23.11.2015   

HR

Službeni list Europske unije

C 389/18

—

ukine presudu protiv koje je podnesena žalba zbog korištenja dokaza koji su pribavljeni uz potpuno nepoštovanje postupka propisanog za njihovo prikupljanje i zbog pogrešne primjene Obavijesti o suradnji iz 2002. i, slijedom toga, u cijelosti poništi Komisijinu odluku od 12. listopada 2011.;

—

podredno, djelomično ukine presudu protiv koje je podnesena žalba u dijelu u kojem Opći sud nije proveo potpuni sudski nadzor nad novčanom kaznom izrečenom žaliteljima i, slijedom toga, znatno smanji novčanu kaznu izrečenu žaliteljima na temelju presude protiv koje je podnesena žalba;

—

podredno tome, djelomično ukine presudu protiv koje je podnesena žalba u dijelu u kojem Opći sud nije pravilno utvrdio da je cilj ili učinak povrede bilo ograničenje tržišnog natjecanja i, slijedom toga, vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje, osim ako Sud smatra da raspolaže dostatnim informacijama za poništenje Komisijine odluke;

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova žalitelja u postupcima pred Sudom i Općim sudom.

—

U prvom žalbenom razlogu, žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i povrijedio njihova prava na obranu i bitne postupovne zahtjeve odbivši zahtjev žalitelja u vezi s nezakonitošću prijenosa dokumenata Komisiji koje su prikupila talijanska porezna tijela tijekom nacionalne porezne istrage, i u vezi s posljedicama te nezakonitosti. Kao prvo, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava presudivši da Komisija na temelju prava EU-a nema izričitu obvezu sprječavanja nepopravljive povrede temeljnih prava na obranu u upravnom stadiju istražnog postupka u području tržišnog natjecanja. Kao drugo, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zanemario Komisijinu povredu prava žalitelja na obranu i bitnih postupovnih zahtjeva kako su navedeni u članku 12. stavku 2. Uredbe 1/2003 (1). Kao treće, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je iskrivio jasno značenje dokaza koji su mu podneseni, presudivši da nezakonitost prikupljanja dokumenata koje je Komisija koristila kao dokaze nije relevantna.

—

U drugom žalbenom razlogu, žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije prekorio Komisiju što je podnositelju zahtjeva za dodjelu oslobođenja od kazni dodijelila oslobođenje u pogledu južne Europe, na taj način ne primjenjujući dosljedno Obavijest o suradnji iz 2002. Točnije, žalitelji tvrde da oslobođenje od kazne nije trebalo biti dodijeljeno podnositelju zahtjeva za dodjelu oslobođenja u pogledu južne Europe i da je, slijedom toga, usmene izjave tog podnositelja zahtjeva i informacije dobivene putem zahtjeva za informacije na temelju tih usmenih izjava trebalo izuzeti iz predmetnog spisa.

—

Podredno, u trećem žalbenom razlogu, žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer nije pružio djelotvornu sudsku zaštitu od kaznenopravne sankcije koju im je izrekla Komisija, unatoč neograničenoj nadležnosti propisanoj člankom 31. Uredbe 1/2003 i načelu djelotvorne sudske zaštite, kako je ugrađeno u članak 6. EKLJP-a i članak 47. Povelje. Žalitelji nadalje tvrde da je Opći sud, propustivši pružiti djelotvornu sudsku zaštitu, pogrešno izračunao novčanu kaznu.

—

Podredno tome, u četvrtom žalbenom razlogu, žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno protumačio pojam povrede s obzirom na cilj, što je također dovelo do pogrešne pravne kvalifikacije činjenica i povrede prava žalitelja na obranu.