1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 29., str. 47.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 34., svezak 3., str. 7.), u vezi s člankom 47., člankom 34. stavkom 3. i člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, J. C. Sáncheza Morcilla i Maríje del Carmen Abril García i, s druge strane, banke Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u vezi s prigovorom protiv ovrhe na njihovoj nekretnini.

3

Članak 1. stavak 1. Direktive 93/13 glasi kako slijedi:

„Svrha ove direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.“

4

Članak 3. te direktive određuje:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

2.   Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

[...]

3.   Prilog sadržava indikativan i netaksativan popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.“

5

U skladu s člankom 7. stavkom 1. navedene direktive:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.“

6

Nakon presude Aziz (C‑415/11, EU:C:2013:164), poglavljem III. Zakona 1/2013 o mjerama za jačanje zaštite hipotekarnih dužnika, restrukturiranju duga i najmu socijalnih stanova (Ley 1/2013, de medidas para reforzar la protección a los deudores hipotecarios, reestructuración de deuda y alquiler social), od 14. svibnja 2013. (BOE br. 116 od 15. svibnja 2013., str. 36373.), izmijenjen je Zakon o građanskom postupku (Ley de enjuiciamiento civil) od 7. siječnja 2000. (BOE br. 7. od 8. siječnja 2000., str. 575., u daljnjem tekstu: LEC).

7

Nakon toga je trećom završnom odredbom Dekreta sa zakonskom snagom 11/2014 o hitnim mjerama u području stečaja (decreto‑ley 11/2014 de medidas urgentes en materia concursal), od 5. rujna 2014. (BOE br. 217 od 6. rujna 2014., str. 69767.), izmijenjen LEC (u daljnjem tekstu: izmijenjeni LEC), kako bi ga „uskladio s nedavnom presudom Suda Europske unije od 17. srpnja 2014“.

8

Članak 695. izmijenjenog LEC‑a, koji se odnosi na postupak prigovora protiv ovrhe na nekretnini, glasi kako slijedi:

„1.   U postupcima iz ovog poglavlja ovršenikov prigovor protiv ovrhe prihvaća se samo ako je utemeljen na sljedećim razlozima:

2.   U slučaju podnošenja prigovora iz prethodnog stavka, tajništvo suda prekinut će ovrhu i pozvati stranke da se pojave pred sudom koji je izdao rješenje o ovrsi. Između poziva na raspravu i njezina održavanja mora proći najmanje petnaest dana. Tijekom te rasprave sud saslušava stranke, ispituje priložene dokumente i sljedeći dan donosi mjerodavnu odluku u obliku rješenja.

3.   Odluka o prihvaćanju prigovora utemeljenog na prvom i trećem razlogu iz stavka 1. ovog članka odgađa ovrhu; ona koja prihvaća prigovor utemeljen na drugom razlogu određuje iznos za koji se ovrha mora nastaviti.

Ako se usvoji četvrti razlog, proglašava se obustava ovrhe ako ugovorna odredba čini temelj ovrhe. U suprotnome se nastavlja s ovrhom bez primjene nepoštene odredbe.

4.   Protiv odluke koja nalaže obustavu ovrhe ili neprimjenjivanje nepoštene odredbe ili odbijanje prigovora iz razloga koji je predviđen stavkom 1. točkom (4) ovog članka može se podnijeti žalba.

Izvan tih slučajeva, protiv odluka kojima se odlučuje o prigovorima iz ovog članka ne može se podnijeti žalba, a njihovi učinci ograničeni su na postupak ovrhe u okviru kojeg su donesene.“

9

Članak 698. izmijenjenog LEC‑a određuje:

„1.   O svakom prigovoru koji podnese dužnik, treća osoba koja je posjednik ili zainteresirana osoba, a koji nije naveden u prethodnim člancima, uključujući i one o ništavosti ovršnog naslova ili o dospijeću, izvjesnosti, otpisu ili visini iznosa duga, bit će odlučeno u odgovarajućoj presudi, pri čemu njezin učinak nikada neće biti obustava ili prekid sudskog postupka ovrhe predviđene u ovom poglavlju.

[...]“

10

Članak 552. izmijenjenog LEC‑a, koji se odnosi na žalbu koju je potrebno podnijeti u slučaju da sud odbije donijeti rješenje o ovrsi propisuje:

„1.   Ako sud smatra da nisu ostvareni načini i uvjeti zahtijevani zakonom kako bi se izdalo rješenje o ovrsi, donijet će rješenje kojim odbija ovrhu.

Ako sud nađe da se jedan od uvjeta koji se nalazi u ovršnim nalozima iz članka 557. stavka 1. može označiti nepoštenim, saslušat će stranke u roku od petnaest dana. Nakon što je saslušao stranke, odlučit će u roku od pet dana, sukladno odredbama članka 561. stavka 1. točke 3.

2.   Protiv rješenja kojim se odbija ovrha može se izravno podnijeti žalba koju može podnijeti samo vjerovnik. Vjerovnik također može po svom izboru prije podnošenja žalbe od istog suda zahtijevati da preispita njegov zahtjev.

3.   Kada rješenje kojim se odbija ovrha postane pravomoćno, vjerovnik svoja prava može ostvarivati samo u odgovarajućem redovitom postupku, ako to ne sprječava pravomoćnost presude ili konačne odluke na kojoj se temeljio zahtjev za ovrhu.

11

U skladu s člankom 557. izmijenjenog LEC‑a koji se odnosi na postupak prigovora protiv ovrhe utemeljen na nalozima koji nisu sudski ili arbitražni:

„1.   Kada je doneseno rješenje o ovrsi koje se odnosi na ovršne naloge iz članka 517. stavka 2. točaka 4., 5., 6. i 7., kao i za druge dokumente koji imaju ovršnu snagu iz članka 517. stavka 2. točke 9., ovršenik protiv njega može podnijeti prigovor u rokovima i obliku propisanima prethodnim člankom ako se poziva na jedan od sljedećih razloga:

[...]

2.   Ako je podnesen prigovor iz prethodnog stavka, tajnik suda prekida ovrhu mjerom upravljanja postupkom.“

12

Članak 561. izmijenjenog LEC‑a koji se odnosi na rješenje kojim se odlučuje o prigovoru iz razloga merituma glasi kako slijedi:

„1.   Nakon što je saslušao stranke o prigovoru protiv ovrhe koji se ne temelji na povredama postupka i nakon eventualno provedene rasprave, sud rješenjem isključivo u svrhe ovrhe donosi jednu od sljedećih odluka:

2.   Ako se prihvati prigovor protiv ovrhe, ovrha neće imati učinak i odredit će se ukidanje određenih zapljenâ i mjera osiguranja opterećene imovine, te će situacija ovršenika u skladu s odredbama članaka 533. i 534. biti vraćena u stanje koje je prethodilo izvršenju ovrhe. Ovrhovoditelju se također nalaže snošenje troškova prigovora.

3.   Protiv rješenja kojim se odlučuje o prigovoru može se podnijeti žalba koja ne prekida ovrhu ako je prigovor odbijen odlukom koja je predmet žalbe.

[...]“

13

U svojoj presudi Sánchez Morcillo i Abril García (C‑169/14, EU:C:2014:2099) Sud je već tumačio članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s člankom 47. Povelje, u okviru istog spora kao što je onaj iz glavnog postupka. Činjenice glavnog postupka su na sljedeći način izložene u točkama 13. do 18. te presude:

14

Audiencia Provincial de Castellón je stoga odlučio uputiti Sudu prethodna pitanja koja se odnose upravo na tu problematiku.

15

Presudom Sánchez Morcillo i Abril García (C‑169/14, EU:C:2014:2099) Sud je presudio da članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti u smislu da se protivi sustavu ovrhe kao što je onaj u glavnom postupku, koji predviđa da sudac koji odlučuje o meritumu ne može prekinuti ovrhu na nekretnini, pri čemu svojom konačnom odlukom, u najboljem slučaju, može dodijeliti naknadu štete koju pretrpi potrošač, u mjeri u kojoj se potonji kao ovršenik ne može žaliti na odluku kojom se odbija njegov prigovor protiv te ovrhe, dok prodavatelj robe ili pružatelj usluge kao ovrhovoditelj može podnijeti žalbu protiv odluke kojom se nalaže okončanje postupka ili se nepoštena odredba proglašava neprimjenjivom.

16

Nakon donošenja te presude španjolski zakonodavac je Dekretom sa zakonskom snagom 11/2014 izmijenio članak 695. stavak 4. LEC‑a.

17

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pred kojim je pokrenut žalbeni postupak navodi da ta izmjena omogućava potrošačima podnošenje žalbe na rješenje kojim se odbija prigovor protiv ovrhe samo kada prvostupanjski sud nije prihvatio razlog za prigovor koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe koji predstavlja temelj ovršnog naloga, dok ona prodavatelje robe i pružatelje usluga ovlašćuje da podnesu žalbu na svaku odluku kojom se nalaže okončanje ovršnog postupka, neovisno o tome koji je razlog za prigovor na kojem se ona temelji.

18

Sukladno tomu navedeni sud nastavlja dvojiti o sukladnosti takve nacionalne odredbe – na temelju koje bi trebalo odbiti žalbu koju je podnio tužitelj u glavnom postupku – s ciljem zaštite potrošača koja se nastoji postići Direktivom 93/13, u vezi s načelom jednakosti stranaka koje jamči članak 47. Povelje, kao i s pravom na stanovanje i poštovanje privatnog i obiteljskog života o kojima govori članak 34. stavak 3. i članak 7. Povelje.

19

U ovim je okolnostima Audiencia Provincial de Castellón odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeći zahtjev za prethodnu odluku:

„Treba li članak 7. stavak 1. [Direktive 93/13/EEZ ], u vezi s člankom 47. te člankom 34. stavkom i člankom 7. [Povelje], tumačiti na način da mu je protivna postupovna odredba koja, poput članka 695. stavka 4. [izmijenjenog LEC‑a], uređujući pitanje žalbe protiv odluke o prigovoru protiv ovrhe na stvarima na kojima je osnovano založno pravo, dopušta isključivo žalbu na rješenja o obustavi ovrhe, o neprimjenjivanju nepoštenog ugovornog uvjeta ili o odbijanju prigovora koji se odnosi na nepoštenost ugovornog uvjeta, što za izravnu posljedicu ima to da prodavatelj robe i pružatelj usluga raspolaže s više mogućnosti za žalbu nego li potrošač ovršenik?“

20

Audiencia Provincial de Castellón je 27. studenoga 2014. zahtijevao da se sukladno članku 23.a Statuta Suda Europske unije i članku 105. stavku 1. Poslovnika Suda odredi ubrzani postupak. Taj sud smatra da iznimna hitnost proizlazi iz činjenice da je predmet postupka ovrhe na nekretnini o kojoj je riječ u glavnom postupku mjesto stanovanja potrošača u njihovu svojstvu dužnika u postupku, što sa sobom povlači rizik gubitka tog mjesta stanovanja i dovodi navedene dužnike i njihove obitelji u osobito tešku situaciju.

21

Na temelju članka 99. Poslovnika Suda, kad je pitanje postavljeno u prethodnom postupku jednako pitanju o kojem je Sud već odlučivao, kad se odgovor na takvo pitanje može jasno izvesti iz sudske prakse, ili kad odgovor ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji, Sud može, u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja te nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti obrazloženim rješenjem.

22

U ovom predmetu valja primijeniti tu odredbu.

23

Prethodnim pitanjem Sud koji je uputio zahtjev u biti zahtijeva treba li članak 7. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ, u vezi s člankom 7., člankom 34. stavkom 3. i člankom 47. Povelje, tumačiti na način da mu je protivna nacionalna odredba, kao što je ona u glavnom postupku, na temelju koje potrošač, kao dužnik u postupku hipotekarne ovrhe, može podnijeti žalbu na odluku kojom se odbija prigovor protiv ovrhe isključivo kada prvostupanjski sud nije prihvatio razlog za prigovor koji se temelji na nepoštenosti ugovornog uvjeta koji predstavlja temelj ovršnog naloga, iako, protivno tomu, prodavatelj robe ili pružatelj usluga može podnijeti žalbu na svaku odluku kojom se nalaže okončanje postupka bez obzira na to što je razlog za prigovor na kojem se ona temelji.

24

U tom pogledu valja podsjetiti da, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, sustav zaštite koji provodi Direktiva 93/13 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija (presude Aziz, C‑415/11, EU:C:2013:164, t. 44. i Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 22.).

25

S obzirom na takav slabiji položaj, članak 6. stavak 1. te direktive predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Radi se o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovno uspostaviti jednakost između potonjih (presuda Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 23. i navedena sudska praksa).

26

U tu svrhu članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 državama članicama nameće obvezu da osiguravaju da u nacionalnim pravnim porecima postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnoga korištenja nepoštenih odredbi u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima (presuda Baczó i Vizsnyiczai, C‑567/13, EU:C:2015:88, t. 39.).

27

U tom kontekstu Sud je već u više navrata odlučio da je nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepoštenu prirodu ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene navedene direktive i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavatelja ili pružatelja ako raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presuda Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 24.).

28

Nacionalni ovršni postupci, kao što je onaj na temelju hipoteke, podvrgnuti su zahtjevima koje uvodi ta sudska praksa Suda u svrhu djelotvorne zaštite potrošača (presuda Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 25.).

29

Osobito, Sud je također odlučio da Direktivu 93/13 treba tumačiti u tom smislu da se protivi propisu države članice koji, osim što u okviru postupka ovrhe na nekretnini ne predviđa razloge za prigovor koji se temelje na nepoštenoj prirodi ugovorne odredbe koja čini temelj ovršnog naloga, sucu pred kojim se vodi spor o meritumu, nadležnom za procjenu nepoštene prirode takve odredbe, ne dopušta donošenje privremenih mjera, među kojima osobito prekid ovršnog postupka, kada je određivanje takvih mjera potrebno radi osiguranja potpune učinkovitosti njegove konačne odluke (presuda Aziz, C‑415/11, EU:C:2013:164, t. 64.).

30

Sud je također tumačio Direktivu 93/13 na taj način da se protivi nacionalnom propisu koji ovršnom sucu u okviru ovršnog postupka na temelju hipoteke ne dopušta procjenu nepoštene prirode ugovorne odredbe iz kojeg proizlazi potraživani dug i koji čini ovršni nalog, bilo po službenoj dužnosti ili na zahtjev potrošača, ni donošenje privremenih mjera, među kojima osobito prekid ovrhe, kada je nametanje tih mjera potrebno radi osiguranja potpune učinkovitosti konačne odluke suda pred kojim se vodi odgovarajući postupak o meritumu, nadležnog za ispitivanje nepoštene prirode te odredbe (rješenje Banco Popular Español i Banco de Valencia, C‑537/12 i C- 116/13, EU:C:2013:759, t. 60.).

31

U tom smislu Sud je pojasnio da se članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, zajedno s člankom 47. Povelje, protivi sustavu ovrhe, koji predviđa da sudac koji odlučuje o meritumu ne može prekinuti ovrhu na temelju hipoteke, pri čemu svojom konačnom odlukom, u najboljem slučaju, može dodijeliti naknadu štete koju pretrpi potrošač, s obzirom na to da potonji kao dužnik ne može podnijeti žalbu na odluku kojom se odbija njegov prigovor protiv te ovrhe, dok prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao ovrhovoditelj može podnijeti žalbu protiv odluke kojom se nalaže okončanje postupka ili se nepoštena odredba proglašava neprimjenjivom (presuda Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 51.).

32

Utoliko se odgovor na pitanje upućeno u predmetnom slučaju može jasno izvesti iz smjernica koje o tim različitim pitanjima sadržava sudska praksa, u dijelu koji se u biti odnosi na to je li zakonodavna izmjena članka 695. stavka 4. LEC‑a, do koje je došlo nakon presude Suda Sánchez Morcillo i Abril García (C‑169/14, EU:C:2014:2099) suprotna tumačenju Direktive 93/13 koje proizlazi iz navedene presude.

33

U tu svrhu valja podsjetiti da u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u nedostatku usklađenosti nacionalnih mehanizama prisilne ovrhe, načini provedbe žalbe protiv odluke o zakonitosti ugovorne odredbe koji su dopušteni u okviru postupka ovrhe na nekretnini potpadaju pod unutarnji pravni poredak država članica na temelju načela njihove procesne autonomije, no, međutim, pod uvjetom da ne budu nepovoljniji od onih koji uređuju slične situacije podvrgnute nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine nemogućim u praksi ili iznimno teškim ostvarivanje koja potrošačima dodjeljuje pravo Unije (načelo učinkovitosti) (presuda Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 31.).

34

Kad je riječ o načelu ekvivalentnosti, valja utvrditi da Sud ne raspolaže ni jednim dokazom koji bi doveo u sumnju usklađenost tog načela i nacionalnog propisa iz glavnog postupka.

35

Što se tiče načela djelotvornosti, Sud je već presudio da svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje čini li nacionalna postupovna odredba nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije mora biti analiziran uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i osobitosti pred različitim nacionalnim sudovima. U tom smislu valja, prema potrebi, uzeti u obzir načela koja su temelj nacionalnog pravosudnog sustava, kao što je zaštita prava na obranu te načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka (presuda Sánchez Morcillo i Abril García, C 169/14, EU:C:2014:2099, t. 34.).

36

Tako obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava stranaka na temelju Direktive 93/13 protiv korištenja nepoštenih odredaba podrazumijeva zahtjev sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji je nacionalni sud dužan poštovati. Ta zaštita mora vrijediti kako u području određivanja sudova koji su nadležni za tužbe utemeljene na pravu Unije tako i što se tiče utvrđivanja postupovnih pravila vezanih za takve tužbe (presuda Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 35.).

37

Glede toga valja podsjetiti da je nakon proglašenja presude Aziz (C‑415/11, EU:C:2013:164) Zakon 1/2013 izmijenio članke LEC‑a koji se odnose na postupak ovrhe na stvarima na kojima je osnovano založno pravo, uvodeći u njegovu članku 695. stavku 1. mogućnost da ovršenik podnese prigovor protiv ovrhe na nekretnini, koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe koja je temelj ovrhe.

38

U tim je okolnostima, kako bi se uskladio s presudom Sánchez Morcillo et Abril García (C‑169/14, EU:C:2014:2099), Dekret sa zakonskom snagom 11/2014 također izmijenio stavak 4. članka 695. LEC‑a.

39

Međutim, nesporno je da ta tako izmijenjena odredba potrošačima stvarno priznaje pravo da podnesu žalbu protiv odluke suca u ovršnom postupku kojom se odbija njihov prigovor protiv ovrhe na nekretnini, ako se prigovor temelji na nepoštenosti odredbe sadržane u ugovoru iz kojeg proizlazi potraživani dug i koji je ovršni naslov.

40

Stoga, postupovno uređenje uspostavljeno tako izmijenjenom navedenom odredbom omogućava sucu u ovršnom postupku da prije završetka ovršnog postupka i u okviru dvostupanjskog postupka ocijeni nepoštenost ugovorne odredbe koja može biti u temelju zahtijevanog iznosa ili može biti temelj ovršnog naloga i, ako to jest, omogućuje tom sudu da sam zatraži postupak ovrhe na nekretnini.

41

Sukladno tomu, za razliku od predmetnog postupovnog uređenja u predmetu koji je doveo do presude u predmetu Sánchez Morcillo i Abril García (C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 43.), takva nacionalna odredba više ne izlaže navedenog potrošača, odnosno njegovu obitelj, riziku gubitka njegova stana nakon njegove prisilne prodaje kada sudac koji odlučuje o meritumu ne može prekinuti postupak ovrhe na nekretnini ili kada sudac u ovršnom postupku eventualno u najboljem slučaju može sažeto ispitati valjanost takve ugovorne odredbe na kojoj prodavatelj robe ili pružatelj usluga temelji svoj zahtjev.

42

Točno je, kako je to naveo sud koji je uputio zahtjev, da iako članak 695. stavak 4. izmijenjenog LEC‑a priznaje potrošačima pravo podnošenja žalbe protiv odluke kojom se odbija prigovor koji se temelji na nepoštenosti odredbe sadržane u ugovoru iz kojeg proizlazi potraživani dug i koji je ovršni nalog, on isključuje žalbu protiv odluka kojima se odbija prigovor, ako se temelji na drugim razlozima koji su navedeni u članku 695. stavku 1. izmijenjenog LEC‑a. Taj sud je glede toga pojasnio da, naprotiv, takvo pravo na podnošenje žalbe nije ograničeno u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge koji kao ovrhovoditelj može podnijeti žalbu na svaku odluku kojom se nalaže okončanje ovršnog postupka, neovisno o tome koji je razlog za prigovor na kojem se ona temelji.

43

Međutim, glede toga treba podsjetiti da je područje primjene Direktive 93/13 ograničeno na zaštitu potrošača protiv korištenja nepoštenih odredbi sadržanih u ugovorima koji se sklapaju s prodavateljima robe ili pružateljima usluga.

44

Sukladno tomu, problematika, koja se odnosi na okolnost da na temelju nacionalnih propisa o kojima je riječ u glavnom postupku potrošači nemaju pravo podnošenja žalbe protiv odluke kojom se odbija prigovor utemeljen na razlozima koji su drukčiji od onih utemeljenih na nepoštenosti ugovorne odredbe koja predstavlja temelj ovršnog naloga, ne ulazi u područje primjene te direktive i stoga ne može ugroziti učinkovitost zaštite potrošača, kako je određuje direktiva.

45

Iz toga slijedi da članak 695. stavak 4. izmijenjenog LEC‑a odsada potrošačima osigurava primjerena i djelotvorna sredstva u smislu članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, koja u okviru postupka ovrhe na nekretnini, sprječavaju primjenu nepoštenih odredbi iz vjerodostojnog hipotekarnog akta na temelju kojega je prodavatelj robe ili pružatelj usluga započeo postupak ovrhe na nekretnini koja je dana kao osiguranje.

46

U tom smislu treba dodati da priroda sudskog postupka koji se odvija pred španjolskim sudom pred kojim se provodi ovršni postupak nakon izmjena uvedenih Dekretom sa zakonskom snagom 11/2014, ne predstavlja niti element koji bi mogao utjecati na sudsku zaštitu koju potrošači trebaju uživati na temelju navedenog članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, u vezi s pravom na poštovanje privatnog i obiteljskog života, koje jamči članak 7. Povelje i načelom jednakosti stranaka, koje je sastavni dio načela djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje (vidjeti presudu Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

47

Naime, kao prvo treba istaknuti da španjolski postupovni sustav ovrhe na nekretnini, promatran u cjelini i onakav kako se primjenjuje u glavnom postupku, s jedne strane, ne izlaže više potrošača riziku konačnog i nepopravljivog gubitka stana tijekom prisilne prodaje čak ni prije nego što sud može ocijeniti nepoštenost ugovorne odredbe na kojoj se temelji njegov zahtjev za provođenje ovrhe na nekretnini. S druge strane, kao što je to utvrđeno u točkama 40. i 41. ovog rješenja, taj postupovni sustav učinkovito jača sudski nadzor glede toga, predviđajući da u okviru dvostupanjskog postupka sudac u drugostupanjskom postupku može ocijeniti osnovanost ispitivanja takve odredbe koje je proveo sudac u ovršnom postupku prvog stupnja.

48

Kao drugo, kada se radi o poštovanju načela jednakosti stranaka protiv korištenja štetnih odredbi koje se odnose na područje primjene Direktive 93/13, u okviru nacionalnog postupka ovrhe na nekretnini poput onoga iz glavnog postupka, treba utvrditi da nakon izmjene članka 695. stavka 4. LEC‑a navedeni španjolski sustav stvarno nudi potrošaču razumnu mogućnost da poduzme pravne radnje koje se temelje na pravima koja proizlaze iz te direktive u okolnostima koje ga ne stavljaju u očito nepovoljniji položaj u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, vjerovnika koji zahtijeva provođenje ovrhe (vidjeti, a contrario, presudu Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

49

Naposljetku, u tom kontekstu nije nužno, kao što to traži sud koji je uputio zahtjev, donijeti odluku o tumačenju članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, u vezi s člankom 34. stavkom 3. Povelje. Naime, budući da, protivno onomu što je navedeni sud istaknuo, ta odredba Povelje ne jamči pravo na stanovanje, nego „pravo na socijalnu pomoć“ u okviru socijalnih politika koje se temelje na članku 153. UFEU‑a, takvo tumačenje nije mjerodavno u svrhu rješenja glavnog postupka.

50

S obzirom na ta razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 7. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ, u vezi s člancima 7. i 47. Povelje, treba tumačiti na način da mu nije protivna nacionalna odredba, kao što je ona u glavnom postupku, na temelju koje potrošač, kao dužnik u postupku ovrhe na nekretnini, može podnijeti žalbu protiv odluke kojom se odbija prigovor protiv ovrhe isključivo kada prvostupanjski sud nije prihvatio razlog za prigovor koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe koja je temelj ovršnog naloga, iako, naprotiv, prodavatelj robe ili pružatelj usluga može podnijeti žalbu protiv svake odluke kojom se nalaže okončanje postupka bez obzira na razlog prigovora na kojemu se ona temelji.

51

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, u vezi s člancima 7. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da mu nije protivna nacionalna odredba, kao što je ona u glavnom postupku, na temelju koje potrošač, kao dužnik u postupku ovrhe na nekretnini, može podnijeti žalbu na odluku kojom se odbija prigovor protiv ovrhe isključivo kada prvostupanjski sud nije prihvatio razlog za prigovor koji se temelji na nepoštenosti ugovornog uvjeta koji predstavlja temelj ovršnog naloga, iako, protivno tomu, prodavatelj robe ili pružatelj usluga može podnijeti žalbu na svaku odluku kojom se nalaže okončanje postupka bez obzira na razlog prigovora na kojemu se ona temelji.