—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. De Socio, avvocato dello Stato,

—

za Europsku komisiju, C. Cattabriga i A. Szmytkowska, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 119. UEZ‑a (koji je postao članak 141. UEZ‑a), članka 120. UEZ‑a (koji je postao članak 142. UEZ‑a), članka 23. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, članka 11. Direktive Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje (deseta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ) (SL L 1992., str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 73.) kao i članaka 2., 14. i 15. Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (SL 2006., L 204, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između Marije Cristine Elisabette Ornano i Ministera della Giustizia, Direzione Generale dei Magistrati del Ministero (Ministarstvo pravosuđa, Opća uprava za pravosudne dužnosnike ministarstva, Italija, u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravosuđa), u vezi s odbijanjem da se redovnoj pravosudnoj dužnosnici u odnosu na razdoblja obveznog rodiljnog dopusta korištenog prije 1. siječnja 2005. prizna pravo na naknadu za troškove koje redovni pravosudni dužnosnici snose pri obavljanju svoje profesionalne djelatnosti.

3

Članak 1. Direktive Vijeća 75/117/EEZ od 10. veljače 1975. o usklađivanju zakonodavstava država članica o primjeni načela jednakih plaća za muškarce i žene (SL 1975., L 45, str. 19.) [neslužbeni prijevod] glasi:

„Načelo jednakih plaća za muškarce i žene iz članka 119. UEEZ‑a, koje se u daljnjem tekstu naziva ‚načelo jednakih plaća’, podrazumijeva uklanjanje svake diskriminacije na temelju spola s obzirom na sve aspekte i uvjete nagrađivanja za isti rad odnosno rad kojemu je pripisana jednaka vrijednost.

Osobito, ako se za određivanje plaće koristi sustav klasifikacije radnih mjesta, on se mora temeljiti na istim kriterijima za muškarce i žene i biti određen tako da isključuje svaku diskriminaciju na temelju spola.” [neslužbeni prijevod]

4

Ta direktiva stavljena je izvan snage Direktivom 2006/54 s učinkom od 15. kolovoza 2009. Međutim, činjenice u glavnom postupku dogodile su se prije stavljanja Direktive 75/117 izvan snage.

5

Sukladno odredbama druge i treće uvodne izjave Direktive Vijeća 76/207/EEZ od 9. veljače 1976. o provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pogledu pristupa zapošljavanju, strukovnom osposobljavanju i napredovanju te uvjeta rada (SL 1976., L 39, str. 40.) [neslužbeni prijevod]:

„budući da je, s obzirom na plaću, Vijeće 10. veljače 1975. godine donijelo Direktivu [75/117];

budući da je vidljivo da je nužno djelovanje Zajednice kako bi bilo ostvareno načelo jednakog postupanja prema muškarcima i ženama s obzirom na pristup zapošljavanju, strukovnom osposobljavanju i napredovanju i s obzirom na uvjete rada; budući da je ravnopravnost radnika i radnica jedan od ciljeva Zajednice, pa se usklađivanje životnih i radnih uvjeta te njihovo trajno poboljšavanje mora, među ostalim, nastaviti; budući da Ugovor u tu svrhu nije predvidio za to potrebne posebne ovlasti.” [neslužbeni prijevod]

6

Direktiva 76/207 stavljena je izvan snage Direktivom 2006/54 s učinkom od 15. kolovoza 2009. Međutim, činjenice u glavnom postupku dogodile su se prije stavljanja Direktive 76/207 izvan snage.

7

Sukladno uvodnim izjavama 9. i 16. do 18. Direktive 92/85:

„budući da zaštita sigurnosti i zdravlja trudnih radnica, radnica koje su nedavno rodile ili radnica koje doje ne smije stavljati žene na tržištu rada u nepovoljan položaj niti djelovati nauštrb direktiva o ravnopravnom položaju muškaraca i žena;

[...]

budući da mjere koje se u organizaciji rada poduzimaju za zaštitu zdravlja trudnih radnica, radnica koje su nedavno rodile ili radnica koje doje ne bi ispunjavale svoju svrhu kada im ne bi bila zajamčena prava vezana za ugovor o radu, uključujući redovnu isplatu plaća [naknadu plaća] i/ili prava na odgovarajući doplatak [odgovarajuće davanje];

budući da ni odredbe vezane za rodiljni dopust ne bi ispunjavale svoju svrhu kada ne bi bila zajamčena prava vezana za ugovor o radu [i redovna naknada plaća] i/ili prava na odgovarajući doplatak [odgovarajuće davanje].”

budući da pojam odgovarajući doplatci [odgovarajuće davanje] u slučaju rodiljnog dopusta treba smatrati tehničkom referentnom točkom za utvrđivanje minimalne razine zaštite i ni u kojem slučaju se ne smije tumačiti kao da se njime poistovjećuju trudnoća i bolest.”

8

Članak 2. te direktive, naslovljen „Definicije”, glasi:

„Za potrebe ove Direktive:

9

Članak 8. te direktive, naslovljen „Rodiljni dopust”, predviđa:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi radnicama u smislu članka 2. osigurale pravo na neprekidan rodiljni dopust od najmanje 14 tjedana raspoređenih prije i/ili nakon poroda, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom.

2.   Rodiljni dopust zajamčen stavkom 1. mora uključivati obvezni rodiljni dopust od najmanje dva tjedna raspoređena prije i/ili nakon poroda, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom.”

10

Članak 11. točke 1. do 3. te direktive, naslovljen „Prava iz ugovora o radu”, propisuje:

„Kako bi se radnicama u smislu članka 2. zajamčilo korištenje prava na sigurnost i zaštitu zdravlja koja im se priznaju ovim člankom, propisuje se da:

11

Članak 3. stavak 1. legge n. 27, provvidenze per il personale di magistratura (Zakon br. 27 o davanjima u korist pravosudnog osoblja) od 19. veljače 1981. (GURI br. 52 od 21. veljače 1981., u daljnjem tekstu: Zakon br. 27/81) propisuje isplatu posebne pravosudne naknade u korist talijanskih redovnih pravosudnih dužnosnika za troškove koje snose pri obavljanju svoje profesionalne djelatnosti (u daljnjem tekstu: posebna pravosudna naknada).

12

Do 31. prosinca 2004. redovne pravosudne dužnosnice na obveznom rodiljnom dopustu nisu imale pravo na tu naknadu. U tom pogledu, članak 3. stavak 1. Zakona br. 27/81 (u daljnjem tekstu: izvorna verzija članka 3. stavka 1. Zakona br. 27/81) glasio je:

„Do donošenja novog sustava u vezi s plaćom osoblja predviđenom u Zakonu br. 97 od 2. travnja 1979., u korist redovnih pravosudnih dužnosnika za troškove koje snose pri obavljanju svoje djelatnosti od 1. srpnja 1980. utvrđuje se posebna naknada na temelju koje ne nastaje pravo na mirovinu u iznosu od 4400000 lira godišnje, koja se isplaćuje mjesečno, osim u razdoblju izvanrednog dopusta, posebnog dopusta zbog bilo kojeg razloga, obveznog ili fakultativnog dopusta predviđenih člancima 4. i 7. Zakona br. 1204 od 30. prosinca 1971. i prekida službe zbog bilo kojeg razloga.”

13

Ta je odredba izmijenjena člankom 1. stavkom 325. legge n. 311, Disposizioni per la formazione del bilancio annuale e pluriennale dello Stato (legge finanziaria 2005.) (Zakon br. 311 o odredbama za pripremu godišnjeg i višegodišnjeg državnog proračuna (Zakon o financijama za 2005.)) od 30. prosinca 2004. (redovni dodatak GURI‑ju br. 306 od 31. prosinca 2004.), kojim je pravo redovnih pravosudnih dužnosnika na posebnu pravosudnu naknadu prošireno na slučajeve obveznog rodiljnog dopusta (u daljnjem tekstu: izmijenjena verzija članka 3. stavka 1. Zakona br. 27/81). Potonja verzija stupila je na snagu 1. siječnja 2005.

14

M. C. E. Ornano, sutkinja na Tribunale di Cagliari (Sud u Cagliariju, Italija) zatražila je 23. veljače 2007. od Ministarstva pravosuđa isplatu posebne pravosudne naknade za dva razdoblja obveznog rodiljnog dopusta koja je koristila tijekom 1997./1998. i 2000./2001.

15

Odlukom od 30. ožujka 2007. Ministarstvo pravosuđa odbilo je njezin zahtjev, s obrazloženjem da ta dva razdoblja rodiljnog dopusta prethode datumu stupanja na snagu izmijenjene verzije članka 3. stavka 1. Zakona br. 27/81, odnosno 1. siječnja 2005., te da ta izmjena nije retroaktivnog karaktera.

16

M. C. E. Ornano osporavala je tu odluku podnošenjem 30. srpnja 2007. izvanrednog pravnog lijeka Presidente della Repubblica (predsjednik Republike, Italija). Sud nadležan za odlučivanje o tom pravnom lijeku je Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija).

17

U okviru tog pravnog lijeka M. C. E. Ornano tvrdila je da se izmijenjena verzija članka 3. stavka 1. Zakona br. 27/81 primjenjuje na situacije nastale prije stupanja na snagu te odredbe za koje još nije nastupila zastara, kao što je to u ovom slučaju.

18

Ministarstvo pravosuđa isključilo je 9. listopada 2007. retroaktivnu primjenu izmijenjene verzije članka 3. stavka 1. Zakona br. 27/81. Ono je navelo da je Consiglio di Stato (Državno vijeće) postavio pitanje o ustavnosti te izmijenjene verzije i da je Corte costituzionale (Ustavni sud, Italija) u više navrata, a osobito u rješenju od 13. travnja 2007., smatrao da ta odredba nije u suprotnosti s talijanskim ustavom.

19

Dopisom od 13. travnja 2015. Ministarstvo pravosuđa poslalo je Consigliu di Stato (Državno vijeće) rješenje Cortea costituzionale (Ustavni sud) od 14. svibnja 2008. u kojem je taj sud utvrdio da je pitanje sukladnosti izvorne verzije članka 3. stavka 1. Zakona br. 27/81 s talijanskim ustavom očito neosnovano jer je njime isključeno pravo na posebnu pravosudnu naknadu tijekom obveznog rodiljnog dopusta. U tom smislu, potonji je sud presudio da se izmijenjena verzija članka 3. stavka 1. Zakona br. 27/81 ne može primjenjivati na razdoblja koja prethode stupanju na snagu te verzije.

20

Prema mišljenju Consiglia di Stato (Državno vijeće), postavlja se pitanje je li izvorna verzija članka 3. stavka 1. Zakona br. 27/81 – u svojim različitim odredbama namijenjenima zaštiti majčinstva i osiguranju nepostojanja diskriminacije između spolova, osobito u pogledu plaće radnika – u skladu s pravom Unije.

21

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ističe da je cilj sudske prakse Suda zajamčiti da se u okviru radnog odnosa radnice o kojima je riječ zbog majčinstva ne nađu u nepovoljnijem položaju od svojih muških kolega.

22

Dodaje da, kada je posebno riječ o naknadi plaće, radnica koja se nalazi na rodiljnom dopustu, također prema sudskoj praksi Suda, iako ne može zahtijevati isplatu cjelokupne plaće, mora zadržati ne samo pravo na svoju osnovnu plaću nego i pravo na dodatke koji su povezani s njezinim profesionalnim statusom.

23

Međutim, u ovom je slučaju talijanski zakonodavac prešutno priznao posebnu pravosudnu naknadu „bezuvjetnim elementom” plaće redovnih pravosudnih dužnosnika, a u svakom je slučaju priznao da ne ovisi o odlasku na obvezni dopust, kako to proizlazi iz Zakona br. 311 od 30. prosinca 2004. o odredbama za pripremu godišnjeg i višegodišnjeg državnog proračuna (Zakon o financijama za 2005.), kojim je priznato pravo na tu naknadu za razdoblja u službi provedena na obveznom rodiljnom dopustu.

24

U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se članku 11. stavku 1. točki 1., točki 2. podtočki (b), točki 3. i posljednjoj i pretposljednjoj uvodnoj izjavi Direktive 92/85 kao i članku 119. UEZ‑a (koji je postao članak 141. UEZ‑a), članku 120. UEZ‑a (koji je postao članak 142. UEZ‑a), u kojem je određeno da ‚[d]ržave članice nastoje održati postojeću jednakost između sustava plaćenih neradnih dana’, članku 2. stavku 2. točki (c) u vezi s člankom 14. stavkom 1. točkom (c) Direktive 2006/54, članku 15. i uvodnim izjavama 23. i 24. Direktive 2006/54 i, konačno, članku 23. Povelje o temeljnim pravima nacionalni pravni propis koji na temelju izvorne verzije članka 3. stavka 1. Zakona br. 27/81 ne dopušta dodjelu u njemu predviđene naknade za razdoblja obveznog rodiljinog dopusta koja su prethodila 1. siječnja 2005.?”

25

Odlukom predsjednika Suda od 12. kolovoza 2015. odbijen je zahtjev suda koji je uputio zahtjev da ovaj zahtjev za prethodnu odluku bude riješen u ubrzanom postupku iz članka 23.a Statuta Suda Europske unije i članka 105. Poslovnika Suda.

26

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, prema kojem je u slučaju razdoblja obveznog rodiljnog dopusta koje prethodi 1. siječnja 2005. redovna pravosudna dužnosnica isključena iz prava na naknadu za troškove koje redovni pravosudni dužnosnici snose pri obavljanju svoje profesionalne djelatnosti.

27

Najprije valja istaknuti da su se činjenice u glavnom postupku dogodile 1997./1998. i 2000./2001. godine, tijekom kojih je M. C. E. Ornano koristila obvezne rodiljne dopuste, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje. U tim okolnostima pitanje koje je postavljeno valja ispitati u odnosu na odredbe prava Unije koje su bile na snazi u tim razdobljima, i to osobito odredbe Direktive 92/85, članka 119. UEZ‑a (koji je postao članak 141. UEZ‑a) i Direktive 75/117.

28

U ovom slučaju, budući da je M. C. E. Ornano koristila dva obvezna rodiljna dopusta, valja tumačiti članak 11. točku 2. podtočku (b) kao i članak 11. točku 3. Direktive 92/85, koji se odnose na rodiljni dopust, pri čemu se nije potrebno osvrnuti na točku 1. tog istog članka 11., koju sud koji je uputio zahtjev također spominje. Naime, potonja točka, koja se odnosi na članke 5. do 7. te direktive, tiče se trudnih radnica i radnica koje doje, dakle situacija koje se razlikuju od one u glavnom postupku.

29

U tom pogledu članak 11. točka 2. podtočka (b) navedene direktive propisuje da u slučaju rodiljnog dopusta radnicama mora biti osigurana redovna isplata naknade plaće i/ili pravo na odgovarajuće davanje. U članku 11. točki 3. te direktive navedeno je da se davanje iz navedene točke 2. podtočke (b) smatra odgovarajućim ako jamči dohodak najmanje jednak onomu koji bi dotična radnica dobivala u slučaju prekida radne aktivnosti zbog zdravstvenih razloga, podložno eventualnoj gornjoj granici utvrđenoj nacionalnim zakonodavstvom.

30

Pojam „naknade plaće” iz članka 11. Direktive 92/85 obuhvaća, poput definicije navedene u članku 119. UEZ‑a (koji je postao članak 141. UEZ‑a), primanja koja poslodavac radnici isplaćuje neposredno ili posredno tijekom rodiljnog dopusta u vezi s njezinim zaposlenjem. S druge strane, pojam „davanje”, koji se također spominje u navedenom članku 11., podrazumijeva svaki dohodak radnice tijekom rodiljnog dopusta koji joj ne isplaćuje njezin poslodavac na temelju radnog odnosa (vidjeti u tom smislu presude od 27. listopada 1998., Boyle i dr., C‑411/96, EU:C:1998:506, t. 31. kao i od 1. srpnja 2010., Parviainen,C‑471/08, EU:C:2010:391, t. 35.).

31

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, radnice se, međutim, ne mogu s uspjehom pozivati na pravo iz odredbi članka 11. točaka 2. i 3. Direktive 92/85 kako bi tijekom rodiljnog dopusta zahtijevale održavanje pune plaće, kao da stvarno obavljaju posao na svojem radnom mjestu, kao i drugi radnici (vidjeti u tom smislu presude od 13. veljače 1996., Gillespie i dr., C‑342/93, EU:C:1996:46, t. 20.; od 30. ožujka 2004., Alabaster,C‑147/02, EU:C:2004:192, t. 46. kao i od 1. srpnja 2010., Gassmayr, C‑194/08, EU:C:2010:386, t. 82.).

32

Stoga valja razlikovati pojam „naknada plaće” iz članka 11. točaka 2. i 3. Direktive 92/85 od pojma „puna plaća”, koja se isplaćuje kad radnica stvarno obavlja posao na svojem radnom mjestu i koja u ovom slučaju podrazumijeva posebnu pravosudnu naknadu, a koja se odnosi na troškove što ih redovni pravosudni dužnosnici snose pri obavljanju svoje profesionalne djelatnosti.

33

U tom smislu, kao što to proizlazi iz Direktive 92/85 i sudske prakse Suda, zakonodavac Unije želio je jamčiti da radnica tijekom rodiljnog dopusta ostvaruje dohodak u iznosu koji je barem jednak davanju predviđenom nacionalnim zakonodavstvom iz područja socijalne sigurnosti u slučaju prekida radne aktivnosti iz zdravstvenih razloga (vidjeti u tom smislu presude od 27. listopada 1998., Boyle i dr., C‑411/96, EU:C:1998:506, t. 32.; od 1. srpnja 2010., Gassmayr,C‑194/08, EU:C:2010:386, t. 83. kao i od 13. veljače 2014., TSN i YTN, C‑512/11 i C‑513/11, EU:C:2014:73, t. 36.).

34

Stoga, kad je radnica odsutna s posla jer koristi pravo na rodiljni dopust, minimalna zaštita propisana člankom 11. točkama 2. i 3. navedene direktive ne podrazumijeva održavanje pune plaće zainteresirane osobe (presuda od 1. srpnja 2010., Gassmayr, C‑194/08, EU:C:2010:386, t. 86.).

35

Međutim, Direktiva 92/85, koja sadržava minimalne zahtjeve, ne isključuje mogućnost da države članice zajamče veću zaštitu navedenim radnicama održavajući ili uspostavljajući mjere zaštite koje su za njih povoljnije, pod uvjetom da te mjere budu u skladu s odredbama prava Unije. Nijedna odredba te direktive stoga ne sprečava države članice ili, kad je to prikladno, socijalne partnere da predvide održavanje svih elemenata naknade plaće na koje je trudna radnica imala pravo prije trudnoće i rodiljnog dopusta (presude od 1. srpnja 2010., Gassmayr, C‑194/08, EU:C:2010:386, t. 88. kao i od 13. veljače 2014., TSN i YTN, C‑512/11 i C‑513/11, EU:C:2014:73, t. 37.).

36

Slijedom toga, iz članka 11. točke 2. podtočke (b) i članka 11. točke 3. Direktive 92/85 proizlazi da, u slučaju kad predmetna država članica nije predvidjela održavanje svih elemenata plaće na koje je redovna pravosudna dužnosnica imala pravo prije rodiljnog dopusta, poslodavac toj radnici, u slučaju razdoblja obveznog rodiljnog dopusta koje prethodi 1. siječnja 2005., nije dužan isplatiti naknadu za troškove koje redovni pravosudni dužnosnici snose pri obavljanju svoje profesionalne djelatnosti, pod uvjetom da je navedena radnica u tom razdoblju ostvarivala dohodak u iznosu koji je barem jednak davanju predviđenom nacionalnim zakonodavstvom iz područja socijalne sigurnosti koje bi primila u slučaju prekida profesionalnih djelatnosti iz zdravstvenih razloga, što je dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

37

Ponajprije valja istaknuti da je u vrijeme razdoblja rodiljnih dopusta M. C. E. Ornano na snazi bio članak 119. UEZ‑a, koji je od 1. svibnja 1999. postao članak 141. UEZ‑a.

38

Kao što je to navedeno u točki 30. ove presude, budući da se temelje na radnom odnosu, primanja koja radnica tijekom rodiljnog dopusta prima od poslodavca, na temelju zakonskih odredbi ili ugovora o radu, predstavljaju plaću u smislu članka 119. UEZ‑a (koji je postao članak 141. UEZ‑a) i članka 1. Direktive 75/117 (presude od 13. veljače 1996., Gillespie i dr., C‑342/93, EU:C:1996:46, t. 14. kao i od 27. listopada 1998., Boyle i dr., C‑411/96, EU:C:1998:506, t. 38.).

39

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, primjena različitih pravila na usporedive situacije ili primjena istog pravila na različite situacije predstavlja diskriminaciju (presude od 13. veljače 1996., Gillespie i dr., C‑342/93, EU:C:1996:46, t. 16. i navedena sudska praksa). Međutim, žene koje koriste rodiljni dopust predviđen nacionalnim zakonodavstvom nalaze se u specifičnoj situaciji koja zahtijeva dodjelu posebne zaštite, no koja se ne može izjednačiti sa situacijom muškarca ili žene koji stvarno obavljaju posao na svojem radnom mjestu (presuda od 13. veljače 1996., Gillespie i dr., C‑342/93, EU:C:1996:46, t. 17.).

40

Stoga načelo jednakih plaća muškaraca i žena, utvrđeno člankom 119. UEZ‑a (koji je postao članak 141. UEZ‑a) i pojašnjeno Direktivom 75/117, ne propisuje obvezu održavanja naknade pune plaće radnica tijekom njihova rodiljnog dopusta niti utvrđuje posebne kriterije za određivanje iznosa davanja koja im se isplaćuju u tom razdoblju, pod uvjetom da ne bude određen u tako niskom iznosu da dovede u opasnost svrhu rodiljnog dopusta. Međutim, budući da se izračun tih davanja temelji na plaći koju je radnica primala prije početka rodiljnog dopusta, njihov iznos morat će obuhvatiti, od trenutka od kojeg proizvode učinak, povećanja plaće do kojih je došlo između početka razdoblja na koje se odnosi referentna plaća i završetka rodiljnog dopusta (presuda od 13. veljače 1996., Gillespie i dr., C‑342/93, EU:C:1996:46, t. 25.).

41

Iz te sudske prakse proizlazi da sama činjenica da redovna pravosudna dužnosnica nema pravo na posebnu pravosudnu naknadu tijekom obveznog rodiljnog dopusta, za razliku od njezinih muških kolega koji rade, ne predstavlja diskriminaciju na temelju spola u smislu članka 119. UEZ‑a (koji je postao članak 141. UEZ‑a) i članka 1. Direktive 75/117.

42

Valja dodati, imajući u vidu sudsku praksu iz točke 40. ove presude, da – u slučaju kad je predmetna radnica ostvarivala dohodak u iznosu koji je barem jednak davanju predviđenom zakonodavstvom predmetne države članice iz područja socijalne sigurnosti koje bi primila u slučaju prekida radne aktivnosti iz zdravstvenih razloga, u smislu članka 11. točke 2. podtočke (b) kao i članka 11. točke 3. Direktive 92/85, što je dužan provjeriti nacionalni sud – za taj dohodak ne treba smatrati da je određen u tako niskom iznosu da dovodi u opasnost svrhu rodiljnog dopusta.

43

Nadalje, budući da primanja, kao što je to navedeno u točki 38. ove presude, koja radnica prima od poslodavca tijekom rodiljnog dopusta predstavljaju plaću u smislu članka 119. UEZ‑a (koji je postao članak 141. UEZ‑a) i članka 1. Direktive 75/117, ta plaća ne može ulaziti u područje primjene Direktive 76/207. Naime, iz uvodne izjave 2. potonje direktive proizlazi da se ona ne odnosi na plaću (vidjeti u tom smislu presude od 13. veljače 1996., Gillespie i dr., C‑342/93, EU:C:1996:46, t. 24. kao i od 27. listopada 1998., Boyle i dr., C‑411/96, EU:C:1998:506, t. 38.). U tim okolnostima nije potrebno ispitati ovaj predmet u odnosu na Direktivu 76/207.

44

Imajući u vidu prethodna razmatranja, na upućeno pitanje valja odgovoriti da članak 119. UEZ‑a (koji je postao članak 141. UEZ‑a), članak 1. Direktive 75/117, članak 11. točku 2. podtočku (b) Direktive 92/85 kao i članak 11. točku 3. potonje direktive treba tumačiti na način da im se, u slučaju kad predmetna država članica nije predvidjela održavanje svih elemenata plaće na koje je redovna pravosudna dužnosnica imala pravo prije rodiljnog dopusta, ne protivi nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, prema kojem redovna pravosudna dužnosnica, u slučaju razdoblja obveznog rodiljnog dopusta koje prethodi 1. siječnja 2005., nema pravo na naknadu za troškove koje redovni pravosudni dužnosnici snose pri obavljanju svoje profesionalne djelatnosti, pod uvjetom da je ta radnica u tom razdoblju ostvarivala dohodak u iznosu koji je barem jednak davanju predviđenom nacionalnim zakonodavstvom iz područja socijalne sigurnosti koje bi primila u slučaju prekida radne aktivnosti iz zdravstvenih razloga, a što je dužan provjeriti nacionalni sud.

45

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 119. UEZ‑a (koji je postao članak 141. UEZ‑a), članak 1. Direktive Vijeća 75/117/EEZ od 10. veljače 1975. o usklađivanju zakonodavstava država članica o primjeni načela jednakih plaća za muškarce i žene, članak 11. točku 2. podtočku (b) Direktive Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje (deseta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ) kao i članak 11. točku 3. Direktive 92/85 treba tumačiti na način da im se, u slučaju kad predmetna država članica nije predvidjela održavanje svih elemenata plaće na koje je redovna pravosudna dužnosnica imala pravo prije rodiljnog dopusta, ne protivi nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, prema kojem redovna pravosudna dužnosnica, u slučaju razdoblja obveznog rodiljnog dopusta koje prethodi 1. siječnja 2005., nema pravo na naknadu za troškove koje redovni pravosudni dužnosnici snose pri obavljanju svoje profesionalne djelatnosti, pod uvjetom da je ta radnica u tom razdoblju ostvarivala dohodak u iznosu koji je barem jednak davanju predviđenom nacionalnim zakonodavstvom iz područja socijalne sigurnosti koje bi primila u slučaju prekida radne aktivnosti iz zdravstvenih razloga, a što je dužan provjeriti nacionalni sud.