1.

Jasno je da potrošač koji robu široke potrošnje kupi od druge fizičke osobe ne uživa zaštitu Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu ( 2 ). Međutim, vrijedi li isto i u slučaju kada u prodaji sudjeluje poslovni subjekt koji djeluje u ime i za račun fizičke osobe predstavljajući se potrošaču kao trgovac? To se pitanje postavlja u ovom predmetu.

2.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour d’appel de Liège (Žalbeni sud u Liègeu, Belgija) dolazi iz spora između potrošača i poslovnog subjekta u vezi s prodajom rabljenog vozila. Glavno pitanje jest odgovara li potrošaču za nedostatke vozila poslovni subjekt koji je samo nastupao u svojstvu posrednika vlasnika vozila koji nije poslovni subjekt.

3.

S tim u vezi, sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li poslovni subjekt poput tuženika u glavnom postupku, koji sudjeluje u prodaji kao posrednik fizičke osobe, obuhvaćen člankom 1. stavkom 2. točkom (c) Direktive 1999/44 iako se taj slučaj u navedenoj odredbi ne spominje.

4.

Stoga Sud u ovom predmetu treba pojasniti opseg pojma trgovca u smislu Direktive 1999/44 pa, slijedom toga, i područje primjene te direktive.

5.

U analizi u nastavku izložit ću najprije opća razmatranja o pojmu posrednika i načinima tumačenja pojma trgovca iz Direktive 1999/44. Nakon toga ću na temelju analize teksta članka 1. stavka 2. točke (c) te direktive i svrhe te odredbe ispitati područje primjene pojma trgovca u smislu navedene direktive kako bi se odgovorilo na prethodno pitanje. Na kraju ću pristupiti pitanju ocjene nacionalnog suda kao i posrednikove naknade.

6.

Uvodna izjava 1. Direktive 1999/44 upućuje na članak 153. UEZ‑a (sadašnji članak 169. UFEU‑a) koji, među ostalim, određuje:

„Radi promicanja interesa potrošača i osiguranja visokog stupnja zaštite potrošača, [Unija] doprinosi zaštiti […] ekonomskih interesa potrošača, kao i promicanju njihova prava na obaviještenost […] u svrhu zaštite njihovih interesa ( 3 ).” [neslužbeni prijevod]

7.

Uvodne izjave 5. i 6. Direktive 1999/44 pobliže određuju:

8.

Što se tiče odgovornosti trgovca, uvodna izjava 9. te direktive određuje:

9.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. navedene direktive, njezina svrha je:

„[…] približavanje zakona i drugih propisa država članica u odnosu na određene aspekte prodaje robe široke potrošnje i povezana jamstva radi osiguranja minimalne razine zaštite potrošača u kontekstu unutarnjeg tržišta.”

10.

Zbog toga Direktiva 1999/44 trgovcima propisuje određene obveze prema potrošačima, a osobito obvezu da potrošaču isporuče robu koja je u skladu s prodajnim ugovorom, u skladu s člankom 2. stavkom 1., kao i odgovornost potrošaču za svako odstupanje koje postoji u trenutku isporuke, u skladu s člankom 3. stavkom 1.

11.

U članku 1. stavku 2. točki (c) Direktive 1999/44 nalazi se sljedeća definicija pojma trgovca za potrebe primjene te direktive:

„trgovac: znači bilo koja fizička ili pravna osobu koja, prema ugovoru, prodaje robu široke potrošnje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti.”

12.

Člankom 4. te direktive, pod naslovom „Pravo na zaštitu prava” [Pravo regresa], propisano je:

„Kada je utvrđena odgovornost zadnjeg trgovca prema potrošaču za neusklađenost do koje je došlo zbog postupka ili propusta proizvođača, prethodnog trgovca u istom ugovornom lancu ili bilo kojeg posrednika, zadnji trgovac ima pravo pokrenuti postupak za zaštitu svojih prava [pravo regresa] protiv odgovorne osobe ili odgovornih osoba u ugovornom lancu. Odgovorna osoba ili odgovorne osobe protiv kojih zadnji trgovac može pokrenuti postupak za zaštitu svojih prava [ostvarivati pravo regresa, uključujući odgovarajuće postupke] i na koji način [i načine] određuje[u] se nacionalnim pravom.”

13.

Prema članku 1. stavku 1., Direktivom 1999/44 predviđeno je samo minimalno usklađivanje nacionalnih pravila o zaštiti potrošača ( 4 ). U tom pogledu, člankom 8., pod naslovom „Nacionalno pravo i minimalna zaštita”, propisano je u stavku 1.:

„Prava koja proizlaze iz ove Direktive izvršavaju se ne dovodeći u pitanje ostala prava na koja se potrošač može pozivati prema nacionalnim pravilima koja uređuju ugovornu i neugovornu odgovornost.”

14.

Pojam trgovca kako je definiran člankom 1. stavkom 2. točkom (c) Direktive 1999/44 doslovno je prenesen u belgijsko pravo u članku 1649.a, stavku 2. točki 2o belgijskog Građanskog zakonika.

15.

S. Wathelet kupila je 24. travnja 2012. rabljeno vozilo u autokući društva s ograničenom odgovornošću Garage Bietheres & Fils SPRL (u daljnjem tekstu: Autokuća Bietheres) po cijeni od 4000 eura.

16.

S. Wathelet predala je Autokući Bietheres iznos od 4000 eura. Pritom nije dobila ni dokaz o plaćanju ni prodajni račun.

17.

Autokuća Bietheres dala je vozilo na tehnički pregled koji je obavljen na njezin trošak, a nadležnom belgijskom tijelu podnijela je i zahtjev za registraciju vozila. Trošak registracije snosila je S. Wathelet.

18.

Nakon nekoliko mjeseci, u srpnju 2012., vozilo se pokvarilo. Vozilo je predano na popravak u radionicu Autokuće Bietheres. Autokuća je procijenila da je riječ o kvaru motora.

19.

U dopisu od 13. studenoga 2012. koji je uputila Autokući Bietheres, S. Wathelet pozvala je Autokuću da joj preda vozilo tražeći, među ostalim, i prodajni račun.

20.

S. Wathelet došla je u Autokuću 17. studenoga 2012. kako bi preuzela svoje vozilo. Autokuća joj je odbila predati vozilo jer S. Wathelet nije željela potpisati račun za popravak u iznosu od 2000 eura od 17. studenoga 2012. Prema navodima S. Wathelet, Autokuća Bietheres tek ju je u tom trenutku obavijestila o tome da ona nije prodavatelj vozila, nego da je zapravo nastupila kao posrednik u ime jedne fizičke osobe ( 5 ).

21.

U dopisu od 17. studenoga 2012. koji je uputila gđi S. Wathelet Autokuća Bietheres je navela da je vozilo koje je S. Wathelet kupila bilo predmet komisijske prodaje i da su joj odmah napomenuli da vlasnik vozila nije Autokuća Bietheres, nego privatni vlasnik. Prema mišljenju Autokuće Bietheres, kvar motora bio je uobičajeni rizik kupoprodaje vozila između fizičkih osoba. Stoga je Autokuća Bietheres uporno odbijala vratiti vozilo S. Wathelet sve dok im ne plati ukupni iznos od 2000 eura. Autokuća Bietheres je uz svoj dopis poslala i potvrdu o primitku 4000 eura, na kojoj su rukom bila dopisana imena i prezimena privatnog vlasnika i S. Wathelet kao kupca. Na tom se dokumentu nalazi samo potpis privatnog vlasnika.

22.

Autokuća Bietheres tužila je 13. prosinca 2012. S. Wathelet pred Tribunal de première instance de Verviers (Prvostupanjski sud u Verviersu, Belgija) zahtijevajući plaćanje iznosa od 2000 eura na temelju računa za popravak od 17. studenoga 2012., uvećano za kamate. Autokuća Bietheres tvrdila je da je vlasnik vozila koje je S. Wathelet kupila jedan od njezinih klijenata i da je prodaja bila sklopljena između fizičkih osoba.

23.

S. Wathelet protivila se tužbenom zahtjevu Autokuće Bietheres, a podnijela je i protutužbu kojom je na temelju belgijskog Građanskog zakonika zahtijevala raskid ugovora o prodaji i vraćanje iznosa od 4000 eura, uvećano za kamate. Usto je S. Wathelet zahtijevala i naknadu štete u iznosu od 2147,46 eura. Prema njezinu mišljenju, prodaja vozila bila je sklopljena između nje i Autokuće Bietheres i ona nije mogla znati da ta autokuća nije bila prodavatelj.

24.

Prvostupanjski sud djelomično je usvojio tužbeni zahtjev Autokuće Bietheres te je S. Wathelet naložio plaćanje iznosa od 2000 eura, uvećano za kamate. Usto, taj je sud odbio protutužbu S. Wathelet kao neosnovanu.

25.

S. Wathelet uložila je žalbu sudu koji je uputio zahtjev, tj. Cour d’appel de Liège (Žalbeni sud u Liègeu, Belgija), ponavljajući zahtjeve iz prvostupanjskog postupka i zahtijevajući, podredno, neodgodivu predaju vozila.

26.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da postoje vrlo vjerojatne, točne i suglasne indicije da S. Wathelet prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji nije bila obaviještena o tome da je riječ o kupoprodaji između fizičkih osoba. U tom pogledu, nacionalni sud smatra utvrđenom činjenicu da se S. Wathelet nije nikada susrela s vlasnikom vozila i da je autokuća nastupala kao posrednik u kupoprodaji a da za to nije primila naknadu od vlasnika.

27.

U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li pojam ‚trgovca’ robe široke potrošnje iz članka 1649.a belgijskog Građanskog zakonika, unesenog Zakonom [od 1. rujna 1994.] naslovljenim ‚Zakon o zaštiti potrošača u slučaju prodaje robe široke potrošnje’, kojim se u belgijsko pravo prenosi [Direktiva 1999/44 o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu], tumačiti na način da se on ne odnosi samo na poslovnog subjekta koji u svojstvu prodavatelja prenosi vlasništvo robe široke potrošnje na potrošača, nego i na poslovnog subjekta koji djeluje kao posrednik za privatnog prodavatelja, neovisno o tome dobiva li za to naknadu ili ne i neovisno o tome je li potencijalnog kupca obavijestio o tome da je prodavatelj fizička osoba?”

28.

Belgijska, njemačka i austrijska vlada te Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Rasprava se nije održala.

29.

Uvodno mi se čini korisno dati nekoliko napomena o pojmu posrednika koja obuhvaća niz situacija s mogućim različitim pravnim učincima i različitim nacionalnim uređenjima ( 6 ), s obzirom na to da su nacionalna prava u pogledu ugovornih odnosa vrlo malo usklađena na europskoj razini ( 7 ).

30.

Sud koji je uputio zahtjev nije pojasnio u kojem smislu upotrebljava pojam posrednika u odluci kojom se upućuje zahtjev.

31.

U samoj Direktivi 1999/44 nema nikakve definicije pojma posrednika koji se navodi u uvodnoj izjavi 9. i u članku 4., a smisao tog izraza ne proizlazi ni iz odredbi te direktive ni iz njezinih pripremnih akata. Sud također nije imao prilike razmotriti to pitanje ili, općenito, ulogu i odgovornosti posrednika u području zaštite potrošača.

32.

Međutim, pojam posrednika javlja se u drugim direktivama o zaštiti potrošača. Nekoliko njih ima izričitu definiciju pojma koja obuhvaća sve osobe koje djeluju u ime i za račun drugoga ( 8 ). Ta definicija obuhvaća i poslovnog subjekta koji djeluje u vlastito ime, za kojeg se općenito smatra da je vezan ugovorom na temelju nacionalnog ugovornog prava ( 9 ), i onoga koji djeluje u ime druge osobe i koji se općenito ne smatra strankom ugovora ( 10 ).

33.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je vlasnik predmetnog vozila potvrdio da je on vlasnik, da je [bila] riječ o „kupoprodaji između fizičkih osoba i da je autokuća bila samo posrednik”. Usto, u odluci kojom je upućen zahtjev navodi se da je iznos plaćene cijene prenesen vlasniku vozila ( 11 ).

34.

Mislim da smijem zaključiti da je u ovom slučaju posrednik, Autokuća Bietheres, sudjelovala u sklapanju ugovora o prodaji u ime i za račun vlasnika vozila.

35.

Slijedom toga, u analizi u nastavku oslonit ću se na definiciju pojma posrednika koja obuhvaća svakog poslovnog subjekta koji u sklopu prodaje robe široke potrošnje prema potrošaču nastupa u ime i za račun vlasnika predmeta prodaje koji nije poslovni subjekt ( 12 ).

36.

Usto, u nedostatku suprotnih indicija, mogu pretpostaviti da je vlasnik vozila ovlastio Autokuću Bietheres da proda vozilo. Zato se moja analiza odnosi samo na situaciju u kojoj posrednik djeluje na temelju ovlaštenja.

37.

Sud koji je uputio zahtjev traži od Suda tumačenje pojma „trgovca” iz članka 1649.a belgijskog Građanskog zakonika, unesenog Zakonom od 1. rujna 1994. radi prenošenja članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 u belgijsko pravo.

38.

Uvodno valja istaknuti da je Sud, kada je pred njim pokrenut postupak na temelju članka 267. UFEU‑a, nadležan za odlučivanje o tumačenju Ugovorâ kao i o valjanosti akata koje su donijele institucije Unije. Nadležnost Suda ograničena je samo na ispitivanje odredaba prava Unije. Zadaća je nacionalnog suca ocijeniti doseg nacionalnih odredbi i način na koji se one moraju primijeniti ( 13 ).

39.

Slijedom toga, prethodno pitanje valja shvatiti tako da se njime želi utvrditi treba li pojam trgovca u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 tumačiti na način da se odnosi i na poslovnog subjekta koji djeluje u ime i za račun fizičke osobe, neovisno o tome je li primio naknadu za svoje sudjelovanje kao i o tome je li obavijestio potrošača da je prodavatelj fizička osoba.

40.

Prije nego što ću pristupiti tumačenju pojma trgovca u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44, izložit ću opća razmatranja koja mi se čine korisna u tu svrhu.

41.

Kao prvo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se izrazi odredbe prava Unije, koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega, moraju u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ ( 14 ).

42.

Budući da definicija trgovca iz članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 ne sadržava nikakvo upućivanje na nacionalna prava, treba je dakle smatrati autonomnim pojmom prava Unije koji svoj sadržaj crpi samo iz izvora prava Unije.

43.

Kao drugo, premda se izraz trgovac ili prodavatelj nalazi i u drugim aktima prava Unije ( 15 ), posebna definicija iz članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 može se pronaći samo u toj direktivi. Slijedom toga, riječ je o jedinstvenom pojmu koji treba tumačiti s obzirom na ciljeve te direktive, kao i s obzirom na posebnu ulogu trgovca u sklopu te direktive ( 16 ).

44.

Kao treće, pojam trgovca u smislu Direktive 1999/44 nužno mora biti objektivne naravi koja se temelji na određenim provjerljivim elementima koji proizlaze iz članka 1. stavka 2. točke (c) te direktive („ugovor”, prodaja „robe široke potrošnje”, „poslovna ili profesionalna djelatnost”).

45.

Navedeni pojam također je funkcionalan i relacijski jer se izvodi iz uloge koju osoba ima u konkretnoj gospodarskoj transakciji ( 17 ). Prema tome, trgovac potrošaču prodaje robu široke potrošnje u sklopu ugovora o kupoprodaji. Slijedom toga, utvrđivanje tko su osobe obuhvaćene člankom 1. stavkom 2. točkom (c) Direktive 1999/44 nije statično, nego ovisi o njihovu položaju u određenom ugovornom odnosu. Ulogu trgovca valja ponajprije razumjeti sa stajališta potrošača koji se štiti tom direktivom.

46.

Prema tekstu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44, pojam trgovac znači:

„bilo koja fizička ili pravna osob[a] koja, prema ugovoru, prodaje robu široke potrošnje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti.”

47.

Definicija pojma trgovac u smislu Direktive 1999/44 ne upućuje dakle na pojam posrednik i ta direktiva općenito ne uređuje pitanje odgovornosti posrednika prema potrošaču ( 18 ). Iz nje također nije razvidno je li se o pitanju odgovornosti posrednika raspravljalo tijekom zakonodavnog postupka donošenja te direktive ( 19 ), u kojoj je u središtu interesa pitanje odnosa trgovca i potrošača, s obzirom na to da su oni glavni pravni subjekti te direktive.

48.

Nespominjanje odgovornosti posrednika prema potrošaču u Direktivi 1999/44 još je znakovitije kada se uzme u obzir da je europski zakonodavac u nekoliko drugih direktiva o zaštiti potrošača odlučio uključiti posrednika u subjekte koji odgovaraju potrošaču ( 20 ).

49.

Usto, izraz posrednik spominje se u Direktivi 1999/44 samo u vezi s odgovornošću prema zadnjem trgovcu. Tako prema članku 4. te direktive, kada je utvrđena odgovornost tog trgovca prema potrošaču za neusklađenost do koje je došlo zbog postupka ili propusta proizvođača, prethodnog trgovca u istom ugovornom lancu ili bilo kojeg posrednika, zadnji trgovac ima pravo regresa protiv odgovorne osobe ili odgovornih osoba u ugovornom lancu. U tom pogledu, drugi dio tog članka pobliže određuje da se utvrđivanje odgovornih osoba kao i odgovarajući postupci i načini ostvarivanja tog prava određuju nacionalnim pravom ( 21 ).

50.

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, poput belgijske, njemačke i austrijske vlade kao i Komisije smatram neupitnim da pojam trgovca iz članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 ne obuhvaća poslovnog subjekta koji djelujući u ime i za račun pojedinca u tom smislu otvoreno sudjeluje u prodaji potrošaču. Stoga takav poslovni subjekt ne „prodaje” robu široke potrošnje „prema ugovoru”, nego samo sudjeluje u prodaji između fizičkih osoba na koju se direktiva ne treba primjenjivati.

51.

Međutim, prema mojem mišljenju, potonji zaključak ne isključuje apsolutno mogućnost da se poslovni subjekt koji djeluje u ime i za račun pojedinca, ovisno o slučaju, smatra trgovcem u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 ako nastupajući prema potrošaču odaje dojam da djeluje u svojstvu prodavatelja. U ovom slučaju poslovni subjekt s gledišta potrošača izgleda kao „trgovac” robe široke potrošnje „prema ugovoru”, „u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti”. Nadalje, ta je situacija slična onoj u kojoj posrednik djeluje u svoje ime ( 22 ). Potonji je načelno vezan ugovorom ( 23 ) i, slijedom toga, treba ga smatrati trgovcem u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44.

52.

Relativno široka definicija pojma trgovca u članku 1. stavku 2. točki (c) Direktive 1999/44 govori u prilog tomu da se poslovni subjekt, koji nastupajući prema potrošaču odaje dojam da djeluje u svojstvu prodavatelja, uključi u njezino područje primjene.

53.

Postavlja se pitanje protivi li se konkretan tekst članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 takvom tumačenju.

54.

U sporu u glavnom postupku glavno pitanje u vezi s tekstom odnosi se, prema mojem mišljenju, ponajprije na izraze „prema ugovoru” i „prodaje robu široke potrošnje”, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev smatra utvrđenom činjenicu da Autokuća Bietheres prodaje robu široke potrošnje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti ( 24 ).

55.

Ni tekst ni pripremni akti Direktive 1999/44 ( 25 ) ne daju objašnjenje o točnom dosegu izraza „prema ugovoru”. Slijedom toga, kako bi se odredilo značenje tog izraza, valja uzeti njegovo uobičajeno značenje u svakodnevnom govoru vodeći računa o kontekstu u kojem je upotrijebljen i ciljevima propisa u kojem se nalazi ( 26 ).

56.

Slažem se s Komisijinim mišljenjem prema kojem izraz „prema ugovoru” pretpostavlja postojanje pisanog ili usmenog ugovora.

57.

Što se tiče tog izraza, Komisija ističe da nacionalni sud treba utvrditi je li sklopljen ugovor o kupoprodaji i, ovisno o slučaju, među kojim strankama, osobito ako je sklopljen između potrošača i trgovca u smislu Direktive 1999/44.

58.

Belgijska, njemačka i austrijska vlada tvrde da je samo osoba koja je u svojstvu prodavatelja stranka ugovora izravno odgovorna potrošaču prema ugovoru o kupoprodaji. Stoga je jedino pitanje koje se u pogledu pojma trgovca u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 postavlja ono tko je potrošačev suugovaratelj ( 27 ).

59.

Ne slažem se u cijelosti s tim stajalištem prema kojem pojam trgovca ovisi o tome tko su stranke ugovora.

60.

Dakako, trgovac, kako je definiran u Direktivi 1999/44, u većini slučajeva jest osoba koja se ugovorom obvezuje isporučiti predmet kupoprodaje. Unatoč tomu, za primjenu Direktive 1999/44 prema mojem mišljenju valja razlikovati, s jedne strane, pitanje tko su ugovorne stranke i, s druge strane, pitanje tko je trgovac u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44.

61.

S tim u vezi, valja podsjetiti da je kod te direktive riječ o minimalnom usklađivanju. Tko su stranke ugovora ovisi o općim pravilima država članica koja se primjenjuju na ugovore o kupoprodaji i koja nisu usklađena tom direktivom ( 28 ).

62.

Iz toga prema mojem mišljenju proizlazi da pitanje tko su stranke ugovora u skladu s nacionalnim pravima ne može biti presudno za ocjenu koja se traži prema članku 1. stavku 2. točki (c) te direktive. Zbog toga pojam trgovac, kao autonoman pojam prava Unije, svoj sadržaj crpi samo iz izvora prava Unije. Taj zaključak potkrijepljen je i ciljem direktive, a to je osiguranje minimalne razine zaštite potrošača u Uniji bez obzira na mjesto prodaje robe ( 29 ).

63.

Slijedom toga, izraz „prema ugovoru” sam po sebi ne podrazumijeva postojanje ugovora i, prema tome, ne protivi se preporučenom tumačenju, u skladu s kojim treba smatrati da je poslovni subjekt koji djeluje u ime i za račun pojedinca trgovac u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 ako nastupajući prema potrošaču odaje dojam da djeluje u tom svojstvu.

64.

Prema uobičajenom značenju izraza „prodaje” u svakodnevnom govoru, jedna osoba – prodavatelj, predaje neku stvar drugoj osobi – kupcu, uz plaćanje određenog iznosa koji predstavlja cijenu stvari.

65.

Kao što je to istaknula belgijska vlada, člankom 1. stavkom 2. točkom (c) Direktive 1999/44 nije propisano da trgovac–prodavatelj mora biti vlasnik ( 30 ).

66.

U nedostatku svake naznake u tom smislu u tekstu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 i u pripremnim aktima te direktive, usko tumačenje te odredbe prema kojem bi trgovac morao biti vlasnik stvari koja se prodaje čini mi se nelogičnim s obzirom na to da je posrednik koji nastupa u svoje ime načelno vezan ugovorom ( 31 ) iako nije vlasnik stvari koja se prodaje.

67.

Podsjećam također da je direktivom obuhvaćen samo strogo ograničen dio općih pravila država članica koja se primjenjuju na ugovore o kupoprodaji i ona ne utječe na nacionalne propise o pravu vlasništva.

68.

Usto, Direktiva 1999/44 ponajprije se odnosi na jamstva za robu široke potrošnje i odgovornost za nedostatke stvari. S tim u vezi, s gledišta potrošača koji se štiti tom direktivom ne čini se opravdanim zahtijevati da se osoba vlasnika i prodavatelja‑trgovca moraju podudarati.

69.

Drugim riječima, kako bi preuzeo ulogu trgovca u okviru Direktive 1999/44, predmetni subjekt ne mora nužno biti vlasnik stvari ( 32 ). Stoga uopće nema razloga ograničiti doseg pojma trgovac na vlasnika stvari koja se prodaje.

70.

Teleološko tumačenje članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 dodatno potkrjepljuje doslovno tumačenje te odredbe prema kojem se poslovni subjekt koji djeluje u ime i za račun pojedinca može smatrati trgovcem u smislu te odredbe ako nastupajući prema potrošaču odaje dojam da djeluje u svojstvu prodavatelja.

71.

Osnovna uloga trgovca u okviru Direktive 1999/44 jest da potrošaču isporuči stvar koja je u skladu s prodajnim ugovorom ili da je popravi ili zamijeni u slučaju da stvar ima neki nedostatak ( 33 ). U tu svrhu pojam trgovca u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) definira krug osoba kojima se potrošač ima pravo obratiti sa svojim zahtjevom u slučaju da stvar nije u skladu s ugovorom.

72.

Stoga potrošač mora očito nužno znati tko je prodavatelj u slučaju nedostatka na stvari. Nadalje, svijest o tome tko je prodavatelj može biti presudna potrošaču koji mora odabrati između više prodavatelja, pri čemu potrošač procjenjuje prodavateljevu stručnost, profesionalnost i sposobnost za plaćanje kao i sposobnost za ispunjenje svojih obveza u slučaju nedostatka na stvari.

73.

Ako poslovni subjekt, kao u ovom slučaju, sudjeluje u svojstvu posrednika fizičke osobe, potrošačeva neupućenost u to tko je prodavatelj može biti još štetnija jer nije upoznat sa svojim pravnim položajem i pravnim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Tako na primjer ako se pokaže da je prodavatelj fizička osoba, ne primjenjuje se prisilni karakter potrošačevih prava postavljen člankom 7. stavkom 1. Direktive 1999/44 pa potrošač ne uživa zaštitu navedene direktive. Slijedom toga, prodavatelj koji nije poslovni subjekt može se osloboditi, među ostalim, svake odgovornosti za skrivene nedostatke prodane stvari. Taj primjer je još značajniji u slučaju prodaje rabljenog vozila.

74.

Zato potrošač radi učinkovite zaštite mora znati da je prodavatelj fizička osoba. Kao što to belgijska vlada tvrdi, ta informacija slična je „bitn[oj] informacij[i] potrebn[oj] prosječnom potrošaču da bi u danim okolnostima donio informiranu odluku o transakciji”, koju trgovac mora dati potrošaču na temelju članka 7. stavka 1. Direktive 2005/29/CE ( 34 ).

75.

Stoga, kako bi se jamčio koristan učinak Direktive 1999/44, potrebno je prema mojem mišljenju slijediti preporučeno tumačenje te u područje članka 1. stavka 2. točke (c) uključiti poslovnog subjekta koji djeluje u ime i za račun pojedinca i koji nastupajući prema potrošaču odaje dojam da djeluje u svojstvu prodavatelja. U ovom slučaju posrednik je prema mojem mišljenju donio „neopozivu odluku” i ne bi smio izbjeći odgovornost u slučaju nedostatka na stvari upućujući potrošača na fizičku osobu koju možda nije moguće pronaći ili je čak nesposobna za plaćanje ( 35 ).

76.

Čini mi se da je predloženo tumačenje sukladno sudskoj praksi Suda prema kojoj sustav zaštite koji provode direktive Unije u području zaštite potrošača počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( 36 ).

77.

Ako potrošač nije obaviješten o tome da je prodavatelj fizička osoba, nastaje velik nerazmjer između informiranosti potrošača i posrednika ( 37 ). Taj nerazmjer može se ispraviti samo inicijativom posrednika, kojemu je, uostalom, općenito lakše popraviti situaciju ( 38 ). Usto, nerazmjer informiranosti često će stvoriti ili barem održavati sam posrednik. To potkrjepljuje zaključak prema kojem odgovornost trgovca u skladu s Direktivom 1999/44 mora biti moguće proširiti na posrednika koji nastupajući prema potrošaču odaje dojam da djeluje u svojstvu prodavatelja.

78.

Suprotno tumačenje prema kojem bi poslovni subjekt koji djeluje u svojstvu posrednika u svakom slučaju bio isključen iz područja primjene članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 nanijelo bi štetu općem cilju europske regulative u području zaštite potrošača, zaštićenom člankom 169. UFEU‑a (prijašnji članak 153. UEZ‑a), a to je osigurati visoku razinu zaštite potrošača, a time i povjerenja potrošača koje je od bitnog značaja za unutarnje tržište.

79.

Nacionalni sud treba provjeriti, vodeći računa o svim okolnostima slučaja i svim dokazima ( 39 ), može li se smatrati da je poslovni subjekt trgovac u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44, to jest je li nastupajući prema potrošaču odavao dojam da djeluje u svojstvu prodavatelja predmetne stvari.

80.

Ipak, čini mi se korisnim izložiti nekoliko općih razmatranja u vezi s ocjenom nacionalnog suda.

81.

Kao prvo, valja ponoviti tezu prema kojoj Direktiva 1999/44 ne obuhvaća odgovornost posrednika prema potrošaču ( 40 ). S tim u skladu, prema mojem mišljenju, nametanje posredniku odgovornosti na temelju te direktive mora ostati iznimka.

82.

Slijedom toga, posrednika koji samo dovodi u vezu potrošača i vlasnika koji nije poslovni subjekt ne bi se trebalo ni u kojem slučaju smatrati trgovcem u smislu navedene direktive. Da bi se ta odgovornost mogla pripisati posredniku, on bi barem trebao aktivno sudjelovati u kupoprodaji.

83.

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev može uzeti u obzir sve okolnosti u vezi s posrednikovom ulogom u konkretnoj kupoprodaji, a osobito je li stvar bila izložena u poslovnom prostoru dotičnog subjekta.

84.

Načelno, ako je to slučaj, to stvara čvrstu pretpostavku o tome da je potrošač imao dojam da poslovni subjekt djeluje u svojstvu prodavatelja. U takvoj situaciji, poslovni subjekt koji se želi osloboditi odgovornosti na temelju Direktive 1999/44 dužan je, prema mojem mišljenju, dokazati da je potrošač u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji znao ili mogao znati da je prodavatelj fizička osoba. Naglašavam da je poslovnom subjektu načelno lako dokazati da je potrošač znao identitet prodavatelja koji nije poslovni subjekt. Dovoljno je da podnese dokaz da je o tome obavijestio potrošača, a posrednik je nedvojbeno u najboljem položaju da to i dokaže.

85.

Usto, sud koji je uputio zahtjev može također uzeti u obzir sljedeće okolnosti kako bi utvrdio je li poslovni subjekt nastupajući prema potrošaču odavao dojam da djeluje u svojstvu prodavatelja:

86.

Sud koji je uputio zahtjev može također utvrditi prodaje li poslovni subjekt općenito robu široke potrošnje točno određene vrste koja je predmet prodaje o kojoj je riječ te uzeti u obzir i taj element.

87.

Kao drugo, čini mi se da je jasno da poštovanje načela učinkovitosti zaštite potrošača ne može dovesti i do toga da u cijelosti nadomjesti potpunu pasivnost dotičnog potrošača ( 41 ). Zato se ne bi smjelo smatrati da je posrednik trgovac u smislu Direktive 1999/44 ako nacionalni sudac ocijeni da prosječan potrošač, to jest potrošač koji je prosječno obaviješten i koji postupa s uobičajenom pažnjom i opreznošću ( 42 ), u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji nije opravdano mogao ostati neupućen u to da poslovni subjekt djeluje samo u svojstvu posrednika fizičke osobe ( 43 ). U tom pogledu, pisani ugovor o kupoprodaji u kojem se nalazi ime prodavatelja koji nije poslovni subjekt bio bi vrlo čvrsta indicija o tome da je potrošač znao za tu činjenicu ako mu je taj dokument uručen prije sklapanja ugovora o kupoprodaji.

88.

Pitanje posrednikove naknade za sudjelovanje u poslu ovisi o ugovornom odnosu između privatnog vlasnika i posrednika koji je općenito izvan područja primjene Direktive 1999/44, osim što se tiče prava regresa posljednjeg prodavatelja protiv posrednika na temelju članka 4. te direktive u slučaju da je nedostatak na stvari nastao njegovom radnjom ili propuštanjem ( 44 ).

89.

Usto, čini mi se da pitanje je li posrednik za svoje sudjelovanje primio naknadu nije značajno s gledišta potrošača. Potrošač načelno uopće ne zna prima li posrednik naknadu ili ne.

90.

Zato, poput Komisije i austrijske vlade, smatram da pitanje prima li posrednik naknadu za svoje sudjelovanje nije značajno za ocjenu o tome treba li prema članku 1. stavku 2. točki (c) Direktive smatrati da je poslovni subjekt trgovac u smislu te direktive ( 45 ).

91.

Na prvi pogled, čini se nerazumnim proširiti trgovčeve obveze iz Direktive 1999/44 na posrednika koji nije primio nikakvu naknadu ili koji je primio tek skromnu naknadu.

92.

Međutim, valja podsjetiti da posrednik nužno ne snosi konačno ekonomsko opterećenje. Naprotiv, u slučaju nedostatka na prodanoj stvari, zbog kojeg bi posredniku kao trgovcu u smislu Direktive 1999/44, nastao trošak, posrednik u skladu s člankom 4. Direktive 1999/44 i pod uvjetima predviđenima mjerodavnim nacionalnim pravom može ostvarivati pravo regresa protiv odgovorne osobe ili odgovornih osoba, što načelno znači protiv vlasnika koji nije poslovni subjekt.

93.

Doista, tumačenje članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 podrazumijeva samo to da posrednik preuzima rizik nesposobnosti za plaćanje vlasnika koji nije poslovni subjekt, što je, s druge strane, bitna stavka potrošaču. Taj zaključak mi se ne čini nimalo nerazumnim s obzirom na to da posrednik može lako otkloniti taj rizik obavještavanjem potrošača o tome tko je privatni prodavatelj ili uključivanjem premije za rizik u naknadu koju određuje za svoje sudjelovanje.

94.

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Cour d’appel de Liège (Žalbeni sud u Liègeu, Belgija) odgovori na sljedeći način:

Članak 1. stavak 2. točku (c) Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu treba tumačiti na način da se odnosi i na poslovnog subjekta koji djeluje u ime i za račun pojedinca, neovisno o tome prima li naknadu za svoje sudjelovanje ili ne, ako nastupajući prema potrošaču odaje dojam da djeluje u svojstvu prodavatelja.