1

Između 30. lipnja 2009. i 24. rujna 2010. društvo ACTEMSA SA (u daljnjem tekstu: dužnik), poduzetnik sa sjedištem u Španjolskoj, uvezlo je u Europsku uniju prerađene proizvode od tune, to jest konzerviranu tunu i zamrznute odreske od tune, koji imaju deklarirano podrijetlo iz Ekvadora (u daljnjem tekstu: sporni uvozi).

2

Dužnik je od španjolskih carinskih tijela zatražio primjenu općeg sustava povlastica (u daljnjem tekstu: OSP) na sporne uvoze te je u prilog svojim carinskim deklaracijama dostavio potvrde o podrijetlu „obrazac A” koje su izdala ekvadorska tijela na temelju obrasca koji je podnio izvoznik, u kojem je bilo deklarirano da je zemlja podrijetla proizvoda Ekvador i da su ispunjeni uvjeti za dobivanje potvrda o podrijetlu.

3

Španjolska carinska tijela odobrila su povlašteno tarifno postupanje za sporne uvoze na temelju potvrda o podrijetlu koje je dostavio dužnik.

4

Tijekom razdoblja spornih uvoza, navedenog u točki 1. ove presude, konkretno 21. svibnja 2010., Europska komisija objavila je obavijest uvoznicima naslovljenu „Uvozi u [Uniju] tune koji potječu iz Kolumbije i El Salvadora” (SL 2010., C 132, str. 15., u daljnjem tekstu: obavijest) [neslužbeni prijevod], čiji su sljedeći odlomci relevantni za potrebe predmetnog slučaja, kako bi se utvrdio opseg obavijesti i odredilo odnosi li se obavijest na sporne uvoze:

„Komisija [...] obavještava gospodarske subjekte Unije [...] da postoje osnovane sumnje u pogledu pravilne primjene povlaštenog postupanja, kao i primjenjivosti dokaza o podrijetlu podnesenih u Uniji [...] u pogledu konzervirane tune i zamrznutih odrezaka tune obuhvaćenih tarifnim podbrojem HS 1604 14 koji se uvoze iz Kolumbije i El Salvadora.

Različitim istragama utvrđeno je da znatne količine konzervirane tune i zamrznutih odrezaka od tune s tarifnim podbrojem HS 1604 14 imaju deklarirano podrijetlo iz Kolumbije i El Salvadora a da ne ispunjavaju uvjete za to.

Usto, ne može se isključiti to da postoje uvozi koji potječu iz drugih zemalja na koje se primjenjuje [OSP] i koji ne ispunjavaju uvjete utvrđene pravilima o podrijetlu iz OSP‑a u pogledu kumulacije podrijetla.” [neslužbeni prijevod]

5

Zajednička misija sastavljena od predstavnika Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) i nekih država članica otputovala je, na razdoblje od 14. do 30. rujna 2010., u Ekvador kako bi utvrdila podrijetlo sirovina koje se upotrebljavaju u izradi prerađenih proizvoda od tune koji potječu iz te zemlje i koji se izvoze u Uniju s potvrdama o podrijetlu „obrazac A” izdanima u toj zemlji zato da bi mogli ostvariti pogodnosti od povlaštenog tarifnog postupanja.

6

U završnom izvješću OLAF‑a utvrđeno je da su ekvadorska tijela pogrešno izdala potvrde o podrijetlu „obrazac A” za proizvode od tune prerađene u Ekvadoru na temelju sirovina koje su ulovila salvadorska i panamska ribarska plovila a da pritom nisu bila poštovana pravila prema kojima bi se moglo smatrati da je roba podrijetlom iz Ekvadora.

7

U pogledu sirove ribe koju su ulovila salvadorska plovila, OLAF je napomenuo da salvadorska tijela nisu dokazala podrijetlo ribe u skladu s člancima 72.a i 80. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.), i da su, u slučaju sirove ribe koju su ulovila panamska plovila, panamska tijela izdala potvrde „obrazac A”, ali pravilo o dodanoj vrijednosti određeno u članku 70. Uredbe br. 2454/93 nije bilo poštovano.

8

Budući da sporni uvozi nisu mogli ostvariti pogodnosti od povlaštenog tarifnog postupanja, španjolska su tijela 2012. pokrenula postupak naknadne naplate uvozne carine i na predmetne su transakcije primijenila zajedničku carinsku tarifu od 24 %, tako da je visina potraživane uvozne carine bila 2094850,62 eura.

9

Različitim dopisima, od kojih je zadnji od 7. veljače 2013., dužnik je zatražio od španjolskih tijela otpust uvozne carine na temelju članka 236. u vezi s člankom 220. stavkom 2. točkom (b) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110., u daljnjem tekstu: CZZ), ili podredno na temelju članka 239. CZZ‑a.

10

Dopisom od 18. travnja 2013. španjolska su tijela zatražila od Komisije da utvrdi je li otpust uvozne carine na temelju članka 236. u vezi s člankom 220. stavkom 2. točkom (b) CZZ‑a i člancima 869. i 871. Uredbe br. 2454/93 ili, podredno, na temelju članka 239. CZZ‑a i članka 905. Uredbe br. 2454/93, bio opravdan.

11

Dopisima od 8. svibnja i od 17. rujna 2013. Komisija je od španjolskih tijela zatražila dodatne podatke koji su joj dostavljeni u dopisima od 28. svibnja i 21. listopada 2013. Dužnik je mogao znati za oba zahtjeva za podatke i sastaviti očitovanja na odgovore koje su španjolska tijela namjeravala dostaviti.

12

Dopisom od 12. veljače 2014. Komisija je, u skladu s člancima 873. i 906.a Uredbe br. 2454/93, zahtijevala od dužnika da sastavi svoja očitovanja o svim činjeničnim ili pravnim pitanjima za koja misli da bi mogla dovesti do odbijanja njegova zahtjeva. Dužnik je odgovorio dopisom od 5. ožujka 2014. u kojem je smatrao da ne treba snositi odgovornost za pogrešku ekvadorskih tijela. Također je istaknuo svoju dobru vjeru i iskazao svoje neslaganje s Komisijinim utvrđenjima koja su se odnosila na nedostatak njegove dužne pažnje u pogledu uvoza ostvarenih nakon 21. svibnja 2010.

13

Dana 8. svibnja 2014., u skladu s člancima 873. i 907. Uredbe br. 2454/93, okupila se skupina stručnjaka sastavljena od predstavnika država članica kako bi proučila predmet.

14

Odlukom C(2014) 3007 final od 15. svibnja 2014. Komisija je smatrala da je, u konkretnom slučaju, otpust uvozne carine bio opravdan u jednom iznosu, ali nije bio u nekom drugom (REM 03/2013) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

15

Ispitivanjem zahtjeva na temelju članka 236. u vezi s člankom 220. stavkom 2. točkom (b) CZZ‑a, Komisija je utvrdila da su, u uvodnoj izjavi 26. pobijane odluke, s jedne strane, ekvadorska carinska tijela pogrešno primijenila pravila za izdavanje potvrda o podrijetlu „obrazac A” i, s druge strane, da činjenica da je društvo izvoznik pri zahtjevu za izdavanje potvrda dalo netočne izjave, nije dovoljna da bi se isključilo to da su ekvadorska tijela počinila pogrešku. Nadalje, Komisija je smatrala da je trebala provjeriti je li dužnik razumno mogao otkriti pogrešku, uzimajući u obzir okolnosti slučaja, narav pogreške i profesionalno iskustvo te dužnu pažnju dužnika.

16

Što se tiče naravi pogreške, Komisija je, u uvodnoj izjavi 28. pobijane odluke, smatrala da je ponavljanje pogreške, koje je proizašlo iz činjenice da su ekvadorska tijela pogrešno izdavala potvrde o podrijetlu „obrazac A” tijekom dugog razdoblja, išlo u prilog dobroj vjeri dužnika i da u odnosu na uvoze obavljene prije 21. svibnja 2010. nije bilo moguće utvrditi je li dužnik mogao otkriti pogrešku počinjenu na taj način.

17

U uvodnoj izjavi 29. pobijane odluke Komisija je ocijenila da je dužnik bio veoma iskusan gospodarski subjekt s obzirom na to da se bavio uvozom i izvozom ribolovnih proizvoda koji potječu iz zemalja Latinske Amerike, Afrike i istočne Azije.

18

U pogledu dužne pažnje dužnika, u uvodnim izjavama 30. do 36. pobijane odluke, Komisija je razlikovala uvoze koje je dužnik ostvario prije 21. svibnja 2010., datuma kada je objavila obavijest, od uvoza koje je ostvario nakon tog datuma. Istaknuvši da je u obavijesti bilo navedeno da se „ne može isključiti to da postoje uvozi koji potječu iz drugih zemalja na koje se primjenjuje OSP a da nisu ispunjeni uvjeti utvrđeni pravilima o podrijetlu iz OSP‑a u pogledu kumulacije podrijetla”, Komisija je smatrala da je dužnik, nakon 21. svibnja 2010., trebao poduzeti sve mjere predostrožnosti potrebne za provjeru dokaza o podrijetlu kako bi se uvjerio u pravilnu primjenu pravila o povlaštenom tarifnom postupanju i, osobito, u pogledu pravila o regionalnoj kumulaciji. Stoga se nakon objave obavijesti nije moglo smatrati da je dužnik postupao u dobroj vjeri. Suprotno tome, što se tiče uvoza ostvarenih prije objave obavijesti, ništa nije izazivalo sumnju u dobru vjeru i dužnu pažnju dužnika.

19

Nadalje, Komisija je u uvodnim izjavama 39. do 48. pobijane odluke ispitala uvjete određene u članku 239. CZZ‑a za odobrenje otpusta carine na uvoze nakon 21. svibnja 2010. Što se tiče prvog uvjeta, Komisija je smatrala da se dužnik nije nalazio u posebnoj situaciji u usporedbi sa situacijom u kojoj su se nalazili drugi gospodarski subjekti koji su obavljali istu gospodarsku djelatnost, podsjetivši da povjerenje u valjanost potvrda o podrijetlu koje su se pokazale nevaljanima ne predstavlja posebnu situaciju. Komisija je pojasnila da drugi uvjet, koji se odnosi na dužnu pažnju koja se očekuje od iskusnog uvoznika, također nije bio ispunjen i uputila je na uvodne izjave u pogledu dužne pažnje dužnika ispitane za potrebe primjene članka 220. CZZ‑a.

20

Stoga je Komisija u pobijanoj odluci zaključila sljedeće:

„Članak 1.

Otpušta se uvozna carina u vrijednosti od 999863,58 eura, što je predmet zahtjeva Kraljevine Španjolske od 18. travnja 2013., u pogledu uvoza ostvarenih između 1. siječnja 2009. i 20. svibnja 2010.

Članak 2.

Ne otpušta se uvozna carina u vrijednosti od 1094987,04 eura, što je predmet zahtjeva Kraljevine Španjolske od 18. travnja 2013., u pogledu uvoza ostvarenih između 21. svibnja 2010. i 24. rujna 2010.” [neslužbeni prijevod]

21

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 24. srpnja 2014. Kraljevina Španjolska pokrenula je ovaj postupak. Komisija je 7. listopada 2014. dostavila svoj odgovor na tužbu. Kraljevina Španjolska je 22. prosinca 2014. dostavila repliku, a 17. veljače 2015. Komisija je dostavila odgovor na repliku.

22

Na temelju izvješća suca izvjestitelja Opći sud (peto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.

23

Stranke su saslušane u svojim usmenim izlaganjima i odgovorima na pitanja Općeg suda na raspravi 6. travnja 2016.

24

Kraljevina Španjolska od Općeg suda zahtijeva da:

25

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

26

Kraljevina Španjolska navodi tri tužbena razloga u prilog svojoj tužbi. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 220. stavka 2. točke (b) pete alineje CZZ‑a, drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 239. CZZ‑a i treći tužbeni razlog, koji je Kraljevina Španjolska podredno navela, temelji se na povredi članka 220. stavka 2. točke (b) pete alineje CZZ‑a u pogledu pravila regionalne kumulacije predviđenog Uredbom br. 2454/93.

27

Najprije, treba podsjetiti da je člankom 220. stavkom 2. točkom (b) CZZ‑a naknadna nenaplata uvozne carine od strane nacionalnih tijela podređena trima kumulativnim uvjetima (vidjeti po analogiji presudu od 14. studenoga 2002., Ilumitrónica, C‑251/00, EU:C:2002:655, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

28

Prema tome, kao prvo, nužno je da carina nije naplaćena kao posljedica pogreške samih nadležnih tijela. Kao drugo, počinjena pogreška mora biti takve naravi da dužnik u dobroj vjeri nije razumno mogao znati za nju, unatoč svojem profesionalnom iskustvu i dužnoj pažnji kojom mora postupati. Naposljetku, dužnik je morao poštovati sve odredbe u pogledu svoje carinske deklaracije određene važećim zakonodavstvom (vidjeti po analogiji presudu od 14. studenoga 2002., C‑251/00, EU:C:2002:655, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

29

Ispunjenje tih uvjeta treba ocijeniti s obzirom na cilj članka 220. stavka 2. točke (b) CZZ‑a koji je zaštita legitimnog očekivanja dužnika u pogledu utemeljenosti svih elemenata koji dovode do odluke o naplati ili nenaplati uvoznih carina (vidjeti po analogiji presudu od 14. studenoga 2002., C‑251/00, EU:C:2002:655, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

30

Međutim, na temelju članka 220. stavka 2. točke (b) pete alineje CZZ‑a, dužnik se ne može pozvati na svoju dobru vjeru ako je Komisija objavila u Službenom listu Europske unije obavijest uvoznicima u kojoj ističe osnovane sumnje koje se odnose na pravilnu primjenu povlaštenog postupanja od strane treće zemlje korisnice (vidjeti u tom smislu rješenje od 1. listopada 2009., Agrar‑Invest‑Tatschl/Komisija, C‑552/08 P, EU:C:2009:605, t. 56. i 57.) s obzirom na to da tom odredbom nije predviđeno da dužnik može dokazati svoju dobru vjeru time što je poduzeo dodatno mjere kako bi osigurao vjerodostojnost i točnost potvrda o povlasticama (presuda od 8. listopada 2008., Agrar‑Invest‑Tatschl/Komisija, T‑51/07, EU:T:2008:420, t. 42.).

31

Prvi tužbeni razlog treba ispitati s obzirom na ta razmatranja.

32

Najprije, Kraljevina Španjolska tvrdi, u biti, da Komisija, ako se želi udaljiti od stajališta koje su zauzela nacionalna tijela, mora na temelju relevantnih činjenica dokazati postojanje očito nemarnog ponašanja gospodarskog subjekta. Kraljevina Španjolska tvrdi da se Komisija samo pozvala na obvezu uvoznika, sadržanu u obavijesti, da poduzmu mjere opreza potrebne za provjeru dokaza o podrijetlu a da nije dokazala na koji način dužnik nije ispunio obvezu dužne pažnje ili dobre vjere. Međutim, Kraljevina Španjolska smatra da se objavom obavijesti ne sprječava dužnika da se pozove na dobru vjeru jer se ta obavijest odnosila samo na uvoze podrijetlom iz Kolumbije ili El Salvadora, i njezini se učinci ne mogu proširiti na ostale zemlje koje čine dio regionalne skupine II., poput Ekvadora, na koje se primjenjuje pravilo regionalne kumulacije (vidjeti također točku 48. ove presude).

33

Komisija smatra da argument Kraljevine Španjolske treba odbiti. U biti, najprije podsjeća da, načelno, kada podrijetlo robe koja eventualno ima pravo na povlašteno tarifno postupanje nije ono koje je navedeno ili se njezino podrijetlo ne može provjeriti, nadležna tijela moraju naknadno naplatiti uvozne carine.

34

Prema mišljenju Komisije, ispunjen je prvi uvjet predviđen člankom 220. stavkom 2. točkom (b) CZZ‑a za naknadnu nenaplatu s obzirom na to da su ekvadorska tijela počinila pogrešku izdavanjem potvrda o podrijetlu „obrazac A” unatoč nepoštovanju pravila o regionalnoj kumulaciji.

35

Iako su druga dva uvjeta utvrđena u tom članku bila ispunjena prije 21. svibnja 2010., kasnije to više nisu bila. Nakon tog datuma, na temelju članka 220. stavka 2. točke (b) pete alineje CZZ‑a, dužnik se više nije mogao pozivati na svoju dobru vjeru jer se obavijest primjenjivala i na Ekvador i jer nije pružio dokaze o dužnoj pažnji kako bi potvrdio da su uvjeti za povlašteno tarifno postupanje bili ispunjeni.

36

Komisija smatra da u sudskoj praksi Unije nema odluka o pitanju je li člankom 220. stavkom 2. točkom (b) petom alinejom CZZ‑a određena neoboriva predmnijeva. Komisija smatra da se u iznimnim okolnostima gospodarski subjekt može pozvati na svoju dobru vjeru ako dokaže da je nakon objave obavijesti uvoznicima poduzeo dodatne mjere provjere.

