—

za S. Kornhaas, W. Steinfeld, Rechtsanwalt,

—

za T. Dithmara, C. Esser, Rechtsanwalt,

—

za Europsku komisiju, M. Wilderspin, u svojstvu agenta,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL L 160, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 3.) te članaka 49. i 54. UFEU‑a.

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između T. Dithmara, u svojstvu stečajnog upravitelja za Kornhaas Montage und Dienstleistung Ltd (u daljnjem tekstu: društvo dužnik), i S. Kornhaas u pogledu tužbe za povrat isplata koje je potonja izvršila kao direktorica društva dužnika nakon nastanka insolventnosti.

3

Članak 3. Uredbe br. 1346/2000, naslovljen „Međunarodna nadležnost“, propisuje:

„1.   Sudovi države članice unutar čijeg državnog područja se nalazi središte dužnikova glavnog interesa imaju nadležnost pri pokretanju stečajnog postupka. U slučaju trgovačkog društva ili pravne osobe, a u nedostatku dokaza o suprotnom, pretpostavlja se da je mjesto njihova sjedišta ujedno i središte glavnog interesa.

2.   Kada se središte dužnikova glavnog interesa nalazi unutar državnog područja jedne države članice, sudovi druge države članice imaju nadležnost za pokretanje stečajnog postupka protiv tog dužnika samo ako on ima poslovni nastan na državnom području te druge države članice. Učinci tih postupaka su ograničeni na imovinu dužnika koja se nalazi na državnom području potonje države članice.

[...]“

4

Članak 4. te uredbe, naslovljen „Pravo koje se primjenjuje“, propisuje:

„1.   Ako ova Uredba ne propisuje drugačije, pravo koje važi za stečajne postupke i njihove posljedice jest ono države članice na čijem državnom području su takvi postupci pokrenuti, a koja se u daljnjem tekstu navodi kao ‚država u kojoj je pokrenut postupak’.

2.   Pravom države u kojoj se pokreću postupci utvrđuju se uvjeti za pokretanje takvih postupaka, njihovo vođenje i njihovo okončanje. Posebno se utvrđuje sljedeće:

[...]

5

Članak 64. stavci 1. i 2. Zakona o društvima s ograničenom odgovornošću (Gesetz betreffend die Gesellschaften mit beschränkter Haftung, RGBl. 1898, str. 846., u daljnjem tekstu: GmbHG), u verziji primjenjivoj u glavnom postupku, propisivao je:

1.   U slučaju insolventnosti društva, upravitelji su obvezni podnijeti bez odgode, a najkasnije u roku od tri tjedna nakon nastanka insolventnosti, zahtjev za pokretanje stečajnog postupka. Isto načelno vrijedi i ako se utvrdi da je društvo prezaduženo.

2.   Upravitelji su obvezni društvu vratiti isplate izvršene nakon nastanka insolventnosti društva ili nakon utvrđivanja njegove prezaduženosti. [...]“

6

T. Dithmar stečajni je upravitelj društva dužnika u okviru stečajnog postupka koji je pokrenuo Amtsgericht Erfurt (kantonalni sud u Erfurtu). Društvo dužnik, kojega je S. Kornhaas bila direktorica, bilo je upisano u trgovačkom obliku private company limited by shares (u daljnjem tekstu: Limited) u sudski registar u Cardiffu (Ujedinjena Kraljevina). U Njemačkoj je uspostavljena podružnica društva dužnika i na temelju toga upisana u sudski registar pri Amtsgerichtu Jena (kantonalni sud u Jeni). Društvo dužnik, koje je uglavnom djelovalo u potonjoj državi članici, imalo je kao upisanu djelatnost postavljanje ventilacijskih sustava i pružanje povezanih usluga.

7

Ističući da je društvo dužnik bilo insolventno barem od 1. studenoga 2006. i da je S. Kornhaas za račun društva izvršila isplate u ukupnom iznosu od 110.151,66 eura, T. Dithmar je protiv S. Kornhaas podnio tužbu za povrat tog iznosa na temelju članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a. Tu je tužbu prihvatio Landgericht Erfurt (regionalni sud u Erfurtu). Povodom žalbe S. Kornhaas, Oberlandesgericht Jena (visoki regionalni sud u Jeni) potvrdio je presudu Landgerichta Erfurt (regionalni sud u Erfurtu), dopuštajući reviziju pred Bundesgerichtshofom (Saveznim sudom).

8

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je tužba koju je podnio T. Dithmar osnovana prema njemačkom pravu jer članak 64. stavak 2. prva rečenica GmbHG‑a ima u biti za cilj spriječiti smanjenje stečajne mase prije otvaranja stečajnog postupka i osigurati da je ta masa u okviru tog postupka dostupna za ravnopravno namirivanje vjerovnikâ. Ta odredba, iako je formalno uključena u zakonodavstvo o pravu društava, obuhvaćena je, prema tome, stečajnim pravom i može se isticati protiv direktora društva Limited.

9

Sud koji je uputio zahtjev ipak nije siguran je li takva odredba u skladu s pravom Unije. U tom smislu iz članka 4. stavka 1. Uredbe br. 1346/2000 proizlazi da je primjenjivo pravo za stečajni postupak i njegove učinke njemačko pravo, kao pravo države članice na čijem je području taj postupak pokrenut. Međutim, u njemačkoj doktrini postoji neslaganje o tome može li se članak 64. stavak 2. prva rečenica GmbHG‑a istaknuti protiv direktora društava osnovanih u skladu s pravom drugih država članica Europske unije, ali koji imaju središte glavnih interesa u Njemačkoj.

10

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, članak 64. stavak 2. prva rečenica GmbHG‑a ne uređuje pretpostavke pod kojima društvo osnovano u skladu s pravom druge države članice Unije može uspostaviti svoje upravno središte u Njemačkoj, nego jedino pravne posljedice takve odluke i protupravnog postupanja njegovih direktora. Sloboda poslovnog nastana stoga nije ugrožena.

11

U svakom slučaju, eventualno ograničenje slobode poslovnog nastana koje uzrokuje članak 64. stavak 2. prva rečenica GmbHG‑a opravdano je jer se primjenjuje nediskriminatorno, jer odgovara na važan razlog u općem interesu, tj. zaštitu vjerovnika, jer omogućuje očuvanje stečajne mase i njezino punjenje i jer ne prekoračuje ono što je nužno za postizanje tog cilja.

12

Sud koji je uputio zahtjev ipak primjećuje da bi se sudska praksa Suda koja proizlazi, među ostalim, iz presuda Überseering (C‑208/00, EU:C:2002:632) i Inspire Art (C‑167/01, EU:C:2003:512) također mogla tumačiti na način da su unutarnji odnosi društava osnovanih u jednoj državi članici, ali koja obavljaju glavnu djelatnost u drugoj državi članici, obuhvaćena, u okviru slobode poslovnog nastana, pravom društava države osnivanja. Primjena članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a na direktore društava druge države članice mogla bi stoga biti protivna slobodi poslovnog nastana u smislu članaka 49. i 54. UFEU‑a.

13

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

14

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. Uredbe br. 1346/2000 tumačiti na način da u njegovo područje primjene ulazi tužba stečajnog upravitelja pred njemačkim sudom protiv direktora društva engleskoga ili velškoga prava koje je predmet stečajnog postupka u Njemačkoj, s ciljem, na temelju nacionalne odredbe poput članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a, povrata isplata koje je taj direktor izvršio prije otvaranja stečajnog postupka, ali nakon datuma na koji je utvrđen nastanak insolventnosti tog društva.

15

U tom kontekstu Sud je već presudio da članak 3. stavak 1. Uredbe br. 1346/2000 valja tumačiti na način da su sudovi države članice na čijem je državnom području otvoren stečajni postupak koji se odnosi na imovinu društva na temelju te odredbe nadležni za tužbu koju podnosi stečajni upravitelj tog društva protiv njegova direktora, a kojom traži povrat iznosa isplaćenih nakon što je to društvo postalo nesolventno ili nakon što je utvrđena njegova prezaduženost (presuda H, C‑295/13, EU:C:2014:2410, t. 26.).

16

Sud je tu odluku utemeljio na razlogu, među ostalim, da nacionalna odredba, poput članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG, na temelju koje direktor insolventnog društva mora vratiti isplate koje je izvršio za račun tog društva nakon nastanka njegove insolventnosti, odstupa od općih pravila građanskog i trgovačkog prava i to zbog stanja insolventnosti tog društva. Iz toga je zaključio da se tužba utemeljena na toj odredbi podnesena u okviru stečajnog postupka smatra tužbom koja proizlazi izravno iz stečajnog postupka ili je s njime tijesno povezana (vidjeti u tom smislu presudu H, C‑295/13, EU:C:2014:2410, t. 23. i 24.).

17

Posljedično, iako se u presudi H (C‑295/13, EU:C:2014:2410) odgovor Suda na zahtjev za prethodnu odluku odnosio na članak 3. Uredbe br. 1346/2000 i na međunarodnu nadležnost nacionalnog suda za odlučivanje o tužbi na temelju nacionalne odredbe poput članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a, ipak je tu nacionalnu odredbu jasno kvalificirao kao odredbu stečajnog prava. Iz toga slijedi da potonju odredbu treba smatrati obuhvaćenom zakonom primjenjivim na stečajni postupak i njegove učinke u smislu članka 4. stavka 1. Uredbe br. 1346/2000. Kao takvu, navedenu nacionalnu odredbu, čiji je jedan od učinaka obvezati, prema potrebi, direktora društva da vrati iznose koje je isplatio za račun društva nakon nastanka njegove insolventnosti, može, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1346/2000, primijeniti nacionalni sud pred kojim se vodi stečajni postupak kao zakon države članice na čijem je državnom području otvoren stečajni postupak (u daljnjem tekstu: lex fori concursus).

18

U tom smislu valja dodati da članak 64. stavak 2. prvu rečenicu GmbHG‑a treba čitati zajedno sa stavkom 1. tog članka koji u biti propisuje da u slučaju insolventnosti ili prezaduženosti društva članovi organa zastupanja moraju bez odgode, a najkasnije u roku od tri tjedna od nastanka insolventnosti ili prezaduženosti podnijeti zahtjev za pokretanje stečajnog postupka. Stoga, članak 64. stavak 2. prva rečenica GmbHG‑a omogućuje, među ostalim, nastanak osobne odgovornosti direktora insolventnog ili prezaduženog društva koji su propustili zatražiti pokretanje stečajnog postupka u suprotnosti s člankom 64. stavkom 1. GmbHG‑a. Naime, jednom kad je takav postupak pokrenut, načelno više nije na direktoru insolventnog društva, nego na njegovu stečajnom upravitelju da izvršava i odobrava isplate za račun tog društva. Iz toga proizlazi da ako je direktor insolventnog društva ispunio obvezu propisanu člankom 64. stavkom 1. GmbHG‑a, sankcija koju u biti predviđa članak 64. stavak 2. prva rečenica GmbHG‑a neće se primijeniti.

19

Međutim, članak 4. stavak 1. Uredbe br. 1346/2000 predviđa, među ostalim, da lex fori concursus određuje „uvjete za pokretanje“ stečajnog postupka. Kako bi se uzeo u obzir koristan učinak te odredbe, treba je tumačiti na način da u njezino područje primjene ulaze, kao prvo, prethodni uvjeti za pokretanje stečajnog postupka, kao drugo, pravila koja određuju osobe koje imaju obvezu zatražiti pokretanje tog postupka i, kao treće, posljedice povrede te obveze. Posljedično, nacionalne odredbe, poput članka 64. stavaka 1. i 2. prve rečenice GmbHG‑a, koje u biti imaju za učinak sankcionirati povredu obveze zahtijevanja otvaranja stečajnog postupka, treba smatrati, također s tog aspekta, obuhvaćenima područjem primjene članka 4. Uredbe br. 1346/2000.

20

Nadalje, odredba poput članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a pridonosi ostvarenju cilja koji je intrinzično povezan, mutatis mutandis, sa svakim stečajnim postupkom, tj. sprečavanju mogućih smanjenja stečajne mase prije otvaranja stečajnog postupka s ciljem ravnopravnog namirivanja vjerovnikâ. Stoga, za takvu se odredbu čini da je barem izjednačiva s pravilom o „nemogućnosti izvršenja pravnih radnji štetnih za sve vjerovnike“ koje na temelju članka 4. stavka 2. točke (m) Uredbe br. 1346/2000 ulazi u lex fori concursus.

21

U tim okolnostima, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. Uredbe br. 1346/2000 treba tumačiti na način da u njegovo područje primjene ulazi tužba stečajnog upravitelja pred njemačkim sudom protiv direktora društva engleskoga ili velškoga prava koje je predmet stečajnog postupka u Njemačkoj, s ciljem, na temelju nacionalne odredbe poput članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a, povrata isplata koje je taj direktor izvršio prije otvaranja stečajnog postupka, ali nakon datuma na koji je utvrđen nastanak insolventnosti tog društva.

22

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita protive li se članci 49. i 54. UFEU‑a primjeni nacionalne odredbe, poput članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a, na direktora društva prema engleskom ili velškom pravu koje je predmet stečajnog postupka pokrenutog u Njemačkoj.

23

U tom smislu iz sudske prakse Suda proizlazi da u određenim okolnostima odbijanje države članice da prizna pravnu sposobnost društva osnovanog u skladu s pravom druge države članice u kojoj ima svoje registrirano sjedište zbog toga što je, među ostalim, društvo premjestilo svoje stvarno sjedište na njezino područje može biti ograničenje slobode poslovnog nastana načelno nespojivo s člancima 49. i 54. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu C‑208/00, EU:C:2002:632, t. 82.).

24

Sud je također već odlučio da, ako su nacionalne odredbe o minimalnom kapitalu nespojive sa slobodom poslovnog nastana, kako je zajamčena Ugovorom, isto nužno vrijedi i za sankcije za nepoštovanje tih obveza, poput osobne i solidarne odgovornosti upravitelja, kad kapital nema najmanji iznos predviđen nacionalnim zakonodavstvom ili kad se tijekom poslovanja smanji ispod tog iznosa (vidjeti u tom smislu presudu Inspire Art, C‑167/01, EU:C:2003:512, t. 141.).

25

Međutim, što se tiče nacionalne odredbe poput članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a, treba utvrditi da se ona ne odnosi ni na odbijanje države članice da prizna pravnu sposobnost društva osnovanog u skladu s pravom druge države članice koje je prenijelo svoje stvarno sjedište na državno područje prvo navedene države članice ni na osobnu odgovornost upravitelja kad je kapital tog društva manji od minimalnog iznosa predviđenog nacionalnim zakonodavstvom.

26

Naime, kao prvo, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se pravna sposobnost društva dužnika ni na koji način ne dovodi u pitanje u kontekstu glavnog postupka. Čini se da članak 64. stavak 2. prva rečenica GmbHG‑a čak i isključuje takvo dovođenje u pitanje jer primjena te odredbe pretpostavlja postojanje „društva“.

27

Kao drugo, osobna odgovornost direktora društva na temelju članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a nije povezana s činjenicom da je kapital tog društva manji od minimalnog iznosa predviđenog njemačkim zakonodavstvom ili zakonodavstvom u skladu s kojim je to društvo osnovano, nego jedino s činjenicom da su direktori tog društva u biti izvršili isplate u stadiju u kojem su bili obvezni, na temelju članka 64. stavka 1. GmbHG‑a, zatražiti pokretanje stečajnog postupka.

28

S obzirom na prethodno navedeno, primjena nacionalne odredbe poput članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a ni na koji način se ne odnosi na osnivanje društva u jednoj državi članici ni na naknadnu uspostavu poslovnog nastana u drugoj državi članici jer se ta odredba nacionalnog prava primjenjuje tek nakon osnivanja tog društva, u okviru njegove aktivnosti i, točnije, od trenutka od kojega ga prema primjenjivom nacionalnom pravu na temelju članka 4. Uredbe br. 1346/2000 treba smatrati insolventnim ili od trenutka kad je utvrđena njegova prezaduženost u skladu s nacionalnim pravom. Prema tome, nacionalna odredba poput članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a ne može ugroziti slobodu poslovnog nastana.

29

U tim okolnostima na drugo pitanje valja odgovoriti tako da se članci 49. i 54. UFEU‑a ne protive primjeni nacionalne odredbe, poput članka 64. stavka 2. prve rečenice GmbHG‑a, na direktora društva prema engleskom ili velškom pravu koje je predmet stečajnog postupka pokrenutog u Njemačkoj.

30

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje: