1

Svojom žalbom Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 21. listopada 2014., Szajner/OHIM – Forge de Laguiole (LAGUIOLE) (T‑453/11, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2014:901), kojom je Opći sud djelomično poništio odluku prvog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 1. lipnja 2011. (predmet R 181/2007‑1), u vezi s postupkom za proglašenje žiga ništavim između društva Forge de Laguiole SARL i Gilberta Szajnera (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Uredba Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.) kodificirana je Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu [Europske unije] (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.). Odredbe članaka 8., 52. i 63. Uredbe br. 40/94 preuzete su bez bitnih izmjena u člancima 8., 53. i 65. Uredbe br. 207/2009.

3

Članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 predviđa:

„Na temelju prigovora nositelja neregistriranog žiga ili nekog drugog znaka koji se rabi u trgovačkom prometu i čija važnost nije samo lokalnog karaktera, žig za koji je podnesena prijava neće se registrirati kad i u opsegu u kojem, sukladno zakonodavstvu [Unije] ili pravnom propisu države članice koji se primjenjuje na taj znak:

4

Članak 53. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 207/2009 predviđa:

„Žig [Europske unije] proglašava se ništavim na zahtjev podnesen Uredu ili na protutužbu podnesenu u postupku zbog povrede:

[…]

5

Članak 65. stavci 1. i 2. Uredbe br. 207/2009 predviđa:

„1.   Protiv odluka žalbenih vijeća po žalbama mogu se podnositi tužbe Sudu.

2.   Tužba se može podnijeti zbog nenadležnosti, bitnih povreda pravila postupka, povrede Ugovora [o FEU‑u], povrede ove Uredbe ili bilo kojeg pravnog pravila koje se odnosi na njihovu primjenu ili zlouporabu ovlasti.”

6

Pravilo 37. točka (b) podtočka iii. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe br. 40/94 (SL 1995., L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84., u daljnjem tekstu: Provedbena uredba) određuje:

„Zahtjev Uredu za opoziv ili proglašenje ništavosti […] sadrži:

[…]

7

Članak L. 711‑4 Zakona o intelektualnom vlasništvu (u daljnjem tekstu: CPI) glasi:

„Ne može se prihvatiti kao žig znak koji šteti ranijim pravima, a osobito:

[…]

[…]”

8

Članak L. 714‑3 CPI‑ja predviđa:

„Sudskom odlukom proglasit će se ništavom registracija žiga koja nije u skladu s odredbama članaka L. 711‑1 do L. 711‑4.

[…]

Samo nositelj ranijeg prava može tražiti proglašenje ništavosti na temelju članka L. 711‑4. Međutim, njegova tužba nije dopuštena ako je prijava žiga podnesena u dobroj vjeri i ako se tijekom razdoblja od pet godina nije protivio njegovoj uporabi.

Odluka o poništenju je konačna.”

9

Opći sud sažeo je okolnosti spora na sljedeći način:

[…]

[…]”

10

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 8. kolovoza 2011. G. Szajner pokrenuo je postupak za poništenje sporne odluke, istaknuvši jedinstveni tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 u vezi s njezinim člankom 8. stavkom 4.

11

Opći je sud prihvatio taj jedinstveni tužbeni razlog i poništio spornu odluku u dijelu u kojem je žalbeno vijeće EUIPO‑a utvrdilo postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu između poslovnog naziva „Forge de Laguiole” i žiga LAGUIOLE za proizvode koji nisu oni koji odgovaraju djelatnostima koje su se stvarno obavljale pod tim poslovnim nazivom na dan prijave za registraciju osporavanog žiga. Tužbu je u preostalom dijelu odbio.

12

Konkretno, Opći sud je u točkama 23. do 25. pobijane presude ocijenio da je pozivanje G. Szajnera na presudu Coura de cassation (Kasacijski sud, Francuska) od 10. srpnja 2012. (br. 08‑12.010, u daljnjem tekstu: presuda od 10. srpnja 2012.) kao dokaz prvi put u usmenom dijelu postupka bilo dopušteno jer Opći sud može nadzirati kako EUIPO primjenjuje članak L.711‑4 CPI‑ja s obzirom na presudu nacionalnog suda donesenu nakon što je taj ured donio odluku, a na koju se jedna od stranaka u postupku pozvala.

13

S tim u vezi, Opći je sud u točkama 43. do 50. pobijane presude utvrdio da je poslovni naziv imao zaštitu samo za „djelatnosti koje društvo stvarno obavlja, a ne djelatnosti navedene u njegovom statutu”, kao što je to Kasacijski sud presudio u svojoj presudi od 10. srpnja 2012. Prema mišljenju Općeg suda, ta se presuda primjenjuje u kontekstu sporova o primjeni članka L.711‑4 CPI‑ja, čak i ako je donesena u drukčijem kontekstu. Opći sud je naveo da nije važno to što je ta presuda donesena kasnije od sporne odluke jer se njome samo „pojašnjava sporno pravno pitanje” i jer se promjene u sudskoj praksi u svakom slučaju primjenjuju retroaktivno na postojeće situacije.

14

Opći je sud u točki 51. pobijane presude iz toga zaključio da zaštita poslovnog naziva „Forge de Laguiole” obuhvaća isključivo djelatnosti koje su se stvarno obavljale na dan prijave za registraciju spornog žiga, odnosno 20. studenoga 2001.

15

U točki 78. te presude Opći je sud naveo da, u skladu sa sudskom praksom francuskih sudova, ocjena vjerojatnosti dovođenja u zabludu ovisi o više čimbenika, među kojima su stupanj sličnosti (vizualne, fonetske i značenjske) znakova o kojima je riječ, stupanj sličnosti gospodarskih sektora koje pokrivaju ti znakovi i veći ili manji stupanj razlikovnog učinka ranijeg znaka.

16

Uzimajući u obzir stupanj sličnosti suprotstavljenih znakova, s jedne strane, i proizvoda i sektora djelatnosti stranaka, s druge strane, Opći je sud u točki 166. pobijane presude potvrdio da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu za „ručne alate i sprave s ručnim pokretanjem; žlice; pile, britve, oštrice brijaćih naprava; brijaći pribor; turpije i sjeckalice za nokte, škare za nokte; torbe za manikerski pribor” iz razreda 8., „noževe za papir” iz razreda 16., „vadičepove; otvarače za boce” i „četkice za brijanje brade, toaletne nesesere” iz razreda 21. te „sjeckalice za vrškove cigara” i „strugalice za čišćenje lula” iz razreda 34. Poništio je odluku žalbenog vijeća EUIPO‑a u dijelu u kojem je ono prihvatilo da postoji takva vjerojatnost za druge proizvode.

17

EUIPO zahtijeva da se pobijana presuda ukine i da se G. Szajneru naloži snošenje troškova.

18

Forge de Laguiole SARL (u daljnjem tekstu: Forge de Laguiole) zahtijeva od Suda da u cijelosti prihvati EUIPO‑ove žalbene zahtjeve.

19

G. Szajner zahtijeva:

20

U prilog svojoj žalbi EUIPO ističe dva žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 65. stavka 2. Uredbe br. 207/2009, a drugi na povredi članka 8. stavka 4. te uredbe u vezi s člankom L. 711‑4 CPI‑ja.

21

G. Szajner smatra da su EUIPO‑ova žalba i zahtjevi Forge de Laguiolea nedopušteni. Podredno, tvrdi da žalbene razloge istaknute u prilog toj žalbi valja odbiti kao neosnovane.

22

G. Szajner tvrdi da je žalba nedopuštena zbog nedostatka EUIPO‑ove aktivne procesne legitimacije. Konkretno, dvostruka uloga suca i žalitelja u ovoj žalbi očito je u suprotnosti s načelom neovisnosti, nepristranosti i neutralnosti pravosudnih tijela, načelom legitimnih očekivanja i pravom na pošteno suđenje. U svakom slučaju, navedena je žalba nedopuštena jer, s jedne strane, pobijana presuda ne utječe izravno na EUIPO‑ove interese i, s druge strane, žalbeni razlozi koje je potonji istaknuo glede presude od 10. srpnja 2012. mijenjaju predmet spora.

