—

za češku vladu, J. Vláčil, u svojstvu agenta,

—

za španjolsku vladu, M. A. Sampol Pucurull, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, S. Petrova i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 1. točke (b), članka 2. podstavka 7., članka 8. stavka 1. i članka 12. stavka 1. točke (b) Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između V. I. Gogove i I. D. Ilieva, u svezi s produljenjem putovnice njihova djeteta.

3

U uvodnim izjavama 5. i 12. Uredbe br. 2201/2003 navedeno je:

[...]

4

Članak 1. te uredbe, naslovljen „Područje primjene“, predviđa:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na:

[...]

2.   Stvari iz stavka 1. točke (b) mogu se odnositi na:

3.   Ova se Uredba ne primjenjuje na:

5

Članak 2. podstavak 7. definira izraz „roditeljska odgovornost“ kao „prava i obveze koje se odnose na dijete ili njegovu imovinu, koja su sudskom odlukom dodijeljena fizičkoj ili pravnoj osobi, primjenom prava ili sporazumom s pravnim učinkom. Ovaj izraz uključuje i prava roditeljske skrbi i odgoja djeteta te prava na kontakt s djetetom.“

6

Članak 8. te uredbe, naslovljen „Opća nadležnost“, glasi:

„1.   Sudovi države članice nadležni su u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u državi članici u trenutku pokretanja postupka.

2.   Stavak 1. podložan je primjeni odredaba članaka 9., 10. i 12.“

7

Članak 12. Uredbe br. 2201/2003, naslovljen „Prorogacija nadležnosti“, određuje:

„1.   Sudovi države članice, nadležni prema odredbama članka 3. za rješavanje zahtjeva za razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka, nadležni su i za sve predmete koji se odnose na roditeljsku odgovornost povezanu s takvim zahtjevom ako:

[...]

3.   Sudovi države članice nadležni su za roditeljsku odgovornost u postupcima, osim onih iz stavka 1., ako:

[...]“

8

Članak 16. te uredbe, naslovljen „Pokretanje postupka pred sudom“, određuje:

„1.   Smatra se da je pred sudom pokrenut postupak:

9

Članak 45. stavak 1. Zakona o bugarskim osobnim ispravama (Zakon za blgarskite lični dokumenti) određuje da zahtjev za putovnicu za maloljetnike podnose osobno njihovi roditelji.

10

Na temelju članka 78. stavka 1. navedenog zakona, u vezi s člankom 76. stavkom 9. tog zakona, ministar unutarnjih poslova ili, prema potrebi, osoba koju on u tu svrhu ovlasti može zabraniti djetetu da napusti teritorij Republike Bugarske, osim ako nije izdana pisana suglasnost u obliku javnobilježničkog akta kojom roditelji dopuštaju svojem djetetu da putuje.

11

Članak 127. Obiteljskog zakonika (Semeen kodeks) propisuje:

„1.   Pitanja u vezi s putovanjem djeteta u inozemstvo i izdavanjem osobnih isprava koje su potrebne za tu svrhu roditelji uređuju sporazumno.

2.   Ako roditelji ne postignu sporazum u skladu sa stavkom 1., spor rješava rajonen sad prema trenutačnom boravištu djeteta.

3.   Postupak pred sudom pokreće se na zahtjev jednog roditelja. Sud saslušava drugog roditelja, osim ako bez valjanog razloga ne pristupi. Sud može po službenoj dužnosti prikupljati dokaze.

[...]“

12

Članak 47. Zakonika o parničnom postupku (Graždanski procesualen kodeks) glasi:

„1.   Kada nije moguće pronaći tuženika na adresi naznačenoj u spisu, a ni osobu koja je suglasna primiti priopćenje, dostavljač će zalijepiti obavijest na vrata ili na poštanski sandučić dotične osobe, a ako nema pristup do njih, na vanjska vrata ili na vidno mjesto oko njih. Ako ima pristup poštanskom sandučiću, dostavljač će i ondje ostaviti obavijest.

2.   U obavijesti će se naznačiti da je pismeno ostavljeno u tajništvu suda ako dostavu obavlja službenik suda ili javni ovršitelj, odnosno na općini ako dostavu obavlja njezin službenik, kao i to da se može preuzeti u roku od dva tjedna od dana kada je obavijest ostavljena.

3.   Ako tuženik ne pristupi kako bi preuzeo pismeno, sud nalaže tužitelju da pruži informacije o njegovoj prijavljenoj adresi, osim u slučajevima iz članka 40. stavka 2. i članka 41. stavka 1. u kojima priopćenje treba priložiti u spis. Ako naznačena adresa ne odgovara trajnoj ili sadašnjoj adresi stranke, taj sud nalaže da se dostava obavi na sadašnju ili trajnu adresu, u skladu sa stavcima 1. i 2.

4.   Ako dostavljač utvrdi da tuženik ne živi na naznačenoj adresi, sud nalaže tužitelju da pruži informacije o njegovoj prijavljenoj adresi, neovisno o ostavljanju obavijesti prema stavku 1.

5.   Smatra se da je dostava izvršena istekom roka za preuzimanje pismena kod tajništva suda ili na općini.

6.   Nakon što utvrdi da je dostava uredno izvršena, sud nalaže da se priopćenje priloži u spis i imenuje posebni zastupnik na trošak tužitelja.“

13

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su V. I. Gogova i I. D. Iliev u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka imali desetogodišnje dijete. To dijete, bugarski državljanin, živi s majkom u Milanu (Italija). Roditelji, oboje bugarski državljani, žive odvojeno. I. D. Iliev također živi u Italiji.

14

V. I. Gogova željela je produžiti putovnicu svojeg djeteta s obzirom na to da je istekla 5. travnja 2012., kako bi, među ostalim, s njom putovalo u Bugarsku.

15

U skladu s bugarskim pravom, odluka o putovanju malodobnog djeteta i dobivanju putovnice na njegovo ime donosi se na temelju sporazuma roditelja. Nadalje, zahtjev za putovnicu za to dijete trebaju podnijeti oba roditelja zajedno nadležnim upravnim tijelima.

16

Budući da I. D. Iliev nije surađivao s tužiteljicom u glavnom postupku u svezi s izdavanjem nove putovnice na ime njihova djeteta, V. I. Gogova podnijela je zahtjev pred Rajonen sad na Petrič (Općinski sud u Petriču, Bugarska), tražeći od tog suda da razriješi neslaganje između nje i I. D. Ilieva glede mogućnosti da njihovo dijete putuje izvan nacionalnog teritorija i izdavanja nove putovnice.

17

U nemogućnosti dostave I. D. Ilievu akta kojim se pokreće postupak, kojeg nije bilo moguće pronaći na njegovoj prijavljenoj adresi, navedeni je sud odredio zastupnika ad litem da ga zastupa, na temelju članka 47. stavka 6. Zakonika o parničnom postupku. Taj zastupnik nije osporio nadležnost bugarskih sudova te je izjavio da spor treba riješiti u djetetovom interesu.

18

Rješenjem od 10. studenoga 2014. Rajonen sad na Petrič (Općinski sud u Petriču) utvrdio je da se zahtjev V. I. Gogove temelji na članku 127.a Obiteljskog zakonika i odnosi na obiteljsku odgovornost za dijete, u smislu članka 8. Uredbe br. 2201/2003. Utvrdivši da dijete o kojemu je riječ uobičajeno boravi u Italiji, taj se sud proglasio nenadležnim za odlučivanje o tom zahtjevu te je okončao postupak.

19

V. I. Gogova podnijela je žalbu protiv tog rješenja pred Okržen sad Blagoevgrad (Okružni sud u Blagoevgradu, Bugarska). Taj je sud, s jedne strane, potvrdio navedeno rješenje i, s druge strane, utvrdio da nije bilo „prorogacije nadležnosti“ bugarskih sudova, u smislu članka 12. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 2201/2003. Naime, prema mišljenju tog suda, iako I. D. Iliev nije osporavao nadležnost tih sudova, on je sudjelovao u postupku samo posredstvom zastupnika određenog po službenoj dužnosti u njegovoj odsutnosti.

20

Tužitelj u glavnom postupku podnio je stoga žalbu pred Vrhoven kasacionen Sad (Vrhovni kasacijski sud). Taj sud smatra da odluka o toj žalbi ovisi, kao prvo, o tome jesu li sudski postupak predviđen u članku 127.a stavku 2. Obiteljskog zakona, koji omogućuje da se sudskom odlukom nadomjesti nedostatak pristanka jednog roditelja glede putovanja njihova djeteta izvan nacionalnog teritorija, i izdavanje putovnice na njegovo ime obuhvaćeni Uredbom br. 2201/2003, tako da nadležnost sudova treba odrediti na temelju odredaba te uredbe. Posebice, postavlja se pitanje odnosi li se takav postupak na „roditeljsku odgovornost“ u smislu članka 2. stavka 7. te uredbe. Prema mišljenju tog suda, u tom je okviru također potrebno utvrditi primjenjuje li se ta uredba na taj postupak s obzirom na to da, u skladu s bugarskim pravom, sudsku odluku donesenu u okviru navedenog postupka treba dostaviti bugarskim upravnim tijelima kako bi dijete o kojemu je riječ bilo ovlašteno putovati izvan nacionalnog teritorija ili kako bi mu se izdala putovnica.

21

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita može li se, u ovom slučaju, nadležnost bugarskih sudova temeljiti na članku 12. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 2201/2003 s obzirom na činjenicu da zastupnik kojeg su ti sudovi imenovali kao zastupnika I. D. Ilieva nije osporio njihovu nadležnost za odlučivanje u glavnom postupku.

22

U tim je okolnostima Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Na traženje suda koji je uputio zahtjev, nadležno je vijeće ispitalo potrebu odlučivanja o predmetu po hitnom postupku predviđenom člankom 107. Poslovnika Suda. Navedeno je vijeće, saslušavši nezavisnog odvjetnika, odlučilo ne udovoljiti tom zahtjevu.

24

Rješenjem Gogova (C‑215/15, EU:C:2015:466) predsjednik Suda odlučio je ovaj predmet provesti po ubrzanom postupku predviđenom člankom 23.a Statuta Suda Europske unije i člankom 105. stavkom 1. Poslovnika Suda.

25

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, spada li tužba kojom jedan od roditelja zahtijeva od suda da nadomjesti suglasnost drugog roditelja za putovanje djeteta izvan države članice njegova boravišta i izdavanje putovnice na ime tog djeteta u materijalno područje primjene Uredbe br. 2201/2003, iako odluku donesenu po toj tužbi trebaju uzeti u obzir tijela države članice čije je navedeno dijete državljanin u okviru upravnog postupka za izdavanje te putovnice.

26

Glede glavnog područja primjene Uredbe br. 2201/2003, iz članka 1. stavka 1. točke (b) te uredbe proizlazi da se primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na, među ostalim, dodjelu, izvršavanje, prijenos, ograničenje ili oduzimanje roditeljske odgovornosti. U tom okviru, pojam „građanskih stvari“ ne treba tumačiti restriktivno, nego kao autonomni pojam prava Unije kojime su osobito obuhvaćeni svi zahtjevi, mjere ili odluke u području „roditeljske odgovornosti“, u smislu te uredbe, u skladu s ciljem navedenim u njezinoj uvodnoj izjavi 5. (vidjeti u tom smislu presudu C, C‑435/06, EU:C:2007:714, t. 46. do 51.).

27

S tim u svezi, u članku 2. podstavku 7. pojam „roditeljska odgovornost“ predmet je široke definicije, u smislu da obuhvaća sva prava i obveze koji se odnose na dijete ili njegovu imovinu, koji su sudskom odlukom dodijeljeni fizičkoj ili pravnoj osobi, primjenom prava ili sporazumom s pravnim učinkom (presude C, C‑435/06, EU:C:2007:714, t. 49. i C, C‑92/12 PPU, EU:C:2012:255, t. 59.). Nadalje, iako članak 1. stavak 2. Uredbe sadrži popis područja obuhvaćenih navedenim propisom pod „roditeljskom odgovornosti“, taj popis nije iscrpan, već samo indikativan, što je vidljivo iz upotrebe izraza „uključuje i“ (presude C, C‑435/06, EU:C:2007:714, t. 30. i C., C‑92/12 PPU, EU:C:2012:255, t. 63.).

28

Da bi se utvrdilo ulazi li zahtjev u područje primjene Uredbe br. 2201/2003, potrebno je usredotočiti se na njegov predmet (vidjeti, po analogiji, glede pojma „status ili pravna sposobnost fizičkih osoba“ u smislu članka 1. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.) presudu Schneider, C‑386/12, EU:C:2013:633, t. 29. i 30. te glede pojma „socijalna sigurnost“ u smislu te odredbe, presudu Baten, C‑271/00, EU:C:2002:656, t. 46. i 47.).

29

Glede tužbe poput one u glavnom postupku, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da sudac u okviru te tužbe mora odlučiti o potrebi da dijete o kojemu je riječ dobije putovnicu i o pravu roditelja tužitelja da podnese zahtjev vezan za tu putovnicu te da putuje u inozemstvo s tim djetetom bez suglasnosti drugog roditelja. Prema tome, takav postupak odnosi se na ostvarivanje „roditeljske odgovornosti“ nad navedenim djetetom, u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 2201/2003, u vezi s njezinim člankom 2. podstavkom 7.

30

Nadalje, valja utvrditi da tužba poput one u glavnom postupku nije obuhvaćena nijednom od iznimaka iscrpno navedenih u članku 1. stavku 3. te uredbe.

31

Iz toga slijedi da takav postupak spada u područje primjene Uredbe br. 2201/2003.

32

Taj zaključak ne može dovesti u pitanje sama činjenica da se zahtjev poput onoga u glavnom postupku odnosi na određenu odluku u svezi s djetetom, a ne na sve načine izvršavanja roditeljske odgovornosti. Naime, kao što je istaknuto u točkama 26. i 27. ove presude, taj se propis primjenjuje na sve odluke u tom području, bilo da se odnose na određeni aspekt te odgovornosti ili da općenito određuju njegovo izvršavanje.

33

Isto tako, činjenica da odluku donesenu po toj tužbi trebaju uzeti u obzir tijela države članice čije je dijete državljanin, u ovom slučaju Republike Bugarske, u okviru upravnog postupka za izdavanje putovnice na ime tog djeteta, ne može dovesti do drukčijeg tumačenja Uredbe br. 2201/2003.

34

U tom smislu, dovoljno je napomenuti da, u svakom slučaju, postupak poput glavnog postupka ne uključuje izravno izdavanje putovnice, već je njegov jedini učinak omogućiti jednoj od osoba koje izvršavaju roditeljsku odgovornost nad djetetom o kojemu je riječ da podnese zahtjev za putovnicu u ime djeteta bez sudjelovanja, prisutnosti ili pristanka druge osobe koja izvršava tu odgovornost, ne dovodeći u pitanje ostale zahtjeve za izdavanje takve isprave predviđene bugarskim pravom.

35

S obzirom na gore navedeno, odgovor na prvo i drugo pitanje jest da tužba kojom jedan od roditelja zahtijeva od suda da nadomjesti suglasnost drugog roditelja za putovanje djeteta izvan države članice njegova boravišta i izdavanje putovnice na ime tog djeteta spada u materijalno područje primjene Uredbe br. 2201/2003, iako odluku donesenu po toj tužbi trebaju uzeti u obzir tijela države članice čije je navedeno dijete državljanin u okviru upravnog postupka za izdavanje te putovnice.

36

Treće pitanje odnosi se na tumačenje članka 12. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003. Ta odredba predviđa da su, pod određenim uvjetima, sudovi države članice, pred kojima se vodi postupak povodom zahtjeva za razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka, nadležni i za sve predmete koji se odnose na roditeljsku odgovornost povezanu s takvim zahtjevom.

37

Ni iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ni iz očitovanja podnesenih Sudu ne proizlazi da se u ovom slučaju pred sudom koji je uputio zahtjev vodi postupak povodom zahtjeva koji se odnosi na bračne sporove.

38

Međutim, članak 12. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003 uspostavlja pravilo o prorogaciji nadležnosti omogućujući sudovima države članice koji nisu sudovi uobičajenog boravišta djeteta da odlučuju o zahtjevima u području roditeljske odgovornosti u vezi s tim djetetom, iako pred izabranim sudom nije u tijeku nijedan drugi postupak (vidjeti u tom smislu presudu L, C‑656/13, EU:C:2014:2364, t. 45. i 52.).

39

Stoga treće pitanje valja razumjeti kao da se njime želi utvrditi, u biti, treba li članak 12. stavak 3. točku (b) Uredbe br. 2201/2003 tumačiti na način da se može smatrati da su nadležnost sudova pred kojima je pokrenut postupak za rješavanje zahtjeva u području roditeljske odgovornosti „izričito ili na neki drugi nedvosmisleni način prihvatile sve stranke u postupku“, u smislu te odredbe, isključivo na temelju toga što zastupnik ad litem, koji zastupa tuženika, a kojeg su po službenoj dužnosti odredili ti sudovi zbog nemogućnosti obavještavanja tuženika o aktu kojim se pokreće postupak, nije osporavao nadležnost tih sudova.

40

U skladu s odredbama članka 12. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 2201/2003, u vezi s njezinim člankom 16., sudovi države članice mogu temeljiti svoju nadležnost na toj prvoj odredbi pod uvjetom da se utvrdi da su tu nadležnost sudova izričito ili na neki drugi nedvosmisleni način prihvatile sve stranke u postupku, najkasnije u trenutku u kojemu je akt kojim se pokreće postupak ili jednakovrijedan akt podnesen izabranom sudu (vidjeti u tom smislu presudu L, C‑656/13, EU:C:2014:2364, t. 56.).

41

Štoviše, u skladu s uvodnom izjavom 12. Uredbe br. 2201/2003, proizlazi da osnova za nadležnost predviđena u njezinu članku 12. stavku 3. odstupa od kriterija blizine, prema kojem o tužbama u području roditeljske odgovornosti u svezi s tim djetetom u prvome redu trebaju odlučivati sudovi države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, o čemu govori članak 8. stavak 1. te uredbe. Kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točki 64. svojega stajališta, svrha te iznimke je priznavanje određene autonomije strankama u području roditeljske odgovornosti. Uvjet koji se odnosi na to da sve stranke u postupku trebaju na nedvosmislen način prihvatiti nadležnost sudova pred kojima je pokrenut postupak treba, dakle, strogo tumačiti.

42

S tim u svezi, treba istaknuti, s jedne strane, da takvo prihvaćanje pretpostavlja a minima da je tuženiku poznato da je protiv njega pokrenut postupak pred tim sudovima. Naime, iako takvo znanje samo po sebi ne znači prihvaćanje nadležnosti sudova pred kojima je pokrenut postupak, za odsutnog tuženika kojem nije dostavljena tužba kojom se pokreće postupak i koji ne zna da je protiv njega pokrenut postupak ne može se smatrati da je prihvatio tu nadležnost (vidjeti, po analogiji, glede članka 24. Uredbe br. 44/2001, presudu A, C‑112/13, EU:C:2014:2195, t. 54.).

43

S druge strane, o volji tuženika u glavnom postupku ne može se zaključiti iz postupanja zastupnika ad litem kojega su odredili navedeni sudovi u odsutnosti toga tuženika. Budući da taj zastupnik nema kontakt s tuženikom, on ne može od tuženika dobiti sve informacije nužne za prihvaćanje ili osporavanje nadležnosti tih sudova s punom sviješću o relevantnim okolnostima (vidjeti u tom smislu presudu A, C‑112/13, EU:C:2014:2195, t. 55.).

44

Iz toga slijedi da se, u situaciji poput one u glavnom postupku, ne može smatrati da su nadležnost sudova pred kojima je pokrenut postupak „izričito ili na neki drugi nedvosmisleni način prihvatile sve stranke u postupku“, u smislu članka 12. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003.

45

Takvo tumačenje ne može se dovesti u pitanje pravom na pristup pravosuđu ili načelima pravne sigurnosti i korisnog učinka Uredbe br. 2201/2003, suprotno onomu što španjolska vlada tvrdi pred Sudom. U tom smislu, ta vlada tvrdi, u biti, da bi nemogućnost za tužitelja da dobije konačnu odluku o svojem zahtjevu zbog poteškoća u obavještavanju tuženika o postupku dovela do uskraćivanja pravne zaštite protivno pravu i gore navedenim načelima.

46

Tumačenje usvojeno u stavku 44. ove presude ne oduzima tužitelju, u situaciji poput one u glavnom postupku, mogućnost dobivanja sudske odluke, ako je to potrebno, donesene u odsutnosti tuženika, od sudova države članice u kojoj dijete o kojemu je riječ ima uobičajeno boravište, nadležnima na temelju članka 8. Uredbe br. 2201/2003. Takvo tumačenje ne može, dakle, dovesti do uskraćivanja pravne zaštite.

47

Slijedom toga, odgovor na treće pitanje jest da članak 12. stavak 3. točku (b) Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da se ne može smatrati da su nadležnost sudova pred kojima je pokrenut postupak za rješavanje zahtjeva u području roditeljske odgovornosti „izričito ili na neki drugi nedvosmisleni način prihvatile sve stranke u postupku“, u smislu te odredbe, isključivo na temelju toga što zastupnik ad litem, koji zastupa tuženika, a kojeg su po službenoj dužnosti odredili ti sudovi zbog nemogućnosti obavještavanja tuženika o aktu kojim se pokreće postupak, nije osporavao nadležnost tih sudova.

48

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: