1.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie (Visoki kasacijski sud, Rumunjska) odnosi se na tumačenje Direktive 2006/126/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 2006. o vozačkim dozvolama ( 2 ), a konkretno, u biti, na tumačenje njezina članka 13. stavka 2. u vezi s njezinom uvodnom izjavom 5.

2.

Ovaj zahtjev upućen je u okviru tužbe koju je pojedinac podnio kako bi ishodio da njegovo ovlaštenje za upravljanje vozilom tipa moped na javnim cestama, koje dokazuje potvrdom o završenom tečaju prometnih propisa, bude priznato nakon 19. siječnja 2013., datuma početka primjene odredaba Direktive 2006/126 koje su relevantne u ovom slučaju ( 3 ) i datuma stupanja na snagu rumunjskog propisa kojim se ta direktiva prenosi u nacionalno pravo.

3.

Zainteresirana osoba smatra da je na temelju gore navedenog dokumenta nositelj „prava na upravljanje vozilom dodijeljenog prije 19. siječnja 2013.” u smislu članka 13. stavka 2. Direktive 2006/126 i da zbog toga ne treba polagati teorijske i praktične testove koje inače treba položiti da bi se dobila vozačka dozvola koja se od tog datuma zahtijeva za vožnju mopedima u Rumunjskoj.

4.

S obzirom na razmatranja koja ću dolje izložiti, smatram da se odredbama te direktive ne protivi propis o prenošenju, kao što je onaj o kojemu je ovdje riječ, kojim država članica nameće obvezu ishođenja vozačke dozvole onim osobama koje su prethodno imale odobrenje za upravljanje mopedima na javnim cestama, a da nisu bili imatelji takve dozvole.

5.

U skladu s uvodnom izjavom 5. Direktive 2006/126 ona „ne dovodi u pitanje postojeća prava na upravljanje vozilom dodijeljena ili stečena prije datuma početka njezine primjene”.

6.

Prema uvodnoj izjavi 13. te direktive „[u]vođenjem kategorije vozačkih dozvola za mopede posebno će se povećati sigurnost prometa na cestama za najmlađe vozače koji, prema statističkim podacima, najčešće sudjeluju u prometnim nesrećama”.

7.

Njezina uvodna izjava 16. određuje da je „[o]brazac vozačke dozvole utvrđen Direktivom 91/439/EEZ[ ( 4 )] potrebno […] zamijeniti jedinstvenim obrascem u obliku plastične kartice. Istodobno, taj obrazac vozačke dozvole treba prilagoditi zbog uvođenja nove kategorije vozačkih dozvola za mopede i nove kategorije vozačkih dozvola za motocikle”.

8.

U skladu sa stavcima 1. i 2. njezina članka 4., naslovljenog „Kategorije, definicije i najniža dob”:

„1.   Vozačkom dozvolom iz članka 1. stječe se pravo na upravljanje motornim vozilima prema niže definiranim kategorijama. Dozvola se izdaje prema najnižoj starosnoj dobi, navedenoj za svaku kategoriju. ‚Motorno vozilo’ je svako vozilo s vlastitim pogonom koje vozi po cesti […].

2.   Mopedi:

Kategorija AM:

9.

Članak 7. Direktive 2006/126, naslovljen „Izdavanje, valjanost i produljenje”, određuje u svojem stavku 1. točkama (a) i (b):

„Vozačke dozvole izdaju se samo sljedećim kandidatima:

Za motorne tricikle i za četverocikle u ovoj kategoriji, države članice mogu uvesti poseban ispit vještina i ponašanja. Za razlikovanje vozila unutar kategorije AM, na vozačku dozvolu se može umetnuti nacionalna oznaka”.

10.

Članak 13. te direktive, naslovljen „Istovjetnosti obrazaca dozvola izvan Zajednice”, glasi kako slijedi:

„1.   Uz suglasnost Komisije, države članice utvrđuju istovjetnosti između prava stečenih prije početka primjene ove Direktive i kategorija definiranih u članku 4.

Nakon savjetovanja s Komisijom, države članice mogu svoje nacionalne pravne propise prilagoditi do mjere koja je potrebna radi provedbe odredaba članka 11. stavaka 4., 5. i 6.[ ( 6 )].

2.   Nijedno se pravo na upravljanje vozilom dodijeljeno prije 19. siječnja 2013. ne ukida niti na bilo koji način ograničava odredbama ove Direktive.”

11.

Na temelju članka 16. stavaka 1. i 2. Direktive 2006/126, naslovljenog „Prenošenje”, države članice morale su, s jedne strane, najkasnije do 19. siječnja 2011. donijeti i objaviti zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s odredbama navedene direktive koji su tamo navedeni ( 7 ) te su, s druge strane, morale primjenjivati te odredbe o prenošenju od 19. siječnja 2013.

12.

Legea nr. 203/2012 (Zakon br. 203/2012) ( 8 ), kojim su određene odredbe Direktive 2006/126 prenesene u rumunjsko pravo, primjenjiv je od 19. siječnja 2013. Njime je izmijenjena Ordonanţa de urgenţă a Guvernului nr. 195/2002 privind circulaţia pe drumurile publice (Izvanredna uredba Vlade br. 195/2002 o prometu na javnim cestama; u daljnjem tekstu OUG br. 195/2002) ( 9 ), kao i pravilnik o provedbi te izvanredne uredbe, potvrđen donošenjem Hotărârea Guvernului nr. 1391/2006 (Odluka vlade br. 1391/2006) ( 10 ).

13.

Prije stupanja na snagu Zakona br. 203/2012, Pravilnik o provedbi OUG‑a br. 195/2002 predviđao je u svojem članku 160. stavku 2. da „[o]sobe koje ne posjeduju vozačku dozvolu mogu na javnim cestama upravljati mopedima samo ako dokažu da su položile tečaj poznavanja prometnih propisa u ustanovi ovlaštenoj za provođenje osposobljavanja vozača motornih vozila”.

14.

Članak 161. stavak 2. tog pravilnika o provedbi pojašnjavao je da su „[t]ijekom prometovanja na javnim cestama biciklisti […] dužni kod sebe imati osobnu iskaznicu, a vozači mopeda usto moraju kod sebe imati i uvjerenje o obavljenom osposobljavanju iz poznavanja cestovnih propisa i potvrdu o registraciji vozila”.

15.

Od stupanja na snagu Zakona br. 203/2012, ukinute su odredbe članaka 160. i 161. navedenog pravilnika o provedbi OUG‑a br. 195/2002, koje su se odnosile na mopede, dok su odredbe primjenjive na bicikle ostale na snazi.

16.

Članak 6. točke 6. i 21. OUG‑a br. 195/2012, kako je izmijenjen Zakonom br. 203/2012 (u daljnjem tekstu: izmijenjeni OUG br. 195/2002), definira pojmove „motorno vozilo” i „moped” te određuje, s jedne strane, da se „mopedi […] smatraju motornim vozilima”, te, s druge strane, da su laki četverocikli „[…] [i]zjednačeni s mopedima”:

17.

Članak 20. stavci 1. i 2. glasi kako slijedi:

„(1)   Da bi na javnim cestama mogli upravljati motornim vozilima, […] vozači moraju posjedovati odgovarajuću vozačku dozvolu.

(2)   Vozačke dozvole izdaju se za sljedeće kategorije vozila: AM […].”

18.

Prilog 1. izmijenjenom OUG‑u br. 195/2002 odnosi se na kategorije vozila za koje se izdaje vozačka dozvola i koje su predviđene u članku 20. stavku 2. te uredbe. Točkom (a) navedenog priloga „kategorija AM” definirana je kao da se odnosi na „mopede”.

19.

Sukladno članku 23. stavcima 1. i 9. izmijenjenog OUG‑a br. 195/2002:

„(1)   Pravo upravljati motornim vozilom […] na javnim cestama imaju isključivo vlasnici valjanih vozačkih dozvola za kategoriju kojoj vozilo pripada ili bilo koja osoba kojoj se prometovanje javnim cestama dopušta na temelju zamjenske isprave.

[…]

(9)   Polaganje vozačkog ispita sastoji se od provjere teorijskog znanja i provjere praktičnih vještina i ponašanja, prema kategoriji za koju se traži dozvola.

Praktični ispit za kategoriju AM uključuje samo provjeru vještina na posebno uređenim poligonima. Uvjeti za izdavanje vozačke dozvole uređuju se pravilnikom.”

20.

Costin Popescu imatelj je potvrde o registraciji koja mu je 12. listopada 2010. izdana za lagani četverocikl marke Aixam koji je klasificiran kao vozilo kategorije L6e ( 11 ) i smatra se mopedom. Također posjeduje uvjerenje od 26. listopada 2010. kojim se potvrđuje da je završio tečaj iz poznavanja prometnih propisa za upravljanje mopedima na javnim cestama. Navedeni su dokumenti bili u to vrijeme dovoljni za vožnju vozilom kao što je njegovo, u skladu s člancima 160. i 161. Pravilnika o provedbi OUG‑a br. 195/2002 u verziji koja je tada bila na snazi.

21.

Od 19. siječnja 2013. upravljanje mopedima ili sličnim vozilima na javim cestama podlijegalo je u Rumunjskoj dobivanju vozačke dozvole na temelju Zakona br. 203/2012, koji je izmijenjen OUG‑om br. 195/2002 radi prenošenja određenih odredaba Direktive 2006/126 u nacionalno pravo ( 12 ).

22.

C. Popescu je protiv više nacionalnih tijela ( 13 ) pokrenuo postupak pred Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska), kako bi ishodio da se njegovo pravo na upravljanje mopedima na javnim cestama, a kako ga je stekao prije 19. siječnja 2013., i dalje priznaje nakon tog datuma, a da ne mora ispuniti dodatne formalnosti ili postupke ( 14 ), te da mu nadležno tijelo izda dokument kojim se dokazuje to pravo. U prilog svojoj tužbi on je naveo da su novi propisi, doneseni na temelju Zakona br. 203/2012, suprotni odredbama Direktive 2006/126.

23.

Budući da je tužitelj također istaknuo prigovor neustavnosti s obzirom na odredbe OUG‑a br. 195/2002, kako su izmijenjene navedenim zakonom, Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska) obratio se Curtea Constituțională (Ustavni sud, Rumunjska).

24.

Odlukom od 5. prosinca 2013. potonji je sud odbio prigovor neustavnosti kao neosnovan iz razloga što je tumačenje pravila prava Unije izvan njegove nadležnosti s obzirom na to da ta ovlast pripada isključivo Sudu Europske unije te stoga što su odredbe nacionalnog prava, na koje C. Popescu ukazuje, u skladu s rumunjskim Ustavom.

25.

Na temelju navedene odluke, Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) presudom od 8. travnja 2014. proglasio je tužbu nedopuštenom.

26.

Protiv te presude C. Popescu podnio je žalbu pred Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie (Visoki kasacijski sud), ističući da odredbe Zakona br. 203/2012 nisu u skladu s uvodnom izjavom 5. te člankom 13. stavkom 2. Direktive 2006/126, koji predviđa da se „[n]ijedno […] pravo na upravljanje vozilom dodijeljeno prije 19. siječnja 2013. ne ukida niti na bilo koji način ograničava odredbama [te] Direktive”.

27.

U obranu je Inspectoratul General al Poliției Române (Glavni inspektorat rumunjske policije) istaknuo da su izmjene OUG‑a br. 195/2002 donesene na temelju Zakona br. 203/2012, koje se sastoje od toga da se upravljanje mopedom podvrgne ishođenju dozvole, bile potaknute ciljem poboljšanja cestovne sigurnosti tako da se smanji broj i posljedice prometnih nesreća u kojima sudjeluju mopedi, zahvaljujući zahtjevu da vozači steknu potrebna teorijska znanja i praktične vještine tijekom odgovarajućeg osposobljavanja.

28.

U ovom je kontekstu, rješenjem od 12. studenoga 2015., koje je Sud zaprimio 30. studenoga 2015., Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie (Visoki kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Dopuštaju li odredbe Direktive 2006/126 […] Rumunjskoj da vozačima mopeda, koji posjeduju službenu ispravu na temelju koje su prije 19. siječnja 2013. imali pravo upravljati mopedom na javnim cestama, propiše obvezu ishođenja vozačke dozvole polaganjem ispita i provjera sličnih onima koji su predviđeni za druga motorna vozila da bi mogli nastaviti upravljati mopedom nakon 19. siječnja 2013.?”

29.

C. Popescu, rumunjska i slovačka vlada te Europska komisija dostavili su pisana očitovanja. Rasprava se nije održala.

30.

Smatram da je za pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, potrebno iznijeti uvodne napomene, kako s aspekta načina na koji je ovo pitanje postavljeno, tako i s aspekta načina na koji se predlaže postupiti s njim.

31.

Može se primijetiti da je rumunjska vlada iznijela pojašnjenja i čak suzdržanost u pogledu teksta pitanja koje je podneseno Sudu.

32.

U skladu s pitanjem koje postavlja, izgleda da sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke prema kojoj je tužitelj u glavnom postupku bio „imatelj službenog dokumenta kojim [mu] je dodijeljeno pravo na upravljanje vozilom na javnim cestama prije 19. siječnja 2013.”, na temelju rumunjskih propisa koji su bili na snazi prije tog dana. Međutim, rumunjska vlada osporava da se i jedan i drugi od dva dokumenta na koji se zainteresirana osoba poziva ( 15 ) može smatrati službenim dokumentom kojim bi joj u to vrijeme predmetno pravo uistinu bilo dodijeljeno.

33.

Što se tiče potvrde o registraciji koju je C. Popescuu izdalo nadležno upravno tijelo ( 16 ), ta vlada smatra da je navedena potvrda „predstavljala samo dokaz u registraciji [dotičnog] vozila” te da mu je omogućila da bude upisano u registar u skladu s nacionalnim odredbama primjenjivima na tom području ( 17 ). Što se tiče uvjerenja o završenom tečaju iz poznavanja prometnih propisa koje mu je izdala autoškola, ta ista vlada smatra da je takvo uvjerenje o osposobljenosti iz poznavanja prometnih propisa ispunjavalo zahtjeve iz pravila koja su tada bila na snazi ( 18 ), pri čemu iz njega nije proizlazilo istinsko pravo na upravljanje motornim vozilima na javnim cestama. Ona smatra da ovo potonje pravo, koje je člankom 23. stavkom 1. OUG‑a br. 195/2002 bilo priznato isključivo osobama imateljima valjane vozačke dozvole, ne treba miješati s jednostavnim pravom korištenja mopeda na javnim cestama koje je bilo dodijeljeno na temelju drugih prethodno navedenih pravila ( 19 ).

34.

U tom pogledu podsjećam da je u okviru zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a isključivo na sudu koji je uputio zahtjev da odredi sadržaj nacionalnog prava države članice i pravno kvalificira spor koji mu je podnesen na odlučivanje ( 20 ). Budući da sam Sud ne može ocijeniti činjenična pitanja u predmetu u odnosu na relevantne odredbe nacionalnog prava, on mora odlučiti na temelju činjeničnih i pravnih elemenata koji su izneseni u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje ( 21 ). Međutim, u duhu suradnje s nacionalnim sudovima, Sud im može dati sve upute koje smatra potrebnima ( 22 ).

35.

U ovom slučaju pojašnjavam da mi se čini da se niti jedan od dva dokumenta na koje se poziva tužitelj u glavnom postupku ne može smatrati aktom koji predstavlja pravu „vozačku dozvolu” koju izdaju tijela države članice u smislu Direktive 2006/126. Ostaje pitanje je li zainteresirana osoba bila nositelj „prava na upravljanje vozilom dodijeljeno prije 19. siječnja 2013.” na temelju rumunjskih propisa koji su bili na snazi prije tog datuma, a što je pravo koje bi moglo ili čak moralo biti očuvano na temelju članka 13. stavka 2. Direktive 2006/126.

36.

Sud koji je uputio zahtjev u bitnome zahtijeva od Suda da utvrdi protivi li se odredbama Direktive 2006/126, a osobito njezinu članku 13. stavku 2., propis države članice kojim se od osoba koje su imale odobrenje za upravljanje mopedima na javnim cestama, a da pritom nisu bili imatelji vozačke dozvole prije 19. siječnja 2013., kao datuma stupanja na snagu odredaba kojima se navedenu direktivu prenosi u nacionalno pravo, zahtijeva da ishode takvu dozvolu kako bi mogli i dalje upravljati tim vozilima nakon tog datuma.

37.

Podsjećam da je Sud već dao tumačenje raznih odredaba Direktive 2006/126, osobito u nizu presuda koje se odnose na načelo uzajamnog priznavanja vozačkih dozvola u smislu te direktive ( 23 ). Ovdje postavljeno pitanje novo je po tome što tumačenje pojma „pravo na upravljanje vozilom dodijeljeno prije 19. siječnja 2013.” koji se nalazi u članku 13. stavku 2. navedene direktive, nije samo po sebi bilo predmet prethodnog pitanja. Međutim, ističem da je u okviru uvodnih napomena iznesenih u presudi Hofmann Sud odlučio u vezi s funkcijom koju ova odredba ispunjava ( 24 ). Vratit ću se na smjernice koje se može izvesti iz ovog sudskog presedana ( 25 ).

38.

U skladu sa svojom odlukom, sud koji je uputio zahtjev ne zauzima stajalište o odgovoru koji bi se moglo dati na podneseno pitanje. U svojem pisanom očitovanju, C. Popescu brani tezu prema kojoj je suprotno zahtjevima Direktive 2006/126, a konkretno tekstu njezina članka 13. stavka 2., da se osobama koje se nalaze u njegovu položaju, oduzme pravo na upravljanje mopedima na javnim cestama koje je stečeno u skladu s propisima koji su bili na snazi prije sporne reforme.

39.

S druge strane, kako rumunjska i slovačka vlada tako i Komisija smatraju da se odredbama te direktive ne protive nacionalne mjere za prenošenje kao što su one o kojima je ovdje riječ, a koje postrožuju uvjete za dobivanje ovlaštenja za upravljanje mopedima tako da se zahtijeva ishođenje vozačke dozvole, pa stoga i polaganje testova i/ili ispita sličnih onima koji su potrebni za upravljanje drugim motornim vozilima ( 26 ). Slažem se s ovim potonjim mišljenjem iz razloga koje ću u nastavku iznijeti.

40.

S obzirom na razlike među raznim jezičnim verzijama članka 13. stavka 2. Direktive 2006/126 u vezi s njezinom uvodnom izjavom 5., moguće je upitati se o učinku koji ove odredbe moraju imati u pogledu rješavanja spora kao što je onaj u glavnom postupku. Međutim, čini mi se jasnim da ne samo ciljevi te direktive, već i kontekst u koji posebno ulazi njezin članak 13., idu u prilog tumačenja koje je suprotno od onog koje predlaže C. Popescu.

41.

Podsjećam da u svojoj verziji na francuskom jeziku članak 13. stavak 2. Direktive 2006/126, na koji C. Popescu ukazuje u prilog tvrdnje da ga se ne može prisiliti da ishodi dozvolu kako bi na javnim cestama mogao i dalje upravljati svojim vozilom koje se smatra mopedom, glasi kako slijedi: „Aucun droit de conduire délivré avant le 19 janvier 2013 n’est supprimé ou assorti de restrictions quelconques aux termes des dispositions de la présente directive” ( 27 ).

42.

Na temelju doslovnog tumačenja izraza „droit de conduire délivré” [„dodijeljeno pravo na upravljanje vozilom”] koji se nalazi u toj jezičnoj verziji, osobito s obzirom na uobičajeno značenje pojma „délivré” ( 28 ), moglo bi se zaključiti da formulacija navedenog članka 13. stavka 2. podrazumijeva da zahtjevi sadržani u Direktivi 2006/126 ne mogu na temelju te odredbe utjecati jedino na izričita ovlaštenja za upravljanje vozilom, koja proizlaze iz akta koji je izdan službeno, obično u obliku pojedinačnog upravnog akta, i to prije 19. siječnja 2013. Čini mi se da bi istovjetan pristup mogao proizlaziti iz drugih jezičnih verzija ove odredbe ( 29 ).

43.

U tom pogledu primjećujem da se izrazi „délivré” ili „délivrance” također nalaze, među ostalim, u francuskoj jezičnoj verziji članaka 4., 6. i 7. Direktive 2006/126 ( 30 ), koji se odnose na minimalne zahtjeve za izdavanje jedinstvenog obrasca europske vozačke dozvole predviđenog u članku 1., što potvrđuje zamisao da ova dva izraza općenito upućuju na to da nadležna nacionalna tijela izdaju određeni akt koji svojem imatelju dodjeljuje pravo na upravljanje vozilom koje je istovjetno pravu koje nastaje na temelju vozačke dozvole stricto sensu.

44.

Nadalje, primjećujem da se pojam „droit de conduire” [pravo na upravljanje vozilom] koristilo u vezi s vozačkim dozvolama, među ostalim u francuskoj verziji članka 8. stavka 2. Direktive 91/439 ( 31 ), koju je zamijenila Direktiva 2006/126, te da je navedeno pravo u sudskoj praksi Suda u vezi s tumačenjem ove prve direktive obično prikazano kao da se „temelji na vozačkoj dozvoli” ( 32 ).

45.

Međutim, terminologija korištena u drugim jezičnim verzijama članka 13. stavka 2. Direktive 2006/126 može dovesti do drukčijeg tumačenja.

46.

Konkretno, u rumunjskoj verziji, na koju se poziva C. Popescu, nalazi se izraz „drept de conducere acordat”, pri čemu treba pojasniti da pojam „drept” obično ukazuje na pravo kao takvo, a ne na službeni dokument koji potvrđuje dodijeljeno pravo, i da, za razliku od pojma „délivré” koji se u francuskom jeziku obično odnosi na akt, rumunjska riječ „acordat” doslovno odgovara francuskim riječima „accordé” ili „octroyé”, što se može odnositi kako na pravo tako i na dokument.

47.

Isto vrijedi za druge jezične verzije te odredbe u kojima se nalaze izrazi čije se značenje čini neutralnijim i stoga općenitijeg dosega od izraza „droit de conduire délivré” koji je prisutan u francuskoj verziji ( 33 ). Iz toga bi moglo proizaći da bi svako ovlaštenje ili mogućnost upravljanja vozilom koje je država članica priznala, moglo, čak i bez uporišta u službenom aktu, biti obuhvaćeno pridržajem ranijih prava koji je utvrđen u navedenom članku 13. stavku 2.

48.

Štoviše, uvodna izjava 5. Direktive 2006/126, barem u svojoj verziji na francuskom jeziku, ne dopušta da se sa sigurnošću odagna sumnja izražena u ovom predmetu jer je u njoj navedeno da predmetna direktiva „ne devrait pas porter atteinte aux droits de conduire existants ou obtenus avant sa date d’application” [„ne dovodi u pitanje postojeća prava na upravljanje vozilom dodijeljena ili stečena prije datuma početka njezine primjene”]. Dva pridjeva korištena u toj formuli mogu navesti na pomisao da bi trebalo očuvati ne samo prava na upravljanje vozilom „stečena” na službeni način, nego također i ona stvarno „dodijeljena” prije tog datuma, a što predstavlja pristup koji je širi od onoga na koji ukazuje izraz „délivré”, korišten u francuskoj verziji članka 13. stavka 2.

49.

Prema ustaljenoj praksi Suda, formulacija korištena u jednoj od jezičnih verzija neke odredbe prava Unije ne može služiti kao jedini temelj za tumačenje te odredbe ili imati prednost u odnosu na ostale jezične verzije. Naime, odredbe prava Unije moraju se tumačiti i primjenjivati ujednačeno s obzirom na verzije sastavljene na svim jezicima Europske unije. U slučaju nepodudarnosti između različitih jezičnih verzija nekog teksta prava Unije, kao što je to ovdje slučaj, predmetna odredba mora se tumačiti s obzirom na opću strukturu i svrhu propisa kojeg je dio ( 34 ).

50.

S obzirom na kontekst i svrhu te odredbe, koje sada namjeravam opisati, smatram da pojam „dodijeljeno pravo na upravljanje vozilom” u smislu članka 13. stavka 2. Direktive 2006/126 treba poprimiti usko značenje, a ne biti predmet širokog tumačenja na način da se zabrani državama članicama da od osobe koja se prije 19. siječnja 2013. koristila neslužbenim ovlaštenjem za upravljanje vozilom, zahtijevaju izdavanje vozačke dozvole od tog datuma.

51.

Na prvom mjestu, valja primijetiti da Direktiva 2006/126 nije imala za cilj postizanje potpunog usklađivanja nacionalnih pravila primjenjivih na vozačke dozvole, već prvenstveno određivanje minimalnih uvjeta pod kojima se te dozvole mogu izdavati ( 35 ), iako je materijalno područje primjene pravila prava Unije na tom području bilo prošireno u odnosu na pravila koja su prethodno proizlazila iz Direktive 91/439 ( 36 ). Jedinstveni obrazac europske vozačke dozvole predviđen tim direktivama bio je namijenjen tome da se postupno zamijene razne vrste vozačkih dozvola koje su postojale u državama članicama i omogući uzajamno priznavanje dozvola bez formalnosti, kako bi se potaknulo slobodno kretanje građana unutar Unije ( 37 ).

52.

Daljnje usklađivanje koje je uvedeno Direktivom 2006/126, imalo je za svrhu, među ostalim ciljevima ( 38 ), „doprinijeti poboljšanju sigurnosti prometa na cestama”, a što je zahtjev na koji se već pokušalo odgovoriti Direktivom 91/439 ( 39 ). Kroz tu prizmu, Direktiva 2006/126 među ostalim je inovacijama uvela zahtjev vozačke dozvole za mopede, koji nisu ulazili u područje primjene Direktive 91/439, kako bi se „poveća[lo] sigurnost prometa na cestama za najmlađe vozače koji, prema statističkim podacima, najčešće sudjeluju u prometnim nesrećama” ( 40 ).

53.

Iz odredaba Direktive 2006/126 proizlazi da su s učinkom od 19. siječnja 2013. države članice morale uvesti novu kategoriju vozačke dozvole za mopede, to jest dozvolu koju se izdaje kandidatima koji su prošli teorijski test i, ovisno o okolnostima, ako je nacionalni zakonodavac odlučio dodati te obveze, na zadovoljavajući način prošli praktični test i/ili zdravstveni pregled ( 41 ).

54.

Nedvojbeno je da činjenica da se od vozača mopeda zahtijeva da steknu teorijska znanja i eventualno praktične vještine, kao što to zahtijeva Direktiva 2006/126, omogućava da se osigura viša razina sigurnosti prometa na cestama. Nadalje, činjenica da je dokument koji izdaje upravno tijelo neophodan, omogućuje registriranje nositelja prava na upravljanje vozilom i eventualno oduzimanje tog prava počiniteljima teških povreda prometnih propisa ( 42 ). Iz elemenata priloženih ovom spisu proizlazi da su propisi o kojima je riječ u glavnom postupku doneseni upravo u cilju jačanja sigurnosti prometa na cestama te da je, s obzirom na statističke podatke koje je dostavila rumunjska vlada, ta reforma izgleda imala zapravo pozitivan učinak na nesreće povezane s mopedima koje se događaju na nacionalnom području ( 43 ).

55.

Kao što to ističu ova i slovačka vlada, ako bi trebalo prihvatiti tumačenje koje predlaže C. Popescu to bi bilo u izravnoj suprotnosti s jednim od glavnih ciljeva Direktive 2006/126 jer bi se takvom analizom došlo do zaključka da je državama članicama bilo zabranjeno postrožiti uvjete za ovlaštenje za upravljanje mopedima na javnim cestama koji su postojali prije 19. siječnja 2013., iako iz takvog postrožavanja zakonskih zahtjeva očito može proizaći poboljšanje sigurnosti prometa na cestama.

56.

Na drugom mjestu, što se konkretno tiče članka 13. Direktive 2006/126, Sud je već u uvodnim napomenama u presudi Hofmann pojasnio da je taj članak, „naslovljen ‚Istovjetnosti obrazaca dozvola izvan Zajednice’, namijenjen samo uređivanju pitanja istovjetnosti prava stečenih prije provedbe te direktive i različitih kategorija vozačkih dozvola koje su njome definirane” ( 44 ).

57.

Sud je svoje tumačenje zasnovao na mjestu koje navedeni članak 13. zauzima u tekstu Direktive 2006/126 ( 45 ) kao i na sljedećim razmatranjima: „[o]vu analizu potvrđuje ispitivanje pripremih radova za Direktivu 2006/126, iz kojih proizlazi, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 37. svojeg mišljenja[ ( 46 )], da je članak 13. stavak 2. te direktive bio dodan na inicijativu Europskog parlamenta koji je tu dopunu opravdao pojašnjavajući da zamjena starih vozačkih dozvola ne može niti u kojem slučaju dovesti do gubitka ili ograničenja stečenih prava u pogledu ovlaštenja za upravljanje raznim kategorijama vozila” ( 47 ).

58.

U ovom predmetu, rumunjska vlada se oslanja na ovo opravdanje koje je Parlament dao, izvodeći, prema mojem mišljenju s pravom, iz njega zaključak da navedeni članak 13. stavak 2. upućuje isključivo na prava stečena prije 19. siječnja 2013. koja su sadržana u vozačkoj dozvoli ili istovjetnom dokumentu, a ne na situaciju u kojoj se prije tog datuma motorno vozilo moglo koristiti na javnim cestama bez posjedovanja vozačke dozvole, kao što je to bio slučaj mopeda ili vozila koja se smatra mopedima u Rumunjskoj prije stupanja na snagu Zakona br. 203/2012. Tako predloženi pristup podupiru prema mojem mišljenju drugi elementi koji se nalaze u pripremnim radovima za Direktivu 2006/126 ( 48 ).

59.

Osim nastanka članka 13. navedene direktive, i nastanak uvodne izjave 5. također daje korisne naznake i ide u korist takvom tumačenju. Naime, Parlament je opet bio taj koji je predložio umetanje uvodne izjave u skladu s kojom „[z]amjena postojećih vozačkih dozvola ne ograničava stečena prava koja se odnose na ovlaštenje za upravljanje raznim kategorijama vozila” ( 49 ), upućujući na opravdanje koje je dano za gore navedeno dodavanje onoga što će postati stavak 2. tog članka 13. ( 50 ). Osim toga, s obzirom na uvodnu izjavu koja joj neposredno prethodi ( 51 ), postoji jasna veza između poštovanja stečenih prava, na koje se ukazuje u navedenoj uvodnoj izjavi 5., te prethodno postojećih vozačkih dozvola koje se mora zamijeniti jedinstvenim obrascem europske vozačke dozvole ( 52 ).

60.

Sam naziv navedenog članka 13., koji se izričito odnosi na „obrasce [vozačkih] dozvola izvan Zajednice” kao i tekst njegova stavka 1. promatran u vezi s tim naslovom ( 53 ), potvrđuju analizu rumunjske vlade prema kojoj je kod donošenja stavka 2. tog članka cilj zakonodavca bio da izmjena propisa Zajednice u smislu standardizacije obrazaca vozačke dozvole i kategorija obrazaca ne utječe na prava koja su stekle osobe koje su vozačku dozvolu dobile prije 19. siječnja 2013., i to samo te osobe.

61.

Ovu analizu, u koju spada navedeni stavak 2., potvrđuje sadržaj odluka Komisije koje se odnose na istovjetnost, s jedne strane, kategorija vozačkih dozvola koje su države članice izdavale prije nego što su provele Direktivu 2006/126, te, s druge strane, zajednički usklađenih kategorija dozvola definiranih u njezinu članku 4. ( 54 ).

62.

Iz prethodno navedenog proizlazi da se načelo zaštite stečenih prava, na koje se C. Popescu implicitno poziva, ne može primijeniti u njegovu korist stoga što su jedina prava zaštićena člankom 13. stavkom 2. Direktive 2006/126 ona koja proizlaze iz vozačkih dozvola koje su države članice izdale prije 19. siječnja 2013., te stoga što prije tog roka zainteresirana osoba nije bila imatelj vozačke dozvole.

63.

Osim toga, čak i pod pretpostavkom da se za situaciju kao što je ona u kojoj se C. Popescu nalazi, smatra da je obuhvaćena navedenim člankom 13. stavkom 2., mišljenja sam, kao i Komisija i slovačka vlada, da je tom odredbom predviđena samo mogućnost za države članice da i dalje priznaju prava na upravljanje vozilima koja su dodijelila prije 19. siječnja 2013. U njoj je samo navedeno da Direktiva 2006/126 ne zadire u ta prava koja stoga i dalje podliježu nacionalnim propisima koji su se primjenjivali prije tog datuma, i to do uvođenja moguće reforme na nacionalnoj razini.

64.

Naime, bilo bi suprotno gore navedenim ciljevima Direktive 2006/126 ( 55 ) zaključiti da su nacionalni zakonodavci imali obvezu neograničeno vrijeme održati na snazi ovlaštenja za vožnju na javnim cestama koja više ne važe. Smatram da prava na upravljanje vozilom stečena u određeno vrijeme ne mogu biti nepromjenjiva s obzirom da njihovo ograničenje ili čak ukidanje može biti od ključnog značaja, osobito iz razloga koji se odnose na sigurnost prometa na cestama. Države članice moraju prema mojem mišljenju biti u mogućnosti da izmijene svoje propise u svrhu njihova usklađivanja s odredbama navedene direktive, uključujući i u pogledu prošlosti ako im se to čini potrebnim.

65.

Slijedom toga, smatram da odredbe Direktive 2006/126, a osobito njezin članak 13. stavak 2. u vezi s njezinom uvodnom izjavom 5., treba tumačiti na način da im se ne protive nacionalni propis kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku.

66.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie (Visoki kasacijski sud, Rumunjska), odgovori na sljedeći način:

Odredbe Direktive 2006/126/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 2006. o vozačkim dozvolama, i konkretno njezin članak 13. stavak 2. u vezi s njezinom uvodnom izjavom 5., treba tumačiti na način da im se ne protivi to što propis države članice zahtijeva od osoba imatelja dokumenta koji im je prije 19. siječnja 2013. dopuštao upravljanje mopedima na javnim cestama, da ishode vozačku dozvolu polaganjem ispita sličnih onima koji se traže za druga motorna vozila, a kako bi nakon tog datuma i dalje mogle upravljati mopedima.