Žalba koju je 8. svibnja 2015. podnio Orange, ranije France Télécom, protiv presude Općeg suda (deveto vijeće) od 26. veljače 2015. u predmetu T-385/12, Orange protiv Komisije

(Predmet C-211/15 P)

(2015/C 245/09)

Jezik postupka: francuski

Stranke

Žalitelj: Orange, ranije France Télécom (zastupnici: S. Hautbourg i S. Cochard-Quesson, odvjetnici)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Zahtjevi

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe više žalbenih razloga.

Kao prvo, Opći je sud počinio pogreške koje se tiču prava zaključivši da su ispunjeni uvjeti za utvrđenje postojanja državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a. Opći je sud, s jedne strane, počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da je Orange imao koristi, iako je cilj mjere bio uklanjanje strukturnih nejednakosti koje proizlaze iz održavanja odredbe Zakona iz 1990. i stvaranje punog i potpunog tržišnog natjecanja u kontekstu cjelovite liberalizacije tržišta telekomunikacija. S druge strane, tužitelj također prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da u konkretnom slučaju, kako bi se utvrdilo selektivnu narav sporne mjere, nije potrebno provjeriti je li mjera omogućavala razlikovanje između subjekata koji su se nalazili u usporedivom činjeničnom i pravnom položaju, iako, u okolnostima konkretnog slučaja, niti jedan drugi poduzetnik nije mogao biti uključen u referentni okvir kojeg je odredila Komisija. Naposljetku, Opći je sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja i počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije proveo analizu argumenata koje je tužitelj istaknuo kako bi utvrdio da mjera nije podobna za narušenje tržišnog natjecanja ili kao prijetnja da će narušiti tržišno natjecanje u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a.

Kao drugo, Opći je sud počinio pogreške koje se tiču prava prihvativši analize Komisije o ocjeni kompatibilnosti predmetne mjere. Opći je sud, s jedne srane, povrijedio svoju obvezu obrazlaganja i iskrivio činjenice time što je zaključio da članak 30. Zakona iz 1996., s kasnijim izmjenama, ne sadrži odredbe o cilju izvanrednog paušalnog doprinosa te da se, stoga, ne protivi zaključku Komisije prema kojemu izvanredni paušalni doprinos za poduzetnika ne predstavlja socijalni teret . S druge strane, Opći je sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja prihvativši ocjenu Komisije te navevši da ranija „La Poste” nije primjenjiva na France Télécom (Orange).

Kao posljednje, tužitelj smatra da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava prilikom ocjene razdoblja u kojemu je učinak potpore definirane u odluci neutraliziran izvanrednim paušalnim doprinosom. Posebno, Opći je sud iskrivio činjenice te je vlastito obrazloženje nadomjestio obrazloženjem pobijane odluke potvrdivši da su troškovi kompenzacije i prekomjerne kompenzacije sastavni dijelovi potpore definirane u članku 1. pobijane odluke.