Žalba koju je 6. srpnja 2015. Europski ombudsman podnio protiv presude Općeg suda (četvrto vijeće) od 29. travnja 2015. u predmetu T-217/11, Staelen protiv Europskog ombudsmana

(Predmet C-337/15 P)

(2015/C 294/54)

Jezik postupka: francuski

Stranke

Žalitelj: Europski ombudsman (zastupnik: G. Grill, agent)

Druga stranka u postupku: Claire Staelen

Zahtjevi

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

Primarno:

—

ukine presudu Općeg suda u predmetu T-217/11 (1) u mjeri u kojoj je u njoj utvrđeno (a) da je ombudsman počinio više nezakonitosti koje predstavljaju dovoljno ozbiljne povrede prava Unije, (b) da je nastala neimovinska šteta i (c) da postoji uzročna veza između nezakonitosti koje je identificirao Opći sud i te neimovinske štete i (2) u mjeri u kojoj je u njoj ombudsmanu naloženo da naknadi štetu iznosu od 7  000 eura;

—	ako ukine presudu Općeg suda, odbije tužbu kao neosnovanu;

podredno,

—	ako ukine presudu Općeg suda, vrati predmet na ponovno suđenje Općem sudu; i

—	na pravedan i pravičan način odluči o troškovima.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog svojoj žalbi ombudsman navodi žalbene razloge koji se temelje na više pogrešaka koje se tiču prava.

Kao prvo, on smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da puka povreda načela dužne pažnje dostatna da se utvrdi postojanje dovoljno ozbiljne povrede. Prema mišljenju ombudsmana ta teza Općeg suda nije u skladu sa sudskom praksom u području izvanugovorne odgovornosti, prema kojoj se zahtijeva da je dokazana dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila čiji je cilj dodjela prava pojedincima i u kojoj je istaknuto da je odlučujuće mjerilo pri utvrđivanju toga je li takav uvjet ispunjen to da je predmetna institucija očito i ozbiljno povrijedila granice svoje diskrecijske ovlasti. Opći sud propustio je uzeti u obzir posebitosti funkcije ombudsmana, a osobito činjenicu da potonji raspolaže širokom marginom prosudbe prilikom provođenja istraga.

Kao drugo, ombudsman isto tako osporava tumačenje Općeg suda koje se donosi na činjenicu da kada ombudsmanu prilikom provođenja istrage institucija pruži objašnjenje koje mu se čini uvjerljivo, to ga ne oslobađa odgovornosti da se uvjeri da su činjenice na kojima se temelji to objašnjenje dokazane, osobito kada navedeno objašnjenje predstavlja jedini temelj njegovog utvrđenja nepostojanja lošeg upravljanja. Naime, ombudsman smatra da su mu institucije dužne dostaviti točne podatke i te da stoga on može legitimno temeljiti svoje zaključke na informacijama koje su mu dostavljene sve dok se ne pojave elementi koji bi mogli dovesti u pitanje pouzdanost dostavljenih informacija. S te točke gledišta ombudsman tvrdi da nije bilo razloga za bojazan da dostavljene informacije ne odgovaraju činjenicama.

Kao treće, iako se ombudsman slaže s utvrđenjem Općeg suda sukladno kojem određeni ombudsmanovi odgovori nisu podneseni u razumnom roku, on osporava da se ta povreda prava Unije koja mu se pripisuje može kvalificirati kao dovoljno ozbiljna. Slijedom toga, nije nastala izvanugovorna odgovornost Unije.

Kao četvrto, ombudsman smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što uopće nije objasnio to da je štetu nanesenu povjerenju C. Staelen u službu ombudsmana kvalificirao kao neimovinsku štetu.

Naposljetku, ombudsman osporava postojanje uzročne veze između nezakonitosti koje mu se pripisuju i gubitak povjerenja C. Staelen u njegovu službu.