima za ponudu jer se nakon pojedinačnog ispitivanja nekih od brojnih traženih dokumenata ispostavilo da su u njima sadržane informacije obuhvaćene izuzećima od prava na pristup predviđenima u članku 4. Uredbe br. 1049/2001. Osim toga, prema mišljenju Parlamenta, moglo se pretpostaviti da se ta izuzeća odnose i na druge tražene dokumente jer su iste naravi kao oni koji su ispitani. Parlament podredno ističe da pojedinačno ispitivanje svih traženih dokumenata predstavlja neproporcionalno radno opterećenje.

9

Tužitelj je elektroničkom porukom od 12. siječnja 2015. uputio ponovni zahtjev za pristup svim zahtjevima za ponudu. Parlament je potvrdio primitak tog ponovnog zahtjeva za pristup elektroničkom porukom od 19. siječnja 2015.

10

Parlament je elektroničkom porukom od 2. veljače 2015. produljio rok od petnaest radnih dana za odgovor na ponovni tužiteljev zahtjev, sukladno članku 8. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001.

11

Parlament je odlukom od 13. veljače 2015. odbio pristup svim dokumentima koji je tužitelj zatražio (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

12

Parlament je u pobijanoj odluci uvodno istaknuo da iz Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.; u daljnjem tekstu: Financijska uredba) odnosno iz Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 1268/2012, od 29. listopada 2012., o pravilima za primjenu Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2012., L 362, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 183.; u daljnjem tekstu: Delegirana uredba) ne proizlazi nikakva obveza otkrivanja zahtjevâ za ponudu.

13

Što se tiče granica prava na pristup, Parlament je u biti naveo da se u nastavku ispitivanja traženih dokumenata potvrdilo da su određeni zahtjevi za ponudu sadržavali informacije obuhvaćene izuzećima od prava na pristup predviđenima u članku 4. Uredbe br. 1049/2001.

14

Kao prvo, u određenim su se dokumentima iznosili detalji informatičke arhitekture Parlamenta koji bi, zajedno s informacijama koje su u tom pogledu javno dostupne, mogli ugroziti sigurnost tog sustava. Parlament se osobito pozvao na sigurnosne programe, na aplikacije koje se koriste za upravljanje sigurnosnim parametrima zgrada kao što su lokacije nadzornih kamera i na naziv aplikacija koje se koriste u logističke svrhe. Dakle, prema njegovu mišljenju, odbijanje pristupa traženim dokumentima opravdava se zaštitom javne sigurnosti.

15

Kao drugo, određeni ispitani zahtjevi za ponudu sadržavali su podatke osobne naravi, poput imena, profesionalnih profila i razine senioriteta konzultanata u službi Parlamenta. Budući da prema mišljenju Parlamenta nipošto nije dokazana nužnost priopćenja tih podataka, pristup traženim dokumentima morao se odbiti da bi se zaštitila privatnost dotičnih osoba.

16

Kao treće, traženi su dokumenti sadržavali informacije gospodarske i tehničke naravi čijim bi se iznošenjem mogao otkriti Parlamentov profil kupca na tržištu. Usto, zahtjevi za ponudu mogli bi sadržavati informacije koje se odnose na određene sposobnosti dobavljača odabranih za svaku grupu kao i detalje koji se odnose na njihovu komercijalnu strategiju i saveze ili veze s trećima. Zaštita komercijalnih interesa, odnosno interesa uključenih gospodarskih dionika i Parlamenta, prema njegovu mišljenju također opravdava odbijanje svakog pristupa traženim dokumentima.

17

Kao četvrto, priopćenjem traženih dokumenata mogao bi se ugroziti proces odlučivanja Parlamenta jer oni otkrivaju informacije koje se odnose na određene informatičke projekte koji su u tijeku i o kojima još nije odlučeno. Prema mišljenju Parlamenta, to bi moglo zapriječiti operativnu strategiju koju je on u tom području dugoročno razvijao.

18

Parlament je u pobijanoj odluci također istaknuo nepostojanje bilo kakvog prevladavajućeg javnog interesa koji bi mogao otkloniti primjenu izuzeća vezanih za zaštitu komercijalnih interesa i procesa odlučivanja. U tom je pogledu naveo da se nije mogao uzeti u obzir posebni tužiteljev interes, koji je tvrdio da je pretrpio štetu zbog nepravilnosti koje je Parlament počinio prilikom provedbe dotične javne nabave.

19

Parlament je također u pobijanoj odluci precizirao da se, iako nije mogao pojedinačno ispitati sve dokumente koje je zatražio tužitelj, trebalo smatrati da se na sve te dokumente primjenjuju četiri istaknuta izuzeća od prava na pristup na temelju opće pretpostavke, sukladno sudskoj praksi Suda nastaloj u presudi od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau (C‑139/07 P, EU:C:2010:376).

20

Konačno, Parlament u pobijanoj odluci ističe da bi pojedinačno ispitivanje oko 1500 traženih dokumenata koji obuhvaćaju oko 18000 stranica izdvojenih iz 10000 dokumenata predstavljalo prekomjerno radno opterećenje za njegove službe. Takvo je opterećenje neproporcionalno u odnosu na interese na koje se tužitelj poziva u prilog svojem zahtjevu za pristup.

21

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 20. ožujka 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

22

Parlament je 22. lipnja 2015. podnio odgovor na tužbu.

23

Tužitelj je 21. kolovoza 2015. podnio repliku. Parlament je 27. listopada 2015. podnio odgovor na repliku.

24

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. kolovoza 2015. Kraljevina Švedska zatražila je intervenciju u predmetu u potporu zahtjevu tužitelja. Rješenjem od 11. studenoga 2015. predsjednik prvog vijeća Općeg suda dopustio je tu intervenciju.

25

Kraljevina Švedska je 8. veljače 2016. podnijela intervencijski podnesak. Tužitelj i Parlament podnijeli su očitovanja na intervencijski podnesak 14. odnosno 19. travnja 2016.

26

Nakon proširenja Općeg suda predmet je ponovno dodijeljen novom sucu izvjestitelju. Budući da je sastav vijećâ Općeg suda potom izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u četvrto vijeće, kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.

27

Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je na temelju prijedloga suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka. Opći je sud 15. prosinca 2016. Parlamentu postavio više pitanja na koja je trebao pisano odgovoriti prije rasprave, na temelju mjera upravljanja postupkom. Parlament je na njih odgovorio u za to određenom roku.

28

Opći sud je na raspravi 31. siječnja 2017. saslušao izlaganja i odgovore stranaka na pitanja koja im je usmeno postavio.

29

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

30

Parlament od Općeg suda zahtijeva da:

31

Kraljevina Švedska od Općeg suda u biti zahtijeva da poništi pobijanu odluku.

32

Tužitelj u prilog tužbi ističe dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na tome da traženi dokumenti nisu pojedinačno ispitani te da je povrijeđeno pravo na djelomični pristup dokumentima kako je predviđeno u članku 4. stavku 6. Uredbe br. 1049/2001, a drugi na tome da je Parlament pogrešno primijenio izuzeća od prava na pristup predviđena u članku 4. stavku 1. točki (a) prvoj alineji, članku 4. stavku 1. točki (b), članku 4. stavku 2. prvoj alineji i u članku 4. stavku 3. te uredbe koja se odnose na zaštitu javne sigurnosti, privatnosti, komercijalnih interesa i procesa odlučivanja.

33

Parlament u odgovoru na tužbu podredno ističe, i samo u slučaju da Opći sud utvrdi da su dva tužbena razloga koja je istaknuo tužitelj utemeljena, da to ne utječe na zakonitost odluke. Naime, s obzirom na to da je Parlament utemeljio svoje odbijanje pristupa traženim dokumentima i na „(nepisanom) i nespornom razlogu koji se odnosi na neproporcionalno administrativno opterećenje”, Opći sud ne može poništiti pobijanu odluku. Osim toga, Parlament je pozvao Opći sud da po službenoj dužnosti sam ispita u kojoj bi mjeri ta okolnost mogla opravdati eventualnu odluku o nedopuštenosti cijele tužbe.

34

U tom pogledu, iz tužbe proizlazi da se tužitelj pozvao na dva tužbena razloga a da pritom nije spomenuo nepostojanje neproporcionalnog radnog opterećenja kao posebni tužbeni razlog. Međutim, u prilog prvom tužbenom razlogu tužitelj izričito ističe da Parlament nije potkrijepio argument koji se temelji na prekomjernom i neproporcionalnom radnom opterećenju jer nije precizirao broj ispitanih dokumenata ni trajanje ocjenjivanja njihova sadržaja. Dodaje da se taj posao može obaviti u nekoliko dana jer je većina traženih dokumenata kratka i ima istu strukturu.

35

Slijedom toga, valja zaključiti da je tužitelj osporio razlog na koji se Parlament izričito pozvao u pobijanoj odluci, koji se temelji na prekomjernom i neproporcionalnom radnom opterećenju. Prema tome, u ovoj će se presudi ispitati zakonitost tog razloga, u okviru ispitivanja prvog tužbenog razloga.

36

Valja podsjetiti da se pravo na pristup dokumentima institucija i tijela Europske unije štiti Poveljom Europske unije o temeljnim pravima i predstavlja posebno temeljno pravo. Naime, na temelju članka 42. navedene povelje o temeljnim pravima, svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u nekoj državi članici ima pravo pristupa dokumentima neovisno o njihovu mediju (presuda od 29. studenoga 2012., Thesing i Bloomberg Finance/ESB, T‑590/10, neobjavljena, EU:T:2012:635, t. 73.). Usto, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 1., Uredba br. 1049/2001 dio je nastojanja izraženog člankom 1. drugim stavkom UEU‑a, uvedenog Ugovorom iz Amsterdama, da se učini novi korak u procesu stvaranja sve tješnje povezane unije među narodima Europe, u kojoj se odluke donose na što otvoreniji način i na razini što je moguće bližoj građanima. Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 2. te uredbe, pravo pristupa dokumentima institucija povezano je s demokratskom naravi tih institucija (presude od 1. srpnja 2008., Švedska i Turco/Vijeće, C‑39/05 P i C‑52/05 P, EU:C:2008:374, t. 34.; od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 68. i od 21. srpnja 2011., Švedska/MyTravel i Komisija, C‑506/08 P, EU:C:2011:496, t. 72.).

37

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ispitivanje koje se traži za obradu zahtjeva za pristup dokumentima treba biti konkretno (vidjeti presudu od 13. travnja 2005., Verein für Konsumenteninformation/Komisija, T‑2/03, EU:T:2005:125, t. 69. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, to konkretno ispitivanje treba provesti za svaki dokument na koji se zahtjev odnosi. Naime, iz Uredbe br. 1049/2001 proizlazi da su sva izuzeća spomenuta u njezinu članku 4. stavcima 1. do 3. navedena kao izuzeća koja treba primijeniti „na dokument” (presude od 13. travnja 2005., Verein für Konsumenteninformation/Komisija, T‑2/03, EU:T:2005:125, t. 70. i od 6. srpnja 2006., Franchet i Byk/Komisija, T‑391/03 i T‑70/04, EU:T:2006:190, t. 116.).

38

To načelno rješenje međutim ne znači da se takvo ispitivanje zahtijeva u svim okolnostima. Naime, s obzirom na to da je cilj konkretnog i pojedinačnog ispitivanja, koje načelno treba provesti institucija kao odgovor na zahtjev za pristup koji je podnesen na temelju Uredbe br. 1049/2001, omogućiti predmetnoj instituciji, s jedne strane, da ocijeni u kojoj se mjeri može primijeniti izuzeće od prava na pristup i, s druge strane, da ocijeni mogućnost djelomičnog pristupa, navedeno ispitivanje ne mora biti potrebno ako je zbog posebnih okolnosti slučaja očito da pristup treba odbiti ili da ga, upravo suprotno, treba odobriti (presuda od 13. travnja 2005., Verein für Konsumenteninformation/Komisija, T‑2/03, EU:T:2005:125, t. 75.).

39

Tužbene razloge koje navode tužitelji valja ispitati s obzirom na ta opća razmatranja.

40

Tužitelj ističe da odluka Parlamenta da ispita samo ograničen broj zahtjeva za ponudu očito nije u skladu s ustaljenom sudskom praksom Općeg suda prema kojoj je potrebno ispitati svaki dokument konkretno i pojedinačno, čak i kad je jasno da se zahtjev za pristup odnosi na dokumente obuhvaćene izuzećem. U tom pogledu tužitelj osobito tvrdi da razlog koji se odnosi na prekomjerno i neproporcionalno radno opterećenje, spomenut u pobijanoj odluci, nije ničime potkrijepljen. Prema njegovu mišljenju, s obzirom na narav i sadržaj traženih dokumenata koji imaju istu strukturu, posao se može obaviti kroz najviše nekoliko dana.

41

Osim toga, prema tužiteljevu mišljenju, Parlament je povrijedio članak 4. stavak 6. Uredbe br. 1049/2001 ne ispitavši je li mu se mogao odobriti djelomični pristup traženim dokumentima.

42

U ovom slučaju, nesporno je da Parlament nije proveo konkretno i pojedinačno ispitivanje svih zahtjeva za ponudu, već se ograničio na analizu jedne grupe tih dokumenata. U pobijanoj odluci u biti je istaknuo da opravdano nije proveo takvo konkretno i pojedinačno ispitivanje zbog dva razloga.

43

Kao prvo, zahtjevi za ponudu su posebna kategorija dokumenata obuhvaćena općom pretpostavkom prema kojoj je njihovo otkrivanje protivno četirima različitim izuzećima od prava na pristup. Traženi dokumenti osobito nisu bili javni zbog svoje naravi jer njihovo otkrivanje uopće nije bilo predviđeno Financijskom uredbom. Kao drugo, konkretno i pojedinačno ispitivanje svih traženih dokumenata „neproporcionalno” radno opterećuje službe Parlamenta, s obzirom na svrhu zahtjeva za pristup. U tom se pogledu Parlament temelji na presudi od 2. listopada 2014., Strack/Komisija (C‑127/13 P, EU:C:2014:2250), kojom se štiti korisni učinak načela dobre uprave kako je utvrđeno člankom 41. Povelje o temeljnim pravima.

44

U tom kontekstu prvo valja provjeriti je li se Parlament mogao pozvati na primjenu opće pretpostavke prema kojoj bi otkrivanje dotičnih dokumenata ugrozilo jedan ili više interesa koji se štite izuzećima predviđenima u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 odnosno obuhvaćaju li ta izuzeća očito i u potpunosti sadržaj traženih dokumenata, zbog čega nije bio obvezan provesti konkretno i pojedinačno ispitivanje svih traženih dokumenata. U slučaju da Opći sud zaključi da u ovom slučaju nije postojala takva opća pretpostavka odnosno da ta izuzeća nisu očito i u potpunosti obuhvaćala tražene dokumente i, prema tome, da je postojala obveza Parlamenta da provede konkretno i pojedinačno ispitivanje svih traženih dokumenata, valjalo bi, kao drugo, provjeriti u kojoj se mjeri Parlament ipak mogao osloboditi obveze provođenja takvog konkretnog i pojedinačnog ispitivanja jer bi ono predstavljalo „neproporcionalno” radno opterećenje.

45

U ovom slučaju, u točki F pobijane odluke naslovljenoj „Pretpostavka primjene relevantnih izuzeća iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001 na sve dokumente”, koja se nalazi pod naslovom „Ponovna ocjena vašeg zahtjeva sukladno članku 8. Uredbe […] br. 1049/2001”, Parlament je naveo da svi traženi dokumenti pripadaju istoj kategoriji, odnosnoj onoj „zahtjevi za ponudu” i da svi ti dokumenti imaju iste značajke jer se njima želi dobiti ponuda dobavljača odabranih u svakoj od posebnih grupa s ciljem sklapanja posebnog ugovora na temelju okvirnog ugovora.

46

Na temelju te tvrdnje Parlament je u pobijanoj odluci smatrao da su svi traženi dokumenti obuhvaćeni četirima različitim izuzećima od prava na pristup iz članka 4. stavka 1. točke (a) prve alineje i točke (b), članka 4. stavka 2. prve alineje te članka 4. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001 koja se odnose na zaštitu javne sigurnosti, privatnosti, komercijalnih interesa i procesa odlučivanja.

47

U tom je pogledu Sud priznao da je institucijama dopušteno, da bi objasnile kako pristup traženim dokumentima može ugroziti interes zaštićen izuzećem predviđenim u članku 4. Uredbe br. 1049/2001, temeljiti se na općim pretpostavkama koje se primjenjuju na određene kategorije dokumenata, s obzirom na to da se na zahtjeve za otkrivanje koji se odnose na dokumente iste vrste mogu primijeniti općenito slični razlozi (presude od 1. srpnja 2008., Švedska i Turco/Vijeće, C‑39/05 P i C‑52/05 P, EU:C:2008:374, t. 50.; od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C‑139/07 P, EU:C:2010:376, t. 54.; od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 74. i od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, EU:C:2014:112, t. 65.).

48

Usto, jedino se i isto opravdanje može primijeniti na dokumente koji pripadaju istoj kategoriji ako sadržavaju istu vrstu informacija. Međutim, institucija se može osloboditi obveze provođenja konkretnog i pojedinačnog ispitivanja samo u slučaju da izuzeće od prava na pristup očito i potpuno obuhvaća sadržaj tih dokumenata (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2011., LPN/Komisija, T‑29/08, EU:T:2011:448, t. 114.).

49

Prema tome valja ispitati jesu li, kako tvrdi Parlament, svi traženi dokumenti bili obuhvaćeni jednim ili više izuzeća od prava na pristup na koje se on poziva, bilo zbog svoje osobite naravi bilo zbog svojeg sadržaja.

50

Što se tiče, kao prvo, naravi traženih dokumenata, Parlament ničime nije dokazao da ti dokumenti zbog osobite naravi mogu biti obuhvaćeni navodnom općom pretpostavkom ugrožavanja javne sigurnosti, privatnosti ili procesa odlučivanja.

51

Naime, zahtjev za ponudu načelno sadržava opis zadaća za koje naručitelj želi da se obave na temelju okvirnog ugovora koji je potpisao sa suugovarateljem. S obzirom na veliku raznolikost robe i usluga koje su predmet javne nabave, osobito u informatici, nije dokazano da bi otkrivanje zahtjeva za ponudu, općenito i bez preciznijih pojašnjenja, moglo predstavljati opasnost od ugrožavanja javne sigurnosti, privatnosti ili procesa odlučivanja. U tom pogledu, samo pozivanje na presudu od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau (C‑139/07 P, EU:C:2010:376) nije posebna argumentacija kojoj je cilj dokazati da su traženi dokumenti zbog svoje posebne naravi bili obuhvaćeni općom pretpostavkom ugrožavanja tih interesa.

52

Osim toga, što se tiče sadržaja traženih dokumenata, i argumentaciju Parlamenta treba u potpunosti odbiti. Naime, što se tiče, kao prvo, izuzeća iz članka 4. stavka 1. točke (a) prve alineje Uredbe br. 1049/2001 koje se odnosi na zaštitu javne sigurnosti, iz pobijane odluke proizlazi da samo „određeni od analiziranih dokumenata” odnosno „drugi analizirani [zahtjevi za ponudu]” sadržavaju informacije koje bi mogle ugroziti javnu sigurnost.

53

Međutim, iako se ne može isključiti da bi otkrivanje određenih informacija nabrojanih u pobijanoj odluci stvarno moglo ugroziti sigurnost informatičkih sustava Parlamenta, valja ustvrditi da se prema mišljenju samog Parlamenta obuhvaćene informacije nalaze samo u ograničenom broju dokumenata, a ne u svima. Osim toga, tijekom rasprave Parlament je priznao da su opće informacije o njegovu informatičkom sustavu bile javno dostupne na internetu i da su određene od njih preuzete u zahtjevima za ponudu.

54

Što se tiče, kao drugo, izuzeća iz članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 koje se odnosi na zaštitu privatnosti, iz treće alineje točke B pobijane odluke, koja se nalazi pod naslovom „Ponovna ocjena vašeg zahtjeva sukladno članku 8. Uredbe […] br. 1049/2001”, proizlazi da „određeni analizirani zahtjevi za ponudu sadržavaju podatke osobne naravi, […] poput potpunih imena članova osoblja Parlamenta kao i potpuna imena, profesionalni profil i senioritet konzultanata koji instituciji pružaju usluge”. Također, u točki 156. odgovora na tužbu Parlament pojašnjava da „više zahtjeva [za ponudu] obuhvaća podatke osobne naravi […]”.

55

Iako, naravno, nije isključeno da Parlament može odbiti otkrivanje tih podataka osobne naravi na temelju članka 4. Uredbe br. 1049/2001, i dalje stoji da to izuzeće ne obuhvaća očito i u potpunosti sadržaj svih traženih dokumenata, što je Parlament usto priznao tijekom rasprave. Osim toga, iz različitih zahtjeva za ponudu priloženih tužbi kao i iz odgovora Parlamenta na tužbu proizlazi da imena konzultanata, iako se nalaze u tim zahtjevima, predstavljaju samo manji dio u njima sadržanih informacija i uputa. Dovoljno ih je, ovisno o slučaju, zasjeniti prije otkrivanja traženih dokumenata.

56

Što se tiče, kao treće, izuzeća koje se temelji na zaštiti unutarnjeg procesa odlučivanja Parlamenta, njime se u točki D pobijane odluke, koja se nalazi u glavi naslovljenoj „Ponovna ocjena vašeg zahtjeva sukladno članku 8. Uredbe […] br. 1049/2001”, ističe da su analizirani dokumenti sadržavali informacije koje se osobito odnose na pitanja povodom kojih još nije donesena odluka. Također postoji opasnost da bi dobavljači mogli utjecati na članove osoblja institucije koji će u budućnosti donositi odluke i time narušiti uredno odvijanje procesa odlučivanja.

57

U tom pogledu Parlament nije ni tvrdio ni a fortiori dokazao da izuzeće koje se temelji na zaštiti unutarnjeg procesa odlučivanja očito i u potpunosti obuhvaća sadržaj zahtjevâ za ponudu, već su obuhvaćene samo određene informacije.

58

Kao prvo, ni pobijana odluka ni odgovor na tužbu ne sadržavaju opipljive dokaze koji omogućuju zaključak da se opasnost ozbiljnog ugrožavanja procesa odlučivanja mogla razumno predvidjeti, a ne da se radi o samo hipotetskoj mogućnosti. Parlament uopće ne navodi da je u trenutku donošenja odluke taj postupak bio ugrožen, odnosno da je postojala opasnost od njegova ugrožavanja, kao ni da su postojali objektivni razlozi koji su omogućivali da se razumno predvidi da će do takvog ugrožavanja doći u slučaju otkrivanja traženih dokumenata (vidjeti u tom smislu presude od 7. lipnja 2011., Toland/Parlament, T‑471/08, EU:T:2011:252, t. 78. i 79. i od 20. rujna 2016., PAN Europe/Komisija, T‑51/15, neobjavljena, EU:T:2016:519, t. 30. i 32.). U tom pogledu, suprotno tvrdnjama Parlamenta, jednostavna činjenica da je tužitelj tražio pristup zahtjevima za ponudu ne može sama po sebi biti dokaz ozbiljnog i predvidljivog ugrožavanja poštenog odvijanja budućeg procesa odlučivanja.

59

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da sadržaj traženih dokumenata nije očito i u potpunosti obuhvaćen izuzećima od prava na pristup koja se temelje na zaštiti javne sigurnosti, privatnosti i procesa odlučivanja.

60

Slijedom toga, Parlament se ne može pozvati na primjenu izuzeća iz članka 4. stavka 1. točke (a) prve alineje i točke (b) te članka 4. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001 koja se odnose na zaštitu javne sigurnosti, privatnosti i procesa odlučivanja da bi odbio pristup traženim dokumentima bez provođenja njihova konkretnog i pojedinačnog ispitivanja.

61

Parlament je u pobijanoj odluci istaknuo da traženi dokumenti, s jedne strane, sadržavaju gospodarske i tehničke informacije koje mogu otkriti njegov profil kupca na tržištu i, s druge strane, informacije koje se mogu odnositi na posebne sposobnosti i kapacitete odabranih dobavljača kao i njihovu komercijalnu strategiju i saveze s trećima. Prema mišljenju Parlamenta, poput dokumenata razmijenjenih tijekom postupaka nadzora operacija koncentracija odnosno državnih potpora, informacije sadržane u zahtjevima za ponudu koje je sastavio naručitelj prilikom izvršenja okvirnog ugovora obuhvaćene su općom pretpostavkom o ugrožavanju komercijalnih interesa. Ta pretpostavka preciznije proizlazi iz Financijske uredbe i Delegirane uredbe jer one uopće ne predviđaju pristup tim zahtjevima.

62

U ovom je slučaju točno da je Sud priznao postojanje općih pretpostavki primjenjivih na kategorije dokumenata zbog njihove naravi u više slučajeva, uključujući ponude ponuditelja u okviru provedbe javne nabave (vidjeti u tom smislu presudu od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 101. i od 21. rujna 2016., Secolux/Komisija, T‑363/14, EU:T:2016:521, t. 59.).

63

Međutim, što se tiče zahtjeva za ponude, opća se pretpostavka o ugrožavanju komercijalnih interesa ne može temeljiti ni na sudskoj praksi navedenoj u točki 62. ove presude, koja se odnosi na pristup ponudama ponuditelja ni, općenitije, na argumentaciji analognoj onoj iz presuda od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau (C‑139/07 P, EU:C:2010:376), koja se odnosi na postupak nadzora državnih potpora, i od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob (C‑404/10 P, EU:C:2012:393), koja se odnosi na koncentracije, na koje se Parlament poziva u odgovoru na tužbu.

64

Naime, predmeti u kojima su donesene presude od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau (C‑139/07 P, EU:C:2010:376) i od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob (C‑404/10 P, EU:C:2012:393) imaju zajedničku značajku, odnosno postojanje, u posebnom propisu različitom od Uredbe br. 1049/2001, pravila koja precizno ograničuju pristup spisu odnosno zatraženim dokumentima, kako u pogledu osoba tako i s obzirom na samu informaciju.

65

Međutim, valja ustvrditi da, suprotno pozivu na nadmetanje i obavijesti o dodjeli ugovora, zahtjev za ponudu koji je sastavio naručitelj prilikom izvršenja okvirnog ugovora nije predmet nikakve posebne odredbe Financijske uredbe ili Delegirane uredbe, u verzijama koje se primjenjuju na spor, koje definiraju ili precizno ograničuju u njima sadržane informacije koje naručitelj može priopćiti ponuditeljima ili drugim kandidatima. Članak 123. stavak 4. šesti podstavak Delegirane uredbe koju navodi Parlament osobito se odnosi samo na objavu informacija koje se odnose na vrijednost i na suugovaratelje posebnih ugovora, nakon njihova sklapanja. Ta se odredba prema tome nipošto ne odnosi na zahtjeve za ponudu kao takve koje je sastavio naručitelj prilikom izvršenja okvirnog ugovora.

66

Ne može se dakle smatrati da Financijska uredba i Delegirana uredba sadržavaju precizna pravila za priopćavanje informacija sadržanih u zahtjevima za ponudu koje je sastavio naručitelj prilikom izvršenja okvirnog ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2015., McCullough/Cedefop, T‑496/13, neobjavljenu, EU:T:2015:374, t. 92.).

67

Osim toga, prema sudskoj praksi, Uredba br. 1049/2001 i Financijska uredba imaju različite ciljeve i ne sadržavaju odredbe kojima je izričito propisano da bi jedna imala prednost pred drugom tako da valja osigurati primjenu svake od tih uredbi koja bi bila u skladu primjenom druge uredbe i time omogućiti njihovu koherentnu primjenu (vidjeti u tom smislu presude od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 85. i od 21. rujna 2016., Secolux/Komisija, T‑363/14, EU:T:2016:521, t. 43.). Također načelo transparentnosti iz članka 102. Financijske uredbe mora biti u skladu sa zaštitom javnog interesa, legitimnih komercijalnih interesa poduzetnika i poštenog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 49.).

68

U tom je kontekstu presuđeno da je za postizanje cilja pravilâ u području Unijine javne nabave, koji se temelji na neometanom tržišnom natjecanju, potrebno da naručitelji ne otkrivaju informacije koje se odnose na provedbu postupka javne nabave čiji se sadržaj može koristiti za narušavanje tržišnog natjecanja, bilo u postupku javne nabave koji je u tijeku bilo u sljedećim postupcima javne nabave (presuda od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 100.).

69

U tom je pogledu sudska praksa priznala da se prirodom gospodarskih i tehničkih elemenata sadržanih u ponudama može opravdati to da dotična institucija odbije dati pristup odabranim ponudama. To je osobito tako kad se takve ponude odnose na posebna znanja ponuditelja i pridonose jedinstvenosti i privlačnosti njihovih ponuda (presuda od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 99.).

70

Međutim, s obzirom na prirodu i predmet zahtjeva za ponudu koji je sastavio naručitelj prilikom izvršenja okvirnog ugovora, ne može se smatrati da takav dokument sadržava gospodarske i tehničke elemente koji su svojstveni suugovaratelju ili da navodi njegova posebna znanja. Nasuprot tomu, zahtjev za ponudu koji je sastavio naručitelj, a ne njegovi suugovaratelji, općenito sadržava opis zadaća za koje naručitelj želi da se izvrše na temelju okvirnog ugovora koji je potpisao sa suugovarateljem. Načelno tek u odgovoru na taj zahtjev za ponudu on dostavlja detalje o uslugama za koje smatra da može pružiti naručitelju, profil stručnjaka koje mu može staviti na raspolaganje i cijenu usluga.

71

Osim toga, Parlament ne može tvrditi da zahtjevi za ponudu ugrožavaju njegove vlastite interese jer mogu otkriti njegov „profil kupca” na tržištu. Naime, čak i ako otkrivanje veze između zadaća koje se trebaju izvršiti i broja radnih dana za njihovo dovršenje može ponuditeljima omogućiti da, u okviru budućih postupaka javne nabave, otkriju tehniku tarifikacije Parlamenta, činjenica da bi ti ponuditelji mogli saznati cijenu koja se primjenjivala u prošlosti za istovjetnu uslugu prije bi mogla dovesti do situacije stvarnog tržišnog natjecanja nego do one u kojoj se ono narušava (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑167/10, neobjavljenu, EU:T:2012:651, t. 83.).

72

Stoga, uzimajući u obzir narav zahtjeva za ponudu koji je sastavio naručitelj prilikom izvršenja okvirnog ugovora i cilj Financijske i Delegirane uredbe, Parlament se ne može pozvati na opću pretpostavku o ugrožavanju interesa zaštićenih člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001 da bi se oslobodio obveze provođenja konkretnog i pojedinačnog ispitivanja traženih dokumenata.

73

Osim toga, ni iz pobijane odluke ni iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je sadržaj traženih dokumenata očito i u potpunosti obuhvaćen izuzećem navedenim u točki 72. ove presude.

74

Naime, zahtjev za ponudu načelno sadržava opis zadaća za koje naručitelj želi da se izvrše na temelju okvirnog ugovora koji je potpisao sa suugovarateljem, ali i općenitije informacije koje se među ostalim odnose na praktično upravljanje i praćenje projekata, na odgovorne osobe ili na oblik izvješća koje treba redovito dostavljati. Dakle, nije dokazano da bi se otkrivanjem svih informacija sadržanih u traženim dokumentima ugrozili komercijalni interesi Parlamenta ili trećih.

75

Slijedom toga, Parlament se ne može pozvati na izuzeće od prava na pristup predviđeno u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001, koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa, da bi odbio provesti konkretno i pojedinačno ispitivanje traženih dokumenata te da bi ih odbio otkriti.

76

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da Parlament nije dokazao da su zbog svoje naravi zahtjevi za ponudu bili obuhvaćeni općom pretpostavkom prema kojoj bi njihovo otkrivanje ugrožavalo jedno ili više izuzeća od prava na pristup utvrđenih u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 ili da, zbog njihova sadržaja, izuzeće od prava na pristup očito i u potpunosti obuhvaća sadržaj tih dokumenata.

77

Slijedom toga, Parlament je načelno bio obvezan provesti konkretno i pojedinačno ispitivanje svih traženih dokumenata kako bi ispitao mogućnost eventualnog odobrenja u najmanju ruku djelomičnog pristupa tim dokumentima. Međutim, valja još provjeriti može li se priznati pravo na odstupanje od te obveze zbog nerazumnog radnog opterećenja koje bi to ispitivanje predstavljalo za službe Parlamenta.

78

Prema sudskoj praksi, iz načela proporcionalnosti proizlazi da u posebnim slučajevima, kad opseg dokumenata kojima se traži pristup ili odlomaka za cenzuriranje podrazumijeva neprikladan administrativni zadatak, institucije mogu radi očuvanja interesa dobre uprave staviti u ravnotežu, s jedne strane, interes podnositelja zahtjeva za pristup i, s druge strane, radno opterećenje koje proizlazi iz obrade zahtjeva za pristup (presude od 6. prosinca 2001., Vijeće/Hautala, C‑353/99 P, EU:C:2001:661, t. 30. i od 2. listopada 2014., Strack/Komisija, C‑127/13 P, EU:C:2014:2250, t. 27.).

79

Ipak, može se odobriti odstupanje od te obveze ispitivanja, ali iznimno i samo kad je administrativno opterećenje nastalo konkretnim i pojedinačnim ispitivanjem dokumenata osobito teško te time prelazi granice onoga što se razumno može zahtijevati (presuda od 13. travnja 2005., Verein für Konsumenteninformation/Komisija, T‑2/03, EU:T:2005:125, t. 112.).

80

Osim toga, budući da je pravo na pristup dokumentima institucija načelno rješenje, na instituciji je koja se poziva na izuzeće vezano za nerazumnost zadaće koja se zahtijeva da dokaže njezin opseg (presude od 13. travnja 2005., Verein für Konsumenteninformation/Komisija, T‑2/03, EU:T:2005:125, t. 113. i od 10. rujna 2008., Williams/Komisija, T‑42/05, neobjavljena, EU:T:2008:325, t. 86.).

81

Konačno, kad je institucija podnijela traženi dokaz nerazumnog administrativnog opterećenja koje je potrebno za konkretno i pojedinačno ispitivanje dokumenata obuhvaćenih zahtjevom, ona ima obvezu pokušati se dogovoriti s podnositeljem zahtjeva da bi, s jedne strane, saznala koji je njegov interes za dobivanje dotičnih dokumenata odnosno da bi on taj interes precizirao te, s druge strane, da bi konkretno razmotrila mogućnosti koje su joj na raspolaganju za donošenje blažeg sredstva od konkretnog i pojedinačnog ispitivanja dokumenata. Budući da je pravo na pristup dokumentima načelo, institucija je ipak u tom kontekstu obvezna dati prednost mogućnosti koja je, uz to što sama po sebi ne predstavlja zadaću koja prelazi granice onoga što se može razumno zahtijevati, najpovoljnija za pravo na pristup podnositelja zahtjeva (presuda od 13. travnja 2005., Verein für Konsumenteninformation/Komisija, T‑2/03, EU:T:2005:125, t. 114.).

82

Iz toga proizlazi da se institucija može u potpunosti osloboditi obveze konkretnog i pojedinačnog ispitivanja tek nakon što stvarno prouči sve druge dostupne mogućnosti i na potkrijepljeni način u odluci objasni razloge zbog kojih te razne mogućnosti također podrazumijevaju nerazumno radno opterećenje (presuda od 13. travnja 2005., Verein für Konsumenteninformation/Komisija, T‑2/03, EU:T:2005:125, t. 115.).

83

U kontekstu sudske prakse navedene u točkama 78. do 82. ove presude, valja provjeriti jesu li u ovom slučaju ispunjena tri kumulativna uvjeta, odnosno, kao prvo, je li radno opterećenje potrebno za konkretno i pojedinačno ispitivanje traženih dokumenata nerazumno, kao drugo, je li se Parlament pokušao dogovoriti s tužiteljem i, kao treće, je li konkretno predvidio alternativna rješenja konkretnom i pojedinačnom ispitivanju traženih dokumenata.

84

Što se tiče prvog uvjeta, iz pobijane odluke, ali prije svega iz odgovora na tužbu i repliku te pojašnjenja koja je Parlament pružio na raspravi proizlazi da ispitivanje svih zahtjeva za ponudu zahtijeva ručno izdvajanje oko 1500 dokumenata, iz više od 10000 dokumenata raspodijeljenih u više tisuća datoteka. Tih 1500 dokumenata, koji u prosjeku imaju svaki po 12 stranica, ukupno broje najmanje 18000 stranica i odnose se samo na zahtjeve za ponudu koje obrađuje Glavna uprava (DG) za inovacije i tehnološku podršku Parlamenta. Parlament je tijekom rasprave također pojasnio da se taj broj odnosi na samo oko 75 % traženih dokumenata, što podrazumijeva da se ostalih 25 % nalazi u spisima drugih glavnih uprava Parlamenta. Osim toga, podsjeća se da se okvirni ugovori sklopljeni nakon pokretanja postupka javne nabave ITS 08 odnose na šesnaest različitih grupa, u ukupnoj vrijednosti od 300 milijuna eura te da ih izvršava devet glavnih uprava.

85

Tužitelj nije ozbiljno osporavao brojke navedene u točki 84. ove presude. Može se, dakle, razumno zaključiti da traženih dokumenata ima mnogo.

86

Točno je, kako ističe Kraljevina Švedska, da jednostavno upućivanje na broj stranica kao takvo nije dovoljno za ocjenu radnog opterećenja koje je potrebno za konkretno i pojedinačno ispitivanje. Naime, radno opterećenje potrebno za ispitivanje zahtjeva za pristup također ovisi o naravi tih dokumenata i prema tome potrebnoj temeljitosti ispitivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 13. travnja 2005., Verein für Konsumenteninformation/Komisija, T‑2/03, EU:T:2005:125, t. 111.).

87

Iz spisa i osobito primjera zahtjeva za ponudu koje je dostavio Parlament ipak proizlazi da ti zahtjevi sadržavaju najmanje jedan prilog u kojem se detaljno navodi dokumentacija za nadmetanje koja se odnosi na određeni projekt. Taj prilog sadržava više poglavlja od kojih svako ima svoj posebni predmet. Iako je istina da se može doimati da struktura dokumentacije za nadmetanje ima određene sličnosti i da se određene opće specifikacije ponavljaju, i dalje stoji da svaka od šesnaest grupa na koje se odnosi postupak javne nabave ITS 08 ima posebni predmet. Opis predmeta i faza dotičnog projekta kao i primjenjivi tehnički uvjeti su prema tome posebni za svaki zahtjev za ponudu koji je sastavio naručitelj prilikom izvršenja okvirnog ugovora i zahtijevaju posebnu analizu.

88

Usto, Parlament je pojasnio da bi prema procjeni GU‑a za inovacije i tehnološku podršku izdvajanje zahtjeva za ponudu koji se odnose na samo tu jednu upravu zahtijevalo 22 radna dana jedne osobe u punom radnom vremenu, dok bi razvrstavanje i analiza dokumenata zahtijevala još 264 radna dana jedne osobe u potpunosti posvećene tom zadatku. Ta bi se zadaća također trebala izvršiti u okviru ostalih osam glavnih uprava o kojima je riječ, u koordinaciji s GU‑om za inovacije i tehnološku podršku, što bi zahtijevalo suradnju i dodatne dogovore između različitih glavnih uprava.

89

U tom pogledu, tužiteljeva tvrdnja tijekom rasprave prema kojoj bi bilo dovoljno napraviti jednostavni program koji može prepoznati određene podatke u zahtjevima za ponude i sakriti ih nije dovoljna da bi dovela u pitanje pojašnjenja Parlamenta iz točke 88. ove presude. Naime, osim činjenice da taj argument nije ničime potkrijepljen, on ne uzima u obzir raznolikost informacija sadržanih u zahtjevima za ponudu i činjenicu da svaki od traženih dokumenata ima vlastiti sadržaj čije se otkrivanje treba ispitati s obzirom na različita izuzeća od prava na pristup.

90

S obzirom na prethodna razmatranja i s obzirom na to da tužitelj nije podnio dokaze za netočnost brojki i navoda koje je istaknuo Parlament, valja zaključiti da pojedinačno ispitivanje svih traženih dokumenata za njega predstavlja osobito teško radno opterećenje.

91

U osobitim okolnostima slučaja, taj se administrativni zadatak može smatrati nerazumnim jer podrazumijeva, za ispitivanje svih traženih dokumenata u strogim rokovima određenima člankom 7. stavcima 1. i 3. kao i člankom 8. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1049/2001 i, prije svega, do 31. siječnja 2015., datuma koji mu je odredio tužitelj, odnosno za 32 radna dana, zaduživanje više osoba u punom radnom vremenu za ispitivanje traženih dokumenata, u okviru više glavnih uprava, samo u interesu potonjega. Te osobe, koje su zaposlene u Parlamentu za ispunjavanje zadaća od javnog interesa i plaćene javnim sredstvima, ne bi dakle mogle izvršavati prioritetne zadaće koje su im povjerene u javnom interesu, što bi moglo ozbiljno ugroziti dobro funkcioniranje dotičnih službi.

92

Dakle, Parlament je trebao odvagati, s jedne strane, interes pristupa javnosti dokumentima i, s druge strane, radno opterećenje koje iz toga proizlazi da bi zaštitio interes dobre uprave (vidjeti po analogiji presudu od 6. prosinca 2001., Vijeće/Hautala, C‑353/99 P, EU:C:2001:661, t. 30.).

93

Što se tiče drugog uvjeta, odnosno obveze Parlamenta da se pokuša dogovoriti s tužiteljem, iz elektroničke poruke Parlamenta od 3. prosinca 2014. proizlazi da je on njome tužitelju ukazao na velik broj traženih dokumenata i pozvao ga da precizira interes za njihovo otkrivanje. Parlament mu je također predložio da nađu povoljno rješenje u smislu članka 6. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001 sugerirajući mu da odrede raspored za ispitivanje traženih dokumenata s obzirom na prioritete koje je tužitelj bio pozvan odrediti.

94

Dakle, tužitelj je imao mogućnost da se dogovori s Parlamentom koji mu je mogao omogućiti da dobije pristup traženim dokumentima a da to ne predstavlja nerazumno radno opterećenje i da potencijalno ne paralizira funkcioniranje dotičnih službi Parlamenta. Međutim, kako se nastavno iznosi u točki 95., tužitelj se uopće nije poslužio tom mogućnošću.

95

Što se tiče trećeg uvjeta, koji se odnosi na obvezu predviđanja alternativnih, manje opterećujućih rješenja, valja ustvrditi da je elektroničkom porukom od 5. prosinca 2014. tužitelj izravno odbio prijedlog Parlamenta spomenut u točki 93. ove presude i da nije precizirao koje bi ga grupe mogle zanimati u prvom redu. Nasuprot tomu, on je naveo da su, prema njegovu saznanju, svi traženi dokumenti uneseni u elektroničkom obliku u Parlamentove upisnice i da njihova objava ne bi trebala prouzročiti previše neugodnosti, tako da čak nije ni potreban krajnji rok određen za 31. siječnja 2015. Osim toga, prema njegovu mišljenju, kad bi Parlamentu bio potreban rok od dva mjeseca za svaku grupu, to bi značilo da bi za ispitivanje svih dokumenata trebale otprilike tri godine, odnosno dva mjeseca za svaku od šesnaest grupa, čime bi mu se uskratila njegova prava, a Uredbu 1049/2001 lišilo svakog korisnog učinka. Tužitelj je prema tome ponovio svoj zahtjev za pristup svim zahtjevima za ponudu, u cijelosti, zadržavajući rok za 31. siječnja 2015.

96

Tužitelj je jednako tako u elektroničkoj poruci od 17. prosinca 2014. ponovio svoj zahtjev za otkrivanje dokumenata najkasnije do kraja siječnja iduće godine. Prema njegovu mišljenju, to je bilo sasvim moguće s obzirom na visok stupanj informatizacije Parlamenta. Tužitelj je također precizirao, što se tiče njegova navodnog odbijanja da se nađe povoljno rješenje, da je Parlament predložio da započne s analizom dokumenata iz grupe br. 7 iako ih je već imao. Dakle, ni sam prijedlog Parlamenta nije bio povoljan i cilj mu je prije bio usporiti tužiteljevo djelovanje. Napokon, tužitelj je naveo da je Parlament mogao započeti otkrivanjem svih dokumenata koji se odnose na grupu br. 6.

97

Tužitelj nije povukao ni svoj zahtjev za pristup dokumentima iz grupe br. 7 iako ih je već imao. Međutim, kao što je Parlament pojasnio tijekom rasprave, ispitivanje dokumenata iz grupe br. 7 također je bilo potrebno jer bi zbog otkrivanja postali dostupni široj javnosti.

98

Osim toga, tužitelj je u tužbi precizirao da sumnja u nepravilnosti prilikom dodjele ugovora konkurentima koji su bili uspješni u drugim grupama javne nabave ITS 08, osobito u grupama br. 6 i 8. Prema tome mogao je od Parlamenta zatražiti prioritetnu analizu dokumenata iz tih dvije grupe. U tom pogledu, tužitelj u stadiju tužbe nije mogao tvrditi da je njegov zahtjev za pristup bio isključivo motiviran razlozima vezanima za javni interes i poštovanje načela transparentnosti jer ti razlozi ne proizlaze ni iz njegova prvotnog ni iz ponovljenog zahtjeva za pristup.

99

Štoviše, kako je Parlament naveo u odgovoru na tužbu, iz opisa svake od šesnaest grupa javne nabave ITS 08 proizlazi da se više njih odnosi na usluge čija se narav uvelike razlikuje od usluga iz grupe br. 7. Naime, ona se odnosi na razvoj informatičkih usluga, njihovu provedbu i održavanje u područjima poput upravljanja dokumentima ili sadržajem za internetske stranice. Međutim, više grupa uopće se ne odnosi na razvoj takvih usluga, već obuhvaća raznovrsne usluge poput, primjerice, telekomunikacija (grupa br. 2), podrške korisnicima (grupa br. 3) ili proučavanja, savjetovanja i ekspertize u području telekomunikacija i sigurnosti (grupa br. 12). Dakle, iz njihovih opisa jasno proizlazi da tužitelj ne može tvrditi da za sve njih ima isti interes, koji opravdava potrebu za dobivanjem svih traženih dokumenata do 31. siječnja 2015.

100

Dakle, u vrlo konkretnom kontekstu ovog slučaja, gdje je tužitelj iskazao stav lišen svake mogućnosti suradnje i jednostavno u dva navrata odbio prijedlog Parlamenta, iako je s lakoćom mogao naznačiti dokumente koji su mu najvažniji, Parlament nije mogao u strogom roku koji mu je određen Uredbom br. 1049/2001 osmisliti druge konkretne prijedloge koji bi mu omogućili da odobri barem djelomični pristup traženim dokumentima, kako bi se pomirio interes za dobrom upravom i onaj za pristupom javnosti traženim dokumentima.

101

Taj se zaključak nipošto ne dovodi u pitanje tužiteljevim argumentom prema kojem je Parlament u elektroničkoj poruci od 3. prosinca 2014. dao do znanja da je za ispitivanje svih traženih dokumenata potrebno više od tri godine. Naime, s jedne strane takvo tumačenje nije potkrijepljeno tekstom te poruke i, s druge strane, stadiji i rokovi ispitivanja traženih dokumenata mogli su se upravo dogovoriti s Parlamentom da se tužitelj potrudio odrediti prioritete i utvrditi raspored, kako mu je predložio Parlament.

102

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se u vrlo specifičnim okolnostima ovog slučaja, s obzirom na potrebno radno opterećenje, prijedlog koji je osmislio Parlament i tužiteljev stav, Parlament može pozvati na nerazumno radno opterećenje i odbiti konkretno i pojedinačno ispitivanje svih traženih dokumenata a da pritom nije obvezan, s obzirom na to da ne može predvidjeti druge mogućnosti, u svojoj odluci detaljno navesti razloge zbog kojih te druge mogućnosti također podrazumijevaju nerazumno radno opterećenje. Parlament je slijedom toga mogao u potpunosti odbiti pristup tim dokumentima a da pritom nije bilo potrebno pozvati ga da podnese primjerak dokumenata koji su stvarno ispitani.

103

Prema tome, valja odbiti prvi tužbeni razlog i slijedom toga tužbu a da nije potrebno ispitati utemeljenost drugog tužbenog razloga koji nema utjecaja na zakonitost pobijane odluke.

104

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Usto, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.

105

Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Parlamenta. Kraljevina Švedska, intervenijent, snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

proglašava i presuđuje: