—

za J.-M. Adriena i dr., oni sami,

—

za francusku vladu, D. Colas i S. Ghiandoni, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, D. Martin, u svojstvu agenta,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 45. i 48. UFEU‑a te članka 4. stavka 3. UEU‑a.

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između, s jedne strane, J.-M. Adriena i dr. i, s druge strane, Premier ministre (premijer), ministre des Finances et des Comptes publics (ministar za javne financije) i ministre de la Décentralisation et de la Fonction publique (ministar decentralizacije i javnih službi) oko mirovine tužitelja u glavnom postupku na temelju nacionalnog mirovinskog sustava.

3

Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) i Uvjeti zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike Unije (u daljnjem tekstu: RAA) uspostavljeni su Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. o Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i uvjetima zapošljavanja koji se primjenjuje na ostale službenike tih Zajednica i o uspostavi posebnih mjera privremeno primjenjivih na dužnosnike Komisije (SL 1968., L 56, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 6., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU) br. 1240/2010 od 20. prosinca 2010. (SL 2010., L 338, str. 7.).

4

Sukladno odredbama članka 77. Pravilnika:

„Dužnosnik koji je navršio najmanje deset godina staža u službi ima pravo na starosnu mirovinu. […]”

5

U članku 83. stavku 2. Pravilnika o osoblju određeno je:

„Dužnosnici doprinose jednu trećinu troškova tog mirovinskog osiguranja. […]”

6

U članku 12. stavcima 1. i 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju propisano je:

„1.   Dužnosnik koji je navršio manje od 63 godine i čiji radni odnos prestaje, ali ne zbog smrti ili invalidnosti, te koji nema pravo na to da mu se starosna mirovina isplati odmah ili s odgodom, pri odlasku iz službe ima pravo na sljedeće:

2.   Odstupajući od stavka 1. točke (b), dužnosnik koji je navršio manje od 63 godine i koji je, kako bi ostvario ili zadržao prava na mirovinu, od trenutka stupanja u službu uplaćivao doprinose u nacionalni mirovinski sustav, privatno mirovinsko osiguranje ili mirovinski fond po vlastitom izboru koji ispunjavaju zahtjeve utvrđene stavkom 1. i kojemu prestaje radni odnos, ali ne zbog smrti ili invalidnosti, s tim da nije stekao pravo na to da mu se starosna mirovina isplati odmah ili s odgodom, pri odlasku iz službe ima pravo na otpremninu u visini aktuarske vrijednosti mirovinskih prava stečenih tijekom radnog odnosa u institucijama. U tim se slučajevima od otpremnine odbijaju iznosi uplaćeni radi ostvarivanja ili zadržavanja mirovinskih prava dužnosnika u okviru njegovog nacionalnog mirovinskog sustava na temelju članaka 42. ili 112. [RAA‑a].”

7

Prema članku 2. RAA‑a:

„Za potrebe ovih Uvjeta zaposlenja, ‚privremeno osoblje’ znači:

[...]

[…]”

8

U skladu s člankom 39. stavkom 1. prvim podstavkom RAA‑a:

„Pri odlasku iz službe službenik u smislu članka 2. ima pravo na starosnu mirovinu, prijenos aktuarske protuvrijednosti ili otpremninu u skladu s poglavljem 3. glave V. Pravilnika o osoblju i Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. Ako službenik ima pravo na starosnu mirovinu, mirovinska prava smanjuju mu se razmjerno iznosima isplaćenim na temelju članka 42.”

9

U članku 41. RAA‑a određeno je:

„Kada je riječ o financiranju sustava socijalne sigurnosti predviđenog odjeljcima B i C, analogno se primjenjuju odredbe članka 83. i članka 83.a Pravilnika o osoblju te članaka 36. i 38. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.”

10

Članak 46.b Zakona br. 84‑16 od 11. siječnja 1984. o posebnim odredbama koje se odnose na državnu službu (loi no 84‑16 du 11 janvier 1984 portant dispositions statutaires relatives à la fonction publique de l’État), kako je izmijenjen Zakonom br. 2002‑73 od 17. siječnja 2002. o modernizaciji sustava socijalne sigurnosti (loi no 2002‑73 du 17 janvier 2002 de modernisation sociale; u daljnjem tekstu: Zakon br. 2002‑73), određuje:

„Službenik upućen u upravno tijelo ili organizaciju sa sjedištem na području neke druge države ili u međunarodnu organizaciju može zahtijevati, čak i ako je osiguran u mirovinskom sustavu kojem pripada radno mjesto na koje je upućen, da uplaćuje doprinose u sustav iz Zakonika o civilnim i vojnim mirovinama. U tom slučaju iznos mirovine stečen na temelju potonjeg sustava, pridodan iznosu mirovine eventualno stečene obavljanjem službe u okviru upućivanja, ne može biti veći od mirovine na koju bi imao pravo da nije bilo upućivanja, a mirovina se prema Zakoniku o civilnim i vojnim mirovinama, ako je potrebno, smanjuje razmjerno iznosu mirovine stečene tijekom tog upućivanja.

Odlukom Conseil d’État podrobno se uređuju načini primjene predmetnog članka.”

11

Članak L.87 Zakonika o civilnim i vojnim mirovinama, u verziji koja proizlazi iz Zakona br. 2002‑73, određuje:

„Ako službenik ili pripadnik oružanih snaga koji je tijekom svoje karijere upućen u upravno tijelo ili organizaciju sa sjedištem na području neke druge države ili u međunarodnu organizaciju odabere nastavak uplate doprinosa iz članka L. 61, iznos mirovine stečene na temelju ovog zakonika, dodan iznosu mirovine koja je eventualno zaslužena obavljanjem službe u razdoblju upućivanja, ne može biti veći od mirovine na koju bi imao pravo da nije bilo upućivanja, a mirovina se prema ovom zakoniku, ako je potrebno, smanjuje razmjerno iznosu mirovine stečene tijekom tog upućivanja.

[…]”

12

Članak R-74‑1 istog zakonika predviđa:

„Upućeni službenici iz članka 46.b izmijenjenog Zakona br. 84‑16 od 11. siječnja 1984. o posebnim odredbama koje se odnose na državnu službu mogu zahtijevati uplaćivanje doprinosa u sustav iz Zakonika o civilnim i vojnim mirovinama u roku od četiri mjeseca od dana kada im je priopćena odluka o upućivanju ili o produljenju upućivanja.

Zahtjev se podnosi u pisanom obliku upravnom tijelu u koje je službenik upućen.

Službenik koji je odabrao mogućnost predviđenu u prvom stavku dužan je uplatiti doprinos iz točke 2. članka L. 61 primatelju uplate kojeg naredbom odredi ministar nadležan za proračun, na način utvrđen tom naredbom. Nepoštovanje spomenute obveze uplate ima za posljedicu prekid osiguranja službenika u tom sustavu.

Smatra se da je službenik koji u propisanom roku nije iskoristio pravo odabira odustao od mogućnosti uplaćivanja doprinosa u sustav iz Zakonika o civilnim i vojnim mirovinama.

U slučaju produljenja upućivanja, službenikov odabir za prethodno razdoblje upućivanja prešutno se obnavlja osim ako on u roku koji je propisan u prvom stavku ovog članka ne promijeni odluku.”

13

Okružnicom od 18. prosinca 2002. zainteresiranim upravnim službama pojašnjen je način primjene odredbe članka 46.b Zakona br. 84‑16 od 11. siječnja 1984. i odredbe članka L. 87 Zakonika o civilnim i vojnim mirovinama, kako su izmijenjeni Zakonom br. 2002‑73.

14

Tužitelji u glavnom postupku francuski su službenici koji su u svojstvu sudskih savjetnika upućeni na Sud Europske unije ili su zaposleni kao članovi privremenog osoblja. Budući da su obvezni doprinositi financiranju Unijina mirovinskog sustava, oni imaju pravo na mirovinu na temelju tog sustava ako navrše najmanje deset godina staža u službi u instituciji ili tijelu Unije. U slučaju da im radni odnos prestane prije nego što navrše tih deset godina službe, tužitelji u glavnom postupku imaju ponajprije pravo na to da im se, ovisno o trajanju službe, ili isplati otpremnina jednaka trostrukoj vrijednosti iznosa koji su od njihove osnovne plaće odbijani na ime doprinosa za starosnu mirovinu ili da se aktuarska protuvrijednost mirovinskih prava koja su stekli u Unijinu sustavu uplati u privatno mirovinsko osiguranje ili u mirovinski fond po njihovu izboru.

15

Prema francuskim propisima o kojima je riječ u glavnom postupku, službenik upućen na rad u instituciju ili tijelo Unije mora odabrati jednu od dviju opcija koje se odnose na mirovinu na temelju nacionalnog sustava.

16

Službenik može, s jedne strane, u razdoblju upućivanja prekinuti svoje osiguranje u francuskom mirovinskom sustavu. U tom slučaju on je u navedenom razdoblju osiguran isključivo u mirovinskom sustavu Unije, pri čemu se mirovina na temelju francuskog mirovinskog sustava smanjuje razmjerno godinama provedenima izvan osiguranja. Ta će se mirovina, međutim, u cijelosti pribrojiti mirovini koja je rezultat prava stečenih u okviru osiguranja u Unijinu mirovinskom sustavu.

17

S druge strane, službenik može nastaviti uplaćivati doprinose u francuski mirovinski sustav i, prema tome, ostati osiguran u tom sustavu. U tom slučaju on u razdoblju upućivanja stječe prava na temelju spomenutog sustava. Međutim, iznos mirovine koji će primiti po toj osnovi može nadomjestiti iznos mirovine stečene na temelju Unijina sustava samo do visine mirovine na koju bi imao pravo na temelju nacionalnog sustava da nije bilo upućivanja (pravilo o najvećem iznosu). Posljedično, nacionalna mirovina umanjuje se razmjerno iznosu mirovine koja se isplaćuje iz Unijina mirovinskog sustava tako da akumulirani iznos dviju mirovina ne prelazi na taj način utvrđen najveći iznos (pravilo o ograničavanju). Ograničavanje se odnosi na ukupni iznos francuske mirovine, a ne samo na iznos mirovine koja odgovara razdoblju upućivanja u kojem postoji dvostruko osiguranje.

18

Tužitelji u glavnom postupku odabrali su nastavak osiguranja u francuskom mirovinskom sustavu u razdoblju upućivanja pa su istodobno uplaćivali doprinose i u spomenuti i u Unijin sustav. Oni su navršili, ili mogu navršiti, deset godina staža u službi u instituciji Unije, čime ostvaruju pravo na mirovinu na temelju Unijina mirovinskog sustava. Budući da je mirovina koju su tužitelji u glavnom postupku stekli, ili je mogu steći, na temelju Unijina sustava viša od francuske mirovine koju bi stekli da nije bilo upućivanja, ne isplaćuje im se, odnosno neće im se isplaćivati, sukladno francuskim propisima o kojima je riječ u glavnom postupku, nikakva mirovina na temelju francuskog mirovinskog sustava.

19

Zahtjevom koji je zaprimljen 6. ožujka 2012. tužitelji u glavnom postupku zatražili su od francuske države da ukine sporne nacionalne propise. Budući da je taj zahtjev odbijen prešutnom odlukom koja se smatra donesenom 6. svibnja 2012., podnijeli su žalbu Conseil d’État (Državni savjet).

20

U tim je okolnostima Conseil d’État (Državni savjet) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„[K]rši li nacionalni propis obveze koje proizlaze iz članka 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u vezi s člankom 48. istog ugovora i načelom lojalne suradnje navedenim u članku 4. Ugovora o Europskoj uniji, time što omogućava da dužnosnik upućen na rad u instituciju Europske unije za vrijeme svojeg upućivanja odabere prekid uplate doprinosa u mirovinski sustav svoje zemlje porijekla, pri čemu se u tom slučaju mirovina iz tog sustava u cijelosti kumulira s mirovinskim povlasticama koje proizlaze iz funkcije upućivanja, ili da ih nastavi uplaćivati, pri čemu je u tom slučaju njegova mirovina iz tog sustava ograničena na iznos koji je potreban da bi ukupni iznos mirovina, uključujući mirovinu stečenu na temelju sustava kojim je obuhvaćeno upućivanje, dosegnuo iznos mirovine koju bi stekao da nije bilo upućivanja?”

21

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 45. UFEU‑a, u vezi s člankom 48. stavkom 4. UFEU‑a i člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis poput onog u glavnom postupku koji ima za učinak to da nacionalni službenik upućen na rad u instituciju ili tijelo Unije koji se tijekom svojeg upućivanja odluči za nastavak osiguranja u nacionalnom mirovinskom sustavu gubi sve ili dio povlastica koje proizlaze iz osiguranja u potonjem sustavu ako navrši deset godina staža u službi Unije, čime ostvaruje pravo na mirovinu na temelju njezina mirovinskog sustava.

22

Najprije valja podsjetiti da iako države članice zadržavaju nadležnost za uređenje vlastitih sustava socijalne sigurnosti, one u izvršavanju te nadležnosti moraju poštovati pravo Unije, a osobito odredbe Ugovora o FEU‑u o slobodi kretanja radnika (presude od 1. travnja 2008., Gouvernement de la Communauté française et gouvernement wallon, C‑212/06, EU:C:2008:178, t. 43., i od 21. siječnja 2016., Komisija/Cipar, C‑515/14, EU:C:2016:30, t. 38.).

23

Stoga valja provjeriti jesu li odredbe Ugovora o FEU‑u koje se odnose na slobodu kretanja radnika mjerodavne u situaciji poput one u glavnom postupku. Ako jesu, treba utvrditi, s jedne strane, čini li nacionalni propis poput onog u glavnom postupku zapreku slobodnom kretanju radnika i, s druge strane, ako je odgovor potvrdan, je li ta zapreka opravdana.

24

Kada je, kao prvo, riječ o mjerodavnosti odredbi Ugovora o FEU‑u koje se odnose na slobodno kretanje radnika, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da građanin Unije koji radi u državi članici koja nije država njegova podrijetla i koji je prihvatio posao u međunarodnoj organizaciji podliježe primjeni članka 45. UFEU‑a (vidjeti presude od 15. ožujka 1989., Echternach i Moritz, 389/87 i 390/87, EU:C:1989:130, t. 11.; od 16. veljače 2006., Rockler, C‑137/04, EU:C:2006:106, t. 15., i od 4. srpnja 2013., Gardella, C‑233/12, EU:C:2013:449, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

25

Iz toga slijedi da se građanima Unije koji rade za njezine institucije i tijela u državi članici koja nije država njihova podrijetla, kao što je to slučaj s tužiteljima u glavnom postupku, ne mogu uskratiti socijalna prava i pogodnosti koje im pruža članak 45. UFEU‑a (vidjeti presude od 15. ožujka 1989., Echternach i Moritz, 389/87 i 390/87, EU:C:1989:130, t. 12., i od 16. veljače 2006., Rockler, C‑137/04, EU:C:2006:106, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

26

Kada je, kao drugo, riječ o tome predstavlja li nacionalni propis poput onog u glavnom postupku zapreku slobodnom kretanju radnika unutar Unije, treba podsjetiti da se članak 45. UFEU‑a protivi svakoj mjeri koja, iako primijenjena bez diskriminacije na temelju državljanstva, može otežati ili učiniti manje privlačnim uživanje temeljnih sloboda koje Ugovor o FEU‑u jamči građanima Unije (presude od 1. travnja 2008, Gouvernement de la Communauté française et gouvernement wallon, C‑212/06, EU:C:2008:178, t. 45.; od 10. ožujka 2011., Casteels, C‑379/09, EU:C:2011:131, t. 22., i od 5. veljače 2015., Komisija/Belgija, C‑317/14, EU:C:2015:63, t. 23.).

27

Iako doduše primarno pravo Unije ne može osiguraniku jamčiti da mu odlazak u drugu državu članicu neće utjecati na socijalnu sigurnost, osobito u pogledu davanja za slučaj bolesti i starosnih mirovina, s obzirom na to da takvo premještanje, vodeći osobito računa o postojećim razlikama između sustava i zakonodavstava država članica, može, ovisno o slučaju, za dotičnu osobu biti manje ili više povoljno ili nepovoljno u pogledu socijalne zaštite, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da u slučaju kada je primjena nekog nacionalnog propisa manje povoljna, taj je nacionalni propis u skladu s pravom Unije samo ako, među ostalim, ne stavlja dotičnog radnika u nepovoljniji položaj u odnosu na one koji sve svoje djelatnosti obavljaju u državi članici u kojoj se on primjenjuje i ako ne dovodi do toga da se socijalni doprinosi samo jednostavno uplate u izgubljene fondove (presude od 18. travnja 2013., Mulders, C‑548/11, EU:C:2013:249, t. 45., i od 21. siječnja 2016., Komisija/Cipar, C‑515/14, EU:C:2016:30, t. 40.).

28

Tako je Sud opetovano kvalificirao kao zapreke mjere koje su dovodile do toga da radnici zbog ostvarivanja prava na slobodno kretanje gube pogodnosti iz sustava socijalne sigurnosti koje im osigurava zakonodavstvo države članice, osobito kada te pogodnosti predstavljaju protučinidbu za uplaćene doprinose (vidjeti presude od 21. listopada 1975., Petroni, 24/75, EU:C:1975:129, t. 13.; od 1. travnja 2008., Gouvernement de la Communauté française et gouvernement wallon, C‑212/06, EU:C:2008:178, t. 46., i od 18. travnja 2013., Mulders, C‑548/11, EU:C:2013:249, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

29

U vezi s nacionalnim propisima o kojima je riječ u glavnom postupku, valja utvrditi da, u slučaju službenika upućenog na rad u instituciju ili tijelo Unije koji se u razdoblju svojeg upućivanja odlučio za nastavak osiguranja u nacionalnom mirovinskom sustavu, ti propisi mirovinu stečenu na osnovi tog osiguranja podvrgavaju pravilu o najvećem iznosu i pravilu o ograničavanju. Prema tim pravilima, iznos mirovine koju službenik prima na temelju nacionalnog mirovinskog sustava može nadomjestiti iznos stečen na temelju Unijina mirovinska sustava samo do visine nacionalne mirovine na koju bi taj službenik imao pravo da nije bilo upućivanja pa se nacionalna mirovina umanjuje razmjerno iznosu mirovine koja se isplaćuje iz Unijina sustava tako da akumulirani iznos dviju mirovina ne prelazi na taj način utvrđen najveći iznos.

30

Navedena pravila o najvećem iznosu i o ograničavanju imaju za učinak to da nacionalni službenik upućen na rad u instituciju ili tijelo Unije koji se u razdoblju upućivanja odluči za nastavak osiguranja u nacionalnom mirovinskom sustavu gubi sve ili dio povlastica koje proizlaze iz osiguranja u potonjem sustavu ako navrši deset godina staža u službi Unije, čime ostvaruje pravo na mirovinu na temelju njezina mirovinskog sustava. U takvim okolnostima službenik koji je nastavio osiguranje u nacionalnom mirovinskom sustavu uplaćuje doprinose u izgubljene fondove. Spomenutim se pravilima tako ometa ili čini manje privlačnim korištenje slobode službeniku zajamčene člankom 45. UFEU‑a.

31

Unatoč navodu francuske vlade da nastavak osiguranja u nacionalnom mirovinskom sustavu nije obveza nego jedna od mogućnosti iz propisa o kojima je riječ u glavnom postupku, valja utvrditi da zbog spomenute okolnosti ti propisi ne gube svojstvo zapreke slobodnom kretanju radnika.

32

Naime, dobrovoljnost odluke o nastavku osiguranja u nacionalnom mirovinskom sustavu uopće ne utječe na činjenicu da pravila o najvećem iznosu i o ograničavanju koja se primjenjuju u slučaju donošenja takve odluke imaju za učinak da službenik koji ju je donio uplaćuje doprinose u izgubljene fondove ako navrši deset godina staža u službi Unije, čime ostvaruje pravo na mirovinu na temelju njezina mirovinskog sustava. Kada nacionalni mirovinski sustav dopusti upućenim službenicima nastavak osiguranja, tu mogućnost treba osmisliti na način da nema opisani učinak jer se u protivnom stvara zapreka slobodnom kretanju radnika.

33

Činjenicu da nacionalni propisi o kojima je riječ u glavnom postupku čine zapreku slobodnom kretanju radnika ne dovode u pitanje ni argumenti francuske vlade prema kojima spomenuti propisi stavljaju u nepovoljniji položaj upućene službenike u odnosu na one koji čitavu svoju karijeru provedu u državi članici podrijetla.

34

Naime, takvi propisi stavljaju u nepovoljniji položaj upućenog službenika koji je istodobno osiguran i u Unijinu i u nacionalnom mirovinskom sustavu u odnosu na službenika koji je ostao u državi članici podrijetla i koji je osiguran samo u potonjem sustavu jer samo prvonavedeni, unatoč istodobnom uplaćivanju doprinosa u oba sustava, gubi sve povlastice ili dio povlastica koje proizlaze iz osiguranja u nacionalnom mirovinskom ako ostvari pravo na mirovinu na temelju Unijina mirovinskog sustava.

35

Kada je, kao treće i posljednje, riječ o postojanju mogućeg opravdanja, valja zapaziti da sud koji je uputio zahtjev ne iznosi nijedan razlog kojim bi se mogla opravdati zapreka slobodnom kretanju radnika koju čine propisi poput onih u glavnom postupku. Jednako tako, francuska vlada u očitovanjima podnesenima Sudu nije istaknula ništa što bi moglo opravdati takve propise.

36

U tim okolnostima treba zaključiti da propisi poput onih u glavnom postupku čine neopravdanu zapreku slobodnom kretanju radnika zajamčenom u članku 45. UFEU‑a.

37

Stoga nije potrebno izjašnjavati se o tumačenju članka 48. UFEU‑a i članka 4. stavka 3. UEU‑a.

38

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 45. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onog u glavnom postupku koji ima za učinak to da nacionalni službenik upućen na rad u instituciju ili tijelo Unije koji se u razdoblju upućivanja odluči za nastavak osiguranja u nacionalnom mirovinskom sustavu gubi sve povlastice ili dio povlastica koje proizlaze iz osiguranja u potonjem sustavu ako navrši deset godina staža u službi Unije, čime ostvaruje pravo na mirovinu na temelju njezina mirovinskog sustava.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 45. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onog u glavnom postupku koji ima za učinak to da nacionalni službenik upućen na rad u instituciju ili tijelo Unije koji se u razdoblju upućivanja odluči za nastavak osiguranja u nacionalnom mirovinskom sustavu gubi sve povlastice ili dio povlastica koje proizlaze iz osiguranja u potonjem sustavu ako navrši deset godina staža u službi Unije, čime ostvaruje pravo na mirovinu na temelju njezina mirovinskog sustava.