1

Ovom žalbom Orange zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 26. veljače 2015., Orange/Komisija (T‑385/12, neobjavljena, EU:T:2015:117; u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu za poništenje Odluke Komisije 2012/540/EU od 20. prosinca 2011. o državnoj potpori C 25/08 (ex NN 23/08) – Reforma načina financiranja mirovina državnih službenika zaposlenih u France Télécomu koju je Francuska Republika provela za France Télécom (SL 2012., L 279, str. 1.; u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Okolnosti spora iznesene su kako slijedi u točkama 1. do 19. pobijane presude:

[...]

[...]

3

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 22. kolovoza 2012. Orange je pokrenuo postupak radi poništenja sporne odluke.

4

U prilog svojoj tužbi, Orange je iznio četiri tužbena razloga od kojih se prvi odnosi na pogrešku koja se tiče prava i očite pogreške u ocjeni kao i povredu obveze obrazlaganja u dijelu u kojem je Komisija smatrala da sporna mjera predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

5

Pobijanom presudom Opći sud je odbio tužbu u cijelosti i naložio Orangeu snošenje troškova.

6

Orange od Suda zahtijeva da:

7

Komisija od Suda zahtijeva da:

8

Nakon objave presude Općeg suda od 14. srpnja 2016.Njemačka/Komisija (T‑143/12, EU:T:2016:406), Orange je aktom podnesenim tajništvu Suda 26. srpnja 2016. zatražio ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

9

U prilog tom zahtjevu, Orange u bitnome ističe da je zaključak do kojeg je došao Opći sud u pobijanoj presudi u vezi s postojanjem selektivne gospodarske prednosti nepomirljiv s onim do kojeg je došao u navedenoj presudi od 14. srpnja 2016. i da se pripadajuća pravna razmatranja tiču izravno ocjene prvog i drugog žalbenog razloga ove žalbe.

10

U tom je pogledu važno podsjetiti na to da, na temelju članka 83. svojeg Poslovnika, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, po zatvaranju ovog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda (presuda od 22. lipnja 2016., DK Recycling und Roheisen/Komisija, C‑540/14 P, EU:C:2016:469, t. 28.).

11

To nije slučaj u ovom predmetu. Sud naime smatra, saslušavši nezavisnog odvjetnika, da raspolaže svim potrebnim elementima za odlučivanje i da predmet ne treba ispitivati u vezi s novom činjenicom koja je takve naravi da ima odlučujući utjecaj na njegovu odluku ili u vezi s argumentom o kojem se pred Sudom nije raspravljalo.

12

S obzirom na prethodna razmatranja, Sud smatra da nema mjesta ponovnom otvaranju usmenog dijela postupka.

13

Kao prvo, Orange ističe da je Opći sud počinio grešku koja se tiče prava kada je u točkama 42. i 43. pobijane presude zaključio da navodna kompenzacijska narav sporne mjere ne dopušta odbaciti kvalifikaciju državne potpore s obrazloženjem da samo u mjeri u kojoj se državna intervencija mora smatrati kompenzacijom koja predstavlja protučinidbu za usluge izvršene na ime ispunjenja obveza javne usluge, prema kriterijima koje je Sud utvrdio u presudi 24. srpnja 2003.Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), ona nije obuhvaćena člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a.

14

Naime, protivno onomu što je Opći sud zaključio, Sud nije isključio u točki 97. presude od 9. lipnja 2011.Comitato Venezia vuole vivere i dr./Komisija (C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368) da im kompenzacijska narav mjera različitih od onih koje su vezane za usluge izvršene na ime ispunjenja obveza javne usluge, može oduzeti narav državne potpore.

15

Kao drugo, Orange smatra da je ocjena Općeg suda protivna presudi od 23. ožujka 2006.Enirisorse (C‑237/04, EU:C:2006:197) u kojoj je Sud ocijenio da odstupanje od općeg talijanskog prava ne ulazi pod pojam državna potpora iz razloga što zakon koji tek izbjegava da proračun poduzetnika bude opterećen troškom koji u uobičajenoj situaciji ne bi postojao, tom poduzetniku ne dodjeljuje prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

16

S jedne strane, suprotno onomu što je Opći sud zaključio u točkama 38. do 41. pobijane presude, nijedan element presude od 23. ožujka 2006.Enirisorse (C‑237/04, EU:C:2006:197), ne omogućuje ograničiti primjenjivost te sudske prakse samo na takozvane „dvostruko derogatorne” režime odnosno režime koji, kako bi se izbjeglo da proračun njezina korisnika bude opterećen troškom koji u uobičajenoj situaciji ne bi postojao, predviđaju odstupanje namijenjeno neutraliziranju prethodnog odstupanja od općeg pravnog sustava.

17

S druge strane, Orange naglašava da je Zakon iz 1990. podvrgnuo France Télécom obvezi koju njegovi konkurenti nisu morali snositi i koja je time predstavljala neuobičajeni teret u smislu navedene sudske prakse, koju je Zakon iz 1996. ispravio.

18

Kao treće, Orange ističe da je Opći sud u točki 41. pobijane presude zadržao kao referentni okvir, kako bi ocijenio postojanje prednosti koju je dodijelio Zakon iz 1996., prvotni sustav kojem su bili podvrgnuti službenici France Télécoma na temelju Zakona iz 1990.

19

No, Orange precizira da je svrha Zakona iz 1996. staviti France Télécom u situaciju općeg prava kada je riječ o načinu financiranja mirovina državnih službenika koji su pripojeni tom društvu i da s obzirom na tu svrhu, referentni okvir koji treba zadržati jest onaj koji je primjenjiv na konkurentne poduzetnike kada je riječ o doprinosima poslodavca za mirovinu za svoje osoblje.

20

Stoga, prema mišljenju Orangea, Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je odobrio Komisijin izbor referentnog okvira.

21

Komisija osporava argumentaciju Orangea.

22

Valja reći na početku da je Orange istaknuo drugim i trećim argumentom prvog dijela prvog tužbenog razloga, sažetima u točkama 10. do 15. ove presude, da mu Francuska Država nije dodijelila nikakvu gospodarsku prednost kada je donijela Zakon iz 1996. Prvim argumentom tog prvog dijela, iznesenog u točkama 8. i 9. ove presude, to društvo tvrdi da, čak i pod pretpostavkom da taj zakon sadržava takvu prednost, ona bi bila ograničena na to da kompenzira strukturnu nepogodnost koja postoji na temelju sustava uspostavljenog Zakonom iz 1990. u odnosu na njegove konkurente, na način da takva prednost nije mogla dovesti do utvrđenja državne potpore.

23

Kada je riječ o argumentaciji koja se temelji na nepostojanju gospodarske prednosti, Orange ističe pred Općim sudom da iz presude od 23. ožujka 2006., Enirisorse (C‑237/04, EU:C:2006:197), proizlazi da zakon kojim se samo izbjegava da proračun poduzetnika bude opterećen troškom koji, u uobičajenoj situaciji ne bi postojao, ne dodjeljuje tom poduzetniku prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

24

Osim toga, Orange je pred Općim sudom osporavao kao pravno pogrešan i obilježen očitim pogreškama u ocjeni Komisijin izbor referentnog okvira radi određivanja postojanja gospodarske prednosti, odnosno sustava koji je bio primjenjiv na France Télécom na temelju Zakona iz 1990., a ne sustav koji je bio primjenjiv na konkurentne poduzetnike.

25

U točkama 38. do 41. pobijane presude, Opći sud je odbacio argumentaciju proizašlu iz presude od 23. ožujka 2006.Enirisorse (C‑237/04, EU:C:2006:197) smatrajući da je ta sudska praksa primjenjiva samo kada je u pitanju „dvostruko derogatorni” režim, odnosno režim koji, kako bi se izbjeglo da proračun njezina korisnika bude opterećen troškom koji u uobičajenoj situaciji ne bi postojao,, predviđa odstupanje namijenjeno neutraliziranju prethodnog odstupanja od režima općeg prava, što nije slučaj u ovom predmetu.