37

Osim toga, Komisija smatra da je u slučaju objave obavijesti uvoznicima na dužniku teret dokazivanja dobre vjere i dužne pažnje. U predmetnom slučaju Kraljevina Španjolska nije dostavila nijedan dokaz o dodatnim mjerama koje je nakon objave obavijesti dužnik poduzeo kako bi se uvjerio u podrijetlo robe.

38

Komisija ističe da su u obavijesti navedeni Kolumbija i El Salvador i, u odnosu na ostalih devet zemalja iz regionalne skupine II., mogućnost nepravilnosti u pogledu proizvoda koji su razvrstani u isti tarifni podbroj kao i sporni uvozi. Tako se, prema mišljenju Komisije, obavijest odnosi na tih drugih devet zemalja koje, međutim, nisu izričito navedene. Komisija smatra da bi iskusni gospodarski subjekt iz obavijesti zaključio da u pogledu regionalne kumulacije postoje opasnosti koje se odnose na sve zemlje regionalne skupine II. Komisija također podsjeća da se u obavijesti uvoznicima legitimno i općenito može upućivati na različite zemlje, kao što je učinila u dvjema prethodnim prilikama.

39

Obaviješću se upozorava uvoznike na nužnost poduzimanja mjera predostrožnosti u pogledu uvoza iz svih zemalja skupine II. Naime, sirovine koje potječu iz Kolumbije ili El Salvadora mogu se izvoziti u drugu zemlju skupine II. kako bi se koristile u izradi proizvoda od prerađevina tune u svrhu njihova izvoza u Uniju. Primjenom načela regionalne kumulacije, za te proizvode bi se moglo smatrati da su podrijetlom iz Ekvadora a da uvoznik u Uniju ne zna koje je podrijetlo sirovine.

40

Osim toga, Komisija tvrdi da ni iz teksta članka 220. stavka 2. točke (b) CZZ‑a ni iz njezine obavijesti od 5. prosinca 2000. u kojoj se navode uvjeti obavješćivanja gospodarskih subjekata i uprava država članica u pogledu povlaštenih tarifnih sporazuma u slučaju „osnovane sumnje” u podrijetlo robe (SL 2000., C 348, str. 4.) [neslužbeni prijevod], i obavijesti od 30. listopada 2012. u kojoj su, u kontekstu povlaštenih tarifnih postupanja, određeni uvjeti informiranja gospodarskih subjekata i uprava država članica o slučajevima opravdane sumnje u podrijetlo robe (SL 2012., C 332, str. 1.) [neslužbeni prijevod], na koje se poziva Kraljevina Španjolska pred Općim sudom, ne proizlazi da se osnovane sumnje moraju izraziti u odnosu na zemlje ili proizvode obuhvaćene područjem primjene obavijesti jer te sumnje, iznesene u pogledu određenih zemalja, jednako tako podrazumijevaju i postojanje nepravilnosti u pogledu drugih zemalja iste regionalne skupine.

41

Što se tiče razdoblja nakon objave obavijesti, Komisija smatra da je dužnik trebao poduzeti mjere kako bi se uvjerio u podrijetlo robe. Komisija smatra da se obaviješću pozivalo na povećanje opreza u pogledu uvoza koji potječu iz bilo koje zemlje regionalne skupine II. jer je proizvod koji navodno ima podrijetlo iz Ekvadora mogao sadržavati eventualno nezakonitu sirovinu koja dolazi iz Kolumbije ili El Salvadora. S obzirom na izrazito ograničen broj obavijesti uvoznicima koje je objavila Komisija, dužnik koji uvozi proizvode iz neke zemlje koja pripada istoj regionalnoj skupini kao i zemlja koja je predmet obavijesti, a koji je nije uzeo u obzir, ne može se okvalificirati pažljivim. U svakom slučaju, Komisija smatra da dužnik nije poduzeo nužne mjere kako bi osigurao prikladnu provjeru dokaza o podrijetlu za primjenu povlaštenog tarifnog postupanja.

42

U odgovoru na repliku Komisija smatra da, iako se završnim izvješćem OLAF‑a predviđa mogućnost stavljanja izvan snage ili izmjene obavijesti ako El Salvador promijeni svoje postupanje, bi se to odnosilo samo na tu zemlju dok bi obavijest ostala na snazi u pogledu ostalih zemalja regionalne skupine II. Prema mišljenju Komisije, u obavijestima uvoznicima koje navodi nema nedostatka pravne sigurnosti i one ne predstavljaju iznimku od općeg sustava. U pogledu dužne pažnje gospodarskog subjekta, Komisija dodaje da je bilo na dužniku, s obzirom na to da su u obavijesti bile izražene sumnje u pogledu pravilne primjene odredaba o regionalnoj kumulaciji, da se, u skladu sa sudskom praksom, informira i potraži sva moguća pojašnjenja kako ne bi povrijedio predmetne odredbe, a što dužnik nije učinio.

43

Naposljetku, Komisija smatra da je ona, čak i da je bila dužna dokazati nedostatak dužne pažnje dužnika, ispunila tu zadaću time što je objasnila sadržaj obavijesti, napominjući veliko iskustvo dužnika u uvozu predmetnih proizvoda, zbog čega je dužnik trebao posumnjati u pravilnu primjenu pravila o podrijetlu, te time što je istaknula da nakon objave obavijesti dužnik nije poduzeo dodatne mjere opreza.

44

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, institucije Unije moraju osobito poštovati načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja (vidjeti presudu od 9. srpnja 2015., Salomie i Oltean, C‑183/14, EU:C:2015:454, t. 30. i navedenu sudsku praksu). Iz toga osobito proizlazi da zakonodavstvo Unije mora biti precizno, a njegova primjena predvidljiva za pojedince, te da se taj zahtjev pravne sigurnosti osobito strogo nameće kada je riječ o propisu koji može imati financijske posljedice kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da točno poznaju opseg obveza koje im on nameće (presude od 15. prosinca 1987., Irska/Komisija, 325/85, EU:C:1987:546, t. 18., i od 9. srpnja 2015., Salomie i Oltean, C‑183/14, EU:C:2015:454, t. 31.).

45

Osim toga, već je utvrđeno da se potpunim isključenjem dobre vjere u slučaju objave neke obavijesti uvoznicima osigurava izrazito visoka razina pravne sigurnosti (presuda od 8. listopada 2008., Agrar‑Invest‑Tatschl/Komisija, T‑51/07, EU:T:2008:420, t. 43.).

46

Naime, iz samog teksta članka 220. stavka 2. točke (b) CZZ‑a proizlazi da se objavom u Službenom listu Europske unije obavijesti uvoznicima u kojoj se navode osnovane sumnje u odnosu na pravilnu primjenu povlaštenog postupanja od strane treće zemlje korisnice sprečavaju uvoznici da se od trenutka objave pozivaju na svoju dobru vjeru, čime se osigurava izrazito visoka razina pravne sigurnosti i obvezuje nacionalna tijela ili Komisiju da odbiju zahtjev za nenaplatu uvozne carine.

47

U predmetnom slučaju, u članku 2. pobijane odluke odbija se zahtjev za nenaplatu uvozne carine koja odgovara razdoblju nakon 21. svibnja 2010., datuma objave obavijesti.

48

Budući da Kraljevina Španjolska osporava primjenu obavijesti na sporne uvoze podrijetlom iz Ekvadora, a ne iz Kolumbije ili El Salvadora, zemalja na koje se odnosi obavijest, treba utvrditi opseg navedene obavijesti prije nego što se, eventualno, odgovori na argumente kojima se tvrdi da je dužnik postupio u dobroj vjeri. U tom pogledu, najprije i uzimajući u obzir argumente koje je Komisija iznijela pred Općim sudom, treba napomenuti da se, u skladu s člankom 72. stavkom 3. točkom (b) Uredbe br. 2454/93, regionalna skupina II. u svrhu primjene regionalne kumulacije sastoji od sljedećih zemalja: Bolivije, Kolumbije, Kostarike, Ekvadora, El Salvadora, Gvatemale, Hondurasa, Nikaragve, Paname, Perua i Venezuele.

49

Kao prvo, treba istaknuti da je obavijest upućena gospodarskim subjektima koji su uvoznici u Uniju proizvoda od tune, odnosno, profesionalcima, od kojih neki mogu biti iskusni ili izrazito iskusni.

50

Kao drugo, treba utvrditi da Ekvador nije naveden ni u naslovu ni u tekstu obavijesti. Naprotiv, iz prvog odlomka obavijesti jasno proizlazi da se ona odnosi na uvoze u Uniju proizvoda od tune koji imaju deklarirano podrijetlo iz Kolumbije ili El Salvadora.

51

Kao treće, u obavijesti su izražene, bez dodatnog pojašnjenja, „osnovane sumnje” u pogledu pravilne primjene povlaštenog postupanja, kao i primjenjivosti dokaza o podrijetlu podnesenih u Uniji, jer je različitim istraživanjima otkriveno da su znatne količine proizvoda od tune imale deklarirano podrijetlo iz Kolumbije ili El Salvadora a da nisu ispunjavale uvjete za primjenu navedenog povlaštenog postupanja.

52

Kao četvrto, obavijest ne isključuje mogućnost da se proizvodi uvoze iz drugih zemalja na koje se primjenjuje OSP i koji ne ispunjavaju uvjete utvrđene pravilima o podrijetlu iz OSP‑a koja se odnose na kumulaciju podrijetla. Treba napomenuti da u tom pogledu nema nikakvog dodatnog izričitog pojašnjenja u vezi s predmetnim OSP‑om.

53

Treba navesti da dva potonja elementa nisu jasna, čak ni ako se uzme u obzir tumačenje iskusnog ili izrazito iskusnog profesionalca. Naime, njima se ne objašnjava, s jedne strane, zašto uvozi koji imaju deklarirano podrijetlo iz Kolumbije ili El Salvadora nemaju pravo na pogodnosti povlaštenog postupanja i, s druge strane, odnosi li se izraz u pogledu uvoza koji potječu iz drugih zemalja na proizvode koji imaju deklarirano podrijetlo iz drugih zemalja u trenutku uvoza u Uniju ili na proizvode koji imaju deklarirano podrijetlo iz Kolumbije ili El Salvadora, ali zapravo potječu iz drugih zemalja korisnica OSP‑a. Naposljetku, kao što točno navodi Kraljevina Španjolska, valja se zapitati odnosi li se obavijest, navođenjem OSP‑a, na sve zemlje korisnice tog sustava ili samo na one zemlje koje su dio iste regionalne skupine kao i Kolumbija i El Salvador, odnosno, regionalne skupine II.

54

Za potrebe točnog utvrđivanja smisla i opsega obavijesti, treba provjeriti ostale jezične verzije iz kojih bi se mogao iščitati jasniji sadržaj informacija pruženih uvoznicima. Međutim, sama činjenica da je potrebno usporediti druge jezične verzije obavijesti uvoznicima da bi se točno shvatio njezin opseg, već predstavlja negativnu naznaku u pogledu jasnoće i točnosti navedene obavijesti. Naime, načelno, svaka bi jezična verzija sama po sebi trebala omogućiti dotičnim gospodarskim subjektima da budu dostatno obaviješteni o relevantnim aspektima i o opasnostima na koje upućuje Komisija s obzirom na to da se od tih istih gospodarskih subjekata ne može zahtijevati da, općenito, usporedo tumače obavijest uzimajući u obzir njezine različite jezične verzije.

55

U predmetnom slučaju, što se tiče drugog odlomka obavijesti, čiji smisao i opseg nisu očiti pri samom tumačenju francuske verzije (vidjeti točku 53. ove presude), španjolska verzija, koja je osobito relevantna u ovom predmetu zbog gospodarskih subjekata i zemalja o kojima je riječ, je sljedeća: „Diversas investigaciones han permitido constatar que cantidades importantes de atún en conserva y de lomos de atún congelados de la subpartida 1604 14 del SA se declaran como originarias de Colombia o El Salvador, sin cumplir las condiciones para ello”. Iz te verzije proizlazi da uvozi koji su imali deklarirano podrijetlo iz Kolumbije ili El Salvadora ne ispunjavaju uvjete da bi bili deklariranog podrijetla iz jedne od tih dviju zemalja. U verziji na engleskom jeziku navodi se isto: „From various investigations, it results that significant quantities of canned tuna and frozen tuna loins of HS subheading 1604 14 are declared as having origin of Colombia or El Salvador, for which they are not eligible”.

56

Iz tih jezičnih verzija obavijesti proizlazi da se uvezenim proizvodima od tune koji su imali deklarirano podrijetlo iz Kolumbije ili El Salvadora nije moglo valjano priznati to podrijetlo, čime se u određenoj mjeri objašnjava odbijanje povlaštenog postupanja, koje u francuskoj verziji nije dostatno navedeno kako bi se pravilno shvatio opseg obavijesti. Međutim, treba utvrditi da u ostalim navedenim jezičnim verzijama nije dodano ništa u pogledu točnih razloga navedenog odbijanja. Naime, ne navodi se precizan razlog zbog kojeg se navedeno podrijetlo predmetnih uvoza nije moglo valjano priznati.

57

Stoga, iz prva dva odlomka obavijesti valja samo zaključiti da se smatralo da, zbog osnovanih sumnji u primjenjivost dokaza o podrijetlu podnesenih u Uniji, proizvodi od tune koji su imali deklarirano podrijetlo iz Kolumbije ili El Salvadora, nisu bili prihvatljivi za povlašteno postupanje jer se tim dokazima nije dokazalo da se, u skladu s OSP‑om, predmetnim proizvodima može priznati to podrijetlo.

58

Drugim riječima, obaviješću se obavješćuje uvoznike da se ne može smatrati da proizvodi koji imaju deklarirano podrijetlo iz Kolumbije ili El Salvadora imaju to podrijetlo, bez obzira na je li to podrijetlo proizašlo iz činjenice da su ti proizvodi ulovljeni i prerađeni u tim zemljama ili iz činjenice da se smatralo da potječu iz tih dviju zemalja nakon što su ulovljeni ili prerađeni u drugoj zemlji korisnici OSP‑a. Kao što je već utvrđeno, u obavijesti je navedeno povlašteno postupanje u okviru OSP‑a bez drugog pojašnjenja, osobito u pogledu predmetne skupine zemalja.

59

Naime, iako je točno da se iz jednog od mogućih tumačenja obavijesti može zaključiti da se tim upućivanjem, u biti, želi uputiti na regionalnu skupinu II. kojoj pripadaju obje predmetne zemlje, i to osobito na temelju navoda „kumulacije podrijetla”, ostaje činjenica da se zbog nepreciznog teksta obavijesti ne može isključiti da određeni gospodarski subjekti, čak izrazito iskusni, mogu tumačiti da se obavijest odnosi na sve uvoze koji potječu iz neke zemlje korisnice OSP‑a koja, međutim, ne ispunjava potrebne kriterije pravila o podrijetlu u okviru OSP‑a u pogledu kumulacije podrijetla i koji imaju deklarirano podrijetlo iz Kolumbije i El Salvadora. To je tumačenje moguće jer je, s jedne strane, u obavijesti, bez dodatnog objašnjenja, samo navedeno da predmetni uvozi „ne ispunjavaju uvjete određenih pravila o podrijetlu iz OSP‑a u pogledu kumulacije podrijetla” i jer se, s druge strane, mora uzeti u obzir da treći odlomak obavijesti treba obvezno tumačiti s obzirom na ta prva dva odlomka iz kojih jasno proizlazi da su problemi povezani s uvozima koji su imali deklarirano podrijetlo iz Kolumbije i El Salvadora.

60

U tom pogledu, uzimajući u obzir poseban značaj obavijesti uvoznicima, u skladu s onim što je navedeno u točkama 44. i 45. ove presude, obavijest mora biti osobito jasna, pogotovo u pogledu zemalja na koje se ona točno odnosi. Tim više što iz teksta članka 220. stavka 2. točke (b) pete alineje CZZ‑a izravno proizlazi da u takvoj obavijesti moraju biti istaknute osnovane sumnje u pogledu pravilne primjene povlaštenog postupanja „od strane zemlje korisnice”. Tako se predmetna odredba ne odnosi ni na „skupinu zemalja” ni na zemlje koje gospodarski subjekti moraju odrediti donošenjem zaključka na temelju općih tvrdnji Komisije o mogućoj prisutnosti drugih opasnosti koje nisu točno navedene. Osim toga, treba utvrditi da je Komisija bez velikih poteškoća mogla pojasniti opseg obavijesti, od zemlje do zemlje, pogotovo zato što je, kao što sama priznaje, ranije objavila samo mali broj obavijesti uvoznicima (vidjeti točku 41. ove presude), iz čega proizlazi da nije moguće uzeti u obzir nikakvu potrebu za administrativnim pojednostavljenjem kojim bi se Komisiju obvezalo da, radi brzine, pristupi označivanju po skupini zemalja.

61

U tim okolnostima, u pogledu trećeg odlomka obavijesti, valja osobito utvrditi da značenje tog odlomka nije dovoljno jasno kako bi se shvatio točan opseg obavijesti ni u njezinoj verziji na francuskom jeziku, čiji je tekst veoma općenit, ni u nekoj od ostalih relevantnih jezičnih verzija.

62

U verziji na španjolskom jeziku tekst je sljedeći: „Por otro lado, no se puede excluir que haya importaciones procedentes de otros países que se acojan al sistema de preferencias generalizadas (SPG) sin cumplir los requisitos fijados en las normas de origen del SPG relativas a la acumulación de origen”. To znači da se ne može isključiti da postoje uvozi iz drugih zemalja koje imaju pravo na OSP a da ne ispunjavaju zahtijevane uvjete u pogledu pravila o podrijetlu koja se odnose na kumulaciju podrijetla. Međutim, čak je i taj tekst osobito opširan i neprecizan u pogledu zemalja na koje se konkretno odnosi ili točnih uvjeta koji nisu ispunjeni, odnosno u pogledu osnove na kojoj je utvrđeno da se kumulacija podrijetla nije mogla dodijeliti.

63

Što se tiče verzije na engleskom jeziku, u njoj nije navedeno nikakvo dodatno pojašnjenje: „Moreover, it cannot be excluded that consignments are imported from other countries benefitting from the generalized system of preferences (GSP) without fulfilling requirements of GSP rules of origin concerning cumulation of origin”. Predmetni uvozi mogu imati deklarirano podrijetlo iz Kolumbije ili El Salvadora, ali zapravo potječu iz druge zemlje.

64

Time u prvim trima odlomcima obavijesti, čak i ako ih se zajedno tumači, nije sadržano dovoljno podataka kako bi se precizno odredio njezin opseg.

65

Kao što je već navedeno, iz prva dva odlomka obavijesti jednostavno proizlazi da se smatralo da, zbog osnovanih sumnji u vezi s primjenjivosti dokaza o podrijetlu podnesenih u Uniji, uvozni proizvodi od tune koji su imali deklarirano podrijetlo iz Kolumbije ili El Salvadora, nemaju pravo na carinske povlastice jer se tim dokazima nije dokazalo da se, u skladu s OSP‑om, predmetnim proizvodima moglo priznati to podrijetlo (vidjeti točku 57. ove presude). Naime, utvrđeno je nepoštovanje pravila o podrijetlu u pogledu uvoza koji imaju deklarirano podrijetlo iz dviju zemalja regionalne skupine II. za potrebe primjene OSP‑a.

66

Osim toga, u trećem odlomku obavijesti navedeno je da se „ne može isključiti” to da postoje uvozi koji potječu iz drugih zemalja na koje se primjenjuje OSP a da nisu ispunjeni zahtijevani uvjeti u pogledu pravila o podrijetlu koja se odnose na kumulaciju podrijetla, kao što je osobito navedeno u verziji na španjolskom jeziku. Međutim, s jedne strane, kao što je već istaknuto, iako se članak 220. stavak 2. točka (b) peta alineja CZZ‑a izričito odnosi na „zemlju korisnicu”, u trećem odlomku obavijesti nije posebno navedena ta zemlja ili te zemlje. S druge strane, suprotno onom što tvrdi Komisija, zbog nedostatka pojašnjenja u pogledu počinjene pogreške čija je posljedica bila nemogućnost ispunjavanja uvjeta za kumulaciju podrijetla, nije moguće, ili barem nije moguće s dostatnom sigurnošću, zaključiti da su svi gospodarski subjekti shvatili da se obavijest odnosila samo na zemlje regionalne skupine II., odnosno na zemlje iste skupine kao Kolumbija i El Salvador.

67

Naime, u odnosu na potonji element, također treba napomenuti da je na Komisiji bilo, ako je to bila njezina namjera, sastaviti tekst obavijesti barem tako da se njome odrede jasne granice skupine II. OSP‑a kako bi svaki zainteresirani gospodarski subjekt mogao bez ikakve sumnje utvrditi „zemlje korisnice”. Međutim, to nije navedeno u obavijesti, niti se o tome može nužno zaključiti, kao što je prethodno navedeno, iz jedinog upućivanja koje se odnosi na „regionalnu kumulaciju”. U tim se okolnostima ne može isključiti da će gospodarski subjekt tumačiti obavijest u smislu da ona sadržava općenito upućivanje na sve situacije koje se odnose na bilo koji sustav OSP‑a i koje obuhvaćaju sve mjere zaobilaženja pravila u pogledu kumulacije podrijetla.

68

Stoga treba utvrditi da iz tumačenja obavijesti čak ni iskusni uvoznik ne mora nužno shvatiti da su jedini uvozi na koje se odnose sumnje izražene u pogledu dokaza o podrijetlu bili predmetni uvozi proizvoda od tune koji potječu iz jedne od zemalja iste regionalne skupine kao Kolumbija i El Salvador, odnosno, regionalne skupine II. Zbog nedovoljno jasne obavijesti, u kojoj je bila sadržana jedino opća naznaka na temelju koje se nisu mogle isključiti nepravilnosti u drugim zemljama, nisu se mogle odbaciti sumnje u pogledu dalekosežnosti njezine zemljopisne primjene.

69

Naposljetku, činjenica da je na gospodarskim subjektima bilo da podrobno analiziraju obavijest tako da pokušaju protumačiti sva moguća njezina značenja ili usporede njezine različite jezične verzije, dodatna je naznaka da se tekst ove obavijesti ne može smatrati dovoljno preciznim za potrebe primjene načela utvrđenih u sudskoj praksi navedenoj u točkama 44. i 45. ove presude, odnosno kako bi se osigurala pravna sigurnost i zaštita legitimnih očekivanja gospodarskih subjekata. Osim toga, sama je Komisija na raspravi priznala da bi bilo preciznije poimence navesti zemlje na koje se obavijest odnosila. U tim okolnostima, iako se zadnji odlomak obavijesti odnosi na to da gospodarski subjekti Unije moraju poduzeti „odgovarajuće mjere opreza” u odnosu na „predmetne proizvode”, ne može se tvrditi da se ti pojmovi na temelju teksta obavijesti mogu shvatiti kao da se odnose i na sporne uvoze koji potječu iz Ekvadora.

70

Stoga je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kada je tvrdila da se obavijest odnosi na sporne uvoze podrijetlom iz Ekvadora, zemlje koja pripada regionalnoj skupini II. za potrebe OSP‑a, a da činjenica da ta zemlja nije navedena u obavijesti nema nikakvog značaja. Dakle, s obzirom na navedeno u točkama 49. do 69. ove presude, Komisija je također počinila pogrešku koja se tiče prava kada je smatrala da se dužnik time nije mogao pozvati na svoju dobru vjeru.

71

Ostalim se argumentima Komisije ne pobija taj zaključak. Naime, kao prvo, nije relevantno pitanje Komisijine prakse u pogledu drugih obavijesti uvoznicima, u kojima se također poimence ne navode predmetne zemlje, čak i ako se smatra dokazanim, s obzirom na to da su, s jedne strane, uvjeti određeni u samom tekstu članka 220. stavka 2. točke (b) pete alineje CZZ‑a jasni i, s druge strane, zato što odgovor na pitanje ispunjava li posebna obavijest uvoznicima uvjete određene u zakonodavstvu mora proizići iz ad hoc ocjene, a ne iz analize s obzirom na navodnu prethodnu Komisijinu praksu.

72

Kao drugo, u mjeri u kojoj Komisija upućuje na svrhu obavijesti koja je, osobito, s jedne strane, omogućiti državama članicama zaštitu financijskih interesa Unije i, s druge strane, omogućiti gospodarskim subjektima zaštitu svojih gospodarskih interesa, treba utvrditi da zbog nepreciznosti predmetne obavijesti navedeni ciljevi nisu mogli biti ispunjeni. Ako je Komisija smatrala da je bilo potrebno postupiti na takav način da se ne zaobiđe svrha obavijesti namijenjene Kolumbiji i El Salvadoru, tada je bilo na Komisiji da što preciznije sastavi tu obavijest u pogledu ostalih predmetnih zemalja kako bi se isključila svaka mogućnost prijevarnih premještanja trgovinskih tokova u vezi s ulovom predmetnih proizvoda.

73

Kao treće, u pogledu mnogobrojnih upućivanja na predmetne gospodarske subjekte u ovom predmetu kao na vrlo iskusne profesionalce koji djeluju na različitim zemljopisnim područjima u svijetu, treba napomenuti da se ne radi o okolnosti iz koje treba zaključiti da ti profesionalci trebaju snositi odgovornost zbog nejasnog teksta Komisijine obavijesti koja im je trebala poslužiti upravo kao smjernica za njihove djelatnosti.

74

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da, pri primjeni obavijesti, Komisija u pobijanoj odluci nije mogla tvrditi da se dužnik ne može pozvati na svoju dobru vjeru prilikom primjene članka 220. stavka 2. točke (b) CZZ‑a kako bi ishodio nenaplatu uvozne carine u odnosu na situaciju nakon 21. svibnja 2010.

75

Iz pobijane odluke, osobito iz uvodne izjave 30. i sljedećih, i iz odgovora na pitanja Općeg suda koje je Komisija dala na raspravi proizlazi da je Komisija isključila dobru vjeru dužnika, kao i njegovu dužnu pažnju, temeljeći se na primjeni članka 220. stavka 2. točke (b) pete alineje i na tomu da se obavijest odnosila i na sporne uvoze koji potječu iz Ekvadora. Treba dodati da je, kao što proizlazi iz uvodne izjave 28. pobijane odluke i iz njezina članka 1., Komisija smatrala da dužnik nije mogao otkriti pogrešku prije donošenja obavijesti. Osim toga, među strankama je nesporno da je dužnik postupio s istom dužnom pažnjom prije i nakon obavijesti od 21. svibnja 2010., pri čemu mu Komisija zapravo prigovara to što nije proveo strožu provjeru nakon objave obavijesti (vidjeti u tom smislu uvodnu izjavu 33. pobijane odluke).

76

Međutim, u mjeri u kojoj se, kao što je već utvrđeno, ta obavijest ne može tumačiti u smislu da se također odnosi, s dostatnom preciznošću, na uvoze koji potječu iz Ekvadora, od dužnika se nije moglo zahtijevati da promijeni svoj pristup nakon objave navedene obavijesti. Drukčijim pristupom smanjila bi se pravna sigurnost gospodarskih subjekata zato što bi, u slučaju sumnji u opseg obavijesti bilo kojim uvoznicima, uvijek bili prisiljeni primijeniti, radi opreza, dodatne mjere zaštite, čak i u pogledu uvoza koji potječu iz zemalja koje nisu jasno utvrđene kao što su zemlje na koje se odnose Komisijine sumnje.

77

Zbog toga treba prihvatiti prvi tužbeni razlog na koji se poziva Kraljevina Španjolska i, slijedom toga, bez potrebe za odlučivanjem o ostalim tužbenim razlozima, poništiti članak 2. pobijane odluke kojim je Komisija odlučila ne otpustiti uvozne carine u iznosu od 1094987,04 eura.

78

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

79

Budući da nije uspjela ni u jednom tužbenom zahtjevu, Komisiji valja naložiti snošenje vlastitih troškova, kao i troškova Kraljevine Španjolske, u skladu sa zahtjevom Kraljevine Španjolske.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje: