1.

Sud je već u više navrata utvrdio da potvrda E 101 ( 2 ) koju izdaje nadležna ustanova ( 3 ) države članice, kojom se potvrđuje da je radnik koji se kreće unutar Europske unije osiguran u sustavu socijalne sigurnosti te države članice, obvezuje nadležnu ustanovu i sudove države članice domaćina, tako da radnik ne može biti podvrgnut sustavu socijalne sigurnosti potonje države članice ( 4 ).

2.

U ovom predmetu Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) zasjedajući u punom sastavu, pita Sud u biti o primjenjivosti te sudske prakse na situacije u kojima su nadležna ustanova ili sudovi države članice domaćina utvrdili da uvjeti za izdavanje potvrde E 101 očito nisu ispunjeni ( 5 ).

3.

U glavnom postupku vodi se spor između njemačkog društva i francuskih tijela socijalne sigurnosti u vezi s naplatom iznosa većeg od dva milijuna eura, koji se temelji na primjeni francuskog zakona o socijalnoj sigurnosti, zbog toga što to društvo nije platilo doprinose u francuski sustav socijalne sigurnosti za zaposlene osobe koje rade na brodovima za krstarenje na francuskim rijekama. Francuska tijela smatraju da predmetne zaposlene osobe, koje su za čitavo vrijeme trajanja njihova ugovora bili raspoređeni na brodovima koji plove isključivo u Francuskoj, podliježu francuskom sustavu socijalne sigurnosti na temelju članka 13. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1408/71 ( 6 ), u kojem se nalazi opće pravilo prema kojem se na osobu zaposlenu na državnom području jedne države članice primjenjuje zakonodavstvo te države.

4.

Kada je o njemu riječ to društvo zahtijeva da se na predmetne zaposlene osobe primijeni švicarsko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti, oslanjajući se na potvrde E 101, koje potvrđuju da su osigurani u švicarskom sustavu socijalne sigurnosti. Te potvrde izdala je švicarska nadležna ustanova na temelju članka 14. stavka 2. točke (a) podtočke (i) te uredbe, u kojem je predviđena iznimka prema kojoj se na osobu koja je član putujućeg ili letećeg osoblja u poduzeću koje pruža međunarodne prijevozne usluge za putnike, ako ono ima podružnicu, primjenjuje zakonodavstvo države na čijem se državnom području nalazi ta podružnica.

5.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da uvjeti radnog odnosa predmetnih zaposlenih osoba očito ne ulaze u materijalno područje primjene članka 14. Uredbe br. 1408/71. Stoga se postavlja pitanje mogu li u takvim okolnostima, nadležna ustanova ili sudovi države članice domaćina izvršiti ocjenu i, po potrebi iznimno dovesti u pitanje valjanost potvrde E 101 koju je izdala nadležna ustanova druge države članice.

6.

U okviru zahtjeva postavlja se delikatno pitanje uspostavljanja ravnoteže u području socijalne sigurnosti, između, s jedne strane, načela pravne sigurnosti i slobode kretanja radnika unutar Unije, i, s druge strane, potrebe osiguranja pravilne primjene mjerodavnih odredbi Uredbe br. 1408/71. To se pitanje zadnjih godina produbilo zbog integracije tržištâ rada država članica ( 7 ).

7.

U ovom mišljenju, pojasnit ću razloge zbog kojih smatram da u okolnostima ovog predmeta nije opravdano odstupiti od sudske prakse Suda, na način da se prizna iznimka od obvezujućeg učinka potvrde E 101.

8.

Članak 13. Uredbe br. 1408/71, naslovljen „Opća pravila” koji se nalazi u okviru glave II. naslovljene „Određivanje primjenjivog zakonodavstva” u svojim stavcima 1. i 2., točki (a) propisuje:

„1.   […] [n]a osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To zakonodavstvo utvrđuje se u skladu s odredbama ove glave.

2.   Ovisno o člancima od 14. do 17.:

9.

Članak 14. te uredbe naslovljen „Posebna pravila koja se primjenjuju na osobe u plaćenom zaposlenju, osim na pomorce” koji se nalazi u okviru iste glave, u svojem stavku 2. točki (a) podtočki (i) propisuje:

„Članak 13. stavak 2. točka (a) primjenjuje se ovisno o sljedećim izuzecima i okolnostima.

[…]

10.

Članak 84.a navedene uredbe, naslovljen „Odnosi između ustanova i osoba obuhvaćenih ovom Uredbom” u svojem stavku 3. predviđa:

„U slučaju teškoća pri tumačenju ili primjeni ove Uredbe, koje bi ugrozile prava osobe na koju se ona odnosi, ustanova nadležne države ili države boravišta dotične osobe obraća se ustanovi/ustanovama dotične države članica/država članica. Ako je u razumnom roku nemoguće naći rješenje, dotična tijela mogu zatražiti intervenciju Administrativne komisije”.

11.

Uredba br. 1408/71 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 883/2004 ( 8 ) s učinkom od 1. svibnja 2010. ( 9 ). Stoga relevantne činjenice u glavnom postupku ratione temporis uređuje Uredba br. 1408/71 ( 10 ).

12.

Članak 12.a Uredbe (EEZ) br. 574/72 ( 11 ), koji se nalazi u okviru glave III. naslovljene „Provedba odredaba uredbe koje se odnose na određivanje mjerodavnog zakonodavstva” u svojem stavku 1.a propisuje:

„Za primjenu odredbi članka 14. stavaka 2. […] Uredbe, primjenjuju se sljedeća pravila:

[…]

Ako, sukladno članku 14. stavku 2. točki (a) Uredbe, osoba koja je član osoblja međunarodnog prijevozničkog poduzeća te putuje ili leti, podliježe zakonodavstvu države članice na čijem je području registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili podružnice ili stalnog predstavništva koje ga zapošljava ili ako ondje boravi ili je u njoj veći dio vremena zaposlen, institucija koju je odredilo nadležno tijelo te države članice izdaje osobi na koju se to odnosi potvrdu u kojoj se navodi da ona podliježe njezinu zakonodavstvu”.

13.

Uredba br. 574/72 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 987/2009 ( 12 ) s učinkom od 1. svibnja 2010. ( 13 ). Stoga se prva uredba ratione temporis primjenjuje na glavni postupak ( 14 ).

14.

Članak 8. Sporazuma o slobodnom kretanju osoba između Europske zajednice i njezinih država članica s jedne strane i Švicarske Konfederacije s druge strane (u daljnjem tekstu: Sporazum EZ – Švicarska) ( 15 ) naslovljen „Koordinacija sustavâ socijalne sigurnosti” u svojoj točki (b) propisuje:

„Ugovorne stranke osiguravaju, u skladu s Prilogom II., usklađenost sustava socijalne sigurnosti posebno s ciljem: […]

15.

Prilog II. Sporazumu EZ – Švicarska naslovljen „Koordinacija sustavâ socijalne sigurnosti” u svojem članku 1. propisuje:

„1.   Ugovorne stranke su suglasne, s obzirom na koordinaciju sustava socijalne sigurnosti, međusobno primjenjivati akte Zajednice na koje se upućuje kako su bili na snazi na dan potpisivanja Sporazuma i kako su izmijenjeni odjeljkom A ovog Priloga, ili pravila koja su jednaka takvim aktima.

2.   Pojam „država(-e) članica(-e)” sadržan u aktima iz odjeljka A ovog Priloga podrazumijeva uključivanje Švicarske pored država koje su obuhvaćene relevantnim aktima Zajednice.”

16.

Odjeljak A navedenog priloga osobito upućuje na Uredbu br. 1408/71 i Uredbu br. 574/72.

17.

Na temelju članka 90. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 883/2004 i članka 96. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 987/2009, Uredba br. 1408/71 i Uredba br. 574/72 ostaju na snazi i imaju pravni učinak među ostalim u smislu Sporazuma EZ – Švicarska, tako dugo dok se taj sporazum ne izmijeni na temelju Uredbe br. 883/2004 i Uredbe br. 987/2009.

18.

Odlukom br. 1/2012 Zajedničkog odbora uspostavljenog na temelju Sporazuma EZ – Švicarska ( 16 ), koja je stupila na snagu 1. travnja 2012., odjeljak A Priloga II. Sporazumu ažuriran je i od tada upućuje na Uredbu br. 883/2004 i Uredbu br. 987/2009. Budući da su se relevantne činjenice glavnog postupka dogodile prije dana stupanja na snagu te odluke, ratione temporis uređuju ih Uredba br. 1408/71 i Uredba br. 574/72 ( 17 ).

19.

Društvo A‑Rosa Flussschiff GmbH (u daljnjem tekstu: A‑Rosa), društvo osnovano u skladu s njemačkim pravom, sa sjedištem u Njemačkoj, organizira riječna krstarenja po raznim rijekama u Europi. A‑Rosa ima podružnicu sa sjedištem u Švicarskoj čija se djelatnost sastoji od upravljanja operativnim i pravnim aspektima te onima koji se odnose na korištenje brodova koji plove Europom, kao i ljudskim resursima u pogledu osoblja koje radi na tim brodovima. To društvo nema ni društvo kćer ni podružnicu u Francuskoj.

20.

Društvo A‑Rosa osobito koristi dva broda za krstarenje u Francuskoj na rijekama Rhôni i Saôni, na kojima su zaposleni sezonski radnici, državljani država članica osim Francuske, koji obavljaju hotelske djelatnosti. Dva broda plove isključivo francuskim unutarnjim vodama.

21.

Dana 7. lipnja 2007., društvo A‑Rosa bilo je podvrgnuto nenajavljenom nadzoru nad tim dvama brodovima, nakon kojeg su francuske ustanove socijalne sigurnosti otkrile nepravilnosti glede pokrivenosti socijalnim osiguranjem nekih 90 zaposlenih osoba koje obavljaju hotelske djelatnosti na tim dvama brodovima. Predmetne zaposlene osobe zaposlila je švicarska podružnica društva, na temelju ugovora o radu na koje se primjenjuje švicarsko pravo.

22.

Tijekom ovih nadzornih radnji, društvo A‑Rosa podnijelo je za 2007. prvu skupinu potvrda E 101, koje je 6. rujna 2007. izdao Sozialversicherungsanstalt des Kantons Graubünden (Zavod za socijalno osiguranje kantona Grisons, Švicarska, u daljnjem tekstu: švicarska ustanova), kojima se potvrđuje da su predmetne zaposlene osobe bile osigurane u švicarskom sustavu socijalne sigurnosti na temelju članka 14. stavka 2. točke (a) podtočke (i) Uredbe br. 1408/71.

23.

Dana 22. listopada 2007., Union de recouvrement des cotisations de sécurité sociale et d’allocations familiales (Zavod za naplatu doprinosa za socijalnu sigurnost i obiteljske potpore) (u daljnjem tekstu: Urssaf) Donje Rajne obavijestio je društvo A‑Rosa o naplati iznosa od 2024123 eura, u koji su uključene zatezne kamate, zbog neplaćanja doprinosa u francuski sustav socijalne sigurnosti za predmetne zaposlene osobe za razdoblje od 1. travnja 2005. do 30. rujna 2007.

24.

Društvo A‑Rosa osporavalo je 7. srpnja 2008. tu naplatu pred Tribunalom des affaires de sécurité sociale du Bas‑Rhin (Sud za socijalnu sigurnost u Donjoj Rajni, Francuska) koji je tužbu odbio presudom od 9. veljače 2011. Taj sud smatrao je osobito da je, s jedne strane, djelatnost društva u Francuskoj bila uobičajenog, stalnog i trajnog karaktera, i da s, druge strane, činjenica da je poslodavac dostavio potvrde E 101 ne može biti opravdanje za poništenje sporne naplate.

25.

Dana 10. ožujka 2011., društvo A‑Rosa podnijelo je žalbu protiv te presude pred Cour d’appel de Colmar (Žalbeni sud u Colmaru, Francuska). Urssaf Alsace, pravni slijednik Urssafa Donja Rajna, zahtijevao je od tog suda da među ostalim potvrdi presudu od 9. veljače 2011. Suda za socijalnu sigurnost u Donjoj Rajni.

26.

Dopisom od 27. svibnja 2011. pod nazivom „Zahtjev za povlačenje potvrda E 101 izdanih osobama zaposlenima u društvu [A‑Rosa] u Francuskoj”, Urssaf Donja Rajna podnio je švicarskoj ustanovi zahtjev za povlačenje potvrda E 101, istaknuvši među ostalim slijedeća razmatranja:

„Budući da se djelatnost plovidbe brodom trajno i isključivo obavlja u Francuskoj, za zaposlene osobe koje su posebno zaposlene kako bi ih se rasporedilo na brod, trebale su biti podnesene periodične prijave francuskim tijelima za socijalnu zaštitu.

[…]

Budući da se plovidba vrši samo u francuskim teritorijalnim vodama, iz toga slijedi da se na položaj zaposlenih osoba tog društva ne primjenjuje [članak 14. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 1408/71] koji se odnosi na međunarodne prijevozne usluge za putnike.

Slijedom toga, potvrde E 101 izdane tim zaposlenim osobama nije trebalo sastaviti na temelju [članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1408/71]”

27.

Dopisom od 18. kolovoza 2011. upućenim Urssafu Donja Rajna, švicarska ustanova navela je među ostalim sljedeće ( 18 ):

„Poduzeće [A‑Rosa] nudi putovanja brodom za krstarenje po Dunavu, Rhôni/Saôni i Rajni. To društvo osim toga obavlja značajne trgovačke djelatnosti u Švicarskoj. Švicarsko društvo kći u Churu bavi se svim djelatnostima koje se odnose na korištenje brodova za krstarenje. Zapošljavanje osoblja također se odvija posredovanjem švicarskog društva kćeri u Churu.

Prilikom putovanja Dunavom i Rajnom prelazi se više europskih zemalja. [Društvo A‑Rosa] usto tvrdi da se posada također zapošljava prema određenom redoslijedu na različitim brodovima i rutama. Zaposlene osobe koje je zaposlilo društvo [A‑Rosa] načelno ispunjavaju uvjete navedene u [članku 14. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 1408/71].

Poduzeću [A‑Rosa] skrenuli smo pozornost na činjenicu da se na temelju odredbi [članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1408/71], posebni propisi o zaposlenim osobama primjenjuju samo ako su potonje zaposlene u poduzeću za međunarodni prijevoz na državnom području dviju ili više država članica. Ako osobe svoj rad stvarno obavljaju na brodovima isključivo na francuskom državnom području, primjenjuju se francuske pravne odredbe zbog načela mjesta obavljanja djelatnosti ([članak 13. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 1408/71]).

Obvezali smo poduzeće [A‑Rosa] […] da obračuna doprinose za socijalnu sigurnost [sukladno] pravu odnosne zemlje za osobe koje stvarno rade samo u državi [Europske unije].

Imajući u vidu sve činjenice i očekujući osobito da su u 2007. za osobe u pogledu kojih ste nam poslali prigovor, u Švicarskoj obračunati i plaćeni svi doprinosi za socijalnu sigurnost, molimo Vas da odustanete od retroaktivnog ispravka kojim se na osiguranje primjenjuju odredbe francuskog prava”.

28.

Tijekom postupka pred Žalbenim sudom u Colmaru, društvo A‑Rosa dostavilo je za 2005. i 2006. drugu skupinu potvrda E 101, koje je 14. svibnja 2012. izdala nadležna švicarska ustanova na temelju članka 14. stavka 2. točke (a) podtočke (i) Uredbe br. 1408/71.

29.

Presudom od 12. rujna 2013., Žalbeni sud meritorno je odbio žalbu koju je podnijelo društvo A‑Rosa. Taj sud je među ostalim smatrao da ga potvrde E 101 koje je to društvo dostavilo ne oslobađaju od obveza u odnosu na francuski sustav socijalne sigurnosti koji bi se trebao primjenjivati na predmetne zaposlene osobe na temelju članka 13. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1408/71. Glede iznimke predviđene u članku 14. stavku 2. točki (a) podtočki (i) te uredbe, navedeni sud iznio je sljedeća razmatranja:

„[…] [S] jedne strane, […] same podnesene potvrde E 101 ne dovode se u vezu sa stvarno popunjenim radnim mjestima na brodovima Luna i Stella, a u njima čak nije navedeno ni ime tih brodova.

Povrh toga, s druge strane, društvo koje je podnijelo žalbu ne navodi da je zaposlilo predmetno osoblje izvan hotelskih djelatnosti na plovilima Luna i Stella. Kao što je to društvo navelo, ono ta dva plovila za krstarenja koristi samo na Rhôni i Saôni od travnja do studenoga, a u zimskom razdoblju ih drži na vezu u Lyonu.

Slijedi da iako su klijenti mogli biti pronađeni u inozemstvu i iako su mogli sklopiti ugovore s društvom koje je podnijelo žalbu izvan francuskog državnog područja, prijevoz osoba rijekom, radi kojeg je predmetno osoblje bilo zaposleno, odvijao se samo unutar nacionalnih granica i nije međunarodnog karaktera.

Društvo koje je podnijelo žalbu pobrinulo se dakako za izdavanje potvrda E 101 na temelju [članka 14. stavka 2. točke (a) podtočke (i) Uredbe br. 1408/71], ali treba napomenuti da je vodilo računa o tome da u njima ne budu detaljno navedena ni mjesta obavljanja rada, ni brodovi na koje se osoblje raspoređuje. Ono si je stoga zadržalo mogućnost da se koristi osobljem zaposlenim za međunarodni prijevoz, osobito na plovilima za koja nadalje tvrdi da ih koristi na Rajni i Dunavu, i nije potrebno sumnjati u valjanost potvrda E 101 koje su podnesene na raspravama.

Međutim, budući da je osoblje o kojem je riječ u konačnici bilo zaposleno samo za krstarenja po Francuskoj, društvo koje je podnijelo žalbu ne može se koristiti sustavom iznimki predviđenim na području međunarodnog prijevoza osoba”.

30.

Iz presude Žalbenog suda u Colmaru od 12. rujna 2013. proizlazi da je Urssaf Alsace uputio poziv za sudjelovanje u postupku švicarskoj ustanovi ali da se ona nije upustila u postupak niti poslala svojeg zastupnika.

31.

Dana 21. listopada 2013., društvo A‑Rosa podnijelo je protiv te presude žalbu u kasacijskom postupku pred Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska), koji je zasjedajući u punom sastavu odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Obvezuje li učinak potvrde E 101 koju je, u skladu s člankom 11. stavkom 1. i člankom 12.a stavkom 1.a Uredbe br. 574/72 […], izdala institucija koju je odredilo tijelo države članice čije se zakonodavstvo iz područja socijalne sigurnosti primjenjuje na položaj zaposlene osobe, s jedne strane, institucije i tijela države domaćina i, s druge strane, sudska tijela te iste države članice, ako je utvrđeno da uvjeti radnog odnosa zaposlene osobe očito ne ulaze u materijalno područje primjene derogatornih pravila članka 14. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1408/71?”

32.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo A‑Rosa, Urssaf Alsace, belgijska i češka vlada, Irska, francuska i ciparska vlada, te Europska komisija. Na raspravi održanoj 5. listopada 2016., svoja usmena očitovanja iznijeli su društvo A‑Rosa, Urssaf Alsace, belgijska vlada, Irska i francuska vlada te Komisija.

33.

Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud da pojasni obvezuje li obvezujući učinak potvrde E101 ( 19 ) koji joj je uobičajeno priznat sudskom praksom Suda, nadležnu ustanovu i sudove države članice domaćina, ako utvrde da uvjeti radnog odnosa zaposlene osobe očito ne ulaze u materijalno područje primjene članka 14. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1408/71.

34.

U prilog svojem zahtjevu, sud koji je uputio zahtjev među ostalim ističe da se ta problematika trenutno javlja u brojnim sporovima zbog internacionalizacije djelatnosti poduzeća i donošenja strategija porezne i socijalne sigurnosti, koji dovode u pitanje načela slobode kretanje radnika, slobode pružanja usluga i postojanja djelotvornog i nenarušenog tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu. Uostalom, iz očitovanja podnesenih Sudu proizlazi da je ovaj zahtjev podnesen nastavno na dvije presude koje je 11. ožujka 2014. donio chambre criminelle de la Cour de cassation (kazneni odjel Kasacijskog suda, Francuska), kojima se u okviru kaznenih postupaka dovodi u pitanje obvezujući učinak potvrde E 101 koju je izdala nadležna ustanova druge države članice ( 20 ).

35.

Najprije valja istaknuti da iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je potvrde E 101 o kojima je riječ izdala švicarska ustanova na temelju članka 14. stavka 2. točke (a) podtočke (i) Uredbe br. 1408/71, odnosno na temelju iznimke koja se odnosi na osobe koje su članovi putujućeg ili letačkog osoblja u poduzeću koje pruža međunarodne prijevozne usluge za putnike ili robu ( 21 ). Iz toga proizlazi da se pitanje koje postavlja sud koji je uputio zahtjev u vezi s obvezujućim učinkom potvrde E 101 u ovom slučaju postavlja samo u odnosu na tu odredbu. Naime, obvezujući učinak potvrde E 101 ne može nadilaziti sam sadržaj te potvrde. Stoga smatram da se prethodno pitanje zapravo odnosi na tu odredbu, a ne na ostale iznimke predviđene navedenim člankom ( 22 ).

36.

Nadalje, valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev nije dao nikakvu naznaku u smislu da bi u ovom slučaju, kao što se to čini da tvrde Urssaf Alsace i francuska vlada ( 23 ), bila riječ o prijevari ili zloporabi prava od strane društva A‑Rosa ili predmetnih radnika. Stoga ću u analizi koja slijedi krenuti od pretpostavke prema kojoj se prethodnim pitanjem ne traže pojašnjenja u vezi s primjenjivošću sudske prakse Suda o obvezujućem učinku potvrde E 101 u slučaju zloporabe prava ili prijevare ( 24 ).

37.

Nasuprot tomu, smatram da sud koji je uputio zahtjev svojim prethodnim pitanjem želi saznati mogu li nadležna ustanova ili sudovi države članice domaćina odbiti uzeti u obzir potvrdu E 101, kako bi radnik došao u područje primjene sustava socijalne sigurnosti te države članice, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku u kojoj ta ustanova ili ti sudovi utvrde da uvjeti radnog odnosa zaposlene osobe očito ne ulaze u materijalno područje primjene odredba na temelju koje je izdana potvrda – a to je u ovom slučaju članak 14. stavak 2. točka (a) podtočka (i) Uredbe br. 1408/71 – iako ustanova koja je izdala navedenu potvrdu ( 25 ) unatoč tom utvrđenju istu nije povukla ili poništila.

38.

S tim u vezi, iz spisa proizlazi da je u ovom slučaju postojao dijalog između francuskih tijela i švicarske ustanove koja je izdala potvrde E 101 glede njihova povlačenja. U tim okolnostima, švicarska ustanova priznala je francuskim tijelima da navedeni članak 14. stavak 2. točka (a) nije primjenjiv na predmetne radnike, ako su potonji svoju aktivnost stvarno obavljali na brodovima isključivo na francuskom državnom području ( 26 ).

39.

Međutim, švicarska ustanova nije izvršila nikakvu konkretnu ocjenu u pogledu odgovora na pitanje spadaju li i u kojoj mjeri predmetni radnici u taj slučaj, kako bi za svaku od tih potvrda utvrdila je li je potrebno povući ili poništiti. Štoviše, ta je ustanova od francuskih tijela tražila da odustanu od retroaktivnog ispravka kojim se na osiguranje primjenjuju odredbe francuskog prava, što su francuska tijela prešutno odbila. Naime, naplata o kojoj je društvo A‑Rosa obaviješteno pretpostavljala je upravo takav retroaktivni ispravak ( 27 ). Ukratko, dijalog između francuskih tijela i švicarske institucije nije omogućio rješavanje problematike koja se pojavila u ovom slučaju, a osobito pitanje povlačenja potvrda E 101 i ispravaka koje s tim u vezi treba učiniti.

40.

Osnovno pitanje koje se nalazi u središtu ovog predmeta jest odrediti koje je nacionalno tijelo u takvoj situaciji naposljetku nadležno za odlučivanje o valjanosti potvrde E 101 i, stoga, za određivanje koje se zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti primjenjuje na položaj predmetnog radnika, na temelju odredbi glave II. Uredbe br. 1408/71. Ima li ustanova koja je izdala potvrdu E 101 uvijek posljednju riječ u pogledu njezine obvezujuće snage? Ili, u takvoj situaciji, mogućnost da odbiju uzeti u obzir potvrdu E 101 treba priznati nadležnoj ustanovi države članice domaćina ili barem sudovima te države članice, ako sama ustanova koja je izdala potvrdu istu nije povukla ili poništila?

41.

Društvo A‑Rosa, češka vlada, Irska i ciparska vlada, te Komisija predlažu da se na prethodno pitanje odgovori na način da obvezujući učinak potvrde E 101 obvezuje i u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj su nadležna ustanova ili sudovi države članice domaćina utvrdili da uvjeti radnog odnosa zaposlene osobe očito ne ulaze u materijalno područje primjene članka 14. stavka 2. točke (a) podtočke (i) Uredbe br. 1408/71. Prema mišljenju tih stranaka, iz sudske prakse Suda, koja je prvi put ustanovljena presudom FTS ( 28 ), proizlazi da je samo ustanova koja je izdala potvrdu E 101, u ovom slučaju švicarska ustanova, nadležna za odlučivanje o poništenju ili neprimjeni potvrde E 101 njezinim povlačenjem, ako utvrdi da je pogreškom izdala potvrdu.

42.

Nasuprot tomu, Urssaf Alsace i francuska vlada u biti Sudu predlažu da odstupi od te sudske prakse, na način da nadležnoj ustanovi i sudovima države članice domaćina prizna mogućnost da odbiju uzeti u obzir potvrdu E 101 u slučaju očite neprimjenjivosti odredbe na temelju koje je izdana. Te se stranke na prvome mjestu pozivaju na slabosti postupaka dijaloga i mirenja predviđenih Uredbom br. 1408/71 kako bi se državi članici domaćinu osiguralo učinkovito pravno sredstvo u slučaju kad država članica koja je izdala potvrdu E 101 ne surađuje ili u slučaju neslaganja s njom. Na drugome mjestu, te se stranke oslanjaju na važnost priznatu sudskom praksom Suda u drugim kontekstima, a riječ je o sprječavanju nepoštenog tržišnog natjecanja i socijalnog dampinga ( 29 ).

43.

Sa svoje strane belgijska vlada smatra da u situaciji na koju se odnosi ovo prethodno pitanje, nije potrebno odstupiti od sudske prakse Suda kako bi nadležna ustanova i sudovi države članice domaćina mogli odbiti uzeti u obzir potvrdu E 101, jer bi samo bilo potrebno prima facie utvrditi da je potvrda izdana za djelatnost koja se razlikuje od one koju obavlja radnik na kojeg se odnosi navedena potvrda.

44.

Prije razmatranja pitanja o odstupanju od sudske prakse Suda o obvezujućem učinku potvrde E 101, smatram korisnim podsjetiti na osnovne značajke sustava kolizijskih pravila utvrđenog odredbama glave II. Uredbe br. 1408/71 i na razmatranja na kojima se ta sudska praksa temelji.

45.

Najprije valja istaknuti da, iako je svrha Uredbe br. 1408/71 samo izraditi sustav koordinacije nacionalnih zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti u skladu s njihovim posebnim značajkama ( 30 ), kolizijska pravila predviđena tom uredbom prinudne su naravi za države članice ( 31 ). Odredbe glave II. te uredbe, čiji je dio članak 14. stavak 2. točka (a) podtočka (i) prema samim riječima Suda, uspostavljaju potpun i ujednačen sustav kolizijskih pravila čiji je cilj da se na radnike koji se kreću unutar Unije primjenjuje sustav socijalne sigurnosti samo jedne države članice, kako bi se izbjeglo preklapanje nacionalnih zakonodavstava koja se primjenjuju i komplikacije koje bi zbog toga mogle nastati ( 32 ).

46.

To opće načelo primjene zakonodavstva jedne države članice iz područja socijalne sigurnosti utvrđeno je u članku 13. stavku 1. Uredbe br. 1408/71, koji predviđa da se na osobe na koje se primjenjuje ova uredba primjenjuje zakonodavstvo samo jedne države članice ( 33 ).

47.

Svrha potvrde E 101 osigurati je poštovanje tog načela, kako bi se u konkretnim slučajevima izbjegla pojava sukoba nadležnosti koja je posljedica različite ocjene mjerodavnog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti ( 34 ). U tom pogledu, potvrda E 101 doprinosi osiguranju pravne sigurnosti radnika koji se kreću unutar Unije ( 35 ) i stoga olakšanju slobode kretanja radnika i slobode pružanje usluga unutar Unije, a to je cilj koji se želi postići Uredbom br. 1408/71 ( 36 ).

48.

Kada je riječ o pravnom učinku potvrde E 101, ustaljena je sudska praksa da potvrda obvezuje nadležnu ustanovu države članice domaćina sve dok ne bude povučena ili proglašena nevaljanom, tako da ta ustanova treba voditi računa o činjenici da se na radnika već primjenjuje zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti države u kojoj se nalazi sjedište poduzeća koje ga zapošljava. Slijedom toga, ta ustanova ne može na predmetnog radnika primijeniti vlastiti sustav socijalne sigurnosti ( 37 ). Sud je usto pojasnio da potvrda E 101 obvezuje i sudove države članice domaćina, koji dakle nisu ovlašteni provjeravati valjanost potvrde E101 u vezi s potvrđivanjem elemenata na temelju kojih je takva potvrda izdana ( 38 ).

49.

Stoga ne samo da se odredbama Uredbe br. 1408/71, kako ih tumači Sud, utvrđuje sustav kolizijskih pravila, nego se usporedno uspostavlja sustav podjele nadležnosti između država članica ( 39 ), na način da je ustanova koja je izdala potvrdu E 101 jedina nadležna za ocjenu njezine valjanosti i za odlučivanje – bilo na vlastitu inicijativu ili kao odgovor na zahtjev koji je podnijela nadležna ustanova druge države članice – treba li s obzirom na primljene informacije u vezi sa stvarnim položajem radnika, povući ili poništiti navedenu potvrdu, što bi imalo za učinak to da ta potvrda više ne obvezuje nadležne ustanove i sudove drugih država članica ( 40 ).

50.

Inzistiranje Suda na isključivoj nadležnosti ustanove koja je izdala potvrdu, kada je riječ o ocjeni valjanosti potvrde E 101 ( 41 ), nije posljedica formalističkog pristupa, nego se, prema mojem mišljenju, temelji na potrebi da se zajamči poštovanje načela primjene zakonodavstva jedne države članice iz članka 13. stavka 1. Uredbe br. 1408/71. Naime, priznati da postoji paralelna nadležnost države članice domaćina neizbježno bi podrazumijevalo opasnost od suočavanja s proturječnim odlukama u vezi s mjerodavnim zakonodavstvom u konkretnom slučaju i stoga opasnost od primjene dvaju sustava socijalne sigurnosti, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze, među kojima je i obvezivanje radnika na plaćanje dvostrukih doprinosa ( 42 ). Nadalje, radnik ne bi imao na raspolaganju nikakvo pravno sredstvo za sprječavanje takvog ishoda ( 43 ).

51.

Opasnost od proturječnih odluka prema mojem mišljenju nije uopće zanemariva, s obzirom na složenost predmetnog propisa i suprotstavljene nacionalne interese koji prevladavaju na području socijalne sigurnosti. Kao što to ovaj slučaj dobro prikazuje, o pitanju mjerodavnog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti mogu se pojaviti različita mišljenja, čak i u slučaju kad nadležna ustanova ili sudovi države članice domaćina smatraju da položaj radnika očito ne ulazi u područje primjene odredbe na temelju koje je izdana potvrda E 101 ( 44 ).

52.

Pod pretpostavkom da bi bilo moguće tražiti povrat već plaćenih doprinosa, eventualna primjena na radnika sustava socijalne sigurnosti države članice domaćina mogla bi ga dovesti u situaciju pravne nesigurnosti. Međutim, kao što je to istaknuo Sud, zahtjev pravne sigurnosti osobito se strogo nameće kada je riječ o propisu koji može imati financijske posljedice, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da točno poznaju opseg obveza koje im on nameće ( 45 ). Osim toga, takav zahtjev nužno bi podrazumijevao administrativne ili sudske komplikacije, što je protivno općem cilju Uredbe br. 1408/71, a to je olakšati slobodu kretanja radnika unutar Unije ( 46 ).

53.

Prethodna razmatranja prema mojem mišljenju vrijede i za nadležnu ustanovu države članice domaćina, kao i za sudove te države članice. Naime, posljedice za predmetnog radnika nisu lakše u slučaju da se potvrda E 101 odbije uzeti u obzir nakon sudskog postupka ( 47 ).

54.

Štoviše, čini mi se da je teško pomiriti mogućnost sudova države članice domaćina da odbiju uzeti u obzir potvrdu E 101 iz druge države članice s općim načelom prema kojem odluke tijela države članice nadziru sudovi te države ( 48 ). Naime, budući da se potvrdom E 101 potvrđuje da je radnik osiguran u sustavu socijalne sigurnosti države članice kojoj pripada ustanova koja je izdala potvrdu, tu potvrdu treba smatrati aktom te države članice ( 49 ).

55.

Iz prednje navedenog proizlazi da se postojeća sudska praksa Suda o obvezujućem učinku potvrde E 101 temelji na općim razmatranjima povezanima s načelima i ciljevima na kojima se temelje kolizijska pravila Uredbe br. 1408/71. Stoga nije moguće predvidjeti nikakvo odstupanje od te sudske prakse, osim ako se dokaže da je takvo odstupanje uistinu potrebno kako bi se osigurala pravilna primjena tih pravila.

56.

Isto tim više vrijedi jer je europski zakonodavac, prilikom revizije pravnog okvira o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti s učinkom od 1. svibnja 2010., odlučio kodificirati tumačenje utvrđeno sudskom praksom Suda o obvezujućem učinku potvrde E 101, zadržavajući isključivu nadležnost institucije koja je izdala potvrdu E 101 kada je riječ o ocjeni njezine valjanosti ( 50 ).

57.

Nadalje, suprotno onomu što tvrdi belgijska vlada ( 51 ), valja navesti da bi činjenica da Sud prizna mogućnost da nadležne ustanove ili sudovi države članice domaćina odbiju uzeti u obzir potvrdu E 101 koju je izdala nadležna ustanova druge države članice, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, nedvojbeno predstavljala odstupanje od sudske prakse Suda. Naime, takva iznimka od obvezujućeg učinka potvrde E 101 podrazumijevala bi odstupanje od podjele nadležnosti između država članica, kako je utvrđena tom sudskom praksom.

58.

U analizi koja slijedi, razmotrit ću dva osnovna argumenta na koja se pozivaju Urssaf Alsace i francuska vlada u prilog svojim prijedlozima koji se odnose na uvođenje iznimke od obvezujućeg učinka potvrde E 101, odnosno s jedne strane, navodne nedostatke postupka dijaloga i postupka mirenja predviđenih Uredbom br. 1408/71 kako bi se državi članici domaćinu osiguralo učinkovito pravno sredstvo za povlačenje potvrde E 101 (odjeljak D), i s druge strane, važnosti koja je priznata sudskom praksom Suda u drugim kontekstima u pogledu sprječavanja nepoštenog tržišnog natjecanja i socijalnog dampinga (odjeljak E) ( 52 ).

59.

Iako, s jedne strane, nadležnoj ustanovi ili sudovima države članice domaćina nije dopušteno odbiti uzeti u obzir potvrdu E 101, Uredbom br. 1408/71 predviđa se, s druge strane, postupak koji treba provesti kako bi ustanova koja je izdala tu potvrdu istu povukla ili poništila, u situaciji poput one u glavnom postupku u kojoj je utvrđeno da očito nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje potvrde.

60.

Taj postupak temelji se na načelu lojalne suradnje između država članica, utvrđenom člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, koje obvezuje državu članicu domaćina, kao i državu koja je izdala potvrdu E 101.

61.

S jedne strane, načelo lojalne suradnje nadležnoj ustanovi države članice domaćina nalaže, kao što to proizlazi iz članka 84.a stavka 3. Uredbe br. 1408/71, da pokrene dijalog s ustanovom koja je izdala potvrdu E 101, kad smatra da nisu ispunjeni uvjeti za njezino izdavanje ( 53 ). Prema mojem mišljenju isto osobito vrijedi i kad – kao u ovom slučaju – nadležna ustanova države članice domaćina smatra da je potvrda nepotpuna ( 54 ). U takvom slučaju, načelo suradnje dakle podrazumijeva da ustanova koja ju je izdala mora imati mogućnost ispraviti potvrdu ili je po potrebi povući.

62.

Trenutak izdavanja potvrde ne može imati utjecaj ni na obvezu nadležne ustanove države članice domaćina da pokrene dijalog s ustanovom koja je izdala potvrdu E 101, kad smatra da ju je potrebno povući ( 55 ). Podsjećam, iako je poželjno da potvrda E101 bude izdana prije početka razdoblja na koje se odnosi, moguće ju je izdati i tijekom tog razdoblja, odnosno nakon njegova proteka ( 56 ). Taj zaključak proizlazi iz činjenice da sama potvrda ne stvara ikakvo pravo niti na temelju nje nastaje pravni odnos, nego se njome samo potvrđuje da je radnik u predmetnom razdoblju osiguran u sustavu socijalne sigurnosti kojem pripada ustanova koja je izdala potvrdu.

63.

S druge strane, načelo lojalne suradnje nalaže ustanovi koja je izdala potvrdu E 101 da izvrši točnu ocjenu relevantnih činjenica za primjenu pravila o primjenjivom zakonodavstvu na području socijalne sigurnosti i stoga da zajamči točnost navoda koji se nalaze u potvrdi E 101 ( 57 ). U tom kontekstu, ta je ustanova dužna ponovno razmotriti osnovanost izdavanja potvrde E 101 i po potrebi je povući ako nadležna ustanova države članice domaćina izrazi sumnje u vezi s točnošću činjenica na kojima se ta potvrda temelji i, stoga, navoda koji se u njoj nalaze, osobito zato što oni ne odgovaraju zahtjevima iz članka 14. Uredbe br. 1408/71 ( 58 ).

64.

U slučaju da predmetne ustanove ne mogu naći rješenje u razumnom roku, članak 84.a stavak 3. Uredbe br. 1408/71 propisuje mogućnost da se zatraži intervencija Administrativne komisije za socijalnu sigurnost radnika migranata (u daljnjem tekstu: Administrativna komisija) ( 59 ). Na temelju članka 81. točke (a) Uredbe br. 1408/71, jedan od zadataka te komisije je među ostalim rješavanje administrativnih pitanja i pitanja tumačenja koja proizlaze iz odredbi navedene uredbe ( 60 ).

65.

U slučaju da Administrativna komisija ne uspije pomiriti stajališta predmetnih ustanova u vezi s mjerodavnim zakonodavstvom u konkretnom slučaju, državi članici domaćinu ostaje mogućnost – ne dovodeći pritom u pitanje moguća pravna sredstva sudske naravi koja postoje u državi članici u kojoj se nalazi ustanova koja je izdala potvrdu ( 61 ) – da protiv potonje države članice na temelju članka 259. UFEU‑a ( 62 ) pokrene postupak zbog povrede obveze. Smatram bitnim dodati da je takav postupak moguće pokrenuti i posredstvom Komisije ( 63 ). Međutim, u ovom slučaju pokretanje postupka zbog povrede obveze protiv države koja je izdala potvrde E 101 nije bilo moguće jer Švicarska Konfederacija nije država članica Unije. S druge strane, Sporazum EZ – Švicarska predviđa mogućnost obraćanja Zajedničkom odboru, osnovanom na temelju tog sporazuma, koji je konkretno zadužen za odlučivanje o mjerama koje će se primijeniti u slučaju ozbiljnih gospodarskih i socijalnih poteškoća ( 64 ).

66.

Međutim, kako bi se izbjeglo to da nadležne ustanove ili sudovi različitih država članica donose proturječne odluke o primjenjivom zakonodavstvu u konkretnom slučaju, što bi značajno ugrozilo pravnu sigurnost predmetnih radnika i stoga štetilo njihovoj slobodi kretanja unutar Unije, postupci dijaloga i mirenja predviđeni Uredbom br. 1408/71 isključuju bilo kakve jednostrane radnje nadležne ustanove i sudova države članice domaćina.

67.

Urssaf Alsace i francuska vlada međutim tvrde da su takve jednostrane radnje nužne u situaciji poput one u glavnom postupku u kojoj ustanova koja je izdala potvrdu E 101, unatoč utvrđenju da uvjeti za njezino izdavanje očito nisu ispunjeni, potvrdu nije povukla.

68.

Međutim, u ovom se predmetu nije moguće s uspjehom pozvati na taj argument kako bi se opravdala iznimka od obvezujućeg učinka potvrde E 101.

69.

Naime, smatram da nije dokazano da postupci utvrđeni Uredbom br. 1408/71 ne mogu osigurati pravilnu primjenu kolizijskih pravila predviđenih tom uredbom, čak i u situaciji poput one u glavnom postupku, ako nadležne ustanove država članica o kojima je riječ te postupke stvarno provedu do njihova okončanja. S tim u vezi, valja utvrditi da francuska tijela u ovom slučaju nisu iscrpila pravna sredstva kojima raspolažu na temelju Uredbe br. 1408/71.

70.

Kao prvo, iako su francuska tijela doista pokrenula dijalog sa švicarskom ustanovom koja je izdala potvrde E 101, zahtijevajući od nje da dotične potvrde povuče, ta su tijela odustala od tog dijaloga, kao što je to na raspravi potvrdila francuska vlada, nakon odgovora te ustanove od 18. kolovoza 2011.

71.

Međutim, čini mi se da je švicarska ustanova tim odgovorom, s jedne strane, potvrdila stajalište francuskih tijela u vezi s tumačenjem članka 14. stavka 2. točke (a) podtočke (i) Uredbe br. 1408/71, priznajući da ta odredba nije bila primjenjiva na predmetne radnike ako su ti radnici svoju aktivnost stvarno obavljali na brodovima isključivo na francuskom državnom području. S druge strane, ta ustanova ipak nije povukla ili poništila sporne potvrde E 101, niti je izvršila konkretnu ocjenu u vezi s pitanjem je li bilo koju od tih potvrda, s obzirom na tvrdnje francuskih tijela, trebalo povući ili poništiti ( 65 ). Usto, švicarska ustanova zatražila je od francuskih tijela da odustanu od retroaktivnog ispravka, čemu su se ta tijela usprotivila ( 66 ).

72.

Iz toga slijedi da je nakon dijaloga pokrenutog između francuskih tijela i švicarske ustanove ostao određen broj neriješenih pitanja. Međutim, ne može se isključiti da bi možda došli do sporazuma da su nastavili s dijalogom.

73.

Osim toga, ističem da su francuska tijela pokrenula dijalog s ustanovom koja je izdala potvrde tek nakon više od tri i pol godine od slanja obavijesti društvu A‑Rosa o naplati zbog neplaćanja doprinosa u francuski sustav. Doista, ta su tijela na predmetne radnike jednostrano primijenila francuski sustav socijalne sigurnosti, a da pritom nisu vodila računa o činjenici da se na njih već primjenjivao švicarski sustav socijalne sigurnosti ( 67 ).

74.

Kao drugo, u ovom slučaju nije korištena mogućnost traženja intervencije od Administrativne komisije, predviđena u članku 84.a stavku 3. Uredbe br. 1408/71, kako bi se pomirila stajališta francuskih tijela i švicarske ustanove. Unatoč činjenici da odluke koje donese ta komisija ( 68 ) nemaju obvezujući učinak, nije moguće isključiti da bi pod njezinim okriljem bilo moguće naći rješenje.

75.

Iz naprijed navedenog slijedi da činjenice ovog slučaja ne mogu otkriti navodne nedostatke postupaka utvrđenih Uredbom br. 1408/71, jer su ti postupci u ovom slučaju u biti bili prekoračeni. Nadalje, ne vidim nikakvu osnovu na temelju koje bi Sud mogao na općenitiji način smatrati da su ti postupci općenito neprikladni za osiguranje pravilne primjene odredbi te uredbe.

76.

Nikako ne želim isključiti mogućnost da bi poboljšanje postupaka uspostavljenih u okviru Uredbe br. 1408/71 moglo biti svrhovito radi osiguranja pravilne primjene odredbi glave II. te uredbe ( 69 ). Međutim, ta problematika u suštini spada u nadležnost europskog zakonodavca. S tim u vezi, moram reći da su određene promjene već uvedene ( 70 ) i da je ta tema trenutno predmet zakonodavnih rasprava na europskoj razini ( 71 ).

77.

S obzirom na sve ove elemente, smatram da se nije moguće s uspjehom pozivati na argumente Urssafa Alsace i francuske vlade u vezi s navodnim nedostacima postupaka utvrđenih Uredbom br. 1408/71 kako bi se opravdala iznimka od obvezujućeg učinka potvrde E 101.

78.

Urssaf Alsace i francuska vlada pozivaju se na sudsku praksu Suda prema kojoj, među važnim razlozima u općem interesu koji mogu opravdavati ograničenje slobode pružanja usluga, osobito nalazi sprečavanje nepoštenog tržišnog natjecanja poduzeća koja svojim upućenim radnicima isplaćuju plaće niže od minimalne razine u mjeri u kojoj taj cilj uključuje cilj zaštite radnika kao sredstvo borbe protiv socijalnog dampinga ( 72 ).

79.

Te stranke tvrde da, prema analogiji, cilj sprječavanja nepoštenog tržišnog natjecanja i socijalnog dampinga iznimno opravdava da učinak potvrde E 101 ne obvezuje ni nadležnu ustanovu ni sudove države članice. S tim u vezi, Urssaf Alsace tvrdi da određene nacionalne ustanove socijalne sigurnosti ne „igraju po pravilima”, jer ne provode ni najmanju kontrolu prije izdavanja potvrda E 101 koje zahtijeva poslodavac. Isto tako, francuska vlada smatra da bi se određene ustanove ili tijela država koje izdaju potvrde E101 mogle naći u iskušenju izdati potvrde E101 koje to ne bi trebale biti, sudjelujući time u obliku nepoštenog tržišnog natjecanja protiv drugih država članica.

80.

Valja utvrditi da se navedena sudska praksa odnosi na pitanje mogu li se – u nedostatku usklađenosti na tom području ( 73 ) – ciljevi poput sprječavanja nepoštenog tržišnog natjecanja i socijalnog dampinga, uzeti u obzir kao važni zahtjevi u općem interesu koji mogu opravdati ograničenja slobode kretanja radnika i slobode pružanja usluga u Uniji.

81.

U kontekstu ovog predmeta, ograničenje slobodnog kretanja ne bi se opravdalo radnjama određenih gospodarskih subjekata, nego propuštanjem drugih država članica da uspostave dostatne kontrole kako bi osigurale pravilnu primjenu kolizijskih pravila predviđenih odredbama glave II. Uredbe br. 1408/71.

82.

Iz toga slijedi da bi se problematika na koju se pozivaju Urssaf Alsace i francuska vlada o nepoštenom tržišnom natjecanju i socijalnom dampingu mogao učinkovito riješiti samim time da države članice poštuju obveze koje proizlaze iz Uredbe br. 1408/71. Kao što je to naprijed navedeno, upravo je svrha postupaka dijaloga i mirenja uspostavljenih u okviru te uredbe osigurati takvo poštovanje od strane država članica ( 74 ).

83.

S obzirom na tu tvrdnju, smatram da se u ovom slučaju nije moguće s uspjehom pozvati na ciljeve sprječavanja nepoštenog tržišnog natjecanja i socijalnog dampinga, kako bi se opravdala iznimka od obvezujućeg učinka potvrde E 101.

84.

S tim u vezi, valja također podsjetiti, kao što to tvrdi Komisija, da se obveze koje proizlaze iz prava Unije nameću državama članicama, neovisno o eventualnom neizvršavanju obveza od strane drugih država članica ( 75 ). Stoga si država članica ne može uzeti pravo da jednostrano poduzme korektivne mjere ili zaštitne mjere čija je svrha suzbiti eventualnu povredu pravnih pravila Unije od strane druge države članice ( 76 ). Kad bi bilo drugačije, sustav kolizijskih pravila uspostavljen Uredbom br. 1408/71 bio bi doveden u opasnost.

85.

Zaključno, valja podsjetiti da se razmatranja iznesena u ovom mišljenju ne odnose na slučaj zloporabe prava ili prijevare od strane radnika ili njegova poslodavca, imajući u vidu informacije iz glavnog postupka ( 77 ). Stoga, nije moguće isključiti da bi u budućnosti moglo biti potrebno dati pojašnjenja u vezi s primjenjivošću sudske prakse o obvezujućem učinku potvrde E 101 na situacije u kojima je utvrđeno da je došlo do takve zloporabe ili prijevare.

86.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odgovori kako slijedi:

Sve dok je ustanova koja ju je izdala ne povuče ili proglasi nevaljanom, potvrda E 101 – izdana u skladu s člankom 12.a stavkom 1.a Uredbe Vijeća (EEZ) br. 574/72 od 21. ožujka 1972. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EEZ) br. 1408/71 o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, kojom se potvrđuje da je zaposlena osoba osigurana u sustavu socijalne sigurnosti te države članice na temelju članka 14. stavka 2. točke (a) podtočke (i) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice – obvezuje nadležnu ustanovu i sudove države članice domaćina, čak i ako utvrde da uvjeti radnog odnosa zaposlene osobe očito ne ulaze u materijalno područje primjene potonje odredbe.