23

S tim u vezi, valja podsjetiti, kao prvo, da se, u skladu s člankom 172. Poslovnika Općeg suda, tužba podnesena pred Općim sudom protiv odluke žalbenog vijeća EUIPO‑a podnosi protiv EUIPO‑a u svojstvu tuženika. Nadalje, na temelju članka 56. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, žalbu može podnijeti bilo koja stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično, pri čemu stranke koje su se uključile u postupak, a koje nisu države članice i institucije Unije, mogu podnijeti takvu žalbu samo ako se odluka Općeg suda na njih neposredno odnosi.

24

Budući da je EUIPO u ovom slučaju imao svojstvo tuženika, a ne intervenijenta u prvostupanjskom postupku i da djelomično nije uspio sa svojim zahtjevom, njegova aktivna procesna legitimacija i njegov pravni interes u okviru žalbe ne mogu se pobijati, pri čemu taj ured s tim u vezi ni na koji način ne mora dokazati da se odluka Općeg suda na njega neposredno odnosi.

25

Iz prethodno navedenoga također proizlazi da se, protivno tvrdnjama G. Szajnera, ne može smatrati da EUIPO na bilo koji način ima „dvostruku ulogu suca i žalitelja”.

26

Kao drugo, valja podsjetiti da je, kao što to proizlazi iz točke 9. ove presude, tumačenje francuskog prava već bilo predmet spora između stranaka u okviru postupka koji se vodio pred žalbenim vijećem EUIPO‑a. Slijedom toga, EUIPO‑ova argumentacija glede presude od 10. srpnja 2012. ne može predstavljati proširenje predmeta spora između stranaka u postupku pred EUIPO‑om.

27

Stoga valja odbiti prigovor nedopuštenosti koji je istaknuo G. Szajner u odnosu na EUIPO‑ovu žalbu.

28

G. Szajner osporava dopuštenost zahtjeva Forge de Laguiolea jer – iako nisu, suprotno onomu što predviđa članak 174. Poslovnika Suda, usmjereni samo na potpuno ili djelomično usvajanje ili odbijanje EUIPO‑ove žalbe, nego imaju za cilj ukidanje pobijane presude – ti zahtjevi zapravo predstavljaju protužalbu, koju je sukladno članku 176. tog Poslovnika trebalo podnijeti kao zaseban akt.

29

Međutim, iz odgovora na žalbu Forge de Laguiolea jasno proizlazi da on podržava EUIPO‑ove žalbene razloge i da stoga zahtijeva prihvaćanje žalbe.

30

Iz toga slijedi da prigovor nedopuštenosti koji je istaknuo G. Szajner u odnosu na zahtjeve Forge de Laguiolea također treba odbiti.

31

Svojim prvim žalbenim razlogom EUIPO, koji podupire Forge de Laguiole, prigovara Općem sudu da je zanemario doseg svojeg nadzora zakonitosti odluka žalbenog vijeća EUIPO‑a upustivši se u ocjenu presude od 10. srpnja 2012. unatoč tome što je ona donesena nakon odluke navedenog žalbenog vijeća.

32

S tim u vezi, EUIPO tvrdi da je na dan donošenja sporne odluke sudska praksa francuskih sudova bila vođena presudom Kasacijskog suda od 21. svibnja 1996. (br. 94‑16531, u daljnjem tekstu: presuda od 21. svibnja 1996.), u kojoj je taj sud u okviru tužbe za zabranu uporabe kasnijeg žiga uzeo u obzir predmet poslovanja podnositelja prijave, ne uzimajući u obzir djelatnost koju je stvarno obavljao. Iako je Opći sud u točki 46. pobijane presude iz odluka koje su francuski sudovi nižeg stupnja donijeli nakon presude od 21. svibnja 1996. zaključio da se sudska praksa razvila u smjeru suprotnom od onoga koji je prihvatilo žalbeno vijeće EUIPO‑a, on nije naveo te odluke te stoga nije ispunio obvezu obrazlaganja.

33

Budući da je Opći sud u točki 50. pobijane presude utvrdio da je presuda od 10. srpnja 2012.„kao takva novost”, zakonitost sporne odluke nije trebalo kontrolirati s obzirom na tu potonju presudu, koju navedeno žalbeno vijeće nije moglo uzeti u obzir.

34

G. Szajner tvrdi da je Opći sud u točkama 21. do 25. pobijane presude pravilno utvrdio da je presudu od 10. srpnja 2012. trebalo uzeti u obzir kao dokaz, a fortiori jer je ta presuda bila predmet kontradiktorne rasprave pred Općim sudom.

35

Glede raspodjele uloga između podnositelja zahtjeva za proglašenje žiga ništavim, nadležnih instancija EUIPO‑a i Općeg suda, najprije valja podsjetiti da pravilo 37. Provedbene uredbe predviđa da je zadaća podnositelja zahtjeva da dostavi dokaze da je, u skladu s primjenjivim nacionalnim zakonodavstvom, ovlašten pozivati se na ranije pravo koje je zaštićeno u okviru nacionalnog prava. To pravilo podnositelju stavlja na teret da EUIPO‑u podnese ne samo podatke koji dokazuju da ispunjava tražene uvjete prema nacionalnom zakonodavstvu čiju primjenu zahtijeva kako bi zabranio korištenje žiga Europske unije na temelju ranijeg prava već i podatke na temelju kojih se može utvrditi sadržaj tih propisa (vidjeti u tom smislu presude od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 49. i 50. i od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 34.).

36

Kao drugo, glede, konkretnije, obveza koje EUIPO mora ispuniti, Sud je utvrdio da su, u slučaju kada se zahtjev za proglašavanje žiga Europske unije ništavim temelji na ranijem pravu zaštićenom nacionalnim pravnim pravilom, kao prvo, nadležna tijela EUIPO‑a dužna ocijeniti dokaznu vrijednost i opseg podataka koje je dostavio podnositelj u svrhu utvrđivanja sadržaja navedenog pravila (presude od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 51. i od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 35.). Osim toga, budući da učinak odluke nadležnih tijela EUIPO‑a može biti lišenje nositelja žiga prava koje mu je bilo dodijeljeno, doseg takve odluke nužno implicira da instancija koja ju je donijela nije ograničena na zadatak jednostavne potvrde nacionalnog prava koje je dostavio podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavosti (presuda od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 43.).

37

Kao treće, u skladu s člankom 65. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 207/2009, Opći je sud nadležan za provedbu cjelokupnog nadzora zakonitosti ocjene koju je EUIPO proveo nad podacima koje je podnositelj dostavio u svrhu utvrđivanja sadržaja nacionalnog zakonodavstva na čiju se zaštitu poziva (vidjeti u tom smislu presude od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 52. i od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 36.).

38

Nadalje, budući da primjena nacionalnog prava u postupovnom kontekstu u ovom predmetu može imati učinak lišenja nositelja žiga Europske unije njegova prava, nužno je da Opći sud ne bude lišen stvarne mogućnosti djelotvornog nadzora, unatoč mogućim nedostacima u dokumentima dostavljenima u svrhu dokazivanja primjenjivog nacionalnog prava. U tu svrhu treba moći provjeriti, i izvan dostavljenih dokumenata, sadržaj, uvjete primjene i opseg pravila prava na koje se poziva podnositelj zahtjeva za poništenje. Slijedom toga, sudski nadzor koji provodi Opći sud mora zadovoljiti zahtjeve načela djelotvorne sudske zaštite (presuda od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 44.).

39

Nadalje, valja istaknuti da nadzor koji provode EUIPO i Opći sud treba obavljati s obzirom na zahtjev jamčenja korisnog učinka Uredbe br. 207/2009, koji se odnosi na osiguravanje zaštite žiga Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 40.).

40

Kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 49. svojeg mišljenja, činjenica da bi se Opći sud morao ograničiti na primjenu nacionalnog prava kako su ga tumačili nacionalni sudovi na dan donošenja odluke žalbenog vijeća EUIPO‑a mogla bi dovesti do odbijanja registracije ili proglašenja ništavim žiga Europske unije, čak i ako primjenjivo pravilo nacionalnog prava za to ne pruža osnovu u trenutku donošenja odluke Općeg suda.

41

Taj rezultat bio bi u suprotnosti ne samo sa zahtjevom jamstva korisnog učinka Uredbe br. 207/2009, spomenutog u točki 39. ove presude, nego i s načelom djelotvorne sudske zaštite, lišavanjem Općeg suda stvarne mogućnosti da djelotvorno obavlja cjelokupan nadzor zakonitosti naveden u točkama 37. i 38. ove presude.

42

Iz toga slijedi da Opći sud pri ocjeni zaštite dodijeljene nacionalnim pravom mora primijeniti pravilo nacionalnog prava onako kako ga nacionalni sudovi tumače na dan donošenja njegove odluke. Treba, dakle, također uzeti u obzir odluku nacionalnog suda donesenu nakon usvajanja odluke žalbenog vijeća EUIPO‑a.

43

Istina je da uzimanje u obzir odluke nacionalnog suda donesene nakon usvajanja odluke žalbenog vijeća EUIPO‑a može navesti Opći sud na davanje ocjene pravila nacionalnog prava koja se razlikuje od ocjene tog žalbenog vijeća. Međutim, budući da je sudski nadzor ocjene nacionalnog prava od strane žalbenog vijeća, koji je proveo Opći sud, cjelokupan nadzor zakonitosti, okolnost, otkrivena nakon donošenja odluke tog žalbenog vijeća, da se ta odluka temelji na pogrešnom tumačenju nacionalnog prava ne može, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 53. svojeg mišljenja, predstavljati zapreku ispravljanju počinjene pogreške

44

Taj zaključak ne dovodi u pitanje sudska praksa prema kojoj, kao prvo, Opći sud u načelu se mora ograničiti na pronalaženje, na temelju informacija na kojima se temelji odluka žalbenog vijeća EUIPO‑a, odluke koju je potonje moralo donijeti; kao drugo, Opći sud može poništiti ili izmijeniti odluku koja je predmet tužbe samo ako je u trenutku kada je ona donesena postojao jedan od tih razloga za poništenje ili izmjenu iz članka 65. stavka 2. Uredbe br. 207/2009 i, kao treće, taj sud ne može poništiti ili izmijeniti navedenu odluku zbog razloga koji se pojave nakon njezine objave (vidjeti u tom smislu presude od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 71 i 72. i od 26. listopada 2016., Westermann Lernspielverlage/EUIPO, C‑482/15 P, EU:C:2016:805, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

45

Iako je istina da to načelo ima širok doseg i zabranjuje, među ostalim, Općem sudu da poništi ili izmijeni odluku žalbenog vijeća EUIPO‑a uzimajući u obzir činjenice nastale nakon donošenja odluke ili primjenom materijalnih pravnih odredaba koje još nisu bile na snazi u vrijeme donošenja navedene odluke, ono, nasuprot tome, ne zabranjuje Općem sudu da u sporovima koji se odnose na primjenu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 uzme u obzir razvoj tumačenja nacionalnih sudova pravila nacionalnog prava koje ispituje žalbeno vijeće EUIPO‑a. Naime, to pravilo nacionalnog prava bilo je dio elemenata podnesenih tom žalbenom vijeću na ocjenu te njegova primjena navedenog pravila, na temelju članka 65. stavka 2. te uredbe, podliježe cjelokupnom nadzoru zakonitosti Općeg suda (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 36 do 38.).

46

Međutim, u skladu s načelom kontradiktornosti, koje je dio prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, uzimanje Općeg suda u obzir odluke nacionalnog suda donesene nakon usvajanja odluke žalbenog vijeća EUIPO‑a podliježe uvjetu da su, kao u ovom slučaju, stranke imale mogućnost podnošenja pred sudom očitovanja o relevantnoj nacionalnoj odluci (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 52. do 54.).

47

Naposljetku, što se tiče navodnog neispunjenja obveze obrazlaganja, valja utvrditi da, glede elemenata francuskog prava koje je Opći sud uzeo u obzir, potonji se u točki 44. pobijane presude pri ocjeni presude od 10. srpnja 2012. pozvao isključivo na tekst te presude.

48

Iako je istina da je Opći sud u točki 46. pobijane presude utvrdio da je ranija sudska praksa nižih francuskih sudova, unatoč svojoj neujednačenosti, prije donošenja presude od 10. srpnja 2012. omogućavala zaključak da je zaštita poslovnog naziva ograničena na djelatnosti koje dotično društvo stvarno obavlja, iz točaka 43. do 45. pobijane presude proizlazi da svoju ocjenu zakonitosti sporne odluke nije utemeljio na toj ranijoj sudskoj praksi, nego na presudi od 10. srpnja 2012., te da je u dovoljnoj mjeri obrazložio tu ocjenu.

49

Stoga se ne može smatrati da Opći sud nije ispunio obvezu obrazlaganja svojih odluka.

50

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da prvi žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan jer činjenica da je Opći sud uzeo u obzir presudu od 10. srpnja 2012. ne predstavlja povredu članka 65. stavka 2. Uredbe br. 207/2009.

51

Drugi žalbeni razlog podijeljen je na dva dijela.

52

Prvim dijelom svojeg drugog žalbenog razloga EUIPO, uz potporu Forge de Laguiolea, prigovara Općem sudu da je iskrivio presudu od 10. srpnja 2012.

53

Konkretno, navodeći u točki 44. pobijane presude da Kasacijski sud u presudi od 10. srpnja 2012. nije protumačio članak L. 711‑4 CPI‑ja – utvrdivši da odjeljak potonje presude prema kojem „poslovni naziv uživa zaštitu samo za djelatnosti koje društvo stvarno obavlja, a ne za djelatnosti navedene u njegovom statutu” u svojem tekstu ili činjeničnom ili postupovnom kontekstu ne sadržava nikakvo ograničenje na temelju kojeg bi se moglo shvatiti da se primjenjuje samo na posebne okolnosti predmeta o kojem se odlučivalo i da se stoga može primjenjivati po analogiji u svrhu tumačenja članka L. 711‑4 CPI‑ja – Opći je sud presudi od 10. srpnja 2012. priznao doseg koji ona očito nema. Naime, prema EUIPO‑ovu mišljenju, predmet tog odjeljka navedene presude bio je samo definiranje prijevarne naravi prijave koju je odnosno društvo podnijelo za žig o kojem je riječ, a ne opseg zaštite njegova poslovnog naziva s obzirom na kasniji žig. Članak L. 711‑4 točka (b) CPI‑ja zahtijeva „ispitivanje” vjerojatnosti dovođenja u zabludu „unaprijed”, koje bi moglo zanemariti konkretne uvjete korištenja suprotstavljenih znakova, uključujući raniji poslovni naziv, jer se ograničenje opsega zaštite poslovnog naziva samo na konkretne djelatnosti koje se obavljaju ne nameće u slučaju tek potencijalnih sukoba.

54

Forge de Laguiole dodaje da, s obzirom na to da je presuda od 10. srpnja 2012. odbijajuća, odnosno presuda kojom se potvrđuje odluka donesena po žalbi, ona u francuskom pravu ne može predstavljati temeljnu presudu.

55

G. Szajner tvrdi da je EUIPO‑ovo stajalište prema kojem se presuda od 10. srpnja 2012. odnosi samo na slučajeve prijevarne prijave žiga protivno kako sudskoj praksi koja prethodi toj presudi tako i tumačenju te presude u francuskoj pravnoj doktrini, što dokazuje jednoglasje glede opće primjene te presude.

56

Najprije valja podsjetiti da, što se tiče ispitivanja u okviru žalbe utvrđenja Općeg suda glede primjenjivog nacionalnog prava, Sud je nadležan provjeriti, kao prvo, je li Opći sud, na temelju dokumenata i drugih dokaza koji su mu podneseni, iskrivio izričaj predmetnih nacionalnih odredaba ili nacionalne sudske prakse koja se na njih odnosi ili pravnih doktrina koje se na njih odnose, zatim, je li Opći sud glede tih elemenata donio zaključke koji su očito suprotni njihovu sadržaju i, naposljetku, je li Opći sud pri ispitivanju svih tih elemenata s ciljem utvrđivanja sadržaja odnosnog nacionalnog zakonodavstva jednom od njih dao značaj koji mu ne pripada u odnosu na druge elemente, pod uvjetom da to očito proizlazi iz sadržaja spisa (presuda od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 53.).

57

Prema tome, zadaća je Suda da provjeri uzima li EUIPO‑ova argumentacija u obzir pogreške koje je počinio Opći sud prilikom donošenja svojih utvrđenja glede odnosnog nacionalnog zakonodavstva i koje mogu biti predmet nadzora Suda na temelju razmatranja iz prethodne točke ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 54.).

58

U ovom slučaju Opći je sud u točki 44. pobijane presude utvrdio da se presuda od 10. srpnja 2012. ne odnosi na tužbu podnesenu na temelju članka L. 711‑4 CPI‑ja, nego na tužbu za proglašenje žiga ništavim zbog prijevarne prijave i na zahtjev u vezi s nepoštenim tržišnim natjecanjem.

59

Kao što je to Opći sud također utvrdio u navedenoj točki, ništa u presudi od 10. srpnja 2012. ne upućuje na to da je Kasacijski sud želio ograničiti valjanost svojih ocjena glede opsega zaštite poslovnog naziva na posebne okolnosti na kojima se temelji ta presuda. Naprotiv, taj je sud dao te ocjene u okviru odbijanja prvog žalbenog razloga, koji se posebice temeljio na povredi članka L. 711‑4 točke (b) CPI‑ja. EUIPO‑ov argument da navedene ocjene nisu relevantne za primjenu navedene odredbe stoga se ne može prihvatiti.

60

Nadalje, EUIPO tvrdi da je Kasacijski sud uzeo u obzir djelatnosti koje je nositelj poslovnog naziva stvarno obavljao, u svrhu ispitivanja drugog žalbenog razloga koji je pred njim istaknut u području nepoštenog tržišnog natjecanja, što pretpostavlja stvarnu situaciju tržišnog natjecanja između odnosnih poduzetnika.

61

Međutim, iz teksta presude od 10. srpnja 2012. jasno proizlazi, s jedne strane, da je ocjena prema kojoj „poslovni naziv uživa zaštitu samo za djelatnosti koje društvo stvarno obavlja, a ne za djelatnosti navedene u njegovom statutu” izvršena u okviru odgovora na prvi žalbeni razlog, koji se temelji na prijevarnoj prijavi odnosnog žiga u predmetu u kojem je donesena navedena presuda i, s druge strane, da se Kasacijski sud pozvao na djelatnosti koje dotično društvo stvarno obavlja, kako u okviru svojeg odgovora na taj prvi žalbeni razlog tako i u svojem odgovoru na drugi žalbeni razlog, koji se odnosio na tužbu zbog nepoštenog tržišnog natjecanja.

62

Uzimajući u obzir ta razmatranja, nije razvidno da je Opći sud iskrivio presudu od 10. srpnja 2012.

63

To utvrđenje ne može dovesti u pitanje argument Forge da Laguiolea da ta presuda nije „temeljna” presuda. Naime, imajući u vidu načela koja uređuju ispitivanje od strane Suda u okviru žalbe utvrđenja Općeg suda o primjenjivom nacionalnom pravu, kao što su navedena u točkama 56. i 57. ove presude, i s obzirom na to da nije zadaća Suda utvrđivanje predstavlja li ta presuda „temeljnu” presudu, dovoljno je utvrditi da se, uzimajući u obzir tu presudu, ne čini da je Opći sud očito zanemario njezin opseg.

64

Iz toga slijedi da prvi dio drugog žalbenog razloga treba odbiti.

65

Drugim dijelom svojeg drugog žalbenog razloga EUIPO, uz potporu Forge de Laguiolea, osporava kriterije na koje se Opći sud oslonio pri utvrđivanju sektora djelatnosti tog društva. S tim u vezi, EUIPO tvrdi da je – iako je Opći sud u točki 32. pobijane presude utvrdio da odgovor na pitanje je li i, ako je to slučaj, u kojoj mjeri, poslovni naziv Forge de Laguiolea omogućavao potonjem da G. Szajneru zabrani uporabu žiga LAGUIOLE ovisi samo o francuskom pravu – Opći sud definirao opseg zaštite poslovnog naziva pozvavši se u točki 63. pobijane presude isključivo na vlastitu sudsku praksu, odnosno na presudu od 13. veljače 2007., Mundipharma/OHIM – Altana Pharma (RESPICUR) (T‑256/04, EU:T:2007:46), koja se odnosi na uporabu ranijih žigova, a koju je Opći sud primjenjivao po analogiji za tumačenje članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94, koji odgovara članku 8. stavku 4. Uredbe br. 207/2009.

66

Slijedom toga, Opći je sud utvrdio navedene sektore djelatnosti samo u pogledu kriterija vrste proizvoda te je stoga počinio pogrešku koja se tiče prava u primjeni članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom L. 711‑4 CPI‑ja. Naime, EUIPO tvrdi da je pri takvom utvrđivanju sektora djelatnosti u smislu francuskog prava trebalo također uzeti u obzir namjenu i uporabu proizvoda koje stavlja na tržište nositelj ranijeg poslovnog naziva.

67

G. Szajner tvrdi da je Opći sud pravilno ocijenio sličnost odnosnih proizvoda oslonivši se na njihovu narav, ali i namjenu i uporabu.

68

Najprije valja navesti, kao što je to učinila nezavisna odvjetnica u točki 78. svojeg mišljenja, da Opći sud u okviru ispitivanja djelatnosti koje obavlja Forge de Laguiole nije ni na koji način općenito primijenio po analogiji svoju sudsku praksu. Svoju sudsku praksu koja se odnosi na uporabu ranijih žigova naveo je tako samo u točki 63. pobijane presude, kako bi objasnio ocjenu prema kojoj se na temelju stavljanja na tržište vilica ne može utvrditi postojanje djelatnosti u svim sektorima „umijeća postavljanja stola”, nego samo u području „jedaćeg pribora”.

69

Nadalje, valja utvrditi da Opći sud nije, doduše, unaprijed izričito spomenuo kriterije na temelju kojih se moraju utvrditi djelatnosti koje stvarno obavlja Forge de Laguiole i da je u točki 81. pobijane presude naveo sudsku praksu francuskih sudova, na koju su se pozvale stranke, samo u okviru svojeg ispitivanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu.

70

Međutim, iz pobijane presude jasno proizlazi da je prilikom ispitivanja tih djelatnosti u njezinim točkama 54. do 74. Opći sud izričito uzeo u obzir ne samo narav odnosnih proizvoda nego i njihovu namjenu, uporabu, kupce kojima su ti proizvodi namijenjeni kao i način njihove distribucije.

71

Iz toga slijedi da se argumentacija EUIPO‑a i Forge de Laguiolea temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

72

Slijedom toga, drugi dio drugog žalbenog razloga također valja odbiti kao neosnovan.

73

Iz svih prethodnih razmatranja slijedi da žalba nije osnovana te je stoga valja odbiti.

74

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je G. Szajner podnio zahtjev da se EUIPO‑u naloži snošenje troškova i da on nije uspio u svojem žalbenom zahtjevu, valja mu naložiti snošenje troškova.

75

U skladu s člankom 184. stavkom 4. Poslovnika, Forge de Laguioleu, intervenijentu u žalbenom postupku, valja naložiti snošenje vlastitih troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: