1. 

Što govori mjesto rođenja neke osobe o njezinu etničkom podrijetlu?

2. 

Iznenađujuće malo.

3. 

Zapravo, smatrati da postoji neotuđiva veza između mjesta rođenja neke osobe i njezina etničkog podrijetla služi, u konačnici, isključivo utvrđivanju određenih pogrešnih stereotipa.

4. 

U glavnome postupku iz vozačke dozvole podnositelja zahtjeva za zajam vidljivo je da njegovo mjesto rođenja nije u nekoj od zemalja sjeverne Europe ( 2 ), državi članici Unije, Švicarskoj ili Lihtenštajnu ( 3 ). Je li riječ o diskriminaciji na temelju etničkog podrijetla kada kreditna institucija koja daje zajam traži od stranke da predoči putovnicu koju je izdala jedna od tih zemalja ili, ako to nije u mogućnosti, da predoči putovnicu koju je izdala treća zemlja i važeću boravišnu dozvolu (u daljnjem tekstu: sporna praksa)? Ako je tome tako, može li se sporna praksa opravdati pozivanjem na borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma?

5. 

Ovo su pitanja upućena Sudu u predmetu koji se razmatra. Ovaj će predmet konkretno omogućiti Sudu davanje smjernica o povezanosti između diskriminacije na temelju etničkoga podrijetla, nacionalnosti i mjesta rođenja.

6. 

Zbog razloga koje navodim u nastavku, takva praksa ne stavlja stranke u različit položaj na temelju njihova etničkog podrijetla. Slijedom toga ne smatram potrebnim da Sud razmatra je li takva praksa opravdana.

7.

Članak 1. Direktive 2000/43 („Svrha”) propisuje da je njezina svrha utvrditi okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju rasnog ili etničkog podrijetla s ciljem ostvarenja načela jednakog postupanja u državama članicama.

8.

Članak 2. Direktive 2000/43 („Pojam diskriminacije”) propisuje:

„1.   Za potrebe ove Direktive načelo jednakog postupanja znači nepostojanje izravne ili neizravne diskriminacije na temelju rasnog ili etničkog podrijetla.

2.   Za potrebe stavka 1.:

9.

U skladu s člankom 3. stavkom 2. Direktive 2000/43 („Područje primjene”), ona ne obuhvaća razlike u postupanju koje se temelje na državljanstvu i ne dovodi u pitanje odredbe i uvjete za ulazak i boravak državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva na području država članica niti postupanje koje je povezano s pravnim statusom dotičnih državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva.

10.

Na temelju članka 8. stavka 1. Direktive 2000/43 („Teret dokazivanja”) države članice donose sve potrebne mjere u skladu sa svojim nacionalnim pravosudnim sustavima kako bi osigurale da, u slučajevima kada osobe koje smatraju da im je nanesena šteta zbog neprimjenjivanja načela jednakog postupanja, pred sudom ili nekim drugim nadležnim tijelom, iznesu činjenice na temelju kojih se može pretpostaviti postojanje izravne ili neizravne diskriminacije, teret dokazivanja da nije bilo kršenja načela jednakog postupanja leži na tuženiku.

11.

Poglavlje I. Direktive 2005/60 („Predmet, djelokrug i definicije”) sadržava članke 1. do 5. Članak 1. stavak 1. Direktive 2005/60 propisuje da države članice osiguravaju zabranu pranja novca i financiranja terorizma. Na temelju članka 2. stavka 1. točke 1. Direktive 2005/60, ona se primjenjuje na kreditne institucije kako su definirane u članku 3. stavku 1. Na temelju članka 5. Direktive 2005/60, države članice mogu donositi ili držati na snazi strože odredbe u području koje obuhvaća ta direktiva s ciljem sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma.

12.

Poglavlje II. Direktive 2005/60 („Temeljita identifikacija stranaka”) sadržava članke 6. do 19. Dok prvi odjeljak tog poglavlja („Opće odredbe”) u člancima 6. do 10. sadržava osnovna pravila o mjerama temeljite identifikacije stranaka, drugi odjeljak („Pojednostavljeni postupak temeljite identifikacije stranaka”) utvrđuje pravila koja u pojedinim određenim okolnostima omogućuju korištenje pojednostavljenih postupaka temeljite identifikacije stranaka.

13.

Članak 13. Direktive 2005/60 (jedina odredba poglavlja II. odjeljka 3. te direktive, pod nazivom „Prošireni postupak temeljite identifikacije stranaka”) propisuje:

„1.   Države članice zahtijevaju od institucija i osoba na koje se primjenjuje ova Direktiva da na temelju ocjene rizika primjenjuju proširene mjere temeljite identifikacije stranaka, pored mjera iz članaka 7. i 8., i članka 9. stavka 6., u situacijama koje po svojoj prirodi mogu predstavljati veći rizik u smislu pranja novca ili financiranja terorizma, a barem u situacijama navedenim u stavcima 2., 3., 4. i u ostalim situacijama koje predstavljaju velik rizik u smislu pranja novca i financiranja terorizma, a koje ispunjavaju tehničke kriterije utvrđene u skladu s člankom 40. stavkom 1. točkom (c).

2.   U slučaju kada stranka nije fizički prisutna prilikom identifikacije, države članice zahtijevaju od institucija i osoba poduzimanje specifičnih i primjerenih mjera za kompenzaciju više razine rizika, poput primjerice primjene jedne od ili više sljedećih mjera:

[...]

4.   Što se tiče transakcija ili poslovnih odnosa s politički izloženim osobama koje prebivaju u drugoj državi članici ili u trećoj zemlji, države članice zahtijevaju od institucija i osoba na koje se primjenjuje ova Direktiva da:

[...]

6.   Države članice osiguravaju da institucije i osobe na koje se primjenjuje ova Direktiva posebno obrate pažnju na svaku prijetnju pranja novca ili financiranja terorizma koja može proizlaziti iz proizvoda ili transakcija koje bi mogle poticati anonimnost te da poduzmu mjere, prema potrebi, za sprečavanje njihovog korištenja za pranje novca ili financiranje terorizma.”

14.

Odredbe Direktive 2000/43 provedene su u danskom pravu putem Lov om etnisk ligebehandling (Zakon o jednakom postupanju s obzirom na etničko podrijetlo, u daljnjem tekstu: Zakon o jednakom postupanju) ( 6 ). Sud koji je uputio zahtjev navodi da je danski zakonodavac nakon razmatranja odlučio da u Zakon o jednakom postupanju neće uključiti kriterij diskriminacije na temelju mjesta rođenja jer se taj kriterij ne pojavljuje u toj direktivi.

15.

Lov om forebyggende foranstaltninger mod hvidvask af udbytte og finansiering af terrorisme (Zakon o mjerama sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma, u daljnjem tekstu: Zakon o sprečavanju pranja novca) ( 7 ) sadržava odredbe kojima se provodi Direktiva 2005/60. Konkretno, dok članak 12. Zakona o sprečavanju pranja novca propisuje opća pravila o temeljitoj identifikaciji stranaka, članak 19., koji većinom odgovara članku 13. te direktive, u svojem stavku 1. propisuje da osobe i poduzeća na koja se primjenjuje taj zakon trebaju na temelju ocjene rizika odrediti dodatne zahtjeve za identifikaciju stranaka, pored onih navedenih u članku 12. tog zakona, u situacijama koje same po sebi uključuju povećani rizik od pranja novca i financiranja terorizma. One moraju minimalno ispuniti zahtjeve utvrđene u stavcima 2. do 4. te odredbe.

16.

Ismar Huskic (u daljnjem tekstu: podnositelj pritužbe) rođen je 1975. u Bosni i Hercegovini. Sa svojom obitelji preselio se 1993. u Dansku, u kojoj od tada živi. U prosincu 2000. postao je danski državljanin. Živi sa svojom partnericom koja je također danska državljanka.

17.

Jyske Finans A/S (u daljnjem tekstu: Jyske Finans), društvo kći financijske institucije Jyske Bank A/S, u suradnji sa zastupstvima za motorna vozila nudi pojedincima i poslovnim subjektima zajmove za kupnju automobila i nabavu automobila na leasing.

18.

U lipnju 2009. podnositelj pritužbe i njegova partnerica zaključili su ugovor o kupnji rabljenog automobila sa zastupstvom za motorna vozila. Kupnja automobila djelomično je bila financirana zajmom za kupnju automobila koji su podnositelj pritužbe i njegova partnerica zajedno ugovorili s Jyske Finansom. U okviru ocjene zahtjeva za kredit Jyske Finans zatražio je od podnositelja pritužbe dodatnu dokumentaciju zato što je iz njegove vozačke dozvole bilo vidljivo da je rođen u Bosni i Hercegovini. Od njegove partnerice, koja je prema informacijama iz njezine vozačke dozvole bila rođena u mjestu Odense u Danskoj, nije zatražena nikakva dodatna dokumentacija u tom smislu.

19.

Podnositelj pritužbe smatrao je da je zahtjev Jyske Finansa diskriminirajući te je podnio pritužbu Ligebehandlingsnævnetu (Odbor za jednako postupanje), koji, među ostalim, rješava pritužbe zbog diskriminacije na temelju rasnog ili etničkog podrijetla. Svojom odlukom od 10. prosinca 2010. Odbor za jednako postupanje utvrdio je da je Jyske Finans neizravno diskriminirao podnositelja pritužbe te mu je naložio da na ime naknade plati 10000 DKK (približno 1340 EUR).

20.

Jyske Finans zauzeo je stajalište da je odluka Odbora za jednako postupanje bila protivna Zakonu o sprečavanju pranja novca i da joj je nedostajao pravni temelj koji zahtijeva Zakon o jednakom postupanju. Jyske Finans stoga je odlučio da neće postupiti u skladu s odlukom Odbora za jednako postupanje. To je dovelo do toga da je Odbor za jednako postupanje u ime podnositelja pritužbe pokrenuo postupak pred Retten i Viborg (okružni sud u Viborgu, Danska).

21.

Presudom od 5. veljače 2013. Retten i Viborg (okružni sud, Viborg) potvrdio je odluku Odbora za jednako postupanje. Međutim, presudio je da diskriminacija Jyske Finansa prema podnositelju pritužbe na temelju njegova mjesta rođenja predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju etničkoga podrijetla.

22.

Jyske Finans izjavio je sudu koji je uputio zahtjev žalbu protiv presude Retten i Viborga (okružni sud, Viborg).

23.

U tijeku postupka Jyske Finans je naveo da je prilikom rješavanja zahtjeva podnositelja pritužbe za dodjelu zajma primijenio interno pravilo, i to spornu praksu. Jyske Finans je naveo da je sporna praksa bila ustanovljena s obzirom na njegovu obvezu postupanja u skladu sa Zakonom o sprečavanju pranja novca. Sud koji je uputio zahtjev smatra dakle utvrđenim da se zahtjev za dodatnu dokumentaciju, koji je Jyske Finans uputio podnositelju pritužbe, temelji isključivo na činjenici da je u danskoj vozačkoj dozvoli navedeno kako je on rođen u Bosni i Hercegovini i stoga u trećoj zemlji.

24.

Imajući dvojbe o tome predstavlja li sporna praksa izravnu ili neizravnu diskriminaciju na temelju etničkog podrijetla i može li biti dopuštena s obzirom na obveze koje su nametnute, među ostalim, financijskim institucijama u cilju sprečavanja pranja novca, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća pitanja radi donošenja prethodne odluke:

25.

Jyske Finans, Kraljevina Danska i Komisija podnijeli su pisana očitovanja. Te su stranke 12. listopada 2016. iznijele usmena očitovanja.

26.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita predstavlja li sporna praksa izravnu diskriminaciju na temelju Direktive 2000/43. Ako nije tako, svojim drugim pitanjem taj sud traži utvrđivanje predstavlja li ona neizravnu diskriminaciju, osim ako nije objektivno opravdana i proporcionalna. U svojem trećem pitanju sud koji je uputio zahtjev naznačio je moguće opravdanje sporne prakse u slučaju da se ona prima facie smatra neizravno diskriminirajućom.

27.

Aspekt diskriminacije i opravdanja razmotrit ću redom, u dijelovima A i B ove analize.

28.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim dvama pitanjima, na koja ću zajedno odgovoriti, u biti pita predstavlja li sporna praksa, prema kojoj se različito postupa sa strankama na temelju njihova mjesta rođenja, izravnu ili neizravnu diskriminaciju na temelju Direktive 2000/43.

29.

Prvo ću dati nekoliko napomena o tome zašto se diskriminacija na temelju etničkog podrijetla u smislu Direktive 2000/43 ne može utvrditi samo na temelju mjesta rođenja neke osobe. Ova će razmatranja zatim voditi do odgovora na pitanje predstavlja li sporna praksa izravnu ili neizravnu diskriminaciju po toj osnovi.

30.

U skladu s člankom 2. stavkom 1. Direktive 2000/43, načelo jednakog postupanja znači da ne smije postojati izravna ili neizravna diskriminacija na temelju „rasnog ili etničkog podrijetla”. To su dva kriterija na temelju kojih je ova direktiva različito postupanje prema osobama učinila nezakonitim.

31.

Na samom početku, kako bi se spriječio i suzbijao rasizam, potrebno je prije svega definirati sam pojam „rase”. Međutim, u modernim društvima navedeno postaje sve više neprihvatljivo ( 8 ). Stoga je, tijekom vremena, zabrana diskriminacije na temelju rasnog podrijetla možda izgubila svoju primarnu ulogu u korist manje očiglednog i opipljivijeg pojma diskriminacije na temelju etničkoga podrijetla, koja je, kako je navedeno u točki 35. u nastavku, oblik rasne diskriminacije.

32.

Direktiva 2000/43 ne definira pojam „etničkog podrijetla” i stoga ne daje odgovor na pitanje postoji li veza između dvaju kriterija navedenih gore u točki 30. i mjesta rođenja neke osobe ( 9 ).

33.

Navedeno ne iznenađuje. Postavljanje kriterija koji čini glavni element etničkog podrijetla i opisivanje onoga što ga čini različitim od drugih etničkih pripadnosti mogao bi biti preveliki izazov za samo jednog čovjeka. Kao što je Komisija postavila pitanje na raspravi: što čini, na primjer, da je osoba „danskog etničkog podrijetla” i na koji se način takva osoba etnički razlikuje od drugih, poput osoba „švedskog” ili „norveškog” etničkog podrijetla – u tolikoj mjeri da ta etnička podrijetla uopće postoje? Nije na meni da pokušam odgovoriti na ovo nezahvalno pitanje.

34.

Međutim, suočen sa šutnjom zakonodavca, Sud je morao, nimalo ne bježeći od toga, dati zatraženo mjerodavno tumačenje. U presudi ČEZ Razpredelenie Bulgarija Sud je presudio da pojam „etničkog podrijetla” ili etniciteta „proizlazi iz ideje da se društvene skupine identificiraju osobito zajednicom nacionalnosti, religije, jezika, kulturalnog i tradicijskog podrijetla i životne sredine” ( 10 ).

35.

Dajući takvu definiciju, Sud je slijedio sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), koji je naveo da „etnicitet i rasa predstavljaju srodne pojmove [...] Etnicitet proizlazi iz ideje da se društvene skupine identificiraju osobito zajednicom nacionalnosti, religije, jezika, kulturalnog i tradicijskog podrijetla i životne sredine. Diskriminacija na temelju etničkog podrijetla neke osobe je oblik rasne diskriminacije” ( 11 ).

36.

Pokazatelji „etničkog podrijetla”, kako su navedeni gore u točkama 34. i 35., ne spominju mjesto rođenja neke osobe. Međutim, korištenje pojma „osobito” upućuje na netaksativnu prirodu tih elemenata. Stoga se ne može isključiti da mjesto rođenja neke osobe može biti takav element, ili barem pridonoseći element.

37.

Želio bih ipak naglasiti da je u predmetu koji se razmatra mjesto rođenja podnositelja pritužbe jedini kriterij koji je Odbor za jednako postupanje i nakon toga Retten i Viborg (okružni sud, Viborg) doveo do utvrđenja da sporna praksa predstavlja diskriminaciju na temelju etničkog podrijetla, bilo izravnu ili neizravnu. Time se implicira da mjesto rođenja neke osobe uvjetuje njezino etničko podrijetlo u smislu Direktive 2000/43.

38.

Međutim, takva ideja ne nalazi uporište u Direktivi 2000/43.

39.

Diskriminacija na temelju mjesta rođenja je samostalni kriterij diskriminacije, različit od ostalih kriterija diskriminacije poput etničkog podrijetla ili nacionalnosti. Ti se kriteriji ne smiju miješati. Direktiva 2000/43 ne pruža zaštitu od situacija diskriminacije koje se ne temelje na osobnim značajkama koje su u njoj navedene ( 12 ).

40.

Na primjer, na temelju članka 3. stavka 2. Direktive 2000/43, zaštita koja se pruža tom direktivom i primjenjuje se kako na javni tako i na privatni sektor u brojnim područjima navedenima u članku 3. stavku 1. te direktive ne proširuje se na razlike u postupanju na temelju nacionalnosti ( 13 ). To je u skladu s idejom da nacionalnost neke osobe malo govori o etničkom podrijetlu te osobe. Kao što je to naznačeno u sudskoj praksi navedenoj gore u točkama 34. i 35., „zajednica nacionalnosti” — tj. nacionalnost u „etničkom” smislu te riječi ( 14 ) — tek je jedan čimbenik koji razlikuje određeni etnicitet.

41.

Prema mojem mišljenju, ista se logika primjenjuje na pitanje predstavlja li diskriminacija na temelju mjesta rođenja osobe diskriminaciju na temelju etničkog podrijetla. Mjesto rođenja samo je jedan specifičan element koji omogućuje donošenje zaključka da bi osoba mogla pripadati određenoj etničkoj skupini, ali ni na koji način to ne određuje. Na primjer, koje je etničko podrijetlo osoba koje su bile posvojene iz trećih zemalja i dovedene u Uniju ili države EFTA-e? Na to se ne može općenito odgovoriti. Pored toga, ako se društvena skupina može smatrati zasebnom etničkom zajednicom ponajprije zbog svoje vjere, običaja i načina života ( 15 ), što u tom slučaju mjesto rođenja osobe koja pripada toj zajednici govori o njezinu etničkom podrijetlu?

42.

Trebao bih dodatno naglasiti da je pojam „mjesto rođenja” sam po sebi dvosmislen. U predmetu koji se razmatra taj je pojam, na način kako se koristi u vozačkoj dozvoli podnositelja pritužbe, izjednačen s državom u kojoj je rođen — za razliku od slučaja njegove partnerice. Upotreba kriterija „mjesto rođenja” prema državi omogućava brže i lakše donošenje zaključka da dotična osoba pripada „zajednici nacionalnosti”, što je jedna od značajki koje upućuju na etničko podrijetlo prema sudskoj praksi koja je navedena gore u točkama 34. i 35. Međutim, u pravu ne postoji temelj za ideju da za svaku suverenu državu postoji jedno– - i samo jedno– - odgovarajuće etničko podrijetlo.

43.

Konačno, točno je, kao što je to navela Kraljevina Danska, da članak 21. Povelje o temeljnim pravima zabranjuje ne samo diskriminaciju na osnovi rase ili etničkog podrijetla, već i na osnovi rođenja. Međutim, to izdvojeno nabrajanje još više naglašava ideju da se pojmovi „etničkog podrijetla” i „rođenja” razlikuju.

44.

To me dovodi do zaključka, kako je navela Kraljevina Danska, da kriteriji etničkog podrijetla i mjesta rođenja nisu automatski i nužno povezani. Mjesto rođenja osobe može biti relevantan čimbenik kod razmatranja pripada li ta osoba etničkoj skupini. Ipak, diskriminacija na temelju etničkog podrijetla ne može se utvrditi samo na temelju pozivanja na mjesto rođenja osobe.

45.

Utvrđivanje izravne diskriminacije na temelju članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2000/43 zahtijeva da etničko podrijetlo mora biti odlučujuće za donošenje odluke o nalaganju postupanja ili, drugim riječima, da je predmetno postupanje uvedeno i/ili se održava na snazi zbog razloga povezanih s etničkim podrijetlom ( 16 ).

46.

Kako bi opravdao svoj zaključak o izravnoj diskriminaciji, Retten i Viborg (okružni sud, Viborg) presudio je, kao prvo, da većina osoba koje podnose zahtjev za zajam ili financiranje kod Jyske Finansa prebiva u Danskoj i da su po etničkom podrijetlu Danci i, kao drugo, da sporna praksa dakle upućuje na to da se prema osobama rođenima u trećim zemljama postupa nepovoljnije nego prema osobama rođenima u Danskoj. U nastavku je presudio da se takvo različito postupanje ne temelji na nacionalnosti podnositelja zahtjeva, „već na njihovom zemljopisnom podrijetlu i prema tome njihovom etničkom podrijetlu” (moje isticanje).

47.

Ova logika je pogrešna zbog nekoliko razloga.

48.

Kao prvo, u skladu sa zaključkom iz gornje točke 44., različito postupanje na temelju etničkog podrijetla nije automatska posljedica različitog postupanja na temelju zemljopisnog podrijetla ili mjesta rođenja.

49.

Kao drugo, tvrdnja da većina osoba rođenih izvan Danske nisu „danskog etničkog podrijetla” — ako takvo etničko uopće podrijetlo postoji — nije dovoljna za utvrđenje da je riječ o slučaju izravne diskriminacije. Ako i jest, onda bi to prije upućivalo na postojanje neizravne diskriminacije.

50.

Konačno, nije pravilno ograničiti usporedbu koju je potrebno primijeniti na situaciju koja se odnosi na osobe rođene u Danskoj, s jedne strane, i osobe rođene u trećoj zemlji, s druge strane. Sporna praksa jednostavno nije na to ograničena. Naprotiv, pravilan test diskriminacije na temelju Direktive 2000/43 zahtijeva ocjenu uključuje li sporna praksa razliku u postupanju na temelju etničkog podrijetla između osobe rođene u državi članici Unije ili EFTA‑e, s jedne strane, i osobe rođene u trećoj zemlji, s druge strane.

51.

Zahtjev za prethodnu odluku ne navodi da postoji dokaz da je sporna praksa nastala zbog razloga povezanih s određenim etničkim podrijetlom podnositelja zahtjeva za zajam.

52.

Međutim, Kraljevina Danska je, posebno na raspravi, tvrdila da bi se sporna praksa mogla smatrati izravno diskriminirajućom jer ona, u praksi, ima taj učinak da općenito potiče sumnju prema danskim državljanima rođenima u trećim zemljama koji, prema mišljenju te države članice, najčešće nisu „danskog etničkog podrijetla”.

53.

U tom pogledu, kao prvo, na temelju Direktive 2000/43 nije važno tretira li sporna praksa danske državljane rođene u trećim zemljama nepovoljnije od danskih državljana rođenih u Uniji ili državama EFTA-e. Njihovo državljanstvo, kao ni mjesto njihova rođenja, nije osobna značajka zaštićena na temelju te direktive.

54.

Kao drugo, takva se argumentacija temelji na iluziji da su mjesto rođenja, nacionalnost i etnicitet ista stvar. Zbog razloga koji je naveden gore u točki 3. potrebno ju je odbaciti.

55.

Konačno, praktični učinak sporne prakse nije dovoljan za utvrđenje da se radi o slučaju izravne diskriminacije ( 17 ).

56.

Na temelju toga, ne smatram da sporna praksa predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2000/43. Sada ću prijeći na razmatranje sadržava li sporna praksa neizravnu diskriminaciju na temelju članka 2. stavka 2. točke (b) te direktive.

57.

Kako bi mjera mogla biti obuhvaćena područjem primjene članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/43 dovoljno je da ta mjera, makar korištenjem neutralnih kriterija koji se ne temelje na etničkom podrijetlu, stvara učinak da se upravo osobe „[određenog] etničkog podrijetla” stavljaju u nepovoljan položaj ( 18 ). Neizravna diskriminacija ne mora nužno zahtijevati i namjeru diskriminacije ( 19 ). Može se utvrditi na bilo koji način, uključujući na temelju statističkog dokaza. ( 20 )

58.

Prilikom razmatranja podrazumijeva li korištenje neutralnog kriterija mjesta rođenja od strane Jyske Finansa neizravnu diskriminaciju moguće je tvrditi da je općenito vjerojatnije da će ciljanje na osobe rođene izvan Unije ili država EFTA-e štetno utjecati na osobe „[određenog] etničkog podrijetla”. To je u biti i temeljno stajalište Kraljevine Danske, koja smatra da dodatni zahtjev koji nameće sporna praksa utječe na osobe rođene u trećim zemljama i, posljedično, većinom na osobe koje „nisu danskog etničkog podrijetla”.

59.

Međutim, takvo je stajalište neodrživo.

60.

Čak i ako pretpostavimo da je ispravna tvrdnja Kraljevine Danske da osobe koje nisu rođene u toj državi članici većinom nisu „danskog etničkog podrijetla”, to nije dovoljno za utvrđivanje neizravne diskriminacije na temelju članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/43. Naime, kako bi ga se moglo primjenjivati, pojam neizravne diskriminacije na temelju te odredbe zahtijeva da navodna diskriminirajuća mjera ima učinak stavljanja određenog etničkog podrijetla u nepovoljan položaj. Drugim riječima, ova odredba zahtijeva identificiranje određenog etničkog podrijetla (ili više njih, u slučaju da praksa utječe na nekoliko etničkih zajednica), na koje se primjenjuje zaštita na temelju te direktive i prema kojem je postupanje bilo najnepovoljnije. Za razliku od stajališta koje je izrazila Kraljevina Danska, koje je navedeno gore u točki 58., ta se odredba ne može tumačiti na način da pruža (negativnu) zaštitu od mjera koje vjerojatno stavljaju neko etničko podrijetlo u povoljniji položaj a da se također ne identificiraju određena etnička podrijetla koja su stavljena u nepovoljniji položaj. U tom smislu, iako se engleski i njemački tekst članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/43 može smatrati nedorečenim u tom pogledu, verzije na drugim službenim jezicima koriste točnije pojmove koji pojašnjavaju značenje te odredbe ( 21 ) i nalaze oslonac u svrsi i ukupnoj strukturi direktive ( 22 ). Ta je svrha, u skladu s uvodnom izjavom 17. Direktive „sprečavanje ili naknada zbog nepovoljnog položaja koji trpi skupina osoba određenog rasnog ili etničkog podrijetla” (moje isticanje). Bilo bi protivno ukupnoj strukturi Direktive 2000/43 kada bi se jednostavno apstraktno primijenio njezin članak 2. stavak 2. točku (b) jer svako ljudsko biće ima etničko podrijetlo, iako se ono možda tek treba pravilno utvrditi.

61.

Dakako, za aktiviranje zabrane diskriminacije na temelju etničkog podrijetla nije potrebno da osoba o kojoj je riječ doista pripada etničkoj zajednici koja je pogođena nepovoljnijim postupanjem (u slučaju „diskriminacije prema povezanosti”) ( 23 ) niti da žrtva bude pozitivno identificirana ( 24 ). Ipak, to ne mijenja činjenicu da se člankom 2. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2000/43 zahtijeva identifikacija određenog etničkog podrijetla na koje je usmjerena diskriminirajuća mjera. Sudska praksa Suda to potvrđuje.

62.

Kao prvo, iako možda Sud namjerno nije želio odgovoriti na to pitanje, on je doista dosljedno upućivao na „zaposlenike određenog etničkog ili rasnog podrijetla”; „osobe navedenog etničkog podrijetla”; i „osobe koje su takvog etničkog podrijetla” (moje isticanje) ( 25 ).

63.

Drugo, svi važni predmeti koje je Sud rješavao uzimajući u obzir Direktivu 2000/43 uključivali su identificirane skupine osoba kojima nije bilo osporavano da se na njih primjenjuje zaštita od diskriminacije na temelju Direktive 2000/43 ( 26 ).

64.

Treće, kao što je to Komisija u bitnome izjavila na raspravi, usporedivost se ne smije provoditi na opći i apstraktan način, već na određen i konkretan način u odnosu na povoljnije postupanje o kojem je riječ ( 27 ).

65.

Ovo stajalište nije dovedeno u pitanje tvrdnjom, na koju se pozvala Kraljevina Danska na raspravi, da je ESLJP nedavno presudio, većinom glasova, da nacionalna pravila o spajanju obitelji, koja najčešće nepovoljno utječu na osobe „stranoga etničkog podrijetla”, predstavljaju povredu članka 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, u vezi s njezinim člankom 14. ( 28 ). Taj se predmet odnosio na razliku u postupanju prema vlastitim državljanima koje se temeljilo na trajanju njihova državljanstva i stoga na pitanje vezano uz koje Direktiva 2000/43 ne pruža veću zaštitu od one koja se odnosi na mjesto rođenja osobe. Štoviše, tekst tih konvencijskih odredaba — konkretno članka 14. — ne sugerira da je nužno identificirati određeno etničko podrijetlo na koje je usmjerena diskriminirajuća mjera, što nije slučaj s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2000/43.

66.

I da se vratim na pitanje koje se razmatra, primjećujem da je jedina nesporna informacija kojom Sud raspolaže ta da je podnositelj pritužbe rođen u Bosni i Hercegovini. Kako god bilo, taj nedostatak informacija nije odlučujući: predstavlja li sporna praksa neizravnu diskriminaciju potrebno je konkretno razmotriti na temelju same te prakse.

67.

U ovom se slučaju čini da sporna praksa utječe na jednak način na sva etnička podrijetla s obzirom na to da treće zemlje mogu imati svako etničko podrijetlo koje postoji u svijetu. Stoga je isključeno da bi sporna praksa mogla utjecati na osobe određenog etničkog podrijetla u „znatno većem razmjeru” nego na druge osobe ( 29 ).

68.

Na osnovi prethodno navedenog, smatram da sporna praksa ne sadržava neizravnu diskriminaciju na temelju članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/43.

69.

Iz prethodnog slijedi da sporna praksa nije obuhvaćena člankom 2. stavkom 2. točkom (a) i (b) Direktive 2000/43. Stoga nije potrebno razmatrati treće pitanje. Ako bi Sud možda ipak smatrao da sporna praksa predstavlja neizravnu diskriminaciju, na to ću pitanje odgovoriti u nastavku u točki 72. i dalje.

70.

Pored toga, također smatram nepotrebnim zauzeti stajalište u pogledu tvrdnje koju je Komisija istaknula na raspravi, da bi sporna praksa mogla nezakonito diskriminirati državljane Unije na temelju toga kada su stekli svoje državljanstvo ( 30 ). Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev nije postavio pitanje u vezi s time. Kao drugo, Sud ne raspolaže dovoljnim informacijama kako bi donio odluku o toj tvrdnji, a ni stranke navedene u članku 23. Statuta Suda Europske unije nisu imale mogućnost podnijeti očitovanje vezano uz ovu novu tvrdnju, što je njihovo pravo. Konačno i u svakom slučaju, teško mi je sagledati relevantnost ove tvrdnje s obzirom na to da je usmeno očitovanje Komisije, u prvom redu, konkretno imalo na umu moguću diskriminaciju između danskih državljana. Međutim, još jednom, time se pogrešno tumači doseg sporne prakse, koja nije ograničena na te državljane. U drugom redu, sudska praksa na koju se Komisija poziva u prilog svojem stajalištu odnosi se na državljane Unije koji su se koristili svojim pravom na slobodno kretanje, nastanili se u drugoj državi članici i postali njezini naturalizirani državljani. Ne raspolažem informacijom da bi to bio slučaj u glavnom postupku.

71.

Iako je iskustvo iz prve ruke podnositelja pritužbe vezano uz razliku u postupanju do koje je dovela sporna praksa moglo izazvati srdžbu, ta razlika u postupanju nije bila zabranjena na temelju Direktive 2000/43. S obzirom na to, Sud ne bi trebao pokušavati sudskim tumačenjem zabraniti ovu razliku u postupanju jer je to zadaća zakonodavca Unije, koji bi to trebao učiniti proširenjem popisa kriterija zaštićenih tom direktivom.

72.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita može li se praksa, poput ove sporne prakse, smatrati zakonitom zbog članka 13. Direktive 2005/60, koji određuje pravila o proširenoj temeljitoj identifikaciji stranaka. Ovo je pitanje povezano s drugim pitanjem jer čini dio pitanja je li sporna praksa neizravno diskriminirajuća. Za razliku od slučajeva izravne diskriminacije ( 31 ) na temelju članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/43, prima facie slučaj neizravne diskriminacije ne bi potpadao pod ovu klasifikaciju ako je ona „objektivno opravdana zakonitim ciljem, a sredstva za njezino postizanje prikladna su i [nužna]”.

73.

Jyske Finans, uz podršku Kraljevine Danske, tvrdi da je usklađenost s pravilima o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma zakonit cilj koji u načelu može opravdati spornu praksu. Stranke se ipak razlikuju po pitanju je li sporna praksa prikladna i nužna.

74.

Jyske Finans je mišljenja da ona to jest, posebno s obzirom na opću ocjenu rizika za dotičnu državu (Bosnu i Hercegovinu) i izostanak fizičkog kontakta između Jyske Finansa i podnositelja pritužbe prilikom dogovaranja zajma. Nadalje, on tvrdi da je sporna praksa prikladna radi osiguranja veće mogućnosti utvrđivanja podrijetla i pravilne identifikacije stranaka. Također je prikladna jer naznačuje želju podnositeljâ zahtjeva za zajam da stvore čvršće veze s državom članicom Unije ili državom EFTA-e, nego sa zemljom svojeg rođenja, konačno osiguravajući time da odobrena kreditna linija ne bude unovčena neposrednom prodajom vozila i korištena za ciljeve koje Direktiva 2005/60 nastoji spriječiti. Jyske Finans također tvrdi da sporna praksa ne stigmatizira stranku jer je informacija da je stranka rođena u trećoj zemlji povjerljiva, a zahtjev da se predoči putovnica nije dostupan javnosti.

75.

Kraljevina Danska i Komisija zauzimaju stajalište da sporna praksa prekoračuje ono što je nužno. Kraljevina Danska konkretno tvrdi da Direktiva 2005/60 ne stvara poveznicu između mjesta rođenja osobe i povećanog rizika od pranja novca ili financiranja terorizma. Kada bi ona postojala, to bi doprinijelo stvaranju opće sumnje i stigmatizaciji državljana Unije ili članica EFTA-e koji su rođeni izvan tih država.

76.

Prije svega, smatram da cilj sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma može, u načelu, opravdati neizravnu diskriminirajuću mjeru: u presudi ČEZ Razpredelenie Bulgarija Sud je već presudio da sprečavanje prijevare i zlouporabe predstavlja zakonit cilj za postizanje svrhe članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/43 ( 32 ). Pranje novca jedna je vrsta prijevare i zlouporabe. Štoviše, sprečavanje i suzbijanje pranja novca i financiranja terorizma zakoniti su ciljevi koji, u načelu, mogu opravdati odstupanje od pravila slobode kretanja ( 33 ), i na koje je u konačnici moguće pozvati se i za svrhe Direktive 2000/43.

77.

Potrebno je još razmotriti opravdava li taj cilj spornu praksu i jesu li njezina sredstva za postizanje tog cilja prikladna i nužna.

78.

U ovom trenutku želio bih podsjetiti da je u presudi Safe Interenvíos ( 34 ) Sud dao smjernicu u pogledu ovlasti kreditne institucije da primjenjuje proširene mjere temeljite identifikacije svojih stranaka na temelju Direktive 2005/60 i, što je još važnije, njezine granice.

79.

Prvo, iz pojma „barem” koji se pojavljuje u članku 13. stavku 1. Direktive 2005/60 proizlazi da situacije koje su uzete u obzir u stavcima 2. do 4. tog članka nisu taksativne i da mogu postojati situacije različite od onih kod kojih bi se, ovisno o riziku, trebale primijeniti proširene mjere temeljite identifikacije stranaka ( 35 ).

80.

Drugo, Direktiva 2005/60 je direktiva kojom se provodi minimalno usklađivanje. Čak i kada je država članica pravilno provela članak 13. te direktive u nacionalno pravo, njezin članak 5. omogućuje joj da donosi ili održava na snazi strože odredbe s ciljem jačeg suzbijanja pranja novca i financiranja terorizma ( 36 ).

81.

Treće, dotična država članica mora koristiti ovlasti primjene proširenih mjera temeljite identifikacije stranaka na temelju Direktive 2005/60 u skladu s pravom Unije ( 37 ). Kada zakonodavstvo države članice delegira te ovlasti na institucije i osobe na koje se primjenjuje Direktiva 2005/60, tada i te stranke također moraju primjenjivati taj zahtjev.

82.

Četvrto, države članice mogu identificirati posebne mjere koje se primjenjuju u određenim specifičnim situacijama, ili dati institucijama i osobama na koje se primjenjuje Direktiva 2005/60 diskrecijsko pravo da na temelju odgovarajuće ocjene rizika primjenjuju mjeru koja se smatra proporcionalnom predmetnome riziku u određenoj situaciji. Ocjena postojanja i razine rizika od pranja novca ili financiranja terorizma u pogledu stranke, poslovnog odnosa, računa, proizvoda ili transakcije (ovisno o slučaju), od ključnog je značaja. Kada ne postoji rizik od pranja novca ili financiranja terorizma, ne mogu se na temelju toga provoditi nikakve preventivne aktivnosti. Štoviše, bez takve ocjene dotična država članica ili, ovisno o slučaju, institucija ili osoba na koje se primjenjuje direktiva, ne može u pojedinačnom slučaju odlučiti koje mjere treba primijeniti ( 38 ).

83.

I da se vratim na predmetni slučaj, primjećujem da iz formulacije trećeg pitanja proizlazi da je upitna zakonitost sporne prakse o kojoj je riječ, a ne njezina konkretna primjena u glavnome postupku. U vezi s time, kako je to prethodno navedeno, žrtva ne mora biti pozitivno identificirana kao preduvjet za tu ocjenu ( 39 ). Stoga činjenica da je traženje dodatnih informacija od podnositelja pritužbe zbog navodno povećanog rizika od pranja novca i financiranja terorizma koji je povezan s njegovom zemljom rođenja, i to Bosnom i Hercegovinom, moglo biti zakonito posve je slučajna. U svakom slučaju, Jyske Finans ne tvrdi da je proveo posebnu ocjenu tog rizika u vezi s glavnim postupkom.

84.

Glavni argument Jyske Finansa u osnovi je taj da je od podnositelja pritužbe zatražio dodatnu dokumentaciju radi postupanja u skladu s pravilima o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma. Međutim, Jyske Finans ne navodi koja ga je od situacija, koja zahtijeva primjenu proširenih mjera temeljite identifikacije stranaka uzetih u obzir u članku 13. Direktive 2005/60, obvezivala da to učini. Pored toga, bez potrebe da se daje mjerodavno tumačenje nadilazi li članak 19. Zakona o sprečavanju pranja novca minimalne zahtjeve određene Direktivom 2005/60, nije pretjerano smatrati — podložno potvrđivanju suda koji je uputio zahtjev — osim situacija određenih u stavcima 2. do 4. tog članka, da ta odredba ne zahtijeva, već omogućuje osobama i poduzećima na koje se primjenjuje taj zakon da primijene takve mjere u situacijama koje same po sebi uključuju povećani rizik od pranja novca i financiranja terorizma. Stoga mi se čini da se pitanje ne sastoji u tome je li Jyske Finans bio obvezan uvesti dodatni zahtjev na temelju sporne prakse, nego je li to mogao učiniti.

85.

S obzirom na to, prema mojem se mišljenju sporna praksa može smatrati objektivno opravdanom, prikladnom i nužnom na temelju članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/43 samo ako je u skladu s načelima koja proizlaze iz presude Safe Interenvíos ( 40 ), kako su sažeto prikazana gore u točkama 79. do 82. Nacionalni sud treba utvrditi je li to ovdje slučaj. Ipak, Sud mu može dati smjernicu kako bi mu pomogao u rješavanju spora ( 41 ).

86.

Moram naglasiti da kreditna institucija ima puno pravo, a možda i obvezu, da u okviru svojih ovlasti primjenjuje proširene mjere temeljite identifikacije stranaka kada se može, na temelju, među ostalim, vrste stranke, zemlje, proizvoda ili transakcije, prepoznati povećani rizik od pranja novca ili financiranja [terorizma]. Ne bih u potpunosti isključio da se u određenim prilikama o postojanju takvog rizika može zaključiti samo na temelju mjesta rođenja stranke, posebno imajući u vidu mjerodavne preporuke Stručne skupine za financijsko djelovanje (Financial Action Task Force, u daljnjem tekstu: FATF) u vezi s time ( 42 ).

87.

Međutim, želio bih podsjetiti da tamo gdje postoji prima facie slučaj neizravne diskriminacije na temelju rasnog ili etničkog podrijetla, pojam „objektivnog opravdanja” treba usko tumačiti ( 43 ).

88.

Tvrdnja Jyske Finansa da je sporna praksa prikladna, jer je vjerojatnije da će stranke rođene u trećim zemljama imovinu za koju je odobrena kreditna linija koristiti za financiranje svrha koje Direktiva 2005/60 nastoji spriječiti, jednostavno nema potporu u dokazima. Jyske Finans mora objektivno utvrditi barem stvarno postojanje i razmjer postupanja koje daje povoda za spornu praksu i točne razloge zbog kojih bi se to postupanje moglo nastaviti ako bi ta praksa izostala. Konkretno, Jyske Finans ne može temeljiti svoje opravdanje na općenitim tvrdnjama i nedokumentiranim izjavama ( 44 ). U tom pogledu, iako se može reći da stavci 2. do 6. članka 13. te direktive neizravno djeluju na temelju stereotipa kada je riječ o određenim osobama ili transakcijama (u daljnjem tekstu: profiliranje), primjena tih odredaba, za razliku od sporne prakse, zahtijeva individualnu procjenu.

89.

Štoviše, sporna praksa prekoračuje ono što je nužno da se postigne cilj pomaganja u borbi protiv pranja novca i financiranja terorizma jer se sveobuhvatno primjenjuje na svaku osobu rođenu u trećoj zemlji. Navedeno predstavlja primjenu proširenih mjera temeljite identifikacije stranaka u situacijama koje nisu uzete u obzir u članku 13. stavcima 2. do 6. Direktive 2005/60, bez individualizirane ocjene rizika. Diskrecijsko pravo koje je povjereno institucijama i osobama na koje se primjenjuje Direktiva 2005/60 da primjenjuju proširene mjere temeljite identifikacije stranaka u situacijama kada se to od njih ne zahtijeva ne može se ostvarivati na način koji bi eliminirao zaštitu koju pruža Direktiva 2000/43.

90.

U pogledu potrebe održavanja na snazi sporne prakse, imajući u vidu izostanak fizičkog kontakta između Jyske Finansa i njegovih stranaka, iz spisa podnesenog Sudu vidljivo je da je Jyske Finans sam smatrao, u mrežnom dokumentu koji sadržava opći opis načina postupanja u skladu sa Zakonom o sprečavanju pranja novca, da je rizik od pranja novca i financiranja terorizma u pravilu relativno ograničen kada je riječ o ovoj vrsti transakcija. Razlozi koji su ovdje dani, među ostalima, bili su ti da je financiranje o kojem je riječ ograničeno na pokretnu imovinu te da je prethodno bio ostvaren kontakt između stranke i zastupstva za motorna vozila (pri čemu je potonji često i sam stranka Jyske Finansa). S obzirom na to, tvrdnja Jyske Finansa o postojanju rizika zbog izostanka fizičkog kontakta čini se nedosljednom.

91.

Konačno, u pogledu argumenta da Jyske Finans ne čini dostupnom javnosti putovnicu stranke kada od nje zatraži da je predoči na temelju sporne prakse i da, prema tome, takav zahtjev ne proizvodi stigmatizacijski učinak, takva tvrdnja prije svega odnosi se na to sadržava li sporna praksa diskriminaciju. U tom pogledu, kao što je to tvrdila Komisija, Direktiva 2000/43 ne definira de minimis prag ispod kojeg se ne aktivira zaštita koju pruža ( 45 ), niti zahtijeva da nepovoljno postupanje bude dostupno javnosti kako bi se klasificiralo kao diskriminirajuće ( 46 ).

92.

Stoga smatram da sporna praksa nije objektivno opravdana ciljem da se spriječi pranje novca i financiranje terorizma, niti je nužna za postizanje tog cilja. Međutim, u konačnoj analizi, o tom pitanju treba odlučiti sud koji je uputio zahtjev uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti i imajući u vidu pravilo prebacivanja tereta dokazivanja određeno člankom 8. Direktive 2000/43.

93.

Međutim, ta bi zadaća bila na sudu koji je uputio zahtjev samo ako bi Sud smatrao da sporna praksa sadržava neizravnu diskriminaciju na temelju etničkog podrijetla, što ja ne smatram.