1. 

Bioplin ( 3 ) nastaje u prirodi ili u industrijskim pogonima kao posljedica reakcijâ razgradnje organskih tvari koje uzrokuju određeni mikroorganizmi u anaerobnim okruženjima. Njegova upotreba (primjerice kao pogonskog biogoriva za prijevoz) ima veoma povoljne učinke na okoliš ako je dobiven iz organskog otpada ( 4 ), ali može negativno utjecati na druge interese (među ostalim na opskrbu stanovništva hranom ili na biološku raznolikost područja od velikog ekološkog značaja) ako se dobiva iz neotpadnih sirovina ( 5 ).

2. 

Zakonodavac Direktive 2009/28/EZ ( 6 ) taj rizik želi spriječiti time što je u njoj utvrdio da bioplin koji se koristi kao biogorivo za uključivanje u sustav energije iz obnovljivih izvora treba ispunjavati stroge „kriterije održivosti”. Osim toga, prilikom provjere jesu li ti kriteriji ispunjeni, upotrebljava se metoda koja se zove „masena bilanca” (u daljnjem tekstu: MB), na koju se odnose pitanja koja je sud koji je uputio zahtjev uputio Sudu.

3. 

Konkretno, Sudu se prvi put postavlja pitanje mora li država članica na temelju članka 18. Direktive 2009/28, kojim se uređuje metoda MB, prihvatiti održivi bioplin uvezen iz druge države članice putem međusobno povezane mreže nacionalnih plinovoda ( 7 ). Za slučaj da nije tako, sud a quo želi saznati krši li se tom odredbom zabrana mjera s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja uvoza (članak 34. UFEU‑a).

4. 

Kako bi mogao pružiti koristan odgovor na prethodna pitanja ( 8 ), smatram da će Sud, osim toga, trebati razjasniti je li nacionalno zakonodavstvo, kao što je to švedsko, koje dopušta primjenu metode MB u svojoj nacionalnoj mreži plinovoda, ali ne i u prekograničnoj mreži međusobno povezanih plinovoda, u skladu s člankom 34. UFEU‑a.

5.

U skladu s člankom 1.:

„Ovom Direktivom utvrđuje se zajednički okvir za promicanje energije iz obnovljivih izvora. Direktiva postavlja obvezne nacionalne ciljeve za ukupan udio energije iz obnovljivih izvora u konačnoj bruto potrošnji energije i za udio energije iz obnovljivih izvora u prometu. […] Nadalje, njome se utvrđuju kriteriji održivosti za pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva.”

6.

Članak 2. drugi stavak točke (a), (e), (i) i (k) utvrđuje:

[…]

[…]

7.

U skladu s člankom 3.:

„1.   Svaka država članica osigurava da je udio energije iz obnovljivih izvora, izračunan u skladu s člancima od 5. do 11., u konačnoj bruto potrošnji energije u 2020. barem jednak njezinom nacionalnom općem cilju za udio energije iz obnovljivih izvora te godine, kako je naveden u trećemu stupcu tablice u Prilogu I. dijelu A. Takvi obvezni opći nacionalni ciljevi u skladu su s ciljem od najmanje 20 % udjela energije iz obnovljivih izvora u konačnoj bruto potrošnji energije u Zajednici u 2020. Radi lakšeg ostvarenja ciljeva navedenih u ovom članku, svaka država članica razvija i promiče energetsku učinkovitost i uštedu energije.

[…]

4.   Svaka država članica osigurava da udio energije iz obnovljivih izvora u svim oblicima prometa 2020. bude barem 10 % ukupne potrošnje energije u prometu u toj državi članici.

[…]”

8.

Kad je riječ o izračunu udjela energije iz obnovljivih izvora, članak 5. stavak 1. utvrđuje sljedeće:

„Konačna bruto potrošnja energije iz obnovljivih izvora u svakoj državi članici izračunava se kao suma:

Plin, električna energija i vodik iz obnovljivih izvora energije uzimaju se u obzir samo jednom u točki (a), (b) ili (c) prvog podstavka, i to za izračun udjela konačne bruto potrošnje energije iz obnovljivih izvora.

[…] pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva koja ne ispunjavaju kriterije održivosti iz članka 17. stavaka od 2. do 6. ne uzimaju se u obzir.”

9.

U skladu s uvodnom izjavom 65.:

„Proizvodnja biogoriva mora biti održiva. Biogoriva koja se upotrebljavaju za ostvarivanje ciljeva ove Direktive i ona koja imaju pravo na potpore u okviru nacionalnih programa trebala bi stoga ispunjavati kriterije održivosti.”

10.

Članak 17. te kriterije održivosti utvrđuje na sljedeći način:

„1.   Neovisno o tome jesu li sirovine uzgojene na državnom području Zajednice ili izvan njega, energija iz pogonskih biogoriva i drugih tekućih goriva uzima se u obzir za potrebe navedene u točkama (a), (b) i (c) samo ako ispunjavaju kriterije održivosti navedene u stavcima od 2. do 6.:

[…]

2.   Ušteda emisije stakleničkih plinova zbog uporabe pogonskih biogoriva i drugih tekućih goriva koja se uzima u obzir za potrebe navedene u točkama (a), (b) i (c) stavka 1. iznosi najmanje 35 %.

[…]

3.   Pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva koja se uzimaju u obzir za potrebe navedene u stavku 1. točkama (a), (b) i (c) ne proizvode se od sirovina dobivenih na zemljištu koje je veoma važno za očuvanje bioraznolikosti […]

[…]

4.   Pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva uzeta u obzir za potrebe navedene u stavku 1. točkama (a), (b) i (c) ne smiju se proizvoditi iz sirovina dobivenih na zemljištu s velikim zalihama ugljika […]

[…]

5.   Pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva uzeta u obzir za potrebe navedene u točkama (a), (b) i (c) stavka 1. ne smiju se proizvoditi iz sirovina dobivenih na zemljištu koje je u siječnju 2008. bilo tresetište […].

6.   Poljoprivredne sirovine proizvedene u Zajednici i upotrijebljene za proizvodnju pogonskih biogoriva i drugih tekućih biogoriva uzetih u obzir za potrebe navedene u stavku 1. točkama (a), (b) i (c) dobivaju se u skladu sa zahtjevima i standardima na temelju odredaba iz naslova ‚Okoliš’ iz Priloga II. dijela A točke 9. Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009 od 19. siječnja 2009. […]

[…]

8.   Za potrebe iz stavka 1. točaka (a), (b) i (c) države članice ne smiju ne uzeti u obzir pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva, dobivena u skladu s tim člankom iz drugih razloga povezanih s održivošću.

[…]”

11.

U skladu s člankom 18.:

„1.   Kad se pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva uzimaju u obzir za potrebe članka 17. stavka 1. točaka (a), (b) i (c) države članice od gospodarskih subjekata zahtijevaju da dokažu da su kriteriji održivosti iz članka 17. stavaka od 2. do 5. ispunjeni. U tu svrhu od gospodarskih subjekata zahtijevaju uporabu sustav[a] masene bilance koji:

2.   Komisija Europskom parlamentu i Vijeću 2010. i 2012. podnosi izvješće o metodi provjere na temelju masene bilance iz stavka 1. i drugih mogućih metoda provjeravanja s obzirom na neke ili na sve vrste sirovina, pogonskih biogoriva i drugih tekućih biogoriva. […]

3.   Države članice donose mjere kojima osiguravaju da gospodarski subjekti podnose pouzdane informacije te državi članici na zahtjev daju podatke koji su korišteni za pripremu informacija. Države članice od gospodarskih subjekata zahtijevaju da osiguraju odgovarajući standard neovisne revizije podnesenih podataka te da podastru dokaze da su to učinili. Revizijom se provjerava da su sustavi koje primjenjuju gospodarski subjekti točni, pouzdani i zaštićeni od prijevare. Revizijom se ocjenjuje učestalost i metodologija uzorkovanja i pouzdanost podataka.

Informacije iz prvog podstavka uključuju ponajprije informacije o ispunjavanju kriterija održivosti iz članka 17. stavaka od 2. do 5., odgovarajuće i relevantne informacije o mjerama za zaštitu tla, vode i zraka, sanaciju degradiranog zemljišta, izbjegavanje prekomjerne uporabe vode na područjima na kojima nedostaje vode te odgovarajuće i relevantne informacije o mjerama poduzetim povezano s pitanjima iz članka 17. stavka 7. podstavka 2.

[…]

4.   Zajednica nastoji sklopiti dvostrane i višestrane sporazume s trećim zemljama koji sadržavaju odredbe o kriterijima održivosti koji odgovaraju odredbama ove Direktive. Kad Komisija sklapa sporazume koji sadržavaju odredbe o pitanjima obuhvaćenima kriterijima održivosti iz članka 17. stavaka od 2. do 5. Komisija može odlučiti da se u tim sporazumima podastru dokazi da pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva proizvedena od sirovina uzgojenih u tim državama ispunjavaju kriterije održivosti o kojima je riječ. […]

Komisija može odrediti da dobrovoljni nacionalni ili međunarodni programi koji određuju standarde za proizvodnju proizvoda iz biomase sadržavaju točne podatke za potrebe članka 17. stavka 2. ili pružaju dokaze da pošiljke biogoriva ispunjavaju kriterije održivosti navedene u članku 17. stavcima od 3. do 5. […]

[…]

5.   Komisija donosi odluke iz stavka 4. samo ako predmetni sporazum ili program ispunjava odgovarajuće standarde pouzdanosti, transparentnosti i neovisne revizije. […]

6.   Odluke iz stavka 4. donose se u skladu sa savjetodavnim postupkom iz članka 25. stavka 3. Takve su odluke na snazi najviše pet godina.

7.   Kad gospodarski subjekt podastre dokaze ili podatke dobivene u skladu sa sporazumom ili programom za koji je bila donesena odluka u skladu sa stavkom 4. ovog članka u okviru te odluke, država članica od dobavljača ne zahtijeva daljnje dokaze o ispunjavanju kriterija održivosti iz članka 17. stavaka od 2. do 5. ni informacije o mjerama iz ovog članka stavka 3. drugog podstavka.

[…]”

12.

U skladu s uvodnom izjavom 94.:

„Budući da mjere predviđene člancima od 17. do 19. također utječu na funkcioniranje unutarnjeg tržišta usklađivanjem kriterija održivosti koja za ispunjavanje ciljeva ove Direktive moraju ispunjavati pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva i tako olakšati u skladu s člankom 17. stavkom 8. trgovinu među državama članicama pogonskim biogorivima i drugim biogorivima koja ispunjavaju te uvjete, te se mjere temelje na članku 95. Ugovora.”

13.

Direktiva 2009/28 u švedsko je pravo prenesena Zakonom br. 598 iz 2010. o kriterijima održivosti za pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva ( 9 ), koji je proveden Uredbom br. 1088 iz 2011. o kriterijima održivosti za pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva ( 10 ). Oba su propisa dopunjena odredbama koje je propisala Statens Energimyndighet (Državna agencija za energiju, Švedska; u daljnjem tekstu: Agencija za energiju) u vezi s kriterijima održivosti za pogonska biogoriva i druga tekuća biogoriva ( 11 ).

14.

Članak 1. točka (a) poglavlja 3. Zakona 2010/598 sadržava dodatna pojašnjenja o postupku provjere održivosti za biogoriva. Među ostalim utvrđuje da osoba zadužena za obavješćivanje osigurava, putem sustava provjere, da su biogoriva održiva, u koju će svrhu sklopiti sporazume s operatorima u cijelom proizvodnom lancu te će iz njihovih pogona uzeti uzorke. Sustav provjere treba nadzirati neovisni promatrač, koji će utvrditi je li on precizan, pouzdan i takav da ne omogućava prijevare. Taj nadzor također obuhvaća ocjenu metodologije uzorkovanja i učestalosti uzorkovanja te uključuje procjenu podataka koje osoba zadužena za obavješćivanje dostavlja u vezi sa svojim sustavom provjere, dok neovisni promatrač izdaje potvrdu sa svojim mišljenjem o tom sustavu. Vlada ili tijelo koje ona imenuje može donijeti dopunske mjere u vezi sa sustavom provjere i nadzorom nad njim.

15.

U skladu s člankom 14. Uredbe 2011/1088, sustav provjere održivosti za biogoriva jest MB i to pod istim uvjetima kao u članku 18. stavku 1. Direktive 2009/28. Agencija za energiju može donijeti dodatne mjere u vezi sa sustavom provjere i nadzorom nad njim.

16.

Agencija za energiju to je ovlaštenje upotrijebila za donošenje STEMFS 2011/2. Članak 2. poglavlja 3. utvrđuje da osoba zadužena za obavješćivanje putem svojeg sustava provjere treba osigurati sljedivost pogonskih biogoriva od mjesta uzgoja, izrade ili prikupljanja sirovina do potrošnje goriva ili do nastupanja obveze obračuna poreza.

17.

Članak 3. poglavlja 3. STEMFS 2011/2 utvrđuje:

„U skladu s člankom 14. prvim stavkom točkom 3. Uredbe o kriterijima održivosti, masena bilanca provodi se na točno određenoj lokaciji i u razdoblju prilagođenom proizvodnom lancu.

U skladu sa Zakonom br. 1766 iz 1994. o porezu na energiju, lokacija iz prvog stavka mogu biti sva trošarinska skladišta osobe koja je zadužena za obavješćivanje.”

18.

Društvo E.ON Biofor Sverige AB (u daljnjem tekstu: E.ON Biofor) u Njemačkoj od sestrinskog društva kupuje održivi bioplin te ga kroz Dansku prenosi u Švedsku, zadržavajući vlasništvo nad njim u svim fazama. U skladu s njegovim opisom činjeničnog stanja, njemačko društvo unosi bioplin u njemačku plinsku mrežu na točno određenoj točki, koja je mjesto na kojem se vlasništvo nad njim prenosi na švedsko društvo E.ON Biofor, koje zatim uzima određenu količinu iz plinske mreže, također na jasno i nedvojbeno utvrđenoj točki (granica između njemačke i danske mreže). Plin zatim u Dragöru napušta dansku mrežu i ulazi u švedsku mrežu.

19.

Za svako priključivanje u nacionalnu plinsku mrežu i izlazak iz nje odgovoran je samo jedan gospodarski subjekt, koji na graničnoj točki treba raspolagati distribucijskim ili kupoprodajnim ugovorom, radi toga da se iste količine ne mogu dva puta prodati ili kupiti jer bi to dovelo do neravnoteže u sustavu. Svaka pošiljka koja se u cijelosti predaje na graničnoj točki nacionalnih mreža plinovoda praćena je certifikatom o održivosti REDCert DE, koji se izdaje u skladu s njemačkim nacionalnim sustavom za primjenu metode MB. Certifikatom se jamči da preneseni i uneseni bioplin poštuje kriterije održivosti i da nije prodan trećim osobama. Taj se certifikat može pribaviti samo jednom, a švedskom ga društvu E.ON Biofor izravno izdaje istoimeno njemačko društvo.

20.

Agencija za energiju je 3. rujna 2013., u skladu s člankom 3. STEMFS 2011/2, od društva E.ON Biofor zahtijevala da izmijeni svoj sustav provjere održivosti za biogoriva kako bi se zajamčilo da se MB provodi na „točno određenoj lokaciji”.

21.

Agencija za energiju smatra da je održivi bioplin moguće unijeti, uz očuvanje svojstava održivosti, u švedsku plinsku mrežu te ga – kao održivi bioplin – u odgovarajućoj količini prodati na bilo kojem mjestu u Švedskoj, iako se ne radi o fizički istom plinu. Međutim, u odluci dostavljenoj društvu E.ON Biofor navela je da se to načelo ne može primjenjivati izvan nacionalnih granica.

22.

Agencija za energiju navodi da uvoz bioplina putem mreže za prirodni plin ne ispunjava zahtjev metode MB zato što se ta metoda ne provodi na „točno određenoj lokaciji”, kao što to propisuje članak 3. poglavlja 3. STEMFS 2011/2. Stoga bioplin koji je E.ON Biofor uvozio u Švedsku nije bilo moguće uključiti u njezin sustav provjere održivosti ( 12 ).

23.

E.ON Biofor je pred sudom koji je uputio zahtjev podnio tužbu protiv odluke Agencije za energiju kojom je zahtijevao poništenje točke 4. odluke čemu se navedena agencija usprotivila.

24.

S obzirom na suprotstavljene argumente, Förvaltningsrätten i Linköping (prvostupanjski upravni sud, Švedska) prekinuo je postupak i Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:

25.

Pisana očitovanja podnijele su stranke u glavnom postupku, Europski parlament, Vijeće, Komisija te nizozemska i estonska vlada. Na raspravi održanoj 26. listopada 2016. prisustvovali su E.ON Biofor, Agencija za energiju i tri navedene europske institucije.

26.

Europski parlament, Vijeće i Komisija smatraju da članak 18. stavak 1. Direktive 2009/28 utvrđuje samo da se MB treba upotrijebiti kao tehnički postupak za provjeru toga jesu li ispunjeni kriteriji održivosti za bioplin. Ta odredba utvrđuje samo minimalne uvjete koje države članice trebaju uzeti u obzir prilikom primjene metode MB. Među tim uvjetima nema nikakvih zemljopisnih ograničenja, zbog čega su države članice slobodne odlučiti primjenjuje li se eventualno MB na trgovanje bioplinom unutar Zajednice koje se provodi putem mreže međusobno povezanih nacionalnih plinovoda.

27.

Te institucije Unije smatraju da je članak 18. stavak 1. neutralan u pogledu trgovine bioplinom unutar Zajednice, što je materijalno područje koje njime nije uređeno. Komisija smatra da u Direktivi 2009/28 nema nikakve odredbe o slobodnom protoku, na temelju koje bi države imale obvezu da na tržište kao održivi bioplin stave bioplin koji se kao takav zakonito prodaje u drugim državama članicama.

28.

Stoga smatraju da se članak 18. stavak 1. Direktive 2009/28 ne može tumačiti na način da utvrđuje obvezu za države članice da kao održivi bioplin stave na tržište bioplin koji se putem mreže međusobno povezanih nacionalnih plinovoda uvozi iz drugih država članica.

29.

Nizozemska vlada podupire to stajalište, ali dodaje da bi Švedska, ako dopušta mogućnost upotrebe postupka MB u svojoj nacionalnoj mreži plinovoda, to trebala dopustiti i za uvoz bioplina iz drugih država članica. Taj je zaključak dodatno opravdan postojanjem dobrovoljnih nacionalnih i međunarodnih sustava, koje Komisija odobrava u skladu s člankom 18. stavkom 4. Direktive 2009/28, i kojima se promiče prekogranična trgovina bioplinom.

30.

E.ON Biofor smatra da se članku 18. stavak 1. Direktive 2009/28 protivi nacionalno zakonodavstvo koje onemogućava da se kao održivi bioplin na tržište stavi bioplin, koji se putem plinovoda uvozi iz druge države članice, ako navedeni uvoz ispunjava uvjete utvrđene za uporabu sustava MB.

31.

Smatra da uvoz iz Njemačke u Švedsku u predmetnom slučaju ispunjava te uvjete. U mreži plinovoda dolazi do miješanja plina s različitim svojstvima održivosti, pri čemu se jamči fizička povezanost između proizvodnje i potrošnje, jer se unosi i odstranjivanja bioplina provode u mreži međusobno povezanih nacionalnih plinovoda, što je fizički prostor s jasnim granicama.

32.

Osim toga, E.ON Biofor tvrdi da Agencija za energiju na temelju podnesenih certifikata može provjeriti imaju li sve pošiljke koje su u Švedskoj odstranjene iz mješavine imaju ista svojstva održivosti kao i pošiljke koje su u tu mješavinu unesene u Njemačkoj.

33.

E.ON Biofor smatra da je njegovo tumačenje u skladu s ciljevima zakonodavca Unije jer je prijenos bioplina putem plinovoda manje onečišćujući i jeftiniji od cestovnog, vodnog ili željezničkog prijevoza. Prekograničnom trgovinom promiče se njegova potrošnja, što ima pozitivne učinke na smanjenje stakleničkih plinova, koje se želi postići Direktivom 2009/28. S druge strane, nedopuštanje primjene metode MB u trgovini unutar Zajednice putem plinovoda povećalo bi troškove prijenosa bioplina.

34.

Estonska vlada i Agencija za energiju zagovaraju suprotno stajalište. Tvrde da svrha članka 18. stavka 1. Direktive 2009/28 nije usklađivanje trgovine bioplinom u Uniji i da se stoga ne može tumačiti na način da države članice obvezuje da prihvate primjenu metode MB za bioplin koji se uvozi putem međusobno povezane mreže plinovoda.

35.

Agencija za energiju smatra da metoda MB zahtijeva nadzor nad sljedivosti bioplina od proizvodnje do potrošnje, koji je potrebno provesti „na točno određenoj lokaciji” na kojoj nadzorno tijelo može provjeriti održivost pošiljaka bioplina koje su dodane mješavini i iz nje odstranjene. Taj nadzor nije moguć u međusobno povezanoj mreži nacionalnih plinovoda jer ne postoji europsko tijelo koje bi ga nadziralo. Dopuštanje, u toj situaciji, primjene metode MB zapravo bi značilo dopuštanje upotrebe sustava certifikata kojima se može trgovati (book and claim).

36.

U vezi s valjanošću članka 18. stavka 1. Direktive 2009/28, Parlament i Vijeće smatraju da ta odredba ne predstavlja ograničenje trgovine bioplinom unutar Zajednice te da stoga nije protivna zabrani mjera s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja uvoza (članak 34. UFEU‑a). Dodaju da su moguća ograničenja koja bi proizlazila iz tog članka opravdana važnim zahtjevom zaštite okoliša i sukladna s načelom proporcionalnosti.

37.

Komisija i estonska vlada tvrde da upotreba metode MB stvara zapreku trgovini bioplinom unutar Zajednice, koja je načelno protivna članku 34. UFEU‑a, ali koja je opravdana potrebom zaštite okoliša. Tvrde da zakonodavac Unije nije neproporcionalno iskoristio svoju marginu prosudbe time što je MB odabrao kao metodu za nadzor održivosti bioplina. Agencija za energiju, koja također podupire to stajalište, kao dodatan argument navodi potrebu jamstva opskrbe energijom.

38.

Međutim, E.ON Biofor smatra da je članak 18. stavak 1. Direktive 2009/28 protivan članku 34. UFEU‑a ako se polazi od toga da se njime provodi iscrpno usklađivanje i da ne jamči slobodni protok održivog bioplina putem plinovoda unutar Zajednice. Osim toga, dodaje da švedska mjera, prema kojoj je metoda MB u nacionalnoj mreži plinovoda dopuštena za bioplin švedskog podrijetla, a zabranjena za bioplin uvezen putem mreže međusobno povezanih nacionalnih plinovoda, protivna članku 34. UFEU‑a. E.ON Biofor smatra da je to ograničenje diskriminatorno te da nije opravdano ni zaštitom okoliša ni sigurnošću opskrbe energijom jer se njime ne poštuje načelo proporcionalnosti.

39.

Budući da se zahtjevom za prethodnu odluku zahtijeva tumačenje pojmova „masena bilanca” i „mješavina” iz članka 18. stavka 1. Direktive 2009/28 te odluka o sukladnosti te odredbe s člankom 34. UFEU‑a, smatram da je potrebno navesti neke uvodne napomene u vezi s tim pojmovima.

40.

Članak 18. stavak 1. Direktive 2009/28 utvrđuje upotrebu metode MB za provjeru toga jesu li ispunjeni kriteriji održivosti iz članka 17. stavaka 2. do 6. te direktive, koji se moraju poštovati kako bi se bioplin mogao smatrati održivim biogorivom.

41.

Taj je status ili „zelena oznaka”conditio sine qua non za to da se uporaba biogoriva uzme u obzir u svrhu: a) ispitivanja ispunjavaju li države članice svoju obvezu smanjenja emisija stakleničkih plinova; b) ocjene ispunjavanja obveza u vezi s upotrebom obnovljive energije; i c) korištenja prava na različite potpore koje su države članice uvele u cilju poticanja potrošnje obnovljive energije.

42.

Logika koja stoji iza kriterija održivosti iz članka 17. stavaka 2. do 6. Direktive 2009/28 jest onemogućavanje da se područja od velikog ekološkog značaja ( 13 ) iskorištavaju za stvaranje biomase za proizvodnju biogoriva. Osim toga, sirovine koje se upotrebljavaju za proizvodnju bioplina trebaju biti u skladu s okolišnim zahtjevima utvrđenima u poljoprivrednom zakonodavstvu Unije ( 14 ). Kriteriji održivosti za bioplin konkretno uzimaju u obzir oba cilja.

43.

Direktivom 2009/28 provedeno je iscrpno usklađivanje kriterija održivosti za bioplin, na način da države članice, u skladu s člankom 17. stavkom 8., ne mogu uvesti druge dodatne kriterije niti prestati primjenjivati neki od kriterija utvrđenih u članku 17. Direktive 2009/28 ( 15 ).

44.

Logično je da valja provjeriti ispunjava li bioplin koji se stavlja na tržište kriterije održivosti; u tu svrhu postoje različite tehnike i postupci, od kojih je u okviru Direktive 2009/28 izabrana metoda MB. Zbog tog odabira odbačena je:

45.

Ponavljam, zakonodavac Unije odlučio se za uvođenje metode MB kao srednje rješenje između dvije prije navedene mogućnosti jer istodobno dopušta miješanje različitih biogoriva radi njihova stavljanja na tržište i jamči sljedivost od njihova podrijetla do potrošnje. U okviru metode MB, prodavatelj je dužan raspolagati dokumentacijom kojom se dokazuje da je količina biogoriva koja je odstranjena iz distribucijske mreže jednaka količini koja je dodana u tu mrežu, i to nakon što je dobivena u skladu s kriterijima održivosti iz članka 17. stavaka 2. do 6. Direktive 2009/28. Administrativni troškovi primjene metode MB viši su od troškova primjene metode certifikata kojima se može trgovati, ali je njezina učinkovitost veća u pogledu poticanja proizvodnje biogoriva ( 18 ).

46.

U skladu s uvodnom izjavom 76. Direktive 2009/28, Komisija bi trebala ispitati druge postupke provjere za biogoriva i Europskom parlamentu i Vijeću 2010. i 2012. (članak 18. stavak 2.) podnijeti izvješće o metodi provjere na temelju masene bilance i drugih mogućih metoda provjeravanja. Komisija je u izvješću ustvrdila da je metoda MB i dalje najprimjerenija ( 19 ).

47.

Smatram da se člankom 18. stavkom 1. Direktive 2009/28 djelomično usklađuje način na koji treba primjenjivati metodu MB ( 20 ), pri čemu su utvrđena tri uvjeta koje je potrebno ispuniti u svakom slučaju, odnosno:

48.

Na temelju tog djelomičnog usklađivanja Direktiva 2009/28 dopušta da se metoda MB u praksi provede na jedan od sljedećih načina:

49.

Unija trenutačno nije sklopila nijedan sporazum s trećim državama, a metoda MB primjenjuje se u okviru nacionalnih sustava (kao što je to švedski u ovom predmetu) i u okviru devetnaest dobrovoljnih sustava koje je Komisija dosad odobrila ( 21 ).

50.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim prethodnim pitanjem želi saznati jesu li države članice na temelju članka 18. stavka 1. Direktive 2009/28, kojim se utvrđuje upotreba metode MB, obvezne odobriti trgovanje bioplinom među državama članicama putem međusobno povezane mreže plinovoda.

51.

Čimbenik zbog kojeg je došlo do spora jest, kao što sam naveo, zahtjev da se MB treba provoditi na „točno određenoj lokaciji” u Švedskoj, zbog čega je Agencija za energiju obavijestila E.ON Biofor da mreža međusobno povezanih nacionalnih plinovoda ne ispunjava taj zahtjev.

52.

Naime, među zahtjevima koji su u vezi s MB‑om utvrđeni u članku 18. stavku 1. Direktive 2009/28 nema zahtjeva da ga se mora provoditi na točno određenom mjestu. Izraz „lokacija” pojavljuje se u Komunikaciji Komisije iz 2010., u kojoj se, u okviru razmatranja različitih oblika mješavine biogoriva, navodi da su „pošiljke u kontaktu, primjerice u spremniku, postrojenju ili objektu za obradu ili logistiku (koji je definiran kao točno određena zemljopisna lokacija unutar koje se proizvodi mogu miješati)” ( 22 ).

53.

Iz tog pojašnjenja Komisije ne proizlazi nijedan dodatan zahtjev uz one koji su u članku 18. stavku 1. Direktive 2008/29 utvrđeni za upotrebu metode MB. Stoga se mogu miješati bioplinovi s različitim razinama održivosti i bioplinovi s plinovima iz fosilnih goriva, a mješavina se mora izraditi na zemljopisnoj lokaciji koja to omogućava (spremnik, postrojenje za obradu ili logistiku, plinovodi itd.).

54.

Budući da članak 18. stavak 1. Direktive 2009/28 utvrđuje samo osnovne tehničke zahtjeve za primjenu metode MB, koje sam ranije naveo ( 23 ), njegov je utjecaj na trgovinu bioplinom putem plinovoda unutar Zajednice neutralan. Slažem se s Komisijom, Vijećem i Parlamentom da se primjena te metode u prekograničnoj trgovini bioplinom tom odredbom ni ne zahtijeva ni ne zabranjuje.

55.

Države članice same donose propise koji uređuju metodu MB radi utvrđivanja načina njezine primjene, pri čemu moraju zajamčiti poštovanje uvjeta iz članka 18. stavka 1. Direktive 2009/28. Stoga mogu utvrditi da se MB provodi u proizvodnim pogonima ili u nacionalnoj mreži plinovoda (za što su se odlučile Švedska, Njemačka i Nizozemska), ili pak u međusobno povezanoj mreži nacionalnih plinovoda, pod uvjetom da je moguće zajamčiti nadzorni lanac i sljedivost bioplina.

56.

Potpuno usklađivanje kriterija održivosti, zahtjev za primjenu MB‑a radi provjere toga ispunjava li bioplin te kriterije i djelomično usklađivanje tehničkih uvjeta za upotrebu MB‑a nedvojbeno potiču trgovinu tim biogorivom unutar Zajednice. Uvodna izjava 94. Direktive 2009/28 upravo se odnosi na usklađivački cilj njezinih članaka 17. i 18. te navodi da je pravna osnova za njihovo donošenje članak 95. UEZ‑a (članak 114. UFEU‑a) i da se njima želi „olakšati […] trgovin[a] među državama članicama pogonskim biogorivima i drugim [tekućim] biogorivima […]”.

57.

Međutim, kao što je Komisija navela u svojim očitovanjima, u Direktivi 2009/28 nema nijedne odredbe o bezuvjetnom protoku bioplina među državama članicama, a one mogu uvesti različite sustave primjene MB‑a, koji mogu stvoriti ograničenja u trgovini održivim bioplinom unutar Zajednice. Da bi svi nacionalni sustavi bili slični i da bi se time zajamčio slobodan protok bioplina koji se zakonito stavlja na tržište u bilo kojem od njih, bilo bi potrebno potpuno usklađivanje uvjeta za upotrebu metode MB.

58.

U nedostatku tog potpunog usklađivanja, gospodarski subjekti mogu ostvariti slobodni prekogranični protok bioplina samo upotrebom dobrovoljnih sustava provjere koje je odobrila Komisija, u skladu s člankom 18. stavkom 4. Direktive 2009/28. U tom kontekstu, Agencija za energiju priznaje da nema zapreka za prihvaćanje održivog bioplina uvezenog s jednim od tih certifikata ( 24 ), pod uvjetom da obuhvaćaju prekograničnu trgovinu, kao što je to slučaj sa sustavima International Sustainability and Carbon Certification (ISCC), REDcert EU i NTA 8080 ( 25 ).

59.

Stoga Sudu predlažem da u odgovoru na prvo prethodno pitanje utvrdi da tumačenje pojmova „masena bilanca” i „mješavina” iz članka 18. stavka 1. Direktive 2009/28 ne sprječava ni ne obvezuje države članice da bezuvjetno dopuste trgovinu održivim bioplinom putem međusobno povezane mreže nacionalnih plinovoda.

60.

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, sud koji je uputio zahtjev pita Sud je li članak 18. stavak 1. Direktive 2009/28 eventualno protivan članku 34. UFEU‑a, koji zabranjuje mjere s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja uvoza.

61.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, zabrana iz članka 34. UFEU‑a „vrijedi ne samo za nacionalne mjere nego i za mjere Unijinih institucija”, zbog čega i odredbe sekundarnog prava također trebaju poštovati tu zabranu ( 26 ).

62.

Međutim, ta se zabrana manje strogo primjenjuje na institucije Unije nego na države članice ( 27 ) jer Sud institucijama Unije dodjeljuje široku marginu prosudbe prilikom provođenja njihovih ovlasti usklađivanja u području proizvodnje i stavljanja robe na tržište. Stoga mogu donositi pravila kojima se privremeno zadržavaju zapreke trgovini unutar Zajednice, kao međukorak prije njihova konačnog ukidanja ( 28 ).

63.

Zahtjev za primjenu metode MB za provjeru ispunjavanja kriterija održivosti za bioplin, u skladu s člankom 18. stavkom 1. Direktive 2009/28, stvara određenu zapreku trgovini tom robom unutar Zajednice, s obzirom na to da gospodarske subjekte obvezuje na preuzimanje nekih dodatnih administrativnih i financijskih opterećenja, kojih ne bi bilo da je izabrana metoda certifikata kojima se može trgovati (ili čak potpuna deregulacija, na temelju koje bi gospodarski subjekti imali potpunu slobodu dokazati održivost svojeg bioplina drugim sredstvima).

64.

Osim toga, kao što sam već naveo, s obzirom na djelomičnu usklađenost članka 18. stavka 1. Direktive 2009/28 u pogledu metode MB, države članice imaju mogućnost da za njezinu upotrebu utvrde različite nacionalne sustave, zbog čega se može dogoditi da se bioplin koji se u jednom nacionalnom sustavu smatra održivim ne smatra održivim u drugoj državi članici. Potpunim usklađivanjem izbjegla bi se pojava tih tehničkih prepreka te bi se zajamčilo da održivi bioplin, nakon što se zakonito proizvede i stavi na tržište u jednoj državi članici, s tom istom „oznakom” može ući u druge zemlje Unije kako bi u njima bio distribuiran.

65.

Međutim, ograničenja trgovine unutar Zajednice do kojih dolazi zbog uporabe metode MB (koja su eventualno protivna zabrani iz članka 34. UFEU‑a) mogu se opravdati važnim zahtjevom zaštite okoliša i trebaju biti sukladna s načelom proporcionalnosti. Razmatranja koja ću istaknuti u nastavku u vezi s nacionalnim zakonodavstvom, u skladu s kojim se MB treba provoditi na točno određenoj lokaciji u Švedskoj, mogu se primijeniti ovdje, uz razliku da su pravila utvrđena u članku 18. Direktive 2009/28 opća za sve države članice, bez bilo kakvog elementa diskriminacije ili protekcionizma, koji bi bio protivan načelu proporcionalnosti.

66.

Osim toga, iako članak 18. stavak 1. Direktive 2009/28 podrazumijeva privremeno ograničenje trgovine bioplinom unutar Zajednice, istodobno potiče dugoročni razvoj te trgovine, zbog čega ga se, u skladu s ranije navedenom sudskom praksom Suda, ne može smatrati mjerom s istovrsnim učinkom protivnom članku 34. UFEU‑a. Više je razloga koji idu u prilog tom zaključku.

67.

Kao prvo, kao što sam već naveo ( 29 ), metoda MB otežava trgovinu unutar Zajednice u manjoj mjeri nego metoda očuvanja identiteta, a istodobno omogućava nadzor sljedivosti održivog bioplina.

68.

Kao drugo, članak 18. stavak 4. Direktive 2009/28 gospodarskim subjektima dopušta da za primjenu sustava MB upotrijebe dobrovoljne nacionalne ili međunarodne sustave koje je odobrila Komisija. Ti se dobrovoljni sustavi mogu upotrijebiti za trgovinu unutar zemlje i za trgovinu unutar Zajednice. Njihovom uporabom gospodarskom se subjektu jamči da se, u skladu s člankom 18. stavkom 7. te direktive ( 30 ), bioplin, čija je održivost dokazana MB‑om u okviru bilo kojeg od tih dobrovoljnih sustava, može staviti na tržište u drugoj državi članici pod istim uvjetima kao bioplin nacionalnog podrijetla, čija je održivost provjerena MB‑om u skladu s nacionalnim sustavom.

69.

Kao treće, članak 18. stavak 9. Direktive 2009/28 razmatra mogućnost da se metoda MB u budućnosti zamijeni drugom metodom, kojom bi se manje ograničavala trgovina unutar Zajednice, kao što je to metoda certifikata kojima se može trgovati. Ta odredba pokazuje da metoda MB predstavlja prvi korak ka poticanju trgovine bioplinom unutar Zajednice, iako se njome privremeno zadržavaju određene prepreke, koje će se naknadno moći ispraviti.

70.

Slijedom navedenog, s obzirom na to da je metoda MB, na način na koji je provedena, odabrana na temelju ocjene niza očito složenih (gospodarskih i tehničkih) čimbenika, te s obzirom na to da je ne vidim kao mjeru koja je očito neprikladna u pogledu cilja koji se njome nastoji postići, ne postoji razlog zbog kojeg bi se moglo smatrati da je člankom 18. stavkom 1. Direktive 2009/28 povrijeđen članak 34. UFEU‑a.

71.

Sud je utvrdio da kada je neko područje iscrpno usklađeno na razini Unije, svaku nacionalnu mjeru u vezi s time treba ocijeniti u odnosu na odredbe te mjere usklađivanja, a ne na odredbe primarnog prava ( 31 ). Međutim, svaki unutarnji propis kojim je u nacionalno pravo prenesena direktiva kojom se ne provodi iscrpno usklađivanje, treba biti u skladu s primarnim pravom ( 32 ).

72.

Budući da je člankom 18. stavkom 1. Direktive 2009/28 upotreba metode MB za provjeru održivosti bioplina usklađena samo djelomično, a ne iscrpno, švedski nacionalni sustav treba ispitati u odnosu na članak 34. UFEU‑a.

73.

Konkretnije, valja utvrditi predstavlja li uvjet da se MB provodi na točno određenoj lokaciji, kao što je to švedska mreža plinovoda, a ne u međusobno povezanoj mreži nacionalnih plinovoda, mjeru s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja uvoza, koja je zabranjena člankom 34. UFEU‑a. Iako sud koji je uputio zahtjev ne postavlja izravno to pitanje, čini mi se da ga je potrebno razmotriti kako bi odgovor Suda bio koristan za donošenje odluke u glavnom postupku.

74.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, članak 34. UFEU‑a, time što među državama članicama zabranjuje mjere istovrsnog učinka kao količinska ograničenja uvoza, obuhvaća svaku nacionalnu mjeru koja izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno može ograničiti trgovinu unutar Zajednice ( 33 ).

75.

Budući da se mjera koju je donijela Agencija za energiju jednako primjenjuje na sav održiv bioplin koji se stavlja na tržište u Švedskoj, neovisno o njegovu podrijetlu, MB za uvezeni bioplin ne može se provesti u međusobno povezanoj mreži nacionalnih plinovoda, čime se otežava ili ograničava uvoz bioplina iz drugih država članica putem te mreže.

76.

Ako bioplin, koji je zakonito proizveden i stavljen na tržište u Njemačkoj, i koji načelno ispunjava zahtjeve održivosti iz članka 17. Direktive 2009/28, ne može ući u Švedsku kao održivi plin putem plinovoda, onda nacionalna mjera ograničava uvoz te je stoga protivna članku 34. UFEU‑a. Iako bi se, u skladu s navodima Agencije za energiju, mogao distribuirati kao neodrživi bioplin, profitabilnost koju njime postiže gospodarski subjekt smanjila bi se, s obzirom na to da se povoljniji porezni sustav primjenjuje samo na održivi bioplin, što ga čini konkurentnim u odnosu na fosilna goriva.

77.

Agencija za energiju smatra da švedski propis ne onemogućava prekograničnu trgovinu održivim bioplinom, koji gospodarski subjekti mogu plinovodom uvesti iz drugih država članica upotrebom jednog od dobrovoljnih sustava, koje je odobrila Komisija u skladu s člankom 18. stavkom 4. Direktive 2009/28 ( 34 ). Dodaje da također mogu upotrijebiti cestovni, željeznički ili vodni prijevoz i taj uvezeni bioplin potom unijeti u švedsku mrežu plinovoda.

78.

Čini mi se da nijedan od tih dvaju argumenata nije dovoljan da bi se isključio ograničavajući učinak mjere. Točno je da bi se bioplin mogao ukapiti i izvoziti u Švedsku cestovnim, morskim ili željezničkim putem zadržavajući pritom svoja svojstva i na njega bi se mogla primijeniti metoda očuvanja identiteta za provjeru njegove održivosti, međutim, kao što je istaknuo E.ON Biofor, navedena prijevozna sredstva, koja se razlikuju od plinovoda, uvelike povećavaju njegovu konačnu cijenu, čime bi njegov uvoz u Švedsku de facto bio onemogućen jer više ne bi mogao konkurirati bioplinu švedskog podrijetla ( 35 ).

79.

Korištenje dobrovoljnog sustava za primjenu metode MB za gospodarske je subjekte iz drugih država članica jedini način izvoza održivog bioplina u Švedsku, dok švedski proizvođači bioplina mogu upotrebljavati jedan od tih dobrovoljnih sustava ili pak švedski nacionalni sustav, koji se za njih može pokazati povoljnijim. E.ON Biofor je za dokazivanje održivosti svojeg bioplina upotrijebio njemački nacionalni sustav REDCert DE, dok bi, kao što je to naveo na raspravi, upotreba jednog od dobrovoljnih sustava za provjeru MB‑a koji je odobrila Komisija – kao što je to REDCert EU – stvorila dodatne troškove.

80.

Međutim, prepreka uvozu bioplina iz drugih država članica putem mreže plinovoda mogla bi se opravdati nekim od razloga u općem interesu nabrojenih u članku 36. UFEU‑a ili drugim važnim zahtjevima. Sud je priznao da se nacionalni propis ili praksu koji su mjera istovrsnog učinka kakav imaju količinska ograničenja uvoza može opravdati nekim od tih razloga ili zahtjeva. Nacionalna mjera mora i u jednom i u drugom slučaju, u skladu s načelom proporcionalnosti, biti prikladna za jamčenje ostvarenja cilja kojemu teži i ne smije prekoračiti ono što je nužno da bi ga se postiglo ( 36 ).

81.

Mjera Agencije za energiju švedskim proizvođačima bioplina olakšava upotrebu metode MB jer im dopušta da ga prilikom primjene metode MB miješaju u nacionalnoj mreži plinovoda, što je manje restriktivno nego da se od njih zahtijeva da je primjenjuju u svakom proizvodnom pogonu. Njome se stoga potiče uporaba te energije iz obnovljivih izvora te bi, iz te perspektive, mogla biti opravdana zaštitom okoliša ( 37 ) i, konkretnije, poticanjem upotrebe bioplina kao obnovljivog izvora energije ( 38 ), što pridonosi smanjenju emisija stakleničkih plinova koji su među glavnim uzrocima klimatskih promjena protiv kojih su se Europska unija i njezine države članice obvezale boriti ( 39 ). Švedska mjera također ima pozitivan utjecaj na osiguranje opskrbe energijom jer doprinosi ispunjenju zahtjeva za bioplin namijenjen prijevozu, što je cilj švedskog sustava poreznih poticaja.

82.

Poticanjem zaštite okoliša i promicanjem proizvodnje energije iz obnovljivih izvora općenito i, konkretno, iz bioplina, mjera također neizravno doprinosi zaštiti zdravlja i života ljudi, životinja ili biljaka, što su razlozi u općem interesu nabrojeni u članku 36. UFEU‑a ( 40 ).

83.

Međutim, odluka švedske Agencije za energiju treba poštovati načelo proporcionalnosti, što znači da mora biti prikladna za jamčenje ostvarenja cilja kojemu teži i ne smije prekoračivati ono što je nužno da bi ga se postiglo.

84.

Smatram da ograničenje metode MB na švedsku mrežu plinovoda, pri čemu se isključuje međusobno povezana mreža nacionalnih plinovoda država članica EU‑a, nije nužno potrebno za poticanje uporabe održivog bioplina u Švedskoj. Upravo suprotno, podrazumijeva nemogućnost da se on de facto uveze u Švedsku iz drugih država članica, iako bi se tim uvozom povećala ponuda bioplina i potaknula veća uporaba tog biogoriva.

85.

Ne vidim dovoljne razloge zbog kojih bi Švedska gospodarskim subjektima koji žele uvoziti održivi bioplin, provjeren metodom MB, putem mreže plinovoda međusobno povezanih s drugim zemljama Unije, to onemogućila, pod uvjetom da ti subjekti mogu dokazati, na način koji je istovjetan onomu na koji to čine švedski proizvođači, da je održivost njihova bioplina zajamčena u skladu s člankom 18. Direktive 2009/28 i njihovim nacionalnim sustavom za primjenu metode MB. Taj je argument tim jači ako se uzme u obzir da Komisija može donijeti odluku u okviru koje utvrđuje da nacionalni sustav za primjenu metode MB (o kojem joj je dostavljena obavijest) dovodi do automatskog uzajamnog priznavanja, isto kao i dobrovoljni sustavi. ( 41 )

86.

Švedska Agencija za energiju svoje postupanje pokušava opravdati nepostojanjem europskog tijela za nadzor nad mrežom nacionalnih plinovoda, koje bi bilo nadležno za nadziranje primjene MB‑a, kako bi se osigurala sljedivost pošiljaka održivog bioplina, koji je predmet trgovine unutar Zajednice, te kako bi se izbjeglo da gospodarski subjekti mogu iskoristiti više od jedne potpore za svoju proizvodnju ili stavljanje na tržište. Na raspravi je ustrajala na nemogućnosti provjere nadzornog lanca bioplina koji se iz Njemačke uvozi u Švedsku jer sâma ne može provoditi nadzor nad proizvođačima bioplina u Njemačkoj.

87.

Smatram da taj argument nije prihvatljiv jer je člankom 18. stavkom 4. Direktive 2009/28 dopušten slobodni protok održivog bioplina putem plinovoda ako je njegova sljedivost zajamčena dobrovoljnim sustavima koje je odobrila Komisija. Ako gospodarski subjekt, u skladu s nacionalnim sustavom zemlje proizvodnje, dokaže poštovanje MB‑a za pošiljku održivog bioplina uvezenog iz neke države članice putem plinovoda, švedske bi vlasti trebale prihvatiti taj uvoz i dopustiti njegov nesmetani prijenos u švedskoj mreži plinovoda.

88.

Djelomično usklađivanje upotrebe MB‑a, uređeno člankom 18. stavcima 1. i 3. Direktive 2009/28, treba dopustiti uzajamno priznavanje održivog bioplina dobivenog u državama članicama, osim ako one mogu dokazati da je njegovo odbijanje opravdano važnim zahtjevom. Švedska Agencija za energiju nije iznijela argumente na temelju kojih bi se mogla pobiti ta predmnjeva o tome da se uzajamno priznavanje primjenjuje na bioplin koji je u Njemačkoj zakonito proizveden i stavljen na tržište kao održiv te zatim putem plinovoda izvezen u Švedsku.

89.

Švedska je gospodarskim subjektima mogla dopustiti da održivost svojeg bioplina dokažu na temelju podataka iz sustava za primjenu metode MB njegove države podrijetla. Ta je mogućnost manje ograničavajuća za trgovinu unutar Zajednice od de facto zabrane uvoza putem plinovoda. Naime, kao što je Agencija za energiju priznala na raspravi, ona održivost bioplina nadzire provjerom dokumentacije koju joj dostave nacionalni gospodarski subjekti. Ne razumijem zašto to isto rješenje ne bi mogla primijeniti na uvoznike bioplina koji predoče vjerodostojne nacionalne certifikate, kojima se dokazuje održivost bioplina.

90.

Stoga smatram da sporna mjera nije u skladu s načelom proporcionalnosti. U svakom slučaju, Agencija za energiju (i eventualno sud koji putem pravnih sredstava odlučuje o njezinim odlukama) treba utvrditi može li se na temelju dokaza koje je dostavio E.ON Biofor utvrditi da uvezene pošiljke bioplina, unatoč njegovu prijenosu putem mreže međusobno povezanih nacionalnih plinovoda, ispunjavaju kriterije održivosti iz Direktive 2009/28, da su ispunjeni zahtjevi metode MB i da ne postoji rizik od dvostrukog računanja tih pošiljaka u Njemačkoj i u Švedskoj.

91.

U konačnici, podredno i samo za slučaj da se pitanja suda koji je uputio zahtjev ispituju s aspekta ograničenja dopuštenih u okviru „nacionalnih programa potpore” za proizvodnju bioplina u smislu članka 2. drugog stavka točke (k) Direktive 2009/28, želio bih istaknuti da ograničenje metode MB na bioplin, koji prolazi švedskim plinovodima, čime se isključuje bioplin koji potječe iz međusobno povezane mreže nacionalnih plinovoda, nije obuhvaćeno nijednim od tih programa. Također nije usporedivo s nacionalnim programima potpore proizvodnji zelene električne energije koje je Sud ispitivao u presudi Ålands Vindkraft ( 42 ).

92.

Iako se odluka o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku izričito ne odnosi na to pitanje ( 43 ), čini se da iz nje proizlazi (što je Agencija za energiju potvrdila na raspravi) da povoljni porezni tretman vrijedi za sav održivi bioplin, a ne samo za onaj švedskog podrijetla, zbog čega se taj tretman može primijeniti i na bioplin uvezen u okviru dobrovoljnih sustava za primjenu MB‑a ( 44 ).

93.

Sud je priznao da države članice mogu donijeti diskriminatorne mjere za podupiranje zelene električne energije te ih ograničiti na onu koja se proizvodi na njihovu državnom području ( 45 ). Smatram da se ta sudska praksa, koja je u nekim svojim dijelovima bila predmet kritike ( 46 ), ne može primijeniti u ovom predmetu. Kao prvo, zato što, ponavljam, nije riječ o nacionalnom programu potpore proizvodnji bioplina. Kao drugo, zato što je u proizvodnji i stavljanju na tržište zelene električne energije vrlo teško zadržati sljedivost (što objašnjava uporabu certifikata kojima se može trgovati), dok je sljedivost bioplina izvediva te se u okviru Direktive 2009/28 osigurava upravo metodom MB. U konačnici, Sud je smatrao da su određene nacionalne diskriminatorne mjere (kao što je primjena preferencijskih tarifa za prijenos samo za zelenu električnu energiju regionalnog podrijetla) protivne članku 34. UFEU‑a i neopravdane ( 47 ).

94.

Ukratko, smatram da nacionalna mjera u skladu s kojom se metoda MB treba primjenjivati na točno određenoj lokaciji, kao što je to nacionalna mreža plinovoda, čime se isključuje bioplin provjeren tom metodom koji potječe iz međusobno povezane mreže nacionalnih plinovoda, predstavlja mjeru s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja uvoza, koja je protivna članku 34. UFEU‑a.

95.

Slijedom navedenoga, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Förvaltningsrätten i Linköping (prvostupanjski upravni sud, Švedska) odgovori na sljedeći način:

a)

Naslov I.A treba glasiti „A. Pravo Unije: Direktiva 2009/28”, a ne „A. Pravo Unije”. Zbog toga se briše naslov I.A.1 Direktiva 2009/28.

b)

Bilješka broj 16 in fine treba glasiti „str. 148.”, a ne str. 143.

c)

Bilješka broj 22 treba glasiti „točku 47.”, a ne točku 48.

d)

Bilješka broj 28 treba glasiti „točke 43. i 44.”, a ne točke 45. i 46.

e)

Bilješka broj 33 treba glasiti „točku 68.”, a ne točku 69.