—

za „Agrodetalė” UAB, O. Žilėnas i R. Černiauskas, advokatai,

—

za litavsku vladu, M. Šavelskis, K. Dieninis i D. Kriaučiūnas, u svojstvu agenata,

—

za španjolsku vladu, V. Ester Casas i A. Gavela Llopis, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, R. Dobilaitė i D. Kukovec, u svojstvu agenata, potom A. Steiblytė i A. C. Becker, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2003/37/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. svibnja 2003. o homologaciji traktora za poljoprivredu i šumarstvo, njihovih prikolica i priključnih vučenih strojeva, kao i njihovih sustava, sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedinica i o stavljanju izvan snage Direktive 74/150/EEZ (SL 2003., L 171, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 6., str. 51.), kako je izmijenjena Direktivom Komisije 2014/44/EU od 18. ožujka 2014. (SL 2014., L 82, str. 20.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2003/37).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva „Agrodetalė” UAB i Vilniaus miesto savivaldybės administracija (uprava grada Vilniusa, Litva, u daljnjem tekstu: Grad Vilnius) u vezi s odbijanjem Grada Vilniusa da prihvati zahtjev za registraciju rabljenih traktora uvezenih iz Bjelarusa u nacionalni registar traktora, automatskih i poljoprivrednih strojeva te njihovih prikolica koji je podnijelo društvo Agrodetalė.

3

Uvodna izjava 4. Direktive 2003/37 propisivala je:

„Ova se Direktiva temelji na načelu potpunog usklađivanja, a razdoblje dok postupak EZ homologacije tipa postane obvezan trebalo bi biti dovoljno dugo da omogući proizvođačima takvih vozila da se prilagode novim usklađenim postupcima.”

4

U skladu s člankom 1. stavkom 1. te direktive:

„Ova se Direktiva primjenjuje za EZ homologaciju tipa vozila proizvedenih u jednoj ili više faza. Ona se primjenjuje na vozila prema definiciji u članku 2. točki (d) čija najveća konstrukcijska brzina nije manja od 6 km/h.

Ova se Direktiva također primjenjuje na EZ homologaciju tipa sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica koji su namijenjeni za uporabu na takvim vozilima.”

5

Članak 2. navedene direktive propisivao je:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]

[…]

6

U skladu s člankom 3. Direktive 2003/37:

„1.   Proizvođač podnosi zahtjev za EZ homologaciju tipa vozila tijelu za homologaciju tipa države članice. Uz zahtjev potrebno je priložiti opisnu mapu koja sadrži podatke iz Priloga I.

[…]

4.   Zahtjeve za EZ homologaciju nekog tipa vozila, sustava, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice može podnijeti samo jedna država članica. Zaseban zahtjev podnosi se za svaki tip koji treba homologirati.”

7

Članak 4. te direktive u stavcima 1. do 3. određivao je:

„1.   Svaka država članica će dodijeliti:

[…]

2.   Ako država članica utvrdi da vozilo, sustav, sastavni dio ili zasebna tehnička jedinica ozbiljno ugrožava sigurnost na cesti, okoliš ili sigurnost [na radnom mjestu], bez obzira što zadovoljava odredbe stavka 1., ona će odbiti dodjeljivanje EZ homologacije tipa vozila. O tome će odmah obavijestiti druge države članice [i Komisiju] uz navođenje razloga na kojima se temelji njezina odluka.

3.   Za svaki tip vozila za koji su dodijelili, odbili dodjeljivanje ili povukli EZ homologaciju tipa, EZ tijelo za homologaciju u svakoj državi članici poslat će u roku od jednog mjeseca presliku EZ certifikata o homologaciji tipa s prilozima koji su navedeni u Prilogu II. poglavlju C. EZ tijelima za homologaciju u drugim državama članicama.”

8

Članak 6. stavak 1. navedene direktive propisivao je:

„Proizvođač, kao imatelj EZ certifikata o homologaciji tipa, treba izdati potvrdu o sukladnosti.

Ta potvrda, za koju su obrasci prikazani u Prilogu III., treba pratiti svako potpuno ili nepotpuno vozilo koje je proizvedeno u skladu s homologiranim tipom vozila.”

9

U skladu s člankom 7. stavkom 1. prvim podstavkom navedene direktive:

„Svaka će država članica registrirati nova vozila homologiranog tipa, dopustiti njihovu prodaju ili dopustiti stavljanje u uporabu, s obzirom na njihovu konstrukciju i djelovanje, samo ako imaju valjanu potvrdu o sukladnosti.”

10

Članak 10. stavak 1. Direktive 2003/37 propisivao je:

„Za vozila na kraju serije, države članice mogu na zahtjev proizvođača, unutar ograničenih količina navedenih u Prilogu V. dijelu B. i u ograničenom razdoblju navedenom u trećem podstavku, registrirati i dopustiti prodaju ili stavljanje u uporabu novih vozila koja su u skladu s tipom vozila za koji homologacija više ne vrijedi.”

11

U skladu s člankom 15. stavkom 1. te direktive:

„Ako država članica utvrdi da vozila, sustavi, sastavni dijelovi ili zasebne tehničke jedinice određenog tipa predstavljaju ozbiljnu opasnost za sigurnost cestovnog prometa ili za sigurnost na radnom mjestu, bez obzira što ih prati važeća potvrda o sukladnosti ili su ispravno označeni, ona može, za razdoblje od najviše šest mjeseci, odbiti registraciju takvih vozila ili zabraniti prodaju ili stavljanje u uporabu na svojem području takvih vozila, sustava, sastavnih dijelova ili zasebnih tehničkih jedin[i]ca.”

12

Članak 23. stavak 1. Direktive 2003/37 propisivao je:

„Za vozila kategorija T1, T2 i T3, države članice primjenjuju ovu Direktivu:

13

Člankom 76. Uredbe (EU) br. 167/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. veljače 2013. o homologaciji i nadzoru tržišta traktora za poljoprivredu i šumarstvo (SL 2013., L 60, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 63., str. 115.) Direktiva 2003/37 stavljena je izvan snage s učinkom od 1. siječnja 2016.

14

Točkom 1. žemės ūkio ministro įsakymas Nr. 3D‑396 (odluka ministra poljoprivrede br. 3D‑396) od 1. srpnja 2014. u pravila o registraciji traktora, automatskih i poljoprivrednih strojeva te njihovih prikolica, koja su donesena odlukom žemės ūkio ministro įsakymas Nr. 3D‑384 „Dėl Traktorių, savaeigių ir žemės ūkio mašinų ir jų priekabų registravimo taisyklių patvirtinimo” (odluka ministra poljoprivrede br. 3D‑384 o potvrđivanju pravila o registraciji traktora, automatskih i poljoprivrednih strojeva te njihovih prikolica) od 2. listopada 2006., dodana je točka 19.a. Ta točka glasi:

„Rabljeni poljoprivredni traktori proizvedeni izvan država Unije nakon 1. srpnja 2009. koji u tim državama nisu registrirani registriraju se u skladu s tim pravilima ako su proizvedeni u skladu sa zahtjevima [Direktive 2003/37].”

15

Dana 1. srpnja i 8. listopada 2014. društvo Agrodetalė podnijelo je Gradu Vilniusu zahtjeve za registraciju u nacionalni registar traktora, automatskih i poljoprivrednih strojeva te njihovih prikolica rabljenih traktora proizvedenih u Bjelarusu nakon 1. srpnja 2009.

16

Odlukama od 4. srpnja i 13. listopada 2014. Grad Vilnius odbio je zahtjeve društva Agrodetalė jer ono nije dostavilo dokumente koji potvrđuju da su navedeni traktori u skladu sa zahtjevima iz točke 19.a navedenih pravila o registraciji traktora, automatskih i poljoprivrednih strojeva te njihovih prikolica, koja je dodana točkom 1. odluke br. 3D‑396.

17

Društvo Agrodetalė podnijelo je tužbu za poništenje navedenih odluka Vilniaus apygardos administracinis teismasu (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva), koji je rješenjem od 17. veljače 2015. odlučio o prekidu postupka te je Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve) podnio zahtjev za preispitivanje sukladnosti točke 19.a navedenih pravila o registraciji traktora, automatskih i poljoprivrednih strojeva te njihovih prikolica s više pravila nacionalnog prava koja imaju višu pravnu snagu u hijerarhiji pravnih normi.

18

Prema mišljenju Vilniaus apygardos administracinis teismasa (Okružni upravni sud u Vilniusu), tehnički zahtjevi predviđeni Direktivom 2003/37 primjenjuju se samo na registraciju novih vozila prije njihova stavljanja u uporabu.

19

Žemės ūkio ministerija (litavsko ministarstvo poljoprivrede), suprotno tomu, tvrdi da se zahtjevi iz Direktive 2003/37 primjenjuju na sve traktore proizvedene nakon 1. srpnja 2009., bilo da su novi ili rabljeni i neovisno o mjestu njihove proizvodnje.

20

Sud koji je uputio zahtjev izražava sumnje o tom tumačenju odredaba Direktive 2003/37. Usto, taj sud smatra da iz članka 23. stavka 1. točke (b) te direktive ne proizlazi jasno odgovor na pitanje primjenjuju li se nakon 1. srpnja 2009. odredbe te direktive na sva vozila kategorija T1, T2 i T3 ili samo na vozila koja su proizvedena nakon tog datuma.

21

Budući da se u sporu koji je u tijeku pred Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasom (Vrhovni upravni sud Litve) pojavljuju pitanja o tumačenju i primjeni prava Unije, taj je sud odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2003/37 tumačiti na način da stavljanje na tržište i registracija u državi članici rabljenih traktora uvezenih iz treće zemlje podliježu poštovanju tehničkih zahtjeva propisanih tom direktivom.

23

Uvodno valja navesti da Direktiva 2003/37 propisuje ujednačen postupak homologacije vozila obuhvaćenih njezinim područjem primjene te se temelji na načelu potpunog usklađivanja, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 4.

24

Naime, na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) te direktive, države članice moraju dodijeliti EZ certifikat o homologaciji za tipove vozila koji zadovoljavaju tehničke zahtjeve svih pojedinačnih direktiva navedenih u njezinu Prilogu II. poglavlju B.

25

Države članice tim ujednačenim postupkom homologacije potvrđuju da tip vozila zadovoljava navedene tehničke zahtjeve, kojima se u biti nastoji zajamčiti sigurnost na cesti, kvaliteta okoliša i sigurnost na radnom mjestu, kao što to proizlazi iz članka 4. stavka 2. i članka 15. stavka 1. Direktive 2003/37.

26

Usto, u skladu s načelom potpunog usklađivanja, na kojem počiva Direktiva 2003/37, njezin članak 7. stavak 1. u vezi s člankom 6. stavkom 1. nalaže državama članicama da registriraju nova vozila homologiranog tipa, odnosno ona koja su proizvedena u skladu s homologiranim tipom vozila, te da dopuste njihovu prodaju ili stavljanje u uporabu ako ta vozila imaju valjanu potvrdu o sukladnosti koju je izdao proizvođač vozila. Iz tih odredaba, tumačenih u vezi s člankom 3. stavkom 4. i člankom 4. stavkom 3. Direktive 2003/37, stoga proizlazi da se nova vozila koja su u državi članici bila predmet EZ homologacije tipa mogu prodavati i registrirati u drugim državama članicama bez ikakve druge formalnosti u pogledu kontrole tehničkih zahtjeva.

27

Postupak EZ homologacije tipa, kako ga je predvidio zakonodavac Unije, temelji se na načelu uzajamnog priznavanja kontrola sukladnosti s formalnostima iz Direktive 2003/37 i iz posebnih direktiva navedenih u njezinu Prilogu II. poglavlju B. koje provode homologacijska tijela različitih država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 18. studenoga 2010., Lahousse i Lavichy, C‑142/09, EU:C:2010:694, t. 27.). Cilj tog postupka jest jamstvo i promicanje funkcioniranja unutarnjeg tržišta uz zaštitu sigurnosti na cesti, kvalitete okoliša i sigurnosti na radnom mjestu.

28

U vezi s tim valja navesti, kao prvo, da je u svrhe primjene postupka EZ homologacije tipa nebitna država proizvodnje vozila. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točkama 51. do 53. svojeg mišljenja, obveza koja je u članku 7. stavku 1. Direktive 2003/37 naložena državama članicama da registriraju nova vozila homologiranog tipa samo ako imaju valjanu potvrdu o sukladnosti primjenjuje se i na vozila proizvedena na području Unije i na nova vozila proizvedena u trećoj zemlji koja su potom uvezena u Uniju.

29

Kao drugo, valja navesti da iz teksta članka 7. stavka 1. i članka 10. stavka 1. Direktive 2003/37 proizlazi da se formalnosti koje te odredbe sadržavaju u vezi s registracijom vozila i njihovim stavljanjem u uporabu izričito odnose samo na „nova vozila”. Osim toga, članak 23. stavak 1. točka (b) te direktive propisuje da za vozila kategorija T1, T2 i T3 države članice primjenjuju navedenu direktivu za sva „nova vozila” koja će biti stavljena u uporabu nakon 1. srpnja 2009.

30

Kad je riječ o vozilima proizvedenima na području Unije, svrha sustava uspostavljenog tom direktivom, uzimajući u obzir njegova obilježja, jest primjena na nova vozila. Sva vozila na koja se, kada su bila nova, primjenjivala Direktiva 2003/37 i koja su stavljena u uporabu unutar Unije bila su, posljedično, predmet EZ homologacije tipa.

31

Međutim, valja navesti, poput nezavisnog odvjetnika u točki 66. svojeg mišljenja, da je cilj sustava uvedenog na temelju Direktive 2003/37 jamstvo da sva nova ili rabljena vozila koja pripadaju utvrđenim kategorijama i koja su, kad je riječ o vozilima kategorija T1, T2 i T3, prvi put stavljena na tržište Unije nakon 1. srpnja 2009. zadovoljavaju tehničke zahtjeve propisane tom direktivom.

32

To tumačenje potvrđuje Uredba br. 167/2013, koja, za razliku od Direktive 2003/37, u članku 3. točki 37. detaljno navodi da „‚novo vozilo’ znači vozilo koje nikad prije nije bilo registrirano ni stavljeno u uporabu”. Doista, iz članka 2. točke (q) Direktive 2003/37 i članka 3. točke 40. Uredbe br. 167/2013 proizlazi da se „stavljanje u uporabu” mora shvatiti na način da se odnosi na prvu uporabu vozila u Uniji.

33

Osim toga, navedeno tumačenje potvrđuje Komisijino stajalište u točki 72. njezina „Vodiča za primjenu direktive ‚Strojevi’ 2006/42/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 17. svibnja 2006. o strojevima [i] o izmjeni Direktive 95/16/EZ (SL 2006., L 157, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 74.)]”, u kojoj ona navodi da se „općenito, direktiva ‚Strojevi’ ne primjenjuje na stavljanje na tržište rabljenih strojeva”, pri čemu se priznaje da postoji „iznimka od tog općeg pravila”. Prema Komisijinu mišljenju, „[d]irektiva ‚Strojevi’ primjenjuje se na rabljene strojeve koji su prvi puta stavljeni na raspolaganje radi distribucije ili uporabe izvan [Unije] ako su zatim prvi puta stavljeni na tržište ili uporabu u [Uniji]”.

34

Usto, kao što je to u bitnome naglasio nezavisni odvjetnik u točkama 68. i 69. svojeg mišljenja, drukčije tumačenje, čiji bi učinak bio taj da se svakoj državi članici omogućava da sama utvrđuje potrebne tehničke zahtjeve za stavljanje u uporabu i registraciju rabljenih vozila uvezenih iz treće zemlje, bilo bi protivno cilju jamstva i promicanja funkcioniranja unutarnjeg tržišta, koji nastoje ostvariti, redom, Direktiva 74/150, Direktiva 2003/37 i zatim Uredba 167/2013, s obzirom na to da bi tako prenesene nadležnosti na države članice mogle biti prepreka njihovoj međusobnoj trgovini.

35

Štoviše, tumačenje odredaba Direktive 2003/37 koje bi bilo drukčije od tumačenja u točki 31. ove presude ugrozilo bi ciljeve te direktive, kojima se nastoje zaštititi sigurnost na cesti, kvaliteta okoliša i sigurnost na radnom mjestu.

36

U tim okolnostima valja smatrati da je rabljeno vozilo koje je uvezeno iz treće zemlje, koje nije bilo predmet EZ homologacije tipa i koje je namijenjeno za uporabu prvi put u Uniji „novo vozilo” u smislu Direktive 2003/37.

37

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da Direktivu 2003/37 treba tumačiti na način da prvo stavljanje na tržište i registracija u državi članici rabljenih traktora uvezenih iz treće zemlje podliježu poštovanju tehničkih zahtjeva propisanih tom direktivom.

38

Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se članak 23. stavak 1. točka (b) Direktive 2003/37 tumačiti na način da se njezine odredbe primjenjuju na vozila kategorija T1, T2 i T3 proizvedena nakon 1. srpnja 2009.

39

S obzirom na odgovor na prvo pitanje, a osobito točku 29. ove presude, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 23. stavak 1. točku (b) Direktive 2003/37 treba tumačiti na način da se njezine odredbe primjenjuju na rabljena vozila kategorija T1, T2 i T3 koja su uvezena u Uniju iz treće zemlje ako su u Uniji prvi put stavljena u uporabu nakon 1. srpnja 2009.

40

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: