|
21.8.2017 |
HR |
Službeni list Europske unije |
C 277/6 |
Presuda Suda (prvo vijeće) od 15. lipnja 2017. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas – Litva) – Lietuvos Respublikos transporto priemonių draudikų biuras protiv Gintarasa Dockevičiusa, Jurgite Dockevičienė
(Predmet C-587/15) (1)
((Zahtjev za prethodnu odluku - Osiguranje od građanskopravne odgovornosti za upotrebu motornih vozila - Nezgoda do koje je došlo 2006. između vozila koja se uobičajeno nalaze u različitim državama članicama - Unutarnji propisi Vijeća nacionalnih uredâ za osiguranje država članica - Nenadležnost Suda - Direktiva 2009/103/EZ - Neprimjenjivost ratione temporis - Direktive 72/166/EEZ, 84/5/EEZ i 2000/26/EZ - Neprimjenjivost ratione materiae - Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima - Neprimjenjivost - Neprovedba prava Unije))
(2017/C 277/07)
Jezik postupka: litavski
Sud koji je uputio zahtjev
Lietuvos Aukščiausiasis Teismas
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Lietuvos Respublikos transporto priemonių draudikų biuras
Tuženici: Gintaras Dockevičius, Jurgita Dockevičienė
Izreka
Sud nije nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku o dijelu postavljenih pitanja suda koji je uputio zahtjev koji se odnosi na tumačenje Unutarnjih propisa Vijeća uredâ usvojenih Sporazumom sklopljenim 30. svibnja 2002. između nacionalnih ureda za osiguranje država članica Europskoga gospodarskog prostora i drugih pridruženih država, navedenim u prilogu Odluci Komisije 2003/564/EZ od 28. srpnja 2003. o primjeni Direktive Vijeća 72/166/EEZ u odnosu na provjere osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila.
|
— |
Budući da se Direktiva 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti ne primjenjuje ratione temporis na spor u glavnom postupku, |
|
— |
budući da se Direktiva Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, kako je izmijenjena Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005., Direktiva Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila, kako je izmijenjena Direktivom 2005/14, i Direktiva 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila te o izmjeni direktiva Vijeća 73/239/EEZ i 88/357/EEZ ne primjenjuju ratione materiae na ovaj spor, i slijedom toga, |
|
— |
budući da se članak 47. Povelje, zbog neprimjene prava Unije u smislu njezina članka 51. stavka 1., također ne primjenjuje na navedeni spor, |
navedene direktive i članak 47. Povelje treba tumačiti na način da im se, u ovom slučaju, ne protive posljedice koje proizlaze iz sudske prakse suda koji je uputio zahtjev, a prema kojoj je, u svrhe tužbe za naknadu štete, na Lietuvos Respublikos transporto priemonių draudikų biuras (Ured za osiguranje motornih vozila Republike Litve) teret dokazivanja u vezi sa svim elementima kojima se utvrđuje građanskopravna odgovornost tuženika u glavnom postupku za nezgodu koja se dogodila 20. srpnja 2006.