Predmet C‑428/15

Child and Family Agency (CAFA)

protiv

J. D.

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Supreme Court (Irska))

„Zahtjev za prethodnu odluku — Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću — Uredba (EZ) br. 2201/2003 — Članak 15. — Upućivanje predmeta sudu druge države članice — Područje primjene — Uvjeti primjene — Sud koji je primjereniji — Najbolji interes djeteta“

Sažetak – Presuda Općeg suda (treće vijeće) od 27. listopada 2016.

  1. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću – Uredba br. 2201/2003 – Nadležnost u području roditeljske odgovornosti – Prijenos nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje – Područje primjene – Tužba u području zaštite djece koju je nadležno tijelo države članice podnijelo na temelju javnog prava i čiji je cilj usvajanje mjera koje se odnose na roditeljsku odgovornost – Izjava o nadležnosti sudova te države članice koja zahtijeva, nadalje, da tijelo te druge države članice pokrene postupak odvojen od onoga pokrenutog u prvoj državi članici – Uključenost

    (Uredba Vijeća br. 2201/2003, čl. 1. st. 1. i 2., te čl. 11. st. 8. i 15.)

  2. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću – Uredba br. 2201/2003 – Nadležnost u području roditeljske odgovornosti – Obveza uzimanja u obzir najboljeg interesa djeteta – Doseg

    (Uredba Vijeća br. 2201/2003, uvodne izjave 12. i 33. i čl. 15.)

  3. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću – Uredba br. 2201/2003 – Nadležnost u području roditeljske odgovornosti – Prijenos nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje – Obveza uskog tumačenja

    (Uredba Vijeća br. 2201/2003, čl. 8. st. 1. i čl. 15. st. 1.)

  4. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću – Uredba br. 2201/2003 – Nadležnost u području roditeljske odgovornosti – Prijenos nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje – Pojmovi „primjerenijeg” suda i „najboljeg interesa djeteta” – Kriteriji za ocjenu

    (Uredba Uredba Vijeća br. 2201/2003, čl. 8. st. 11. i 1., i čl. 15. st. 1. i 3.)

  5. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću – Uredba br. 2201/2003 – Nadležnost u području roditeljske odgovornosti – Prijenos nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje – Uvjeti provedbe – Zabrana da nadležni sud uzima u obzir utjecaj takvog prijenosa nadležnosti na pravo na slobodno kretanje odnosnih osoba, koje nisu dijete o kojem je riječ, ili razlog zbog kojeg je majka djeteta iskoristila to pravo

    (Uredba Vijeća br. 2201/2003, čl. 15. st. 1.)

  1.  Članak 15. Uredbe Vijeća br. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba br. 1347/2000 treba tumačiti na način da se primjenjuje u slučaju tužbe u području zaštite djece, koju je nadležno tijelo države članice podnijelo na temelju javnog prava, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, i čiji je cilj usvajanje mjera koje se odnose na roditeljsku odgovornost, ako izjava o nadležnosti suda druge države članice zahtijeva, nadalje, da tijelo te druge države članice pokrene postupak odvojen od onoga pokrenutog u prvoj državi članici, na temelju svog unutarnjeg prava i s obzirom na možebitno različite činjenične okolnosti.

    Naime, članak 15. Uredbe br. 2201/2003 nalazi se u odjeljku 2. poglavlja II. tog propisa, kojim se utvrđuje skup pravila o nadležnosti u predmetima iz područja roditeljske odgovornosti. Uzimajući u obzir strukturu navedenog odjeljka 2. poglavlja II. i mjesta koje u njemu zauzima članak 15., valja smatrati da je materijalno područje primjene tog članka jednako onome skupa pravila o nadležnosti predviđenih tim odjeljkom, a osobito članka 8. navedene uredbe. S tim u svezi, iz teksta članka 1. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 2201/2003 proizlazi da se ta pravila o nadležnosti primjenjuju u „građanskim stvarima” koje se odnose na dodjelu, izvršavanje, prijenos, ograničenje ili oduzimanje roditeljske odgovornosti, kako je potonja definirana u članku 2. točki 7. navedene uredbe. Međutim, pravila o nadležnosti predviđena Uredbom br. 2201/2003 u području roditeljske odgovornosti treba tumačiti, s obzirom na uvodnu izjavu 5. te uredbe, na način da se primjenjuju u predmetima iz područja roditeljske odgovornosti čiji je cilj usvajanje mjera za zaštitu djece, uključujući slučaj kada se na temelju unutarnjeg prava države članice smatra da ta pravila potpadaju u javno pravo.

    Osim toga, budući da se nacionalno postupovno pravilo da izjava o nadležnosti suda druge države članice zahtijeva, nadalje, da tijelo te države pokrene postupak različit od onoga pokrenutog u prvoj državi članici, može primjenjivati tek nakon odluke kojom je redovno nadležni sud te prve države članice zatražio prenošenje nadležnosti za rješavanje predmeta na sud druge države članice, u skladu sa stavkom 1. članka 15. Uredbe br. 2201/2003 i odluke kojom se taj drugi sud proglasio nadležnim na temelju stavka 5. tog članka, ono se ne može smatrati preprekom za donošenje takvih odluka.

    (t. 29.‑32., 36., 38. i t. 1. izreke)

  2.  Iz uvodne izjave 12. Uredbe br. 2201/2000 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba br. 1347/2000, proizlazi da su pravila o nadležnosti utvrđena tom Uredbom u području roditeljske odgovornosti oblikovana uzimajući u obzir najbolji interes djeteta. Uvjet da prijenos nadležnosti za rješavanje predmeta na sud druge države članice mora biti u najboljem interesu djeteta predstavlja izraz vodećeg načela koje je zakonodavac slijedio prilikom stvaranja te uredbe, s jedne strane, i koje mora odrediti način njezine primjene u predmetima koji se odnose na roditeljsku odgovornost, s druge strane. Uzimanjem u obzir najboljeg interesa djeteta, u okviru Uredbe br. 2201/2003, želi se, kao što proizlazi iz uvodne izjave 33. te uredbe, osigurati poštovanje temeljnih prava djeteta.

    (t. 42. do ‑44.)

  3.  Pravilo o prijenosu nadležnosti na sud druge države članice, predviđeno u članku 15. stavku 1. Uredbe br. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba br. 1347/2000, predstavlja posebno pravilo o nadležnosti kojim se odstupa od općeg pravila o nadležnosti iz članka 8. stavka 1. navedene uredbe te ga se zato mora tumačiti strogo. U tom kontekstu, članak 15. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da sud države članice koji je redovno nadležan za rješavanje određenog predmeta mora, kako bi mogao zatražiti prijenos nadležnosti na sud druge države članice, moći oboriti čvrstu presumpciju u prilog zadržavanja vlastite nadležnosti koja proizlazi iz te uredbe.

    (t. 48. do 49.)

  4.  Članak 15. Uredbe Vijeća br. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba br. 1347/2000 treba tumačiti na način da, s jedne strane, kako bi mogao ocijeniti da je sud druge države članice, s kojom je dijete posebno povezano, primjereniji za rješavanje, nadležni sud države članice mora osigurati da prijenos nadležnosti za rješavanje predmeta na takav sud donosi stvarnu i konkretnu dodanu vrijednost za rješavanje predmeta, uzimajući u obzir postupovna pravila koja se primjenjuju u toj drugoj državi članici i, s druge strane, kako bi mogao ocijeniti da je takav prijenos nadležnosti u najboljem interesu djeteta, nadležni sud države članice mora posebice osigurati da taj prijenos neće imati štetan utjecaj na položaj djeteta.

    Naime, na temelju članka 15. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, prijenos nadležnosti u predmetu koji se odnosi na roditeljsku odgovornost, od strane suda države članice, može izvršiti samo na sud druge države članice s kojom je dijete o kojem je riječ „posebno povezano”. Kako bi se utvrdilo postojanje takve povezanosti u određenom predmetu, valja se pozvati na elemente navedene taksativno u članku 15. stavku 3. točkama (a) do (e) navedene uredbe. Ti elementi potvrđuju – ako ne izričito, onda barem u biti – blisku povezanost djeteta o kojem je riječ u predmetu s državom različitom od one čiji je sud nadležan za postupanje u predmetu na temelju članka 8. stavka 1. te uredbe. Međutim, postojanje „posebne povezanosti”, relevantne u okolnostima slučaja, djeteta i druge države članice ne povlači, kao takvo, nužno za sobom pitanje je li sud te druge države članice „primjereniji za rješavanje predmeta”, u smislu te odredbe, od nadležnog suda ni pitanje, ako je tome tako, je li prijenos nadležnosti na potonji sud u najboljem interesu djeteta.

    Glede pitanja postoji li u drugoj državi članici s kojom je dijete posebno povezano sud koji je primjereniji za rješavanje predmeta, nadležni sud može uzeti u obzir, među ostalim elementima, postupovna pravila druge države članice, poput onih koja se primjenjuju na prikupljanje dokaza potrebnih za rješavanje predmeta. S druge strane, nadležni sud ne smije pri takvoj ocjeni uzeti u obzir materijalno pravo te druge države članice koje bi sud te potonje mogao primijeniti ako bi na njega bila prenesena nadležnost za rješavanje predmeta.

    Nadalje, glede zahtjeva da prijenos nadležnosti mora biti u najboljem interesu djeteta, nadležni sud mora ocijeniti mogući negativan utjecaj takvog prijenosa nadležnosti na emocionalne, obiteljske i društvene odnose djeteta o kojem je riječ u predmetu ili na njegov materijalni položaj.

    (t. 50.‑52., ‑59., 61. i t. 2. izreke)

  5.  Članak 15. Uredbe Vijeća br. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba br. 1347/2000 treba tumačiti na način da nadležni sud države članice ne mora prilikom primjene te odredbe u predmetu koji se odnosi na roditeljsku odgovornost uzeti u obzir utjecaj mogućeg prijenosa nadležnosti za rješavanje tog predmeta na sud druge države članice na pravo na slobodno kretanje odnosnih osoba, koje nisu dijete o kojemu je riječ, ili razlog zbog kojeg je majka tog djeteta iskoristila to pravo prije pokretanja postupka pred tim sudom, osim ako takva razmatranja mogu imati štetne posljedice na položaj tog djeteta.

    (t. 67. i t. 3. izreke)