26.5.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 159/29

Žalba koju je 21. veljače 2014. podnijela Catherine Teughels protiv presude Službeničkog suda od 11. prosinca 2013. u predmetu F-117/11, Teughels protiv Komisije

(Predmet T-131/14 P)

2014/C 159/39

Jezik postupka: francuski

Stranke

Žalitelj: Catherine Teughels (Eppegem, Belgija) (zastupnik: L. Vogel, odvjetnik)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Žalbeni zahtjev

Žalitelj od Općeg suda zahtijeva da:

—

ukine u cijelosti pobijanu presudu Službeničkog suda Europske unije od 11. prosinca 2013., donesenu na zasjedanju u punom sastavu, dostavljenu telefaksom 11. prosinca 2013., kojom je odbijena tužba koju je žaliteljica podnijela 8. studenoga 2011.;

—

očitujući se o meritumu tužbe koju je žaliteljica podnijela Službeničkom sudu, da utvrdi njegovu osnovanost i da slijedom toga poništi odluke koje su predmet te tužbe;

—

naloži tuženiku snošenje troškova prvostupanjskog postupka sukladno članku 87. stavku 2. Poslovnika, uključujući i nužne troškove koje su nastali u svrhu postupka, a naročito putne troškove, troškove smještaja i boravka, odvjetničke nagrade, sukladno članku 91. točki (b) Poslovnika.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog osnovanosti žalbe žalitelj ističe dva žalbena razloga.

1.

Prvi žalbeni razlog

Prvi žalbeni razlog odnosi se na povredu članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije i članka 26. stavaka 1. i 4. Priloga XIII. navedenom pravilniku, zanemarivanje stečenih prava i na povredu načela pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnog djelovanja, kao i nedostatak obrazloženja. Žaliteljica tvrdi da:

—

je Službenički sud dao retroaktivan učinak općim provedbenim odredbama vezanim uz članke 11. i 12. Priloga VIII. Pravilnika koje se tiču prijenosa mirovinskih prava usvojenih 2011. godine, time što je odlučio da je, pri određivanju broja anuiteta koji prema mirovinskom sustavu Zajednice odgovara statističkom ekvivalentu mirovinskih prava tužiteljice prema belgijskom mirovinskom sustavu, AIPN mogao valjano primijeniti opće provedbene odredbe iz 2011. godine iz razloga što se u trenutku stupanja na snagu tih odredbi tužiteljica nije našla u položaju „u potpunosti obuhvaćenom” općim provedbenim odredbama iz 2004. godine, s obzirom na to da nije prihvatila prijedlog izračuna koji joj je prethodno ponuđen, unatoč tome što je zahtjev za prijenos mirovinskih prava bio podnesen u studenom 2009., što su se prava tužiteljice stoga konačno iskristalizirala u tom trenutku i što su slijedom toga trebala biti definirana sukladno općim provedbenim odredbama iz 2004. godine;

—

Službenički sud nije pravno obrazložio svoju analizu te nije objasnio iz kojeg razloga odredbe Pravilnika na koje se poziva tužiteljica u tužbi u prvostupanjskom postupku i u tim odredbama uspostavljena načela treba u konkretnom slučaju odbiti.

2.

Drugi žalbeni razlog

Drugi žalbeni razlog tiče se povrede načela pravne sigurnosti i načela „patere legem quam ipse fecisti”, zanemarivanja stečenih prava, nedostatka obrazloženja, kao i povrede autoriteta i obvezujuće snage koji proizlaze iz svakog pojedinačnog administrativnog akta i, konkretno, odluke koja je donesena u odnosu na žaliteljicu 29. lipnja 2010. Žaliteljica tvrdi da:

—

je Službenički sud pogrešno smatrao da tužiteljičina situacija nije bila u potpunosti obuhvaćena općim provedbenim odredbama iz 2004. godine u trenutku stupanja na snagu općih provedbenih odredbi iz 2011., iz razloga što ona nije „formalno ni prihvatila ni odbila” prijedlog izračuna koji joj je izložen 29. lipnja 2010., dok je taj prijedlog izračuna predstavljao pravu administrativnu odluku koja na konačan način utječe na prava tužiteljice;

—

administracija nije više mogla jednostrano ograničiti prava koja su proizlazila iz prijedloga izračuna koji je za nju bio pravno obvezujući;

—

Službenički sud je zanemario načelo prema kojem konačna i obvezujuća narav jednostrane odluke Komisije ne ovisi o pristanku osobe kojoj je ona upućena.