Predmet C‑16/15

María Elena Pérez López

protiv

Servicio Madrileño de Salud (Comunidad de Madrid)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Contencioso‑Administrativo no 4 de Madrid)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Socijalna politika — Direktiva 1999/70/EZ — Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP — Članci 3. do 5. — Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme u sektoru javnog zdravstva — Mjere za sprječavanje zlouporabe ugovora na određeno vrijeme — Sankcije — Promjena kvalifikacije radnog odnosa — Pravo na otpremninu“

Sažetak – Presuda Suda (deseto vijeće) od 14. rujna 2016.

1. Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Područje primjene – Ugovor o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru – Radnik zaposlen kao medicinski tehničar kao dio privremenog statutarnog osoblja službe javnog zdravstva – Uključenost

   (Direktiva Vijeća 1999/70, Prilog, čl. 2. t. 1. i čl. 3. t. 1.)

2. Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Mjere za sprečavanje zlouporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme – Nacionalni propis koji omogućuje službama javnog zdravstva da imenuju privremeno statutarno osoblje – Odredbe koje dopuštaju uzastopno sklapanje ugovora na određeno vrijeme radi osiguranja pružanja određenih usluga privremene, povremene ili izvanredne naravi – Primjena navedenih odredbi za zadovoljavanje stalnih i trajnih potreba – Nedopuštenost – Nepostojanje obveze stvaranja strukturnih mjesta u slučaju strukturnog nedostatka radnih mjesta za stalno zaposleno osoblje u tom sektoru – Nedopuštenost

   (Direktiva Vijeća 1999/70, Prilog, čl. 5. t. 1. (a))

3. Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Mjere za sprečavanje zlouporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme – Cilj – Nacionalni propis kojim se određuje prestanak ugovornog odnosa na dan koji je određen u ugovoru na određeno vrijeme te nalaže plaćanje svih zaostalih naknada, bez obzira na eventualno novo imenovanje – Dopuštenost – Uvjet – Provjera od strane nacionalnog suda

   (Direktiva Vijeća br. 1999/70, Prilog, čl. 5.)

4. Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Područje primjene – Različito postupanje prema određenim kategorijama radnika zaposlenih na određeno vrijeme – Isključenost – Pitanje koje potpada pod nacionalno pravo, a ne pod pravo Unije – Očita nenadležnost Suda

   (Direktiva Vijeća br. 1999/70, Prilog, čl. 4.)

1.  Iz samog teksta članka 2. točke 1. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme koji se nalazi u Prilogu Direktivi 1999/70 o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP slijedi da je njegovo područje primjene široko zamišljeno jer se općenito odnosi na „radnike koji rade na određeno vrijeme, koji su sklopili ugovor o radu ili se nalaze u radnom odnosu na način utvrđen zakonom, kolektivnim ugovorima ili praksom u svakoj pojedinoj državi članici”. Osim toga, definicija pojma „radnici na određeno vrijeme” u smislu Okvirnog sporazuma, navedena u njegovu članku 3. stavku 1., obuhvaća sve radnike, neovisno o tome radi li se o poslodavcu iz javnog ili privatnog sektora za kojeg su vezani i neovisno o tome kako nacionalno pravo kvalificira njihove ugovore.

   Budući da Okvirnim sporazumom nije isključen ni jedan poseban sektor, radnik koji je kao medicinski tehničar dio privremenog statutarnog osoblja službe javnog zdravstva potpada pod područje primjene Okvirnog sporazuma.

   (t. 24., 25.)

2.  Članak 5. stavak 1. točku (a) Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, priloženog Direktivi 1999/70 o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, treba tumačiti na način da mu se protivi to da tijela države članice na koju se to odnosi primjenjuju nacionalni propis, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, prema kojemu:

   —

   se obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u sektoru javnog zdravstva smatra opravdanim „objektivnim razlozima” u smislu navedenog članka zato što se ti ugovori temelje na zakonskim odredbama koje dopuštaju obnovu radi osiguranja pružanja određenih usluga privremene, konjunkturne ili izvanredne naravi, iako su u stvarnosti navedene potrebe trajne i stalne;

   —

   ne postoji nikakva obveza za nadležno upravno tijelo da stvori strukturna radna mjesta, čime će prestati zapošljavanje statutarnog osoblja, te mu je dopušteno popunjavanje stvorenih strukturnih radnih mjesta zapošljavanjem „privremenog” osoblja, tako da i dalje postoji situacija neizvjesnosti radnika, iako u predmetnoj državi postoji strukturni manjak radnih mjesta za stalno zaposleno osoblje u tom sektoru.

   U tom pogledu, privremena zamjena radnika radi zadovoljenja privremenih potreba poslodavca za osobljem može u načelu predstavljati „objektivni razlog” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) tog Okvirnog sporazuma.

   Naime, u upravi koja ima mnogo zaposlenika, kao što je to sektor javnog zdravstva, neizbježno je pojavljivanje potrebe za privremenim zamjenama, osobito zbog odsutnosti članova osoblja koji su na bolovanju, rodiljnom, roditeljskom ili drugom dopustu. U tim okolnostima privremena zamjena radnika može biti objektivni razlog u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma koji opravdava kako to da su ugovori o radu s osobljem koje nekoga mijenja sklopljeni na određeno vrijeme tako i to da se ti ugovori obnavljaju ako se pojavi nova potreba za tim, uz pridržaj poštovanja zahtjeva koji su u tom smislu određeni u Okvirnom sporazumu.

   Nadalje, javna tijela obvezna su organizirati zdravstvene službe tako da bude osigurana stalna ravnoteža između broja članova osoblja koje pruža njegu i broja pacijenata te da ta obveza ovisi o brojnim čimbenicima koji mogu odražavati posebnu potrebu za fleksibilnošću koja je takve naravi da u tom posebnom sektoru objektivno opravda, u odnosu na članak 5. stavak 1. točku (a) Okvirnog sporazuma, uporabu uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme

   S druge strane, ne može se prihvatiti to da se ugovori o radu na određeno vrijeme mogu obnavljati radi stalnog i trajnog obavljanja zadaća koje su inače sastavni dio uobičajenih aktivnosti redovnog bolničkog osoblja.

   Naime, obnavljanje ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme radi zadovoljenja potreba, koje zapravo nisu privremene nego, naprotiv, stalne i trajne, nije opravdano u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma, s obzirom na to je da takvo sklapanje ugovora o radu ili zasnivanje radnih odnosa na određeno vrijeme u izravnoj suprotnosti s pretpostavkom na kojoj se temelji taj Okvirni sporazum, a ta je da ugovori o radu na neodređeno vrijeme čine osnovni oblik radnog odnosa, iako su ugovori o radu na određeno vrijeme svojstveni zapošljavanju u određenim sektorima, zanimanjima i djelatnostima.

   Nadalje, u odnosu na diskrecijsku ocjenu koju ima upravno tijelo kada se radi o stvaranju strukturnih radnih mjesta, postojanje takve mogućnosti koja omogućuje stvaranje stalnog radnog mjesta kao i one koja se sastoji od pretvaranja ugovora na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, može predstavljati djelotvorno sredstvo protiv zlouporabe ugovora na određeno vrijeme.

   Međutim, iako nacionalni propis koji omogućuje obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme radi zamjene osoblja u očekivanju popunjavanja stvorenih strukturnih radnih mjesta može u načelu biti opravdan objektivnim razlogom, konkretna primjena tog razloga, uzimajući u obzir osobitosti predmetne djelatnosti i uvjete njezina obavljanja, treba biti u skladu sa zahtjevima iz Okvirnog sporazuma.

   (t. 44.‑48., 53., 54., 56. i t. 1. izreke)

3.  Članak 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme priloženog Direktivi 1999/70 o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP treba tumačiti na način da mu se načelno ne protivi nacionalni propis kojim se određuje prestanak ugovornog odnosa na dan koji je određen u ugovoru na određeno vrijeme te nalaže plaćanje svih zaostalih naknada, a da to nema utjecaja na eventualno novo imenovanje, pod uvjetom da takvo zakonodavstvo ne bude takve naravi da može dovesti u pitanje cilj ili koristan učinak Okvirnog sporazuma, što je na nacionalnom sudu da provjeri.

   Naime, cilj koji se želi postići tom klauzulom, kojom se reguliraju korištenja uzastopnih ugovora o radu i radnih odnosa na određeno vrijeme, ne bi imao nikakav sadržaj kada bi sama nova narav radnog odnosa na temelju nacionalnog prava mogla predstavljati „objektivni razlog” u smislu tog članka i time dopustiti obnovu ugovora o radu na određeno vrijeme.

   (t. 60., 61. i t. 2. izreke )

4.  Različito postupanje između određenih kategorija osoblja zaposlenih na određeno vrijeme koje se ne temelji na tome je li radni odnos na određeno ili neodređeno vrijeme, već na tome je li radni odnos uređen zakonom ili ugovorom, ne potpada pod načelo nediskriminacije uređeno Okvirnim sporazumom o radu na određeno vrijeme priloženom Direktivi 1999/70 o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP.

   Stoga različito postupanje između povremenog statutarnog osoblja i usporedivih radnika zaposlenih na temelju ugovora o povremenom radu potpada isključivo pod nacionalno pravo, čije je tumačenje samo na nacionalnom sudu.

   U tim je okolnostima Sud očito nenadležan za odgovaranje na postavljeno pitanje treba li članak 4. Okvirnog sporazuma tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se ne priznaje nikakva naknada u slučaju prestanka ugovora o radu privremenom statutarnom osoblju, iako se takva naknada dodjeljuje usporedivim radnicima koji su zaposleni u okviru ugovora o radu za privremeno obavljanje poslova.

   (t. 62., 66., 68., 69.)