Tužba podnesena 6. kolovoza 2015. – Europska komisija protiv Talijanske Republike

(Predmet C-433/15)

(2015/C 354/25)

Jezik postupka: talijanski

Stranke

Tužitelj: Europska komisija (zastupnici: P. Rossi, D. Nardi, J. Guillem Carrau, agenti)

Tuženik: Talijanska Republika

Tužbeni zahtjev

Europska komisija zahtijeva od Suda da:

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

U potporu svojeg zahtjeva Komisija ističe da, sukladno podacima koje su dostavila talijanska tijela ili koji su prikupljeni tijekom predsudskog postupka, visina dodatne pristojbe koju još valja naplatiti iznosi otprilike 1  343 milijuna eura. Iznos stvarno naplaćene dodatne pristojbe iznosi oko 282 milijuna eura od ukupno dugovanog iznosa na ime naknade od oko 2  305 milijuna eura, u razdoblju od prve godine stvarne primjene dodatne pristojbe u Italiji (1995./1996.) do posljednje godine u kojoj je u Italiji utvrđena prekomjerna proizvodnja (2008./2009.). Nakon umanjenja iznosa čije je plaćanje predviđeno u ratama (469 milijuna eura) i iznosa koji su proglašeni kao nenaplativi (211 milijuna eura), odnos između stvarno naplaćene pristojbe i one koja ostaje za naplatiti, nakon što se umanji za iznose čije je plaćanje predviđeno u ratama i iznosa koji su proglašeni nenaplativim, iznosi 21 %. Ustvari, stvarno naplaćeni iznosi su manji od 1/4 iznosa koje je još valjalo naplatiti do datuma koji je određen u obrazloženom mišljenju.

Komisija navodi da postotni odnosi između stvarno naplaćenih i potraživanih iznosa, za svaku predmetnu godinu, nakon što se umanje za iznose čije je plaćanje predviđeno u ratama i iznose koji su proglašeni nenaplativim, dokazuju neučinkovitost sustava obveze plaćanja dodatne pristojbe, budući da su u promatranim razdobljima bili općenito niži od 21 %, usprkos tome što je u trenutku isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju prošlo više od 5 godina od proteka posljednje godine u kojoj je zabilježena prekomjerna proizvodnja u Italiji.

U odnosu na opravdanje koje je dala Italija, prema kojemu je stvarna naplata dužnih iznosa s osnova pristojbe bila spriječena brojnim tužbama, koji postupci su još u tijeku i koje su dužnici podnijeli protiv zahtjeva za plaćanje, Komisija je izložila podatke o stvarno naplaćenim iznosima u odnosu na one koje treba još naplatiti, glede kojih plaćanje nije osporeno, za svaku predmetnu godinu. Podaci pokazuju da od otprilike 1  068 milijuna eura dospjelih iznosa, samo je 241 milijun eura naplaćen, što odgovara 23 % dospjelih iznosa, a da u odnosu na to nije dano nikakvo obrazloženje.

S obzirom na to da je funkcija dodatne pristojbe odvraćanje od prekomjerne proizvodnje mlijeka u odnosu na nacionalnu mliječnu kvotu, ustrajala nenaplata tako visokih iznosa, dvadeset godina nakon uvođenja sustava kvota proizvodnje u Italiji i 6 godina od posljednjeg zabilježenog prekoračenja talijanske nacionalne mliječne kvote dovela je do gubitka korisnog učinka sustava dodatne pristojbe kako ga je zamislio zakonodavac, kako to dokazuju stalna prekoračenja koja su utvrđena u svakoj godini od 1995./1996. do 2008/2009.

Komisija smatra da se nenaplata tako visokih iznosa dodatne pristojbe može povezati s posebnom nemarnošću Talijanske Republike, kojom se objašnjava neučinkovitost sustava naplate dodatne pristojbe u Italiji u promatranom razdoblju.

Kao prvo, zakonodavna nejasnoća koja je obilježila talijanske provedbene propise dovela je do kašnjenja stvarne provedbe sustava pristojbe u Italiji i do neuobičajeno velikog broja sporova, što je imalo za učinak smanjenje naplate zbog odgode plaćanja koje su određivali nacionalni sudovi kao privremene mjere.

Kao drugo, Italija nije djelotvorno iskoristila sve dostupne upravne mehanizme za djelotvornu naplatu dužnih iznosa pristojbe, kao što je prijeboj. Prebijanje pristojbi koje treba naplatiti s potporama koje su dodijeljene u području zajedničke poljoprivredne politike je uvedeno na neučinkovit način i kasno te još uvijek postoje talijanski zakoni koji onemogućuju njihovu provedbu.

Kao treće, postupci naplate su u većem dijelu prekinuti počevši od stupanja na snagu Zakona 33/2009 sve do danas, zbog nepostojanja provedbenih odredbi ili ugovora između tijela i ustanova koji su u to uključeni, a koji su potrebni za njihov nastavak.

Kao četvrto, Komisija zaključuje da su zbog metodoloških pogrešaka upravnih tijela koji su bili dužni provesti naplatu dospjeli iznosi pogrešno smatrani nenaplativima, što je doprinijelo daljnjom neučinkovitosti naplate dodatne pristojbe.

(1)  Uredba Vijeća (EEZ) br. 3950/92 od 28. prosinca 1992. o uvođenju dodatne pristojbe u sektor mlijeka i mliječnih proizvoda (SL L 405, str. 1.).

(2)  Uredba Vijeća (EZ) br. 1788/2003 od 29. rujna 2003. o uvođenju dodatne pristojbe u sektor mlijeka i mliječnih proizvoda (SL L 270, str. 123.).

(3)  Uredba Vijeća (EZ) br. 1234/2007 od 22. listopada 2007. o uspostavljanju zajedničke organizacije poljoprivrednih tržišta i o posebnim odredbama za određene poljoprivredne proizvode (Uredba o jedinstvenom ZOT-u) (SL L 299, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 9., str. 61.).

(4)  Uredba Komisije (EEZ) br. 536/93 od 9. ožujka 1993. kojom se utvrđuju načini primjene dodatne pristojbe u sektoru mlijeka i mliječnih proizvoda (SL L 57, str. 12.).

(5)  Uredba Komisije (EZ) br. 1392/2001 od 9. srpnja 2001. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3950/92 o uvođenju dodatne pristojbe u sektor mlijeka i mliječnih proizvoda (SL L 187, str. 19.).

(6)  Uredba Komisije (EZ) br. 595/2004 od 30. ožujka 2004. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe (EZ) br. 1788/2003 o uvođenju dodatne pristojbe u sektor mlijeka i mliječnih proizvoda (SL L 94, str. 22.).