—

za Verwertungsgesellschaft Rundfunk GmbH, S. Korn, Rechtsanwalt,

—

za Hettegger Hotel Edelweiss GmbH, G. Kucsko, Rechtsanwalt,

—

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, T. Scharf i J. Samnadda, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 2006., L 376, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 218.).

2

Zahtjev je upućen o okviru spora između društava Verwertungsgesellschaft Rundfunk GmbH i Hettegger Hotel Edelweiss GmbH u vezi s priopćavanjem, od strane potonjeg, televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih uređaja postavljenih u sobe njegova hotela.

3

Međunarodna konvencija za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju, sastavljena u Rimu 26. listopada 1961. (u daljnjem tekstu: Rimska konvencija), u svojem članku 13., naslovljenom „Minimalna zaštita organizacija za radiodifuziju”, predviđa:

Organizacije za radiodifuziju uživaju pravo odobriti ili zabraniti:

[…]

4

Članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.) određuje:

„Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.”

5

Uvodna izjava 7. Direktive 2006/115 određuje:

„Zakonodavstva država članica trebalo bi uskladiti tako da ona ne budu u suprotnosti s međunarodnim konvencijama na kojima se temelje zakoni o autorskom pravu i srodnim pravima mnogih država članica.”

6

Sukladno uvodnoj izjavi 16. te direktive:

„Države članice trebale bi nositeljima autorskom pravu srodnih prava moći osigurati širu zaštitu od one koja je propisana odredbama ove Direktive o radiodifuzijskom emitiranju i priopćavanju javnosti.”

7

U članku 8. navedene direktive određuje se:

„1.   Države članice moraju umjetnicima izvođačima predvidjeti isključivo pravo davanja odobrenja ili zabrane za bežično radiodifuzijsko emitiranje i priopćavanje javnosti njihovih izvedaba, osim ako je ta izvedba već emitirana ili je učinjena s fiksacije.

2.   Države članice moraju predvidjeti pravo kojim će se osigurati plaćanje jedinstvene primjerene naknade od strane korisnika, ako se fonogram, izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma koristi za bežično radiodifuzijsko emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti, te raspodjelu takve naknade između odnosnih umjetnika izvođača i proizvođača fonograma. Države članice mogu, u slučaju nepostojanja sporazuma između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma, utvrditi uvjete u vezi s raspodjelom takve naknade.

3.   Države članice moraju organizacijama za radiodifuziju predvidjeti isključivo pravo davanja odobrenja ili zabrane za bežično reemitiranje njihovih radiodifuzijskih emitiranja kao i za priopćavanje javnosti njihovih radiodifuzijskih emitiranja, ako se takvo priopćavanje obavlja na mjestima pristupačnim javnosti uz plaćanje ulaznice.”

8

Članak 76.a Urheberrechtsgesetza (Zakon o autorskom pravu, u daljnjem tekstu: UrhG), naslovljen „Radiodifuzijska emitiranja”, kojim se u austrijsko pravo prenosi članak 8. stavak 3. Direktive 2006/115, predviđa:

„1.   Svatko tko prenosi, putem radiodifuzije ili na sličan način, zvuk ili sliku (organizacija za radiodifuziju u smislu članka 17.) ima, u granicama utvrđenim zakonom, isključivo pravo simultano prenositi emitiranje preko drugog odašiljača te ga koristiti za priopćavanje javnosti u smislu članka 18. stavka 3. na mjestima pristupačnim javnosti uz plaćanje ulaznice […]

[…]”

9

Verwertungsgesellschaft Rundfunk je društvo za kolektivno ostvarenje autorskih prava čiji su korisnici brojne organizacije za radiodifuziju sa sjedištem na državnom području Republike Austrije ili u drugim državama članicama. Ono je ovlašteno upravljati određenim pravima intelektualnog vlasništva koja pripadaju njegovim korisnicima, među ostalim u slučaju priopćavanja javnosti putem radiodifuzije.

10

Hetteger Hotel Edelweiss, društvo austrijskog prava, upravlja hotelom Edelweiss u Grossarlu (Austrija), koji ima priključak na kablovsku televiziju putem koje se različiti televizijski i radijski programi, među kojima su i oni koje proizvode i emitiraju korisnici Verwertungsgesellschaft Rundfunka, prenose simultano, bez izmjena i u cjelini, kablovskim putem, na televizijske uređaje postavljene u hotelske sobe.

11

Verwertungsgesellschaft Rundfunk zatražio je od Handelsgerichta Wien (Trgovački sud u Beču) da društvu Hettegger Hotel Edelweiss naloži da mu, s jedne strane, dostavi informacije o radijskim i televizijskim programima koje se može primati i o broju odnosnih hotelskih soba te, s druge strane, isplati naknadu štete s kamatama.

12

Pred tim sudom tvrdi da je društvo Hettegger Hotel Edelweiss stavljanjem na raspolaganje televizijskih uređaja u sobe svojeg hotela i priopćavanjem televizijskih i radijskih emisija putem tih uređaja obavilo priopćavanje javnosti u smislu članka 76.a UrhG‑a i članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115. Prema njegovu mišljenju, cijenu sobe valja smatrati ulaznicom u smislu tih odredaba, jer ponuda televizije u hotelu utječe na tu cijenu. Slijedom toga, smatra da to priopćavanje javnosti emitiranja korisnika koje zastupa treba podlijegati njihovu odobrenju i plaćanju naknade.

13

Društvo Hettegger Hotel Edelweiss protivi se tim tvrdnjama i navodi da postojanje priopćavanja javnosti u smislu članka 76.a UrhG‑a pretpostavlja priopćavanje na mjestima pristupačnim javnosti uz plaćanje ulaznice i da taj izraz označava ulaznicu koja se posebno zahtijeva za to priopćavanje. Stoga se cijena koju klijent hotela mora platiti za noćenje ne može, prema njegovu mišljenju, smatrati ulaznicom.

14

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je tumačenje članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115 nužno za rješenje glavnog postupka i da to tumačenje nije tako očito da ne bi ostavljalo mjesta bilo kakvoj razumnoj sumnji.

15

U tim je okolnostima Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li ispunjena pretpostavka ‚uz plaćanje ulaznice’ iz članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115 ako:

16

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članak 8. stavak 3. Direktive 2006/115 tumačiti na način da priopćavanje televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe predstavlja priopćavanje na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice.

17

Valja podsjetiti da je Sud u presudi od 7. prosinca 2006., SGAE (C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 47. i 54.), utvrdio da distribucija signala koju hotel putem televizijskih uređaja omogući svojim klijentima koji su odsjeli u sobama tog hotela, neovisno o tehnici prijenosa korištenog signala, predstavlja čin priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, i da se privatna narav soba takvog hotela ne protivi tomu da priopćavanje djela tim putem predstavlja čin priopćavanja javnosti u smislu te odredbe.

18

Glede Direktive 2006/115, čije se tumačenje zahtijeva, Sud je također utvrdio, u presudi od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Ireland) (C‑162/10, EU:C:2012:141, t. 47.), da upravitelj hotela koji sobe svojih klijenata opremi televizijskim i/ili radijskim uređajima kojima distribuira radiodifuzijski signal predstavlja čin priopćavanja javnosti u smislu članka 8. stavka 2. te direktive.

19

Budući da pojmovi korišteni u tim direktivama imaju isto značenje, osim ako zakonodavac Europske unije nije izrazio drugačiju namjeru (vidjeti u tom smislu presude od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 188., i od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 33.), pružanje signala putem televizijskih i radijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe predstavlja također, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 16. svojeg mišljenja, priopćavanje javnosti emitiranja organizacija za radiodifuziju, u smislu članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115.

20

Međutim, za razliku, posebice, od isključivog prava umjetnika izvođača i prava i proizvođača fonograma predviđenih u stavcima 1. i 2. članka 8. Direktive 2006/115, isključivo pravo organizacija za radiodifuziju predviđeno u stavku 3. tog članka ograničeno je na slučaj priopćavanja javnosti na mjestima pristupačnima javnosti uz plaćanje ulaznice.

21

Glede tumačenja pojma „mjesto pristupačno javnosti uz plaćanje ulaznice”, valja napomenuti da iz uvodne izjave 7. Direktive 2006/115 proizlazi da se njome želi uskladiti zakonodavstva država članica, među ostalim, s Rimskom konvencijom. Stoga, iako ta konvencija nije dio pravnog poretka Unije, pojmove koji se nalaze u Direktivi 2006/115 treba tumačiti posebno s obzirom na tu konvenciju, na način da ostanu sukladni s istovrijednim pojmovima sadržanima u navedenoj konvenciji, vodeći računa također o kontekstu u kojem se ti pojmovi nalaze i cilju koji se želi postići relevantnim odredbama Konvencije (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 53. do 56.).

22

U ovom slučaju, opseg prava priopćavanja javnosti iz članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115 istovrijedan je opsegu prava iz članka 13. točke (d) Rimske konvencije, koji ga, u skladu s formulom prikazanom u navedenom članku 8. stavku 3., ograničava na „mjesta pristupačna javnosti uz plaćanje ulaznice” (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2014., Komisija/Vijeće, C‑114/12, EU:C:2014:2151, t. 94. do 96.). Naime, namjera zakonodavca Unije bila je – kao što potvrđuje i izmijenjeni prijedlog Direktive od 30. travnja 1992. (COM (92) 159 final, str. 12.), na temelju kojega je donesena Direktiva 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim pravima koja su srodna autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva (SL 1992., L 346, str. 61.) [neslužbeni prijevod], koja je stavljena izvan snage i kodificirana Direktivom 2006/115 – u velikoj mjeri slijediti odredbe Rimske konvencije uspostavom ujednačene minimalne zaštite u Uniji i, oblikovanjem članka 6.a stavka 3. predložene direktive u skladu s člankom 13. točkom (d) Rimske konvencije, predvidjeti isključivo pravo priopćavanja javnosti televizijskih emitiranja pod uvjetima navedenim u toj konvenciji.

23

Glede uvjeta plaćanja ulaznice iz članka 13. točke (d) Rimske konvencije, valja navesti da, u skladu s vodičem kroz Rimsku konvenciju i Konvencije o fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO), dokumentom koji je izradio WIPO i koji, bez obvezujućeg pravnog učinka, daje objašnjenja o podrijetlu, cilju, naravi i opsegu odredaba te konvencije, čije se točke 13.5. i 13.6. nadovezuju na taj članak, taj uvjet pretpostavlja plaćanje koje se posebno zahtijeva za priopćavanje javnosti televizijskog emitiranja i da se stoga plaćanje obroka ili pića u restoranu ili baru u kojem se prenose televizijska emitiranja ne smatra plaćanjem ulaznice u smislu te odredbe.

24

Valja utvrditi da, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točkama 26. do 30. svojeg mišljenja, cijena hotelske sobe nije, kao i cijena ugostiteljske usluge, ulaznica koja se posebno zahtijeva za priopćavanje javnosti televizijskog ili radijskog emitiranja, nego predstavlja prije svega naknadu za smještaj, kojem se dodaju, u skladu s kategorijom hotela, određene dodatne usluge, kao što je priopćavanje televizijskog ili radijskog emitiranja putem prijamnika kojima su opremljene sobe, a koji su uobičajeno bez izuzetka uključeni u cijenu noćenja.

25

Stoga, iako prijenos signala putem televizijskih i radijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe predstavlja pružanje dodatne usluge koja utječe na standard hotela, a time i na cijenu sobe, kao što je naveo Sud u svojim presudama od 7. prosinca 2006., SGAE (C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 44.), i od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Ireland) (C‑162/10, EU:C:2012:141, t. 44.), u okviru ispitivanja postoji li čin priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 i članka 8. stavka 2. Direktive 2006/115 ne može se smatrati da se ta dodatna usluga nudi na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice u smislu članka 8. stavka 3. potonje direktive.

26

Slijedom toga, priopćavanje javnosti televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih i radijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe ne ulazi u područje primjene isključivog prava organizacija za radiodifuziju iz članka 8. stavka 3. Direktive 2006/115.

27

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 8. stavak 3. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da priopćavanje televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe ne predstavlja priopćavanje na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice.

28

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 8. stavak 3. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva treba tumačiti na način da priopćavanje televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe ne predstavlja priopćavanje na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice.