Predmet C‑240/15

Autorità per le Garanzie nelle Comunicazioni

protiv

Istituto Nazionale di Statistica – ISTAT i dr.

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Elektroničke komunikacijske mreže i usluge — Direktiva 2002/21/EZ — Članak 3. — Nepristranost i neovisnost državnih regulatornih tijela — Direktiva 2002/20/EZ — Članak 12. — Administrativne naknade — Primjena odredaba koje se primjenjuju u području javnih financija na državno regulatorno tijelo kao i odredaba u području ograničenja i racionalizacije troškova javnih tijela na državno regulatorno tijelo“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 28. srpnja 2016.

1. Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Tumačenje nacionalnog prava – Isključenje

   (čl. 267. UFEU‑a)

2. Usklađivanje zakonodavstava – Elektroničke komunikacijske mreže i usluge – Odobrenje i zakonski okvir – Direktive 2002/20 i 2002/21 – Državna regulatorna tijela – Primjena nacionalnih odredbi u području javnih financija i odredbi ograničenja i racionalizacije troškova javnih tijela – Dopuštenost – Pretpostavke

   (direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2002/20, čl. 12. i 2002/21, kako je izmijenjena Direktivom 2009/140, čl. 3.)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 30., 31.)

2.  Članak 3. Direktive 2002/21 o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva), kako je izmijenjena Direktivom 2009/140, i članak 12. Direktive 2002/20 o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju) treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo prema kojemu se na državno regulatorno tijelo u smislu Direktive 2002/21 primjenjuju nacionalne odredbe u području javnih financija i, posebno, odredbe ograničenja i racionalizacije troškova javnih tijela.

   Naime, članak 3. stavak 3.a prvi podstavak druga rečenica Direktive 2002/21 podrazumijeva da se na državna regulatorna tijela, odgovorna za prethodnu (ex‑ante) regulaciju ili za rješavanje sporova između poduzeća, mogu valjano primijeniti određena pravila kontrole proračuna koje utvrdi nacionalni parlament, što uključuje prethodno (ex ante) podvrgavanje mjerama ograničenja javnih troškova. Slijedom toga, ne može se smatrati da takve mjere ograničenja ugrožavaju neovisnost i nepristranost državnih regulatornih tijela, kako su zajamčeni Okvirnom direktivom, i, stoga, da su nespojive s člankom 3. te direktive, osim ako se može dokazati da su takve naravi da sprečavaju da odnosni DRT‑ovi na zadovoljavajući način izvršavaju funkcije koje su im dodijeljene navedenom direktivom i posebnim direktivama ili da su u suprotnosti s uvjetima čije je ispunjenje državama članicama naloženo Okvirnom direktivom, kako bi se postigao stupanj neovisnosti i nepristranosti DRT‑ova koji se tom direktivom traži. U tom pogledu, imajući u vidu njihove različite temeljne funkcije, državno regulatorno tijelo ne može osnovano tvrditi da je Direktivom 2002/21 naloženo državama članicama da osiguraju navedenim tijelima isti režim neovisnosti poput onog predviđenog pravom Unije za središnje banke.

   (t. 37.‑39., 43., 48. i izreka)