26

Ova ocjena ne sadržava pogrešku koja se tiče prava što Orange ističe svojim drugim argumentom ovog dijela žalbenog razloga.

27

U tom pogledu valja istaknuti da je u točkama 46. do 48. presude od 23. ožujka 2006.Enirisorse (C‑237/04, EU:C:2006:197), Sud ocijenio da se ne može smatrati prednošću u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a nacionalni propis koji ne nudi prednost ni dioničarima društva ni samom navedenom društvu, time što samo izbjegava da se proračun tog društva optereti troškom koji u uobičajenoj situaciji ne bi postojao, čime se taj propis ograničava na davanje okvira izuzetnoj mogućnosti a da se ne namjerava olakšati trošak koji bi to društvo normalno moralo snositi.

28

Valja naglasiti da je kao što je nezavisni odvjetnik iznio u točki 42. svojeg mišljenja, situacija koja je dovela do presude od 23. ožujka 2006.Enirisorse (C‑237/04, EU:C:2006:197), imala kao posebnost to da se odnosi na nacionalnu mjeru koja je za učinak imala tek to da neutralizira učinke režima koji odstupa od režima općeg prava.

29

No, u ovom slučaju, Opći je sud utvrdio svojom slobodnom ocjenom činjenica provedenom u točki 41. pobijane presude, da je mirovinski sustav službenika France Télécoma bio pravno različit i jasno odvojen od sustava primjenjivog na zaposlenike po privatnom pravu. Iz toga slijedi da potonji sustav nije bio uobičajeno primjenjiv sustav na službenike France Télécoma, na način da Zakon iz 1996. nije uklonio neuobičajen trošak koji opterećuje proračun tog poduzetnika niti provodi povratak na uobičajeni sustav.

30

U takvim okolnostima Opći je sud u točki 41. pobijane presude odlučio, a da nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da „nije [bilo] moguće zaključiti, kao [što je to učinio] tužitelj, da se spornom mjerom želi izbjeći da se France Télécom podvrgne trošku koji, u uobičajenoj situaciji, [ne bi trebao] opterećivati njegov proračun u smislu presude [od 23. ožujka 2006., Enirisorse (C‑237/04, EU:C:2006:197)]”.

31

Stoga drugi argument ovog dijela žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

32

Kada je riječ o trećem argumentu prvog dijela, u vezi s izborom referentnog okvira, valja reći da je Opći sud smatrao u točki 37. pobijane presude da je time što smanjuje socijalne troškove uvedene na temelju Zakona iz 1990., Zakon iz 1996. načelno stvorio prednost u korist France Télécoma.

33

Osim toga, i kako je napomenuto u točki 29. ove presude, Opći je sud u točki 41. pobijane presude utvrdio da mirovinski sustav službenika proizlazi iz sustava koji je različit i jasno odvojen od sustava primjenjivog na zaposlenike po privatnom pravu, kao što su zaposlenici konkurenata France Télécoma, i da Zakon iz 1990. nije uveo derogatorni sustav, s obzirom na to da kotizacije koje se odnose na mirovine službenika ranije nisu bile podvrgnute zajedničkom sustavu mirovinskih doprinosa.

34

Time je Opći sud odbacio argumentaciju Orangea prema kojoj je Komisija uzela pogrešan referentni okvir kako bi utvrdila postojanje gospodarske prednosti.

35

No, trećim argumentom ovog dijela žalbenog razloga, kako je sažeto u točkama 13. do 15. ove presude, Orange ne osporava kao što je ispravno istaknula Komisija, ocjenu iz točke 37. pobijane presude te samo prigovara Općem sudu da je propustio, u svrhu utvrđivanja ispravnog referentnog okvira, uzeti u obzir ciljeve Francuske države kada je donosila Zakon iz 1996.

