1. 

U kojoj je mjeri poslodavac odgovoran za carinski dug koji nastane kao posljedica kršenja carinskih obveza od strane nekog od njegovih zaposlenika pri obavljanju zadataka koji su mu povjereni? To je pitanje o kojemu Sud mora odlučiti u predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku.

2. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku suda Finanzgericht Baden‑Württemberg (Financijski sud u Baden‑Württembergu, Njemačka) odnosi se na ispravno tumačenje pojma „dužnik”, na način na koji je taj pojam definiran prvom i drugom alinejom članka 202. stavka 3. Uredbe (EEZ) br. 2913/92 ( 2 ), a konkretnije, na parametre kada se pravna osoba smatra odgovornom za postupanje svojih zaposlenika. Jednako tako, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku traži smjernicu i o tome uključuje li „očita nepažnja”, u smislu članka 212.a Carinskog zakonika, eventualnu nepažnju zaposlenika.

3.

Članak 38. stavak 1. Carinskog zakonika određuje:

„Osoba koja je unijela robu u carinsko područje Zajednice obvezna je robu bez odgode prevesti putem i na način koji odrede carinska tijela i u skladu s njihovim uputama:

[…]”

4.

Članak 40. Carinskog zakonika propisuje:

„Robu koja ulazi u carinsko područje Zajednice carinarnici podnosi osoba koja je robu unijela na to područje ili prema potrebi osoba koja je preuzela odgovornost za prijevoz robe nakon takvog ulaska, izuzev robe koja se nalazi na prijevoznim sredstvima koja samo prolaze teritorijalnim vodama ili zračnim prostorom carinskog područja Zajednice bez zaustavljanja na tom području. Osoba koja podnosi robu treba uputiti na skraćenu deklaraciju ili carinsku deklaraciju koja je prethodno podnesena u pogledu robe.”

5.

U skladu s člankom 185. stavkom 1. Carinskog zakonika:

„Robi Zajednice, koja je bila izvezena iz carinskog područja Zajednice, te se u roku od tri godine vraća u to područje i pušta u slobodni promet‚ odobrava se oslobođenje od uvoznih carina na zahtjev osobe na koju se to odnosi.

[…]”

6.

Članak 202. Carinskog zakonika propisuje:

„1.   Uvozni carinski dug nastaje:

[…]

Za potrebe ovog članka, nezakoniti unos znači svaki unos uz nepoštovanje odredaba članaka od 38. do 41. […]

3.   Dužnici su:

7.

Članak 212.a Carinskog zakonika propisuje:

„Ako zbog prirode ili posebne svrhe robe carinsko zakonodavstvo predviđa povoljno tarifno postupanje za robu ili oslobođenje ili potpuno ili djelomično izuzeće od uvozne ili izvozne carine prema člancima 21., 82., 145. ili 184. do 187., takvo povoljno tarifno postupanje, oslobođenje ili izuzeće također se primjenjuje u slučajevima kada je carinski dug nastao prema člancima 202. do 205., 210. ili 211. ako postupanje dotične osobe ne podrazumijeva ni prijevaru ni očitu nepažnju, a ta osoba podnese dokaz da su zadovoljeni drugi uvjeti za primjenu povoljnog tarifnog postupanja, oslobođenja ili izuzeća.” [neslužbeni prijevod]

8.

Tužitelj u glavnom postupku, Ultra‑Brag AG, poduzetnik je za logistiku sa sjedištem u Švicarskoj, koji, između ostalog, nudi prijevozničke usluge na europskim unutarnjim plovnim putovima.

9.

Ultra‑Brag je 25. svibnja 2010., unutarnjim plovnim putovima na plovilu naziva MS Aargau, izvezao iz carinskog područja Unije u Švicarsku dva transformatora, od kojih je svaki imao dvije zavojnice.

10.

Istoga je dana Ultra‑Brag obaviješten da jedno od njegovih plovila, koje je u 11 sati idućega dana trebalo u Strasbourgu (Francuska) utovariti turbinu težine 301 tonu, kako bi je prevezlo u Antwerpen (Belgija), ima tehničke teškoće i da stoga ne može izvršiti prijevoz. Za oba posla bio je odgovoran L., koji je bio stručnjak za prijevoz robe velike težine te je bio zaposlen kod tužitelja kao voditelj ključnih kupaca (key account manager). Dok je L. tražio zamjensko plovilo, također je razmatrao da MS Aargau, s kojega još nije bio istovaren jedan transformator i njegove dvije zavojnice, otplovi u Strasbourg i da tamo utovari turbinu. Kada bi L. odabrao ovaj način, tada bi se i turbina i transformator trebali prevesti natrag u Švicarsku, gdje bi transformator i njegove zavojnice bili iskrcani. Potom bi MS Aargau prevezao turbinu do Antwerpena.

11.

L. je kontaktirao s nadležnim švicarskim tijelima kako bi se raspitao o carinskom postupanju s takvim privremenim prijevozom. Švicarska su tijela navela da privremeni izvoz u carinsko područje Unije prema njihovu mišljenju ne predstavlja teškoću, ali da bi nadležna njemačka carinska tijela (u ovom slučaju Zollamt Weil am Rhein‑Schusterinsel, carinarnica u Weil am Rhein‑Schusterinsel) trebala biti obaviještena o planiranome prijevozu ( 3 ). Međutim, na putu do navedene carinarnice, L.-ov se automobil pokvario i nadležna njemačka carinska tijela zbog toga nisu bila obaviještena.

12.

L.-ova potraga za zamjenskim plovilom bila je bez uspjeha i iste večeri, nakon zatvaranja carinarnice u Weil am Rhein‑Schusterinselu, kako bi izvršio utovar u Strasbourgu, L. je dao nalog kapetanu plovila MS Aargau, koji je također bio zaposlenik Ultra‑Braga, da otplovi u Strasbourg i preuzme turbinu dok su transformator i zavojnice još uvijek bili na plovilu. Transformator i zavojnice nisu bili prijavljeni carinskim tijelima nakon prelaska granice između Švicarske i Njemačke.

13.

Sljedećeg dana, 26. svibnja 2010., L. je kontaktirao s nadležnim njemačkim carinskim tijelima i obavijestio ih o ponovnom uvozu transformatora i njegovih zavojnica.

14.

Dana 27. svibnja 2010.MS Aargau vratio se u luku Basel (Švicarska) na Rajni kako bi iskrcao transformator i dvije zavojnice. U tom trenutku, njemačka carinska tijela identificirala su tijekom nadzora tu robu na plovilu.

15.

U svojoj obavijesti o uvoznoj carini od 9. kolovoza 2010., tuženik u glavnome postupku, Hauptzollamt Lörrach (Glavna carinarnica u Lörrachu, Njemačka), procijenila je da je Ultra‑Brag sam u obvezi platiti carinu za transformator i njegove dvije zavojnice u iznosu od 122470,07 eura.

16.

Nakon neuspješnog prigovora na tu procjenu, Ultra‑Brag je pokrenuo pravni postupak pred sudom koji je uputio zahtjev, tvrdeći da je procjena carine bila nezakonita jer su bili ispunjeni uvjeti za izuzeće određeni člankom 212.a Carinskog zakonika. Ultra‑Brag je tvrdio da nije kriv za bilo kakvu očitu nepažnju time što je svojem zaposleniku, L.-u, povjerio prijevoz predmetne robe. Jednako se tako ni L.-a ne može okriviti za očitu nepažnju.

17.

Imajući dvojbe o tome može li se poslodavac smatrati dužnikom carinskoga duga u smislu članka 202. stavka 3. prve ili druge alineje i uključuje li „očita nepažnja” u smislu članka 212.a Carinskoga zakonika eventualnu nepažnju zaposlenika, Finanzgericht Baden‑Württemberg (Financijski sud u Baden‑Württembergu) odlučio je prekinuti postupak i radi prethodne odluke uputiti Sudu sljedeća tri pitanja:

18.

Komisija je dostavila pisano očitovanje. Rasprava nije održana u skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika Suda.

19.

Uvozni carinski dug u redovnim okolnostima nastaje nakon „carinjenja”, ili, prema članku 201. stavku 1. točki (a) Carinskog zakonika, puštanjem u slobodni promet robe koja podliježe plaćanju uvoznih carina. Prema članku 201. stavcima 2. i 3. Carinskog zakonika, nastanak duga povezan je s prihvaćanjem odnosne carinske deklaracije i deklarant se smatra dužnikom ( 4 ), a u slučaju neizravnog zastupanja ( 5 ), dužnik je osoba za čiji je račun carinska deklaracija podnesena.

20.

U slučaju nepoštovanja pravila carinskog postupka, carinski je dug umjesto toga povezan s povredom carinskih obveza i uređen je člancima 202. do 205. Carinskog zakonika. U predmetu pred sudom koji je uputio zahtjev, transformator i dvije zavojnice uneseni su u carinsko područje Unije, ali nisu prevezeni ili podneseni nadležnim carinskim tijelima, u ovom slučaju carinarnici u Weil am Rhein‑Schusterinselu, u skladu s člancima 38. i 40. Carinskog zakonika. Kao rezultat toga nastao je uvozni carinski dug zbog „nezakonitog unosa” robe u carinsko područje Unije prema članku 202. stavku 1. točki (a) Carinskog zakonika.

21.

Kada se roba koja podliježe plaćanju carine nezakonito unese u carinsko područje Unije, prva, druga i treća alineja članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika identificiraju tri moguće kategorije dužnika odgovornih za carinski dug ( 6 ), i to (i.) osobu koja je nezakonito unijela robu, (ii.) sve osobe koje su sudjelovale u nezakonitom unosu robe, a znale su ili su opravdano trebale znati da je takav unos nezakonit, i (iii.) sve osobe koje su određenu robu stekle u vlasništvo ili posjed i koje su u trenutku stjecanja ili primitka robe znale ili su opravdano trebale znati da je roba nezakonito unesena.

22.

Za tri alineje iz članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika moglo bi se, u određenoj mjeri, reći kako određuju redoslijed uključenosti osoba za koje se smatra da su dužnici na temelju njihova sudjelovanja u nezakonitom unosu robe u carinsko područje Unije. Dok se prva alineja odnosi na osobu koja nezakonito unosi robu, tj., osobu koja je po redovnom tijeku stvari trebala ocariniti robu na carini i ispuniti obveze deklaranta, druga i treća alineja odnose se na osobe koje, iako nisu odgovorne za carinjenje prema Carinskom zakoniku, ipak jesu uključene, bilo prije ili neposredno nakon nezakonitog unosa ( 7 ). Dok je odgovornost dužnika iz prve alineje jasna, u drugoj i trećoj alineji pojavljuje se subjektivni element, tako da dužnicima postaju samo one osobe koje su znale ili su opravdano trebale znati da je takav unos nezakonit.

23.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži smjernicu u pogledu toga kada pravna osoba postaje odgovorna za carinski dug na temelju prve alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika, tj., kao osoba koja je nezakonito unijela robu u carinsko područje Unije. Točnije, sud koji je uputio zahtjev pita postoji li takva odgovornost ako nezakoniti unos ( 8 ) prouzroči u okviru svojih ovlasti njezin zaposlenik koji nije njezin zakonski zastupnik. U nastavku ću objasniti zbog čega bi na ovo pitanje, u načelu, trebalo odgovoriti potvrdno.

24.

Na samom početku, primjećujem da prva alineja članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika navodi „osobu” koja je unijela robu, ne određujući pri tome radi li se o fizičkoj ili pravnoj osobi. Međutim, iz članka 4. stavka 1. Carinskog zakonika proizlazi da pojam „osoba” obuhvaća i pravne i fizičke osobe. Štoviše, Sud je potvrdio da poslodavac može postati dužnik carinskoga duga na temelju prve alineje (bilo samostalno ili zajedno sa svojim zaposlenikom), ako se može smatrati „da je svojim radnjama odgovoran za nezakoniti unos robe” ( 9 ), ili, drugim riječima, kao „da je sam nezakonito unio robu” ( 10 ). Iz ovoga zaključujem da Ultra‑Brag, kao pravna osoba, u načelu može postati dužnik na temelju prve alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika ( 11 ).

25.

Ipak, ostaje i dalje pitanje: pod kojim će uvjetima nastati takva odgovornost?

26.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da pravna osoba može postati carinski dužnik na temelju prve alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika ako sam unosi robu (putem svojih zakonskih zastupnika) ili ako je nezakoniti unos „izravna posljedica radnji poslodavca”. Budući da se, prema stajalištu suda koji je uputio zahtjev, ne može smatrati da je Ultra‑Brag sam unio robu ( 12 ), njegova odgovornost prema prvoj alineji članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika ovisi o tome je li dovoljno da je nezakoniti unos robe u carinsko područje Unije bio izravna posljedica postupanja jednoga od njegovih zaposlenika, u ovome slučaju L.-a, koji je bio odgovoran za prijevoz te je dao nalog kapetanu broda da otplovi u Strasbourg, ili se za utvrđivanje odgovornosti može uzeti u obzir isključivo postupanje njegovih zakonskih zastupnika.

27.

Komisija smatra da je za odgovornost poslodavca – pravne osobe – prema prvoj alineji članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika dovoljno da je zaposlenik, koji je u stvarnosti unio robu u carinsko područje Unije – u ovome slučaju kapetan broda – to učinio u okviru zadataka koji su mu povjereni i/ili u okviru svojih ovlasti i s prijevoznim sredstvima u vlasništvu poslodavca.

28.

U nastavku ću iznijeti svoje stajalište po tom pitanju.

29.

Na početku je potrebno prisjetiti se razlike između različitih kategorija carinskih dužnika navedenih u članku 202. stavku 3. Carinskog zakonika (vidjeti gore točke 21. i 22.). Prema prvoj alineji, dužnik je osoba koja je nezakonito unijela robu u carinsko područje Unije, tj., osoba koja je u stvarnosti unijela robu i trebala je prijaviti nadležnim carinskim tijelima ( 13 ). Nedvojbeno je da je ta osoba u glavnom postupku kapetan broda. Stoga je relevantno pitanje može li se njegovo postupanje pripisati Ultra‑Bragu.

30.

Isključio bih mogućnost da se za utvrđivanje odgovornosti prema prvoj alineji članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika može uzeti u obzir samo postupanje zakonskih zastupnika. Kao što to Komisija ističe, takvo tumačenje bilo bi protivno svrsi te odredbe, to jest, dati široku definiciju osoba koje mogu biti carinski dužnici ( 14 ). Još važnije, to bi za posljedicu imalo to da bi bilo koje trgovačko društvo, iznad određene veličine, izbjeglo odgovornost prema prvoj alineji s obzirom na to da je mala vjerojatnost da bi kod bilo kojeg velikog trgovačkog društva njegovi zakonski zastupnici – uobičajeno direktori ili drugi članovi upravnih tijela – upravljali svojim brodovima ili vozilima. Konačno, takvo tumačenje nema podršku u sudskoj praksi Suda, koja jasno ističe da poslodavac može biti dužnik, bilo samostalno ili zajedno sa svojim zaposlenikom, prema prvoj alineji članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika ( 15 ).

31.

Jednako tako, za utvrđivanje odgovornosti Ultra‑Braga nije odlučujuće je li upute, koje su prouzročile nezakoniti unos transformatora i njegovih dviju zavojnica u carinsko područje Unije, kapetanu dao zakonski zastupnik Ultra‑Braga. Prema mojem mišljenju dovoljno je da je zaposlenik L. bio ovlašten dati takvu uputu i da ju je kapetan broda trebao izvršiti. U tom pogledu zahtjev za prethodnu odluku upućuje na to da je L. bio menadžer u izvoznome odjelu trgovačkog društva koje je bilo odgovorno za predmetni prijevoz i da je kapetan uvijek dobivao konkretne upute za postupanje pri sljedećem prijevozu, bilo od carinskog agenta ili neke osobe iz L.-ova odjela. Stoga, iako sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti činjenice, u informacijama dostavljenima Sudu nema ničega što bi upućivalo na to da je L. djelovao izvan opsega svojih ovlasti kada je kapetanu MS Aargaua dao nalog da izvrši određeni prijevoz ili na to da kapetan nije trebao postupati po L.-ovu nalogu.

32.

Sud je sve do sada odgovornost poslodavca na temelju prve alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika definirao isključivo u negativnom smislu. U tom pogledu Sud je naglasio da takva odgovornost ne može biti automatska, s obzirom na to da time druga i treća alineja članka 202. stavka 3. ne bi imale svrhu ( 16 ). Nadalje je presudio kako činjenica da „zaposlenik djeluje u obavljanju poslova poslodavca” nije dovoljna za utvrđivanje takve odgovornosti ( 17 ).

33.

U ovom konkretnom slučaju, kapetan MS Aargaua, kao zaposlenik Ultra‑Braga, prevozio je transformator i njegove dvije zavojnice u ime Ultra‑Braga, na plovilu kojim je upravljao Ultra‑Brag i prema uputama drugog zaposlenika Ultra‑Braga koji je bio odgovoran za prijevoz te robe. Prema mojem mišljenju to je dovoljno da se poslodavac, poput Ultra‑Braga, smatra odgovornim za carinski dug na temelju prve alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika.

34.

Sada ću pojasniti zašto je moj zaključak u skladu s izjavama Suda navedenima gore u točki 32.

35.

Prije svega, nije potrebno dodatno objašnjavati kako mora postojati gornja granica odgovornosti poslodavca za radnje njegovih zaposlenika. Točno ograničenje te odgovornosti ne predstavlja pitanje koje je potrebno utvrđivati u ovome predmetu. Dovoljno je reći da ako zaposlenik djeluje izvan opsega zadataka koji su mu povjereni na način, primjerice, da se ne pridržava naloga ili uputa, postoji mogućnost da poslodavac izbjegne odgovornost na temelju prve alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika. U predmetu pred sudom koji je uputio zahtjev čini se, međutim, da je kapetan broda slijedio upute zaposlenika kojemu je povjeren predmetni prijevoz.

36.

Nadalje, u slučajevima kada bi zaposlenik bio uključen u krijumčarenje robe, poslodavac u pravilu ne bi postao dužnik na temelju prve alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika, osim ako bi se utvrdilo da se roba krijumčari u ime poslodavca ( 18 ).

37.

Naposljetku, zaključak da je Ultra‑Brag odgovoran za carinski dug u glavnome postupku na temelju razloga navedenih gore u točki 33., prema mojem mišljenju, ne bi značio da je poslodavac automatski i dužnik na temelju prve alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika u svim situacijama kada zaposlenik djeluje u obavljanju poslova svojega poslodavca. Kako Komisija ističe, da je kapetan MS Aargaua u istom tom slučaju, pored transformatora i zavojnica, prevozio opremu ili drugu robu u vlastitom aranžmanu i dalje bi se smatralo da postupa u obavljanju poslova Ultra‑Braga, ali bi Ultra‑Brag izbjegao odgovornost na temelju prve alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika u pogledu bilo kojeg carinskog duga koji bi nastao u vezi s takvom dodatnom robom, jer bi kapetan, u odnosu na tu robu, djelovao izvan opsega zadataka koji su mu povjereni i stoga ne bi postupao u ime Ultra‑Braga.

38.

U svjetlu prethodnih razmatranja predlažem da Sud odgovori na prvo pitanje koje je uputio Finanzgericht Baden‑Württemberg (Financijski sud, Baden‑Württemberg) na sljedeći način: Prvu alineju članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da pravna osoba postaje carinski dužnik na temelju te alineje, ako neki njezin zaposlenik, koji nije njezin zakonski zastupnik, nezakonito unese robu u carinsko područje Unije postupajući u okviru zadataka koji su mu povjereni i/ili u okviru svojih dužnosti.

39.

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovarati na drugo pitanje koje se pojavljuje samo u slučaju kad se Ultra‑Brag ne bi smatrao odgovornim za carinski dug na temelju prve alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika. Radi cjelovitosti ipak ću dati svoje mišljenje o postavljenim pitanjima u okviru tog drugog pitanja.

40.

Drugo pitanje odnosi se na tumačenje pojma „dužnik” na temelju druge alineje članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika. Biti „dužnik” podložno je dvama kumulativnim uvjetima. Prvi uvjet, koji je objektivan, odnosi se na sudjelovanje u nezakonitom unosu. Drugi je subjektivan i zahtijeva da su osobe, koje su sudjelovale, to učinile uz određeni stupanj znanja da se radi o nezakonitom unosu ( 19 ). Sud koji je uputio zahtjev u biti traži utvrđivanje može li se „sudjelovanje” zaposlenika u nezakonitom unosu robe pripisati poslodavcu i može li se subjektivni uvjet sadržan u drugoj alineji utvrditi u odnosu na tog zaposlenika.

41.

Objektivni element „sudjelovanja” u drugoj alineji članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika treba se tumačiti u širokom smislu. Dovoljno je da je osoba, čak i neizravno, na neki način sudjelovala u nezakonitom činu ( 20 ). Poslodavac može, npr., postati carinski dužnik ako je nezakoniti unos izvršen s pomoću njegovih resursa ili osoblja ( 21 ). U pogledu pripisivanja poslodavcu zaposlenikova „sudjelovanja”, primjenjuje se ista logika kao i kod prvog pitanja. Stoga, ako zaposlenik djeluje u okviru zadataka koji su mu povjereni i/ili u okviru svojih dužnosti, postupanje zaposlenika trebalo bi pripisati poslodavcu.

42.

U pogledu subjektivnog elementa, točnije da je „sudionik” znao ili je opravdano trebao znati da je roba nezakonito unesena, napomenuo bih sljedeće.

43.

Kao prvo, ograničavanje pripisivanja znanja samo na zakonske zastupnike trgovačkog društva, prema mojem bi mišljenju, kao što sam naveo u svojem odgovoru na prvo pitanje, postavilo nedobrodošlo ograničenje za niz mogućih dužnika (vidjeti gore točku 30.). Trgovačka društva određene veličine izbjegla bi odgovornost delegiranjem ovlasti za obavljanje isporuka i carinskih postupaka na svoje zaposlenike. Nadalje, kao što to Komisija ističe, samo su u rijetkim slučajevima zakonski zastupnici većih trgovačkih društava obaviješteni o određenom prijevozu.

44.

U ovom konkretnom slučaju, u zahtjevu za prethodnu odluku navodi se da je L. bio odgovoran za prijevoz robe (vidjeti gore točku 31.). U skladu s time bi za potrebe utvrđivanja je li ispunjen subjektivni uvjet trebalo uzeti u obzir njegovo znanje.

45.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je L. bio osoba koja je dala uputu kapetanu broda, znajući da će, izvršenjem te upute, transformator i njegove zavojnice biti uneseni u carinsko područje Unije, a da neće biti prijavljeni nadležnim njemačkim carinskim tijelima. Također je iz zahtjeva za prethodnu odluku vidljivo da su nadležna švicarska tijela uputila L.-a da obavijesti nadležna njemačka carinska tijela o planiranom prijevozu. Sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti je li to dovoljno za ispunjenje drugog uvjeta u predmetu koji rješava. U tom pogledu ipak treba napomenuti, kao što to Komisija ističe, da se izraz „opravdano trebale znati” odnosi na postupanje razumno opreznog i pažljivog trgovca ( 22 ), što znači, npr., da poslodavac ne može izbjeći odgovornost samo zbog toga što zaduženi zaposlenik nije imao dovoljno pravnoga znanja o carinskom postupku koji je potrebno slijediti.

46.

Imajući u vidu prethodno navedeno, predlažem da Sud odgovori na drugo pitanje koje je postavio Finanzgericht Baden‑Württemberg (Financijski sud u Baden‑Württembergu) na sljedeći način: Drugu alineju članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da pravna osoba postaje carinski dužnik na temelju te alineje ako je neki od njezinih zaposlenika, koji nije njezin zakonski zastupnik, sudjelovao u nezakonitom unosu robe u carinsko područje Unije, postupajući u okviru zadataka koji su mu povjereni i/ili u okviru opsega svojih dužnosti, pod uvjetom da je poslodavac znao ili je opravdano trebao znati da je unos robe bio nezakonit, što treba utvrditi u odnosu na zaposlenika kojemu je to povjereno.

47.

Treće pitanje suda koji je uputio zahtjev postavlja se samo u slučaju ako se na prvo ili drugo pitanje odgovori potvrdno, kao što je to moj prijedlog. Sud koji je uputio zahtjev traži smjernicu za tumačenje članka 212.a Carinskog zakonika koji, uz određene uvjete, omogućuje izuzeće od plaćanja nastale carinske obveze, među ostalim, prema članku 202. Carinskog zakonika. Iako sud koji je uputio zahtjev smatra da su se u ovom predmetu ispunili zahtjevi za izuzeće od plaćanja carine na robu vraćenu u carinsko područje Unije, kako je to propisano u članku 185. stavku 1. Carinskog zakonika (na koji upućuje članak 212.a Carinskog zakonika), nije jasno treba li drugi uvjet, tj. da „postupanje dotične osobe ne podrazumijeva ni prijevaru ni očitu nepažnju” ocjenjivati isključivo u odnosu na postupanje zakonskog zastupnika dužnika ili je potrebno uzeti u obzir i postupanje njegovih zaposlenika.

48.

Prije svega, kao što to Komisija ističe, pojam „dotična osoba” (na njemačkom „Beteiligten”) ne treba miješati s izrazom „osobe koje su sudjelovale” koji je naveden u drugoj alineji članka 202. stavka 3. Carinskog zakonika. Dok njemački pojam koji se upotrebljava u članku 212.a Carinskog zakonika može dovesti do takve zabune, brojne druge jezične verzije umjesto toga upućuju na izraz koji je bliži njemačkom izrazu „betroffene Person”, kao što je to „the person concerned” na engleskom, „l’intéressé” na francuskom, „el interesado” na španjolskom, „l’interessato” na talijanskom i „den berörda parten” na švedskom.

49.

S obzirom na to da članak 212.a Carinskog zakonika predviđa izuzeća od plaćanja carina, uvjete za ta izuzeća potrebno je usko tumačiti ( 23 ). U skladu s time, izraz „dotična osoba” treba široko tumačiti i on ne uključuje samo postupanje osoba koje su izravno uključene u nezakoniti unos dotične robe, nego i bilo koju osobu za koju se može reći da stoji iza takvog nezakonitog unosa, ali uz uvjet da se predmetno postupanje može pripisati dužniku ( 24 ).

50.

U tom kontekstu potrebno je primijetiti kako se može smatrati da je i Ultra‑Brag postupao s nepažnjom zbog organizacijske pogreške, tj., zbog toga što nije postupao s pažnjom pri delegiranju zadataka ili nadzoru svojih zaposlenika. Sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti postoji li takva nepažnja u konkretnom slučaju.

51.

Međutim, vraćajući se na pitanje suda koji je uputio zahtjev, dakle, može li se postupanje Ultra‑Bragovih zaposlenika pripisati Ultra‑Bragu u svrhu utvrđivanja očite nepažnje ( 25 ), načela za utvrđivanje može li se postupanje i/ili znanje zaposlenika pripisati njegovu poslodavcu, što sam raspravio u vezi s prvim i drugim pitanjem, mogu se i ovdje primijeniti. U skladu s time, ako je L. postupao u okviru zadataka koji su mu bili povjereni i/ili u okviru svojih dužnosti, njegovo se postupanje treba uzeti u obzir kod procjene postojanja očite nepažnje ( 26 ).

52.

Sud koji je uputio zahtjev treba ocijeniti uključuje li L.-ovo postupanje očitu nepažnju. U tom pogledu Sud je presudio kako posebno treba uzeti u obzir složenost odredaba, povredom kojih je nastao carinski dug te profesionalno iskustvo i pažnju koju je trgovac primijenio ( 27 ).

53.

Imajući u vidu prethodno navedeno, smatram da bi na treće pitanje koje je upućeno Sudu trebalo odgovoriti na sljedeći način: Članak 212.a Carinskog zakonika treba tumačiti na način da pitanje podrazumijeva li postupanje „dotične [pravne] osobe” prijevaru ili očitu nepažnju treba utvrditi ne samo u odnosu na samo trgovačko društvo ili njegove zakonske zastupnike, nego i u odnosu na svakog zaposlenika koji postupa u okviru zadataka koji su mu povjereni i/ili u okviru svojih dužnosti.

54.

U svjetlu prethodno navedenog, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanja koja je Finanzgericht Baden‑Württemberg (Financijski sud u Baden‑Württembergu, Njemačka) uputio radi donošenja prethodne odluke: