PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(drugo vijeće)

19. studenoga 2015.

Daniel van der Spree

protiv

Europske komisije

„Javna služba — Primici od rada — Prestanak radnog odnosa — Članak 6. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku — Naknada za preseljenje po temeljnoj stopi dviju osnovnih mjesečnih plaća — Promjena boravišta tužitelja — Boravište tužiteljeve kćeri — Dokaz“

Predmet

:

Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom D. van der Spree traži poništenje odluke Europske komisije od 19. svibnja 2014. o isplati naknade za preseljenje u visini njegove jedne umjesto dvije osnovne mjesečne plaće.

Odluka

:

Tužba se odbija. D. van der Spree snosi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova Europske komisije.

Sažetak

Dužnosnici — Povrat troškova — Naknada za preseljenje — Uvjeti za odobravanje — Stvarni prijenos uobičajenog boravišta — Pojam uobičajenog boravišta — Preseljenje s obitelji — Teret dokazivanja na dužnosniku da je do preseljenja doista došlo — Prijava u registar lokalne jedinice — Okolnost iz koje se ne može pretpostaviti uobičajeno boravište

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, Prilog VII., čl. 6.)

Svrha naknade za preseljenje jest pokrivanje i smanjenje troškova koje je bivši dužnosnik primoran snositi zbog promjene svojeg prebivališta nakon konačnog odlaska s dužnosti, pri čemu se pretpostavlja da su ti troškovi veći ako se dotični dužnosnik seli s obitelji, što je i razlog da se naknada za preseljenje u visini dvije osnovne mjesečne plaće osigurava dužnosnicima s pravom na naknadu za kućanstvo koji dokažu da su se preselili sa svojom obitelji.

Promjena boravišta iz članka 6. Priloga VII. Pravilniku o osoblju mora predstavljati „stvarni prijenos uobičajenog boravišta dužnosnika u novo mjesto navedeno kao mjesto preseljenja“, a pojam uobičajenog boravišta treba tumačiti kao „mjesto u kojem je dotični dužnosnik odredio stalno ili uobičajeno središte svojih interesa, s namjerom da se u njemu stalno nastani“. Osim toga, na dužnosniku je da dokaže da se stvarno preselio sa svojom obitelji. Isto vrijedi i kada je riječ o dokazivanju preseljenja dužnosnikove obitelji.

Prijava u registar lokalne jedinice čisto je formalni čimbenik koji ne dokazuje stvarno boravište dotičnog dužnosnika u navedenoj lokalnoj jedinici, pa taj čimbenik stoga nije ključan za dokazivanje preseljenja u smislu članka 6. Priloga VII. Pravilniku.

Nadalje, nemaju dokaznu snagu isprave izdane od strane upravnih tijela pojedine zemlje iz kojih se vidi veza dotičnog dužnosnika s tom zemljom ili se čak navodi adresa u toj zemlji, kao što su primjerice potvrde o ostvarivanju statusnih prava ili o registraciji vozila i plaćanju poreza i sličnih pristojbi, ako se tim ispravama dokazuju transakcije ili činjenice koje dotična upravna tijela nisu provjerila. Tim su više stoga bez dokazne snage izjave privatnih osoba koje svakako nisu u stanju ocjenjivati pravni pojam boravišta u smislu članka VII. Pravilnika o osoblju.

(t. 29. do 31., 34., 37.)

Izvori:

Sud: presuda od 25. studenoga 1982., Evens/Revizorski sud,79/82, EU:C:1982:404, t. 11. i 12.

Prvostupanjski sud: presude od 24. travnja 2001., Miranda/Komisija,T‑37/99, EU:T:2001:122, t. 29. do 31. i navedena sudska praksa, i od 8. srpnja 2003., Chetaud/Parlament,T‑65/02, EU:T:2003:190, t. 64.

Službenički sud: presude od 8. travnja 2008., Bordini/Komisija,F‑134/06, EU:F:2008:40, t. 76. i navedena sudska praksa, i od 9. ožujka 2010., Tzvetanova/Komisija,F‑33/09, EU:F:2010:18, t. 43. i navedena sudska praksa