36

Naime, Orange ističe u bitnome da je Zakon iz 1996. imao za cilj ponovno uspostaviti uvjete općeg prava kada je riječ o načinu financiranja mirovina državnih službenika pripojenih France Télécomu, i tako staviti društvo u situaciju jednaku onoj njegovih konkurenata. Stoga bi, i s obzirom na ciljeve Zakona iz 1996., tipska situacija koju treba uzeti kako bi se utvrdilo je li taj zakon donesen kako bi se uklonio uobičajeni ili neuobičajeni teret bila ona privatnog subjekta.

37

Argumentacija Orangea tako ne omogućava Sudu provjeriti je li Opći sud počinio, kada je odbio prigovor tog društva u vezi s Komisijinim pogrešnim izborom referentnog okvira, druge pogreške koje se tiču prava različite od one koja se temelji na propustu da se uzme u obzir ciljeve Francuske Države.

38

No, u tom pogledu, treba podsjetiti da sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, članak 107. stavak 1. UFEU‑a ne razlikuje državne intervencije ovisno o razlozima i ciljevima, već ih definira s obzirom na njihove učinke (presuda od 9. lipnja 2011., Comitato Venezia vuole vivere i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 94. kao i navedena sudska praksa).

39

Slijedi da treći argument ovog dijela žalbenog razloga treba odbiti kao očito neosnovan.

40

Kada je riječ o prvom argumentu prvog dijela žalbenog razloga o kompenzaciji strukturne nepogodnosti, Orange se pozivao u prvom stupnju na presude Općeg suda od 16. ožujka 2004.Danske Busvognmænd/Komisija (T‑157/01, EU:T:2004:76), i od 28. studenoga 2008., Hotel Cipriani i dr./Komisija (T‑254/00, T‑270/00 i T‑277/00, EU:T:2008:537) kako bi tvrdio da prednost koja uklanja dodatne troškove koji proizlaze iz derogatornog sustava kojim nisu obuhvaćeni konkurentni poduzetnici ne predstavlja državnu potporu. Naime, prema njemu, kompenzacija strukturne nepogodnosti omogućava odbaciti kvalifikaciju državne potpore u određenim specifičnim situacijama različitima od jedinog slučaja usluga od općeg gospodarskog interesa.

41

U točkama 42. i 43. pobijane presude, Opći je sud odbacio tu argumentaciju smatrajući da, čak i pod pretpostavkom da je utvrđen, kompenzatorni karakter olakšanja tereta koje je dodijeljeno u ovom slučaju, ne omogućava odbaciti kvalifikaciju te mjere kao državne potpore.

42

U tom smislu, smatrao je da iz sudske prakse Suda, a osobito iz točaka 90. do 92. presude od 9. lipnja 2011.Comitato Venezia vuole vivere i dr./Komisija (C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368) proizlazi da samo u mjeri u kojoj se državna intervencija mora smatrati kompenzacijom koja predstavlja protučinidbu za usluge koje su izvršili poduzetnici zaduženi za uslugu od općeg gospodarskog interesa kako bi ispunili obveze javne usluge, prema kriterijima utvrđenima presudom od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), ta intervencija ne ulazi u članak 107. stavak 1. UFEU‑a.

43

Ove ocjene ne sadržavaju pogrešku koja se tiče prava što Orange ističe svojim prvim argumentom ovog dijela žalbenog razloga.

44

Naime, mora se utvrditi da je do danas, jedini slučaj priznat u sudskoj praksi Suda u kojem utvrđenje dodjele gospodarske prednosti nije rezultiralo time da se predmetna mjera kvalificira kao državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a ono državne intervencije koja predstavlja protučinidbu za usluge koje su izvršili poduzetnici zaduženi za uslugu od općeg gospodarskog interesa kako bi izvršili obveze javne usluge, prema kriterijima utvrđenima u presudi od 24. srpnja 2003.Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

45

Stoga je Opći sud ispravno smatrao da Orange u ovom slučaju nije mogao izvući valjani zaključak iz presuda Općeg suda navedenih u točki 40. ove presude kako bi se utvrdilo da bi kompenzacija strukturne nepogodnosti dopustila odbaciti kvalifikaciju mjere kao državne potpore.

46

Slijedi da prvi argument ovog dijela žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

47

S obzirom na prethodna razmatranja, drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

48

Orange smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 52. i 53. pobijane presude odlučio da je sporna mjera selektivna jer se odnosi samo na Orange.

49

On smatra da je individualna mjera selektivna samo ako stavlja u povoljniji položaj određenog poduzetnika u odnosu na druge poduzetnike koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Orange se poziva u tom smislu na presude od 29. ožujka 2012.3M Italia (C‑417/10, EU:C:2012:184, t. 40.), i od 16. travnja 2015., Trapeza Eurobank Ergasias (C‑690/13, EU:C:2015:235, t. 28.).

50

Naime, s obzirom na to da selektivnost mjere implicira nejednaku raspodjelu prednosti između poduzetnika koji se nalaze u činjenično i pravno usporedivoj situaciji, nikakva se procjena ne bi mogla provesti bez usporedbe sa subjektima koji se nalaze u takvoj situaciji.

51

S obzirom na to da je Komisija zaključila da nije bilo drugih poduzetnika koji bi mogli ući u referentni okvir koji je ona definirala, Orange smatra da se Opći sud nije mogao ograničiti na to da presumira da je kriterij selektivnosti bio ispunjen s obzirom na ad hoc karakter sporne mjere.

52

Komisija osporava argumentaciju Orangea.

53

U točkama 52. i 53. pobijane presude, Opći je sud istaknuo da se Zakon iz 1996. odnosio samo na France Télécom i smatra da je stoga bio selektivan. Prema Općem sudu, kriterij usporedbe korisnika s drugim subjektima koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, s obzirom na cilj mjere, ima svoje porijeklo i opravdanje u okviru ocjene selektivnog karaktera mjere potencijalno opće primjene te stoga ne bi bio mjerodavan kada se radi, kao u ovom slučaju, o ocjeni selektivnog karaktera ad hoc mjere, koja se odnosi samo na jednog poduzetnika i koja želi izmijeniti određene, njemu specifične obveze tržišnog natjecanja.

54

S obzirom na to da su te ocjene, kako je istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 66. do 72. svojeg mišljenja, sukladne sudskoj praksi Suda u tom području (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2015., Komisija/MOL, C‑15/14 P, EU:C:2015:362, t. 60.), one ne sadržavaju nikakvu pogrešku koja se tiče prava, tako da ovaj dio žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

55

Orange prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava i da nije ispunio svoju obvezu obrazlaganja kada je u točkama 63. i 64. pobijane presude ocijenio da je kriterij utjecaja na tržišno natjecanje ispunjen, s obzirom na to da su financijski izvori oslobođeni spornom mjerom mogli promicati razvoj djelatnosti Orangea na tržištima nedavno otvorenim tržišnom natjecanju i da je priznao da je navedena mjera bila neophodna da bi mu dopustila sudjelovanje u razvoju tržišnog natjecanja.

56

Prema Orangeu, iako se tim dvama elementima moglo utvrditi da je sporna mjera, time što osigurava tržišno natjecanje prema zaslugama, imala pozitivni utjecaj na tržišno natjecanje, oni nisu bili dovoljni da bi Općem sudu omogućili zaključiti da je navedena mjera mogla narušiti ili prijetiti narušavanjem tržišnog natjecanja.

57

Ako je Opći sud proveo potpuni nadzor ocjena Komisije, kako bi zaključio da je kriterij utjecaja na tržišno natjecanje ispunjen, mogao je utvrditi da postojanje takvog protutržišnog učinka nije bilo valjano utvrđeno s obzirom na to da je određeni referentni okvir uključivao samo Orange i da je Komisija sama priznala da je sporna mjera bila potrebna kako bi se osiguralo tržišno natjecanje po zaslugama na tržištu koje se otvara tržišnom natjecanju.

58

Komisija osporava argumentaciju Orangea.

59

U točkama 63. i 64. pobijane presude, Opći je sud odbacio argumentaciju Orangea sažetu u točki 57. ove presude smatrajući najprije da su financijska sredstva oslobođena spornom mjerom mogla poticati razvoj djelatnosti France Télécoma na tržištima novootvorenim za tržišno natjecanje, u Francuskoj i drugim državama članicama.

60

Zatim, Opći je sud istaknuo da je Orange sam bio priznao da je sporna mjera imala važan utjecaj na tržišno natjecanje jer je bila neophodna kako bi mu omogućila sudjelovati u razvoju tržišnog natjecanja.

61

Konačno, Opći je sud smatrao da činjenica da je sporna mjera bila ili ne potrebna kako bi omogućila France Télécomu da se suoči s njegovim navodnim nepovoljnim konkurentskim položajem, nije bila relevantna za primjenu relativnog uvjeta narušavanja tržišnog natjecanja, već onog koji se odnosi na prednost i da je ta činjenica bila ispitana u kontekstu prvog dijela prvog tužbenog razloga u prvom stupnju.

62

Stoga, s jedne strane, kao što je nezavisni odvjetnik u točki 75. svojeg mišljenja iznio, pobijana presuda jasno izlaže razloge zbog kojih je Opći sud potvrdio ocjenu Komisije koja se tiče kriterija narušavanja tržišnog natjecanja.

63

S obzirom na to da dano obrazloženje tako omogućava, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, zainteresiranima da se upoznaju s razlozima na kojima je Opći sud temeljio svoju odluku i Sudu da raspolaže elementima dovoljnima da bi vršio svoj nadzor u okviru žalbe, prigovor koji se temelji na nedovoljnom obrazloženju pobijane presude treba odbiti.

64

S druge strane, valja podsjetiti da Komisija nije dužna utvrditi postojanje stvarnog utjecaja potpora na trgovinu među državama članicama i stvarno narušavanje tržišnog natjecanja, već samo ispitati mogu li te mjere utjecati na tu trgovinu i narušiti tržišno natjecanje (presuda od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska, C‑279/08 P, EU:C:2011:551, t. 131. i navedena sudska praksa).

65

U tom smislu, okolnost da je gospodarski sektor bio liberaliziran na razini Unije, može odrediti stvarni ili potencijalni utjecaj potpora na tržišno natjecanje kao i njihov učinak na trgovinu među državama članicama (presuda od 30. travnja 2009., Komisija/Italija i Wam, C‑494/06 P, EU:C:2009:272, t. 53. kao i navedena sudska praksa).

66

U pogledu uvjeta narušavanja tržišnog natjecanja, valja naglasiti da potpore koje oslobađaju poduzetnika troškova koje bi u pravilu snosio u okviru svojeg redovnog upravljanja ili svojih uobičajenih aktivnosti, u pravilu narušavaju uvjete tržišnog natjecanja (presuda od 30. travnja 2009., Komisija/Italija i Wam, C‑494/06 P, EU:C:2009:272, t. 54. kao i navedena sudska praksa).

67

U ovom slučaju Opći je sud istaknuo u točki 61. pobijane presude da iz uvodnih izjava 114. do 116. sporne odluke proizlazi da je Zakon iz 1996. omogućio i omogućava Orangeu da raspolaže povećanim financijskim sredstvima kako bi djelovao na tržištu na kojem je aktivan, da su se tržišta telekomunikacijskih usluga na kojima je djelovao i djeluje Orange na cjelokupnom području Francuske i u drugim državama članicama postepeno otvorila tržišnom natjecanju i da su mu ta dva elementa omogućila lakše razvijanje na tržištima drugih država članica koja su se nedavno otvorila za tržišno natjecanje.

68

U svjetlu tih utvrđenja koja Orange nije osporio, Opći je sud mogao, a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, potvrditi ocjenu Komisije prema kojoj je sporna mjera mogla narušiti tržišno natjecanje.

69

S obzirom na prethodna razmatranja, treći dio prvog žalbenog razloga, a stoga i cijeli taj žalbeni razlog treba odbiti.

70

Orange smatra da je Opći sud iskrivio činjenice koje su mu bile predočene i da je povrijedio svoju obvezu obrazlaganja kada je u točkama 93. i 94. pobijane presude ocijenio da se sadržaj Zakona iz 1996. nije protivio tumačenju Komisije prema kojemu iznimni paušalni doprinos ne predstavlja socijalno davanje već ima druge ciljeve i da Komisija stoga nije počinila pogrešku koja se tiče prava kada je ocijenila da neuzimanje u obzir rizika koji nisu zajednički u doprinosu poslodavca radi podmirenja duga, ne može nadoknaditi navedenim doprinosom.

71

Naime, suprotno tvrdnji Općeg suda, iznimni paušalni doprinos socijalno je davanje za Orange, jer sadržaj članka 30. Zakona iz 1996. predviđa da se isplaćuje „kao protučinidba za obračun i plaćanje mirovina dodijeljenih njegovu osoblju – službenicima.”

72

Komisija osporava argumentaciju Orangea.

73

U točkama 93. i 94. pobijane presude, Opći je sud smatrao da se sadržaj Zakona iz 1996. nije protivio tumačenju Komisije prema kojemu iznimni paušalni doprinos ne predstavlja socijalno davanje poput doprinosa poslodavca radi podmirenja duga, već ide za drugim ciljevima, te je iz toga zaključio da Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava niti prekoračila granice svoje diskrecijske ovlasti kada je ocijenila da neuzimanje u obzir rizika koji nisu zajednički u doprinosu poslodavca radi podmirenja duga, ne može nadoknaditi iznimnim paušalnim doprinosom.

74

Ta ocjena je bila utemeljena na utvrđenju iz točke 92. navedene presude, prema kojemu „iz zajedničkog čitanja stavaka (a) i (d) članka 30. Zakona iz 1990. kako je izmijenjen Zakonom iz 1996., proizlazi da je doprinos poslodavca radi podmirenja duga zamišljen kako bi se ‚izjednačile razine obveznih socijalnih i poreznih tereta koji opterećuju plaće’ između France Télécoma i njegovih konkurenata dok te iste odredbe ne predviđaju ništa u odnosu na cilj iznimnog paušalnog doprinosa”.

75

Stoga, s jedne strane, kao što je to nezavisni odvjetnik u točki 86. svojeg mišljenja iznio, pobijana presuda jasno izlaže razloge zbog kojih je Opći sud odbacio zahtjeve Orangea.

76

S obzirom na to da dano obrazloženje tako omogućava, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, zainteresiranima da se upoznaju s razlozima na kojima je Opći sud temeljio svoju odluku i Sudu da raspolaže elementima dovoljnima da bi vršio svoj nadzor u okviru žalbe, prigovor koji se temelji na nedovoljnom obrazloženju pobijane presude treba odbiti.

77

S druge strane, kako je iznio nezavisni odvjetnik u točki 85. svojeg mišljenja, argument preuzet u točki 62. ove presude ne može poništiti utvrđenje iz točke 92. pobijane presude. U tim okolnostima, valja utvrditi da navodno iskrivljenje ne proizlazi očigledno iz elemenata spisa i da svojom argumentacijom Orange stoga poziva zapravo Sud da provede novu ocjenu činjenica i dokaza, što ne ulazi u nadležnost Suda.

78

Slijedi da argument koji se temelji na iskrivljavanju Zakona iz 1996. treba odbiti kao očito neosnovan.

79

Posljedično, valja odbiti prvi dio žalbenog razloga kao potpuno neosnovan.

80

Drugim dijelom žalbenog razloga Orange ističe da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja jer je u točkama 99. do 101. pobijane presude samo ponovio ocjene Komisije a da nije analizirao argumente koje je iznio Orange kako bi utvrdio da su te ocjene bile pogrešne. Osim toga, Opći sud nije ispitao druge argumente koje je iznio Orange s ciljem da se utvrdi da Komisija nije opravdano različito postupala s mirovinskom reformom službenika France Télécoma i onom službenika La Postea.

81

Komisija osporava argumentaciju Orangea.

82

U tom smislu, kao što je iznio nezavisni odvjetnik u točkama 90. i 93. svojeg mišljenja, razmatranja koja je Opći sud iznio u točkama 99. do 101. pobijane presude navedena su samo kao dodatak. Stoga je argumentacija Orangea u žalbi nedjelotvorna jer čak i kad bi bila utemeljena, ona ne može dovesti do ukidanja pobijane presude.

83

Slijedi da drugi dio drugog žalbenog razloga, pa stoga i taj razlog u cijelosti, treba odbiti kao potpuno neosnovane.

84

Orange smatra da je Opći sud iskrivio činjenice i izmijenio obrazloženje kada je ocijenio, u točkama 107. i 108. pobijane presude, da je ukidanje troškova kompenzacije i prekomjerne kompenzacije bilo dio potpore određene u članku 1. sporne odluke, iako je Komisija u uvodnoj izjavi 119. te odluke zaključila samo da se ta potpora sastojala od smanjenja protučinidbe koju čini doprinos poslodavca, a da se ne spominju troškovi kompenzacije i prekomjerne kompenzacije.

85

Orange dodaje da troškovi kompenzacije i prekomjerne kompenzacije obično terete samo mirovinske fondove a ne izravno poduzetnike. Stoga, ništa ne omogućava Općem sudu smatrati da sustav uveden Zakonom iz 1990. zamjenjuje uobičajene troškove i da je stoga Zakon iz 1996. oslobodio poduzetnika tereta koji uobičajeno opterećuju njegov proračun.

86

Komisija osporava argumentaciju Orangea.

87

U točki 107. pobijane presude Opći je sud naveo „da je uvodna izjava 119. [sporne] odluke, koja [sadržava] zaključak o postojanju potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, nažalost [ograničena] na navođenje da se potpora [sastoji] od smanjenja ‚protučinidbe koja je doprinos poslodavca’, a da ne spominje sustave kompenzacije i pretjerane kompenzacije”.

88

U točki 108. navedene presude smatrao je međutim da „valja utvrditi kako iz konteksta [sporne] odluke tako i iz njezina članka 1. [proizlazi] da se potpora [sastoji], prema Komisiji, u smanjenju doprinosa koji je žalitelj prethodno plaćao, što je nužno [uključivalo] sve troškove koje je potonji snosio prije stupanja na snagu sporne mjere”.

89

Ta je ocjena bila utemeljena na sljedećim razmatranjima, koja se nalaze u točkama 104. do 106. pobijane presude:

90

Stoga valja utvrditi da donijevši takav zaključak Opći sud nije nikako izmijenio razloge koji se nalaze u spornoj odluci svojim razlozima, već je samo tumačio potonju s obzirom na njezin vlastiti sadržaj. Osim toga, suprotno onomu što tvrdi Orange, to tumačenje vjerno odražava nedosljednosti navedene odluke bez da ih iskrivljava.

91

Stoga treći žalbeni razlog treba odbiti kao potpuno neosnovan.

92

S obzirom na sva prethodna razmatranja, žalbu valja odbiti.

93

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

94

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

95

Budući da Orange nije uspio u svojim zahtjevima te s obzirom na to da je Komisija to zatražila, valja mu naložiti da snosi troškove.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: