15.12.2014

Službeni list Europske unije

C 448/26

Tužba podnesena 15. rujna 2014. – Mađarska protiv Komisije

(Predmet T-662/14)

(2014/C 448/35)

Jezik postupka: mađarski

Stranke

Tužitelj: Mađarska (zastupnici: M.Z. Fehér i G. Koós, agenti)

Tuženik: Europska komisija

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

—

poništi članak 45. stavak 8. Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 639/2014 od 11. ožujka 2014. o dopuni Uredbe (EU) br. 1307/2013 Europskog parlamenta i Vijeća i o izmjeni Priloga X. toj uredbi, u dijelu koji sadrži sljedeću formulaciju: „odabirući s popisa utvrđenoga u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (c) Uredbe (EU) br. 1307/2013 vrste koje su najprikladnije iz ekološke perspektive, isključujući tako vrste koje očito nisu autohtone”.

—	naloži Komisiji snošenje troškova.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog osnovanosti tužbe tužitelj navodi da članak 45. stavak 8. pobijane uredbe prelazi okvir predviđen Uredbom (UE) br. 1307/2013 (1) koja je ovlašćujućeg karaktera, i u stvarnosti se ovlasti država članica lišavaju sadržaja uvođenjem restriktivnog uvjeta koji pretpostavlja ponovno tumačenje ovlasti koje su navedenim državama dodijeljene osnovnim zakonodavnim aktom.

Isto tako, tužitelj smatra da izneseno obrazloženje pobijane uredbe nije u traženoj mjeri dostatno i detaljno. Prema njegovu mišljenju, izmjena ovlašćujuće odredbe takvog dosega u praksi ne omogućava jasan zaključak o tome na koju se ovlašćujuću odredbu oslonila Komisija i u kojoj mjeri, zbog čega je gotovo nemoguće provesti ispitivanje prijeko potrebno sa stajališta pravne sigurnosti.

Tužitelj također tvrdi da se propisom koji je usvojila Komisija uspostavlja diskriminacija u odnosu na vrste drveća nazvane kulturama kratkih ophodnji ili, konkretnije, u odnosu na poljoprivrednike koji ih žele posaditi. Plantaže ili saditelji dviju vrsta nalaze se u istovjetnoj situaciji, zbog čega nije opravdano prema njima različito postupati s obzirom na vrste drveća koje žele odabrati za podizanje svojih plantaža.

K tome, tužitelj tvrdi da se tijekom cjelokupnih pregovora o ovlašćujućoj uredbi Komisija protivila čak i mogućnosti da države članice površine zasađene kulturama kratkih ophodnji kvalificiraju kao ekološki značajne površine. Prema tužitelju, sve upućuje na to da je Komisija pobijanim propisom željela izbjeći takvu mogućnost u praksi, čime je zloporabila ovlasti.

Naposljetku, tužitelj osobito smatra da se pobijanom uredbom povređuje opće načelo pravne sigurnosti jer, s jedne strane, članak 45. stavak 8. navedene uredbe u mnogim aspektima nije jasan i i, s druge strane, uredba ne osigurava dostatno razdoblje prilagodbe prije svojeg stupanja na snagu u svrhu priprema za tako važnu promjenu. Tužitelj tvrdi da je povrijeđeno i načelo zaštite legitimnih očekivanja jer Komisija pri formuliranju odredaba o stupanju na snagu nije uzela u obzir potrebu poljoprivrednog sektora za nužno duljim razdobljem pripreme. Tužitelj ocjenjuje da pobijani akt također predstavlja kršenje prava na vlasništvo utvrđenog u članku 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

(1) Uredba (EU) br. 1307/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju pravila za izravna plaćanja poljoprivrednicima u programima potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 637/2008 i Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009 (SL L 347, str. 608.).