1

Predmetnom tužbom Europska komisija od Suda zahtijeva da utvrdi da je Češka Republika, odbijajući priznati određene nizozemske žigove, ponajprije žigove laboratorija WaarborgHolland (u daljnjem tekstu: WaarborgHollandovi žigovi), povrijedila obveze koje ima na temelju članka 34. UFEU‑a.

2

Smatrajući da je praksa Puncovnog úřada (laboratorij za žigosanje, Republika Češka, u daljnjem tekstu: češki laboratorij za žigosanje) da odbija priznavanje žigova WaarborgHollanda, samostalnog laboratorija za žigosanje sa sjedištem u Nizozemskoj koji ima podružnice u trećim državama i da, slijedom toga, zahtijeva označavanje predmetnih plemenitih kovina dodatnim češkim žigom, protivna članku 34. UFEU‑a, Komisija je Češkoj Republici uputila pismo opomene 30. rujna 2011. i zatražila njezino očitovanje.

3

U svojem odgovoru od 30. studenoga 2011. Češka Republika nije osporila nepriznavanje navedenih žigova. Ta je država članica, međutim, u bitnom istaknula da se ovaj predmet tiče slobodnog kretanja usluga, a ne robe, i da je odbijanje priznavanja opravdano nemogućnošću da se među spomenutim žigovima razlikuju oni utisnuti izvan Unije od onih utisnutih na njezinu području.

4

Nakon što je ispitala argumente Češke Republike iznesene u navedenom odgovoru, Komisija je 30. svibnja 2013. potonjoj uputila obrazloženo mišljenje, u kojem je, među ostalim, istaknula da se odredbe Ugovora o FEU‑u koje se odnose na slobodno kretanje robe primjenjuju na proizvode koji se nalaze u slobodnom prometu u Uniji pa, prema tome, i na proizvode podrijetlom iz trećih zemalja koji su zakonito uvezeni u državu članicu u skladu sa zahtjevima iz članka 29. UFEU‑a. Komisija je pozvala Češku Republiku da poduzme potrebne mjere kako bi se uskladila s člankom 34. UFEU‑a u roku od dva mjeseca od primitka spomenutog mišljenja.

5

U odgovoru od 23. srpnja 2013. Češka Republika ostala je pri zauzetom stajalištu, naglašavajući osobito to da je odbijanje priznavanja WaarborgHollandovih žigova opravdano potrebom zaštite potrošača. Budući da nije bila zadovoljna tim odgovorom, Komisija je odlučila podnijeti ovu tužbu.

6

Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 26. veljače 2015. Francuska Republika zatražila je da joj se dopusti intervencija u ovaj postupak u potporu zahtjevu Češke Republike. Odlukom od 24. ožujka 2015. predsjednik Suda prihvatio je taj zahtjev.

7

Nakon objave mišljenja nezavisnog odvjetnika Češka je Republika, aktom podnesenim tajništvu Suda 18. svibnja 2016., od potonjeg zatražila ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u bitnom ističući da je „bitan dio [tog mišljenja] zasnovan na više pogrešnih pretpostavki”.

8

Najprije valja podsjetiti na to da, s jedne strane, Statut Suda Europske unije i Poslovnik Suda ne predviđaju mogućnost da stranke podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presude od 17. srpnja 2014., Komisija/Portugal, C‑335/12, EU:C:2014:2084, t. 45. i od 4. svibnja 2016., Komisija/Austrija, C‑346/14, EU:C:2016:322, t. 23.).

9

S druge strane, u skladu s člankom 83. Poslovnika, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, po zatvaranju tog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda, ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama.

10

U ovom slučaju Sud, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, smatra da raspolaže svim potrebnim elementima za odlučivanje i da predmet ne treba ispitivati u vezi s novom činjenicom koja je takve naravi da ima odlučujući utjecaj na njegovu odluku ili u vezi s argumentom o kojem se pred Sudom nije raspravljalo.

11

U tim okolnostima Sud ocjenjuje da ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

12

Češka Republika ističe nedopuštenost tužbe u dijelu u kojem se navodi povreda članka 34. UFEU‑a u odnosu na „određene nizozemske žigove”. Te riječi, kao i izraz „ponajprije”, koje Komisija koristi u tužbenom zahtjevu, upućuju na to da su osim WaarborgHollandovih predmet spora i neki drugi nizozemski žigovi. Međutim, Češka Republika navodi da je tijekom predsudskog postupka i u tužbi Komisija nastojala dokazati povredu koju stavlja na teret samo u odnosu na WaarborgHollandove žigove. U tom pogledu Češka Republika smatra nevažnim to što se spor na apstraktan način odnosi na nepriznavanje plemenitih kovina za koje nije moguće utvrditi jesu li žigosane u trećoj zemlji ili na području Unije. Ona stoga ističe da treba utvrditi da je tužba nejasna i neprecizna te, slijedom toga, dopuštena samo u dijelu koji se odnosi na WaarborgHollandove žigove.

13

Komisija ističe da je njezina tužba u cijelosti dopuštena. U pismu opomene općenito je upozorila Češku Republiku na to da je u skladu s člankom 34. UFEU‑a dužna prihvatiti robu koja je, s jedne strane, kontrolirana i žigosana u skladu sa zakonodavstvom države članice Europskog gospodarskog prostora (EGP) te je, s druge strane, zakonito stavljena na tržište u jednoj od država članica EGP‑a. U obrazloženom mišljenju Komisija je usto zaključila da Češka Republika na ispunjava obveze koje ima na temelju članka 34. UFEU‑a jer „ne priznaje određene nizozemske žigove”. Komisija navodi da je ta formulacija ponovljena i u tužbenom zahtjevu te da je Češka Republika nije osporavala.

14

Budući da Sud može po službenoj dužnosti ispitati jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 258. UFEU‑a za podnošenje tužbe zbog povrede obveze (presuda od 14. siječnja 2010., Komisija/Češka Republika, C‑343/08, EU:C:2010:14, t. 25. i navedena sudska praksa) i da se tužba ne odnosi na zakonsku ili podzakonsku odredbu nego na praksu češkog laboratorija za žigosanje, valja prije svega podsjetiti na to da upravna praksa u državi članici može biti predmet tužbe zbog povrede obveze ako ima određeni stupanj dosljednosti i općenitosti (presude od 29. travnja 2004., Komisija/Njemačka, C‑387/99, EU:C:2004:235, t. 42. i navedena sudska praksa, i od 5. ožujka 2009., Komisija/Španjolska, C‑88/07, EU:C:2009:123, t. 54.).

15

U predmetnom slučaju Češka Republika ne osporava činjenicu da praksa njezina laboratorija za žigosanje na koju Komisija upućuje i koju je potvrdila time što je u prilogu tužbi dostavila dva priopćenja predstojnika tog laboratorija, udovoljava navedenim kriterijima. Spomenuta država članica ne osporava ni mogućnost da joj se takva praksa stavi na teret. Tužbu, međutim, smatra nedopuštenom zbog nejasnoće i nepreciznosti.

16

U skladu s člankom 120. točkom (c) Poslovnika i s njime povezanom sudskom praksom, svaki akt kojim se pokreće postupak treba sadržavati predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i sažeti prikaz tih razloga. Ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da bi tuženik mogao pripremiti obranu, a Sud provesti nadzor. Iz toga slijedi da temeljni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji trebaju biti na dosljedan i razumljiv način vidljivi iz samog teksta tužbe te da u njoj istaknuti zahtjevi trebaju biti formulirani na nedvosmislen način kako bi se izbjeglo da sud odluči ultra petita ili propusti odlučiti o nekom od prigovora (presuda od 11. srpnja 2013., Komisija/Češka Republika, C‑545/10, EU:C:2013:509, t. 108. i navedena sudska praksa i presuda od 23. veljače 2016., Komisija/Mađarska, C‑179/14, EU:C:2016:108, t. 141.).

17

Nadalje, ustaljena je sudska praksa da u okviru tužbe podnesene na temelju članka 258. UFEU‑a pismo opomene koje Komisija upućuje državi članici, a zatim i obrazloženo mišljenje koje ona izdaje, omeđuju predmet spora koji se, prema tome, više ne može proširivati. Doista, mogućnost da država članica o kojoj je riječ podnese očitovanja za nju je ključno jamstvo koje se želi ostvariti Ugovorom, čak i ako ocijeni da se njome ne treba koristiti, a poštovanje tog jamstva bitan je formalni zahtjev za pravilnost provođenja postupka zbog povrede obveze države članice. Prema tome, obrazloženo mišljenje i Komisijina tužba moraju se temeljiti na istim prigovorima na kojima se temelji pismo opomene kojim započinje predsudski postupak (presude od 29. rujna 1998., Komisija/Njemačka, C‑191/95, EU:C:1998:441, t. 55., i od 10. rujna 2009., Komisija/Portugal, C‑457/07, EU:C:2009:531, t. 55. i navedena sudska praksa).

18

U okviru obrazloženog mišljenja i tužbe podnesene na temelju članka 258. UFEU‑a prigovore treba iznijeti na dosljedan i precizan način kako bi se državi članici i Sudu omogućilo da pravilno razumiju doseg povrede prava Unije koja se stavlja na teret, što je nužno da bi navedena država članica mogla na koristan način istaknuti navode u svoju obranu i da bi Sud mogao provjeriti postojanje povrede obveze koja se stavlja na teret (presude od 14. listopada 2010., Komisija/Austrija, C‑535/07, EU:C:2010:602, t. 42., i od 3. ožujka 2011., Komisija/Irska, C‑50/09, EU:C:2011:109, t. 64. i navedena sudska praksa).

19

Budući da je u predmetnom slučaju Komisija u tužbenom zahtjevu upotrijebila izraz „određeni nizozemski žigovi”, nastojeći tako tužbom obuhvatiti i neke druge nizozemske žigove osim onih izrijekom navedenih, a to su WaarborgHollandovi žigovi, taj zahtjev ne udovoljava zahtjevima Poslovnika i sudske prakse navedene u točki 16. ove presude, jer u njemu nije precizno definirano o kojim je to drugim žigovima riječ pri čemu upotreba izraza „određeni” isključuje mogućnost da su njime obuhvaćeni svi nizozemski žigovi.

20

K tomu, iako je pismo opomene općenito upućivalo na primjenu članka 34. UFEU‑a i s njim povezane sudske prakse na plemenite kovine, u njemu se izričito navode samo WaarborgHollandovi žigovi. Kada je riječ o tužbenom zahtjevu, iako se u njemu, baš kao i u izreci obrazloženog mišljenja, navode „određeni nizozemski žigovi”, obrazloženje tog mišljenja odnosi se samo na WaarborgHollandove žigove. Prema tome, ne može se smatrati da je udovoljeno zahtjevima koje postavlja sudska praksa, a koji su navedeni u točkama 17. i 18. ove presude.

21

U tim okolnostima, Komisijinu tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu u dijelu koji se odnosi na navodno odbijanje priznavanja drugih nizozemskih žigova koje nije utisnuo WaarborgHolland.

22

Komisija ističe da to što Češka Republika pojedine plemenite kovine uvezene iz drugih država članica označava dodatnim žigom, unatoč činjenici da su one već žigosane u skladu s nizozemskim zakonodavstvom i stavljene na Unijino tržište, čini neopravdano ograničenje slobodnog kretanja robe.

23

Ta institucija smatra da Češka Republika ne može utemeljeno tvrditi da plemenite kovine podrijetlom iz trećih zemalja moraju, da bi se primijenilo načelo uzajamnog priznavanja, ne samo biti puštene u slobodan promet u Uniji, nego i potom stavljene na tržište države članice, i to one na temelju čijeg je zakonodavstva žig utisnut, što je u predmetnom slučaju Kraljevina Nizozemska. Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da proizvodi podrijetlom iz trećih zemalja koji su stavljeni u slobodan promet u Uniji moraju uživati jednak tretman kao roba podrijetlom iz Unije. Prema tome, slobodno kretanje robe primjenjuje se, prema Komisijinu mišljenju, na plemenite kovine koje je u trećoj zemlji žigosala podružnica laboratorija sa sjedištem u državi članici, u predmetnom slučaju Kraljevini Nizozemskoj, a koje se nalaze u slobodnom prometu u Uniji.

24

Komisija navodi da je stavljanje na tržište u skladu s važećim zakonodavstvom jedno od zahtjeva za puštanje u slobodan promet i, prema tome, uvjet za stjecanje statusa Unijine robe, a ne dodatni korak potreban za primjenu načela uzajamnog priznavanja. Nadalje, ta institucija smatra da država članica puštanja u slobodan promet ne mora biti ona čije zakonodavstvo uređuje utiskivanje predmetnih žigova. Takvo stajalište prema njezinu mišljenju potvrđuju osobito Uredba br. 764/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. srpnja 2008. o utvrđivanju postupaka koji se odnose na primjenu određenih nacionalnih tehničkih propisa na proizvode koji se zakonito stavljaju na tržište u drugoj državi članici i o stavljanju izvan snage Odluke br. 3052/95/EZ (SL 2008., L 218, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 38., str. 196.) i Uredba (EZ) br. 765/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. srpnja 1998. o utvrđivanju zahtjeva za akreditaciju i za nadzor tržišta u odnosu na stavljanje proizvoda na tržište i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 339/93 (SL 2008., L 218, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 51., str. 154.).

25

Na taj način, čim su plemenite kovine puštene u slobodan promet, činjenica da nisu žigosane na području Unije nije ni od kakva značenja.

26

Nadalje, Komisija podsjeća da prema sudskoj praksi Suda države članice ne mogu zahtijevati novo označavanje proizvoda uvezenih iz druge države članice, u kojoj se zakonito prodaju i žigosani su u skladu s njezinim zakonodavstvom, ako su podaci koje pruža taj žig jednaki onima koje propisuje država članica uvoza i razumljivi njezinim potrošačima. Komisija smatra da su u predmetnom slučaju WaarborgHollandovi žigovi, iako utisnuti u trećoj zemlji, usklađeni s nizozemskim zakonodavstvom i da su podaci koje pružaju jednaki onima koje propisuje Češka Republika i razumljivi potrošačima u toj državi članici.

27

K tomu, Komisija tvrdi da Češka Republika nije dokazala da predmetno ograničenje može zajamčiti ostvarenje cilja zaštite prava potrošača i da ne prelazi ono što je nužno za njegovo postizanje. U tom pogledu, Komisija upozorava na to da je WaarborgHolland, laboratorij za žigosanje koji podliježe nizozemskom pravu i nadzoru nizozemskih javnih tijela, akreditiralo nizozemsko akreditacijsko tijelo u smislu Uredbe br. 765/2008, i da navedena javna tijela osiguravaju nadzor podružnica laboratorija za žigosanje kako u državama članicama, tako i u trećim zemljama.

28

Češka Republika ističe da je u dijelu u kojem je dopuštena tužba neosnovana. Kao prvo, nakon što je pojasnila da u svojem očitovanju navodi samo WaarborgHollandove žigove, ta država članica tvrdi da plemenite kovine koje su žigosane u trećoj zemlji nisu obuhvaćene slobodnim kretanjem robe koje je zajamčeno člankom 34. UFEU‑a, čak i ako su žigosane u skladu sa zakonodavstvom države članice.

29

Da bi se moglo primjenjivati, načelo uzajamnog priznavanja, prema njezinu mišljenju, zahtijeva provođenje dvaju uzastopnih koraka, a to su puštanje robe u slobodan promet u Uniji u smislu članka 29. UFEU‑a, koje se očituje u ispunjavanju uvoznih formalnosti i naplati carina ili davanja s istovrsnim učinkom propisanih u dotičnoj državi članici, a potom stavljanje navedene robe na tržište te države članice u skladu s njezinim necarinskim zakonodavstvom. Češka Republika smatra da u ovom predmetu nije poštovan takav slijed jer su predmetne plemenite kovine žigosane, iako nesumnjivo u skladu s nizozemskim zakonodavstvom, u trećoj zemlji te nisu stavljene na tržište na nizozemskom državnom području.

30

Kada je, kao drugo, riječ o ograničenju slobodnog kretanja plemenitih kovina žigosanih u Nizozemskoj, Češka Republika smatra da je ono opravdano potrebom zaštite potrošača i proporcionalno tom cilju. U tom pogledu, spomenuta država članica ističe da nije u mogućnosti razlikovati te plemenite kovine od onih koje su istim žigovima označene u trećoj zemlji. Češka Republika smatra da je označavanje dodatnim češkim žigom jedino sredstvo koje joj omogućava kontrolu ulaska robe žigosane u trećim zemljama na tržište Unije. Ona smatra da to što nizozemska tijela mogu kontrolirati žigove u trećim zemljama nedostatna, kao što je nedostatna i kontrola uzoraka žigova i žigosanja koje se provodi u tim zemljama. Spomenuta država članica također napominje da, kada je riječ o žigosanju predmeta izrađenih od plemenitih kovina, u Uniji ne postoji sustav priznavanja tijela trećih zemalja nadležnih za ocjenu sukladnosti.

31

Francuska Republika, intervenirajući u potporu Češkoj Republici, ponajprije smatra da primjena načela uzajamnog priznavanja na žigosane plemenite kovine podliježe dodatnom uvjetu koji se ne primjenjuje na druge vrste proizvoda, a to je uvjet da je žigosanje provedeno na području države članice izvoza i da ga je provelo neovisno tijelo sa sjedištem u toj državi članici. Taj se uvjet objašnjava specifičnom naravi čina označavanja žigom, koja proizlazi iz suverenih prava države u pogledu zajamčene čistoće kovine. Francuska Republika smatra da slijedom navedenoga predmet koji je žigosan na području države članice koja nije država članica izvoza ili na području treće zemlje, kao što je ovdje slučaj s WaarborgHollandovim žigovima, ne uživa povlasticu primjene načela zajedničkog priznavanja. Ona smatra da u tom pogledu nije dostatno puštanje u slobodan promet takvog predmeta u državi članici. Francuska Republika zaključuje da navodna povreda članka 34. UFEU‑a nije dokazana.

32

Podredno, pod pretpostavkom da se načelo uzajamnog priznavanja primjenjuje, Francuska Republika tvrdi da je ograničenje slobodnog kretanja robe koje proizlazi iz odbijanja čeških tijela da priznaju WaarborgHollandove žigove u skladu s člankom 34. UFEU‑a jer je opravdano ciljem zaštite potrošača i osiguravanja poštenog poslovanja te proporcionalno tom cilju.

33

U odgovoru na tu argumentaciju Komisija, među ostalim ističe, da iz sudske prakse Suda ne proizlazi da se u svrhu primjene načela uzajamnog priznavanja žigosanje mora fizički provesti na području države članice u skladu s čijim je zakonodavstvom žig utisnut. Nadalje, u skladu s Uredbom br. 765/2008, države članice dužne su priznati istovrijednost usluga koje pruža laboratorij za žigosanje akreditiran na temelju te uredbe, čak i ako njegova podružnica koja je utisnula žig nije smještena na području dotične države članice ili na području Unije. U tom pogledu Komisija naglašava da neovisnost nizozemskog laboratorija za žigosanje ili nizozemskog akreditacijskog tijela nije dovedena u pitanje i da se jamstva neovisnosti koja nudi akreditirani laboratorij za žigosanje države članice izvoza ne moraju nužno podudarati s jamstvima koje predviđa država članica uvoza.

34

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, svaki trgovinski propis država članica koji može izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno ograničiti trgovinu unutar Unije treba smatrati mjerom istovrsnog učinka kakav imaju količinska ograničenja uvoza u smislu članka 34. UFEU‑a (presude od 11. srpnja 1974., Dassonville, 8/74, EU:C:1974:82, t. 5., i od 16. siječnja 2014., Juvelta, C‑481/12, EU:C:2014:11, t. 16.).

35

Tako zapreke slobodnom kretanju robe koje, zbog neusklađenosti nacionalnih zakonodavstava, proizlaze iz primjene u jednoj državi članici pravila glede uvjeta koje mora ispunjavati roba podrijetlom iz drugih država članica, gdje je proizvedena i prodaje se u skladu sa zakonom, za tu robu, čak i ako se ta pravila bez razlike primjenjuju na sve proizvode, predstavljaju mjere istovrsnog učinka zabranjene člankom 34. UFEU‑a, osim ako tu primjenu može opravdati cilj općeg interesa koji ima prednost pred zahtjevima slobodnog kretanja robe (vidjeti u tom smislu presudu od 20. veljače 1979., Rewe‑Zentral, poznatu pod nazivom Cassis de Dijon, 120/78, EU:C:1979:42, t. 8., kao i presude od 15. rujna 1994., Houtwipper, C‑293/93, EU:C:1994:330, t. 11., i od 16. siječnja 2014., Juvelta, C‑481/12, EU:C:2014:11, t. 17.).

36

Također valja podsjetiti da se, u skladu s člankom 28. stavkom 2. UFEU‑a, zabrana količinskih ograničenja između država članica iz članaka 34. do 37. UFEU‑a primjenjuje na proizvode podrijetlom iz država članica i na proizvode iz trećih zemalja koji su u slobodnom prometu u državama članicama. Na temelju članka 29. UFEU‑a, smatra se da su proizvodi iz treće zemlje u slobodnom prometu u nekoj državi članici ako je udovoljeno svim uvoznim formalnostima i ako su u toj državi članici naplaćene sve propisane carine i davanja s istovrsnim učinkom te ako za takve proizvode nije iskorištena povlastica potpunog ili djelomičnog povrata takvih carina ili davanja.

37

Sud iz toga zaključuje da su, u odnosu na slobodno kretanje robe unutar Unije, proizvodi koji su u slobodnom prometu definitivno i potpuno izjednačeni s proizvodima podrijetlom iz država članica i da se, slijedom toga, članak 34. UFEU‑a bez razlike primjenjuje na proizvode podrijetlom iz Unije i na one koji su pušteni u slobodan promet u nekoj od država članica, neovisno o izvornom podrijetlu tih proizvoda (vidjeti u tom smislu presude od 15. prosinca 1976., Donckerwolcke i Schou, 41/76, EU:C:1976:182, t. 17. i 18.; od 18. studenoga 2003., Budějovický Budvar, C‑216/01, EU:C:2003:618, t. 95., i od 16. srpnja 2015., UNIC i Uni.co.pel, C‑95/14, EU:C:2015:492, t. 41.).

38

Međutim, iz sudske prakse Suda također proizlazi da je stavljanje na tržište faza koja slijedi nakon uvoza. Isto kao što proizvod koji je zakonito proizveden u Uniji ne može samo na osnovi te okolnosti biti stavljen na tržište, tako i zakoniti uvoz proizvoda ne podrazumijeva njegov automatski pristup tržištu. Proizvod podrijetlom iz treće zemlje koji se nalazi u slobodnom prometu tako je izjednačen s proizvodima podrijetlom iz država članica kada je riječ o ukidanju carine i količinskih ograničenja između država članica. Međutim, budući da ne postoje Unijini propisi o usklađivanju uvjeta za stavljanje na tržište dotičnih proizvoda, država članica u kojoj su oni pušteni u slobodan promet može se usprotiviti njihovu stavljanju na tržište ako ne ispunjavaju uvjete koji su u tu svrhu utvrđeni u nacionalnom pravu uz poštovanje prava Unije (presude od 30. svibnja 2002., Expo Casa Manta, C‑296/00, EU:C:2002:316, t. 31. i 32., i od 12. srpnja 2005., Alliance for Natural Health i dr., C‑154/04 i C‑155/04, EU:C:2005:449, t. 95.).

39

Kao što to u bitnom ističe nezavisni odvjetnik u točkama 57. i 58. svojeg mišljenja, iz prethodno navedenog proizlazi da se, suprotno onomu što tvrdi Komisija, načelo uzajamnog priznavanja, ustanovljeno u sudskoj praksi navedenoj u točki 35. ove presude, ne može primijeniti na trgovinu unutar Unije robom iz trećih zemalja koja se nalazi u slobodnom prometu u jednoj državi članici, ako ona nije prije izvoza u neku drugu državu članicu zakonito stavljena na tržište u nekoj od država članica.

40

U predmetnom slučaju je nesporno da se tužba ne odnosi na odbijanje priznavanja WaarborgHollandovih žigova i na dodatno označavanje žigom koje u skladu s tim Češka Republika može zahtijevati prilikom izravnog uvoza iz treće zemlje na svoje državno područje plemenitih kovina označenih WaarborgHollandovim žigovima utisnutima izvan Unije. Ta se tužba također ne odnosi na žigove obuhvaćene Konvencijom o nadzoru i označavanju žigom predmeta od plemenitih kovina, koja je potpisana u Beču 15. studenoga 1972. i izmijenjena 18. svibnja 1988., ni na žigove obuhvaćene bilateralnim ugovorima o uzajamnom priznavanju žigova utisnutih na predmete od plemenitih kovina koje su pojedine države članice sklapale s trećim zemljama, kako je to nezavisni odvjetnik spomenuo u točki 30. svojeg mišljenja.

41

Suprotno tomu, Komisija navedenom tužbom osporava usklađenost s člankom 34. UFEU‑a češke prakse koja se sastoji u nepriznavanju WaarborgHollandovih žigova koji su jamstveni žigovi i, slijedom toga, u zahtijevanju dodatnog označavanja žigom prilikom uvoza u Češku Republiku plemenitih kovina na koje su utisnuti WaarborgHollandovi žigovi, bilo da su te kovine zakonito žigosane i stavljene na tržište na nizozemskom državnom području, ili prema okolnostima slučaja neke druge države članice, bilo da su žigosane na području treće zemlje u skladu s nizozemskim zakonodavstvom, a nalaze se u slobodnom prometu u državi članici koja nije Češka Republika, bilo da je riječ o Kraljevini Nizozemskoj ili nekoj drugoj državi članici.

42

Sud je, međutim, već presudio da nacionalni propisi koji zahtijevaju da se proizvodi od plemenitih kovina koji su uvezeni iz drugih država članica, gdje se zakonito prodaju i žigosani su u skladu sa zakonodavstvom tih država, moraju ponovno žigosati u državi članici uvoza za učinak imaju otežavanje i poskupljivanje uvoza i predstavljaju mjeru istovrsnog učinka kakav ima količinsko ograničenje uvoza koje je zabranjeno člankom 34. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 21. lipnja 2001., Komisija/Irska, C‑30/99, EU:C:2001:346, t. 27., i od 16. siječnja 2014., Juvelta, C‑481/12, EU:C:2014:11, t. 18. i 20.).

43

Takav je slučaj i s praksom iz glavnog postupka. Naime, u skladu s tom praksom, plemenite kovine označene žigovima nizozemskog laboratorija WaarborgHolland, bez obzira na to što su zakonito žigosane i stavljene na tržište na nizozemskom državnom području ili, prema okolnostima slučaja, neke druge države članice, ili su žigosane na području treće zemlje u skladu s nizozemskim zakonodavstvom i puštene u slobodan promet u jednoj državi članici, te bez obzira na to jesu li zakonito stavljene na tržište neke države članice, mogu se staviti na tržište na državnom području Češke Republike samo ako su bile predmet nadzora i dodatno su označene jamstvenim žigom u toj državi članici, što uvoz tih proizvoda iz drugih država članica u spomenutu državu članicu može učiniti težim i skupljim.

44

Članak 34. UFEU‑a stoga zabranjuje takvu praksu, osim ako se ona može objektivno opravdati.

45

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se nacionalni propis koji čini mjeru s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja uvoza u smislu članka 34. UFEU‑a može opravdati nekim od razloga u općem interesu nabrojenih u članku 36. UFEU‑a ili važnim razlozima (presude od 10. veljače 2009., Komisija/Italija, C‑110/05, EU:C:2009:66, t. 59. i navedena sudska praksa, i od 6. rujna 2012., Komisija/Belgija, C‑150/11, EU:C:2012:539, t. 53.).

46

U predmetnom slučaju, Češka Republika poziva se na važan razlog utemeljen na potrebi osiguravanja zaštite potrošača.

47

U tom pogledu Sud je, naime, već ocijenio da obveza uvoznika da proizvode od plemenitih kovina označi žigom iz kojeg je vidljiv stupanj čistoće u načelu takva da može osigurati učinkovitu zaštitu potrošača i promicati pošteno poslovanje (presude od 21. lipnja 2001., Komisija/Irska, C‑30/99, EU:C:2001:346, t. 29., i od 16. siječnja 2014., Juvelta, C‑481/12, EU:C:2014:11, t. 21.).

48

Međutim, Sud je u tom kontekstu također presudio da država članica ne bi mogla nametnuti novo označavanje proizvoda uvezenih iz druge države članice, u kojoj se oni zakonito prodaju i žigosani su u skladu s njezinim zakonodavstvom, ako su podaci koje pruža izvorni žig, bez obzira na to u kojem je obliku, jednaki onima koje propisuje država članica uvoza i razumljivi su njezinim potrošačima (presude od 21. lipnja 2001., Komisija/Irska, C‑30/99, EU:C:2001:346, t. 30., i od 16. siječnja 2014., Juvelta, C‑481/12, EU:C:2014:11, t. 22.).

49

Međutim, u predmetnom slučaju nije riječ o jednakosti podataka koje pružaju WaarborgHollandovi žigovi i podataka koje je Češka Republika propisala za vlastite jamstvene žigove ili o njihovoj razumljivosti potrošačima iz te države članice, što Češka Republika ne osporava, nego o stupnju jamstva koje pruža označavanje žigom koje su na području treće zemlje provele podružnice nizozemskog laboratorija za žigosanje, u ovom slučaju WaarborgHollanda, koji je na temelju nizozemskog prava ovlašten makar jedan dio svojih djelatnosti žigosanja provoditi izvan Unije.

50

Češka Republika, uz potporu Francuske Republike, naime, ističe da žig koji je utisnut izvan Unije – čak i ako su to učinile podružnice neovisnog laboratorija za žigosanje koji je, u skladu s pravom države članice kojoj pripada, ovlašten jedan dio djelatnosti provoditi na području trećih zemalja – ne nudi dovoljna jamstva da bi se smatrao jednakim žigu koji utiskuje neovisno tijelo države članice na njezinu teritoriju. Prema mišljenju tih država članica, nije moguće osigurati vjerodostojnost takva žigosanja koje je provedeno izvan Unije, s obzirom na prepreke koje postoje u pogledu provedbe dostatnog nadzora države članice kojoj pripada spomenuto tijelo nad djelatnošću koje ono obavlja na području trećih zemalja.

51

U tom pogledu, važno je podsjetiti da, kada je riječ o zahtjevu da žigove utiskuje pravna osoba koja udovoljava određenim uvjetima u pogledu osposobljenosti i neovisnosti, Sud je dakako već presudio da se država članica ne može usprotiviti stavljanju na tržište na svojem državnom području predmeta od plemenitih kovina koje je u državi članici izvoza žigom označilo neovisno tijelo, tvrdeći da se jamstvena funkcija žiga može osigurati samo uz intervenciju nadležnog tijela države članice uvoza. Naime, postojanje dvostrukog nadzora, u državi članici izvoza i u državi članici uvoza, ne može se opravdati ako rezultati nadzora provedenog u državi članici podrijetla zadovoljavaju potrebe države članice uvoza. U tom pogledu, Sud je također presudio da je jamstvena funkcija žiga zadovoljena ako ga je utisnulo neovisno tijelo države članice izvoza (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 1994., Houtwipper, C‑293/93, EU:C:1994:330, t. 17. do 19.).

52

Međutim, uvažavajući postojeću opasnost od prijevara na tržištu predmeta od plemenitih kovina, od sitnih promjena u sastavu plemenitih kovina koje mogu vrlo snažno utjecati na profitnu maržu proizvođača, Sud je prihvatio da u uvjetima nepostojanja Unijinih propisa države članice imaju mogućnost odabira prikladnih mjera za suprotstavljanje toj opasnosti, pri čemu raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 1994., Houtwipper, C‑293/93, EU:C:1994:330, t. 21. i 22.).

53

U tom kontekstu, Sud je ocijenio da, unatoč tomu što države članice imaju diskrecijsku ovlast da odaberu između toga da neovisno tijelo a priori provodi nadzor i toga da se proizvođačima u državi članici izvoza dopusti da sami žigošu robu o kojoj je riječ, država članica čiji propisi zahtijevaju da žig utiskuje neovisno tijelo ne može se usprotiviti stavljanju na tržište na svojem državnom području predmeta od plemenitih kovina uvezenih iz drugih država članica ako je te predmete žigosalo neovisno tijelo u državi članici izvoza. Sud je usto naglasio da se jamstva neovisnosti koje nudi tijelo države članice izvoza ne moraju nužno podudarati s jamstvima koja određuju nacionalni propisi države članice uvoza (vidjeti u tom smislu presude od 15. rujna 1994., Houtwipper, C‑293/93, EU:C:1994:330, t. 20., 22., 23. i 27., i presuda od 16. siječnja 2014., Juvelta, C‑481/12, EU:C:2014:11, t. 36. i 37.).

54

Sud se, međutim, još uvijek nije izjašnjavao o jamstvenim žigovima koji se utiskuju na području trećih zemalja. U tom pogledu, s obzirom na postojeću opasnost od prijevara na tržištu plemenitih kovina i na široku diskrecijsku ovlast koju je Sud već priznao državama članicama u pogledu odabira prikladnih mjera za suprotstavljanje toj opasnosti, valja priznati da, u uvjetima nepostojanja Unijinih propisa u tom području, država članica može, u okviru borbe protiv prijevara koju vodi kako bi na svojem području osigurala zaštitu potrošača, odbiti da njezin(i) laboratorij(i) za žigosanje ili druga tijela koje je ovlastila da utiskuju njezine jamstvene žigove na plemenite kovine, spomenute žigove utiskuju na području trećih zemalja.

55

Iz navedenoga slijedi da država članica prema sadašnjem stanju prava Unije te izvan slučajeva koji su uređeni međunarodnim sporazumom i koji, kako je to navedeno u točki 40. ove presude, nisu obuhvaćeni predmetnom tužbom, u načelu može, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 52. ove presude, utemeljeno smatrati da jamstveni žigovi utisnuti na području treće zemlje ne nude razinu zaštite potrošača jednaku onoj jamstvenih žigova koje su neovisna tijela utiskivala na području država članica.

56

U tom pogledu, Komisija se ne može uspješno pozivati na Uredbu br. 765/2008 kako bi poduprla tvrdnju da Češka Republika, s obzirom na to da je WaarborgHolland tijelo za ocjenjivanje sukladnosti koje je nizozemsko akreditacijsko tijelo ovlastilo na temelju te uredbe, u svim slučajevima mora dopustiti ulazak na svoje državno područje plemenitih kovina označenih žigovima spomenutog tijela za ocjenjivanje sukladnosti kada se te kovine uvoze iz druge države članice, bez mogućnosti da provede nadzor ili da, prema potrebi, zahtijeva dodatno žigosanje.

57

Naime, s jedne strane, iako članak 7. stavak 1. Uredbe 765/2008 određuje da tijelo za ocjenjivanje sukladnosti načelno zahtijeva akreditaciju pri nacionalnom akreditacijskom tijelu države članice u kojoj ima poslovni nastan, ta uredba ne govori ništa o tome na kojem državnom području tijela za ocjenjivanje sukladnosti mogu ili moraju provoditi svoje djelatnosti te o tome u kojoj mjeri akreditacija koju im je na temelju te uredbe izdalo nacionalno akreditacijsko tijelo može ili ne može, mora ili ne mora obuhvaćati i one aktivnosti tijela za ocjenjivanje sukladnosti koje njihove podružnice obavljaju na području trećih zemalja. S druge strane, što je još važnije, predmetna tužba ne bavi se pitanjem je li češka praksa koju Komisija osporava usklađena s Uredbom br. 765/2008.

58

Međutim, važno je naglasiti da se korištenje mogućnošću koja je državama članicama priznata u točki 55. ove presude ne može opravdati ako, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 51. ove presude, rezultati nadzora provedenog u državi članici iz koje su predmetne plemenite kovine izvezene zadovoljavaju potrebe države članice uvoza.

59

A to je nedvojbeno slučaj u ovom predmetu kada je riječ o plemenitim kovinama koje je WaarborgHolland žigosao na nizozemskom državnom području i koje su zakonito stavljene na tržište u toj državi članici ili, prema okolnostima slučaja, na području neke druge države članice, u skladu s ustaljenom sudskom praksom navedenom u točki 53. ove presude.

60

Takav je slučaj i s plemenitim kovinama označenima WaarborgHollandovim žigovima koji su utisnuti u trećim zemljama, koje su puštene u slobodan promet u Uniji i koje su prije izvoza u Češku Republiku zakonito stavljene na tržište jedne države članice koja je, baš kao i Češka Republika, odlučila da neće prihvatiti da njezin(i) laboratorij(i) za žigosanje ili druga tijela koja su ovlaštena utiskivati njezine jamstvene žigove na plemenite kovine navedene žigove utiskuju na području trećih zemalja. Naime, u takvim okolnostima, valja smatrati da nadzor koji je provela takva država članica tijekom stavljanja na tržište predmetnih plemenitih kovina na svojem području zadovoljava potrebe Češke Republike jer u tom slučaju dvije države članice osiguravaju jednaku razinu zaštite potrošača.

61

Stoga treba utvrditi da se u okolnostima poput onih opisanih u točkama 59. i 60. ove presude odbijanje Češke Republike da prizna WaarborgHollandove žigove ne može opravdati i da je, slijedom toga, povreda koja se stavlja na teret dokazana.

62

S druge strane, iz prethodnih razmatranja slijedi da, kada je riječ o plemenitim kovinama koje su WaarborgHollandovim žigom označene na području treće zemlje, a puštene su u slobodan promet u Uniji i izvezene u Češku Republiku, a da prije toga nisu zakonito stavljene na tržište jedne države članice, kao i kada je riječ o takvoj robi koja je nakon puštanja u slobodan promet zakonito stavljena na tržište države članice koja ne zahtijeva da neovisno tijelo označava plemenite kovine jamstvenim žigom, ili na tržište države članice koja zahtijeva takvo označavanje, ali prihvaća da se ono obavi na području trećih zemalja, rezultati nadzora koji provodi država članica iz koje su predmetne plemenite kovine izvezene ne mogu zadovoljiti potrebe Češke Republike.

63

Međutim, iako se sporna češka praksa na taj način može djelomično opravdati, osobito zato što je moguće da predmetne plemenite kovine ne odgovaraju uvjetima za zakonito stavljanje na tržište u državi članici, takvo opravdanje moglo bi se dopustiti samo ako je ta praksa usto prikladna za ostvarenje navedenog cilja i ne prelazi ono što je nužno za njegovo postizanje (vidjeti u tom smislu presude od 10. veljače 2009., Komisija/Italija, C‑110/05, EU:C:2009:66, t. 59. i navedenu sudsku praksu, i presudu od 16. siječnja 2014., Juvelta, C‑481/12, EU:C:2014:11, t. 29.).

64

Nesporno je, međutim, da se sporna češka praksa odnosi na sve plemenite kovine označene WaarborgHollandovim žigovima, a ne samo plemenite kovine koje su tim žigovima označavane na području treće zemlje i to, štoviše, bez razlikovanja prema tome pod kojim su uvjetima te plemenite kovine izvezene u Češku Republiku, to jest, među ostalim, izvoze li se nakon jednostavnog puštanja u slobodan promet u drugoj državi članici ili nakon što su također zakonito stavljene na tržište neke druge države članice.

65

U tom pogledu, Češka Republika poziva se na nemogućnost da među WaarborgHollandovim žigovima razlikuje one koji su utisnuti na području trećih zemalja od onih utisnutih unutar Unije, s obzirom na to da su ti žigovi istovjetni bez obzira na to gdje je žigosanje provedeno. Međutim, na temelju takve okolnosti ne može se smatrati da je spomenuta praksa, u mjeri u kojoj ju je moguće opravdati, proporcionalna cilju koji se želi postići.

66

Naime, bilo bi moguće, primjerice zahtijevanjem pisanog dokaza od uvoznika u Češkoj Republici kojim on potvrđuje mjesto na kojem je provedeno označavanje predmetnim žigom kao i, ako je to potrebno, mjesto puštanja u slobodan promet i zakonitog stavljanja na tržište predmetnih plemenitih kovina u Uniji, ograničiti odbijanje priznavanja WaarborgHollandovih žigova samo na one slučajeve u kojima je doista opravdano da češka tijela, u svrhu zaštite potrošača, provedu dodatni nadzor navedenih kovina, što bi predstavljalo mjeru kojom bi se manje narušavalo slobodno kretanje robe od općeg odbijanja priznavanja tih žigova i dodatnog žigosanja svih plemenitih kovina koji su njima označeni.

67

Činjenicom da u takvom slučaju krajnji potrošač ne bi mogao sam provjeriti je li označavanje plemenite kovine WaarborgHollandovim žigom izvršeno na području treće zemlje ili unutar Unije i da bi, slijedom toga, mogao biti doveden u zabludu u pogledu kakvoće kovine, ne može se, protivno onomu što tvrdi Češka Republika, dokazati proporcionalnost sporne prakse, osim ako bi se smatralo da se takav potrošač ne može pouzdati u nadležna tijela države članice potrošnje u pogledu nadzora kakvoće proizvoda koji ulaze na njezino tržište, što nije moguće prihvatiti.

68

Stoga valja utvrditi da je sporna češka praksa, zbog opće primjene i sustavnosti, iako se može opravdati zaštitom potrošača, neproporcionalna ciljevima kojima teži.

69

S obzirom na sva prethodna razmatranja valja, s jedne strane, utvrditi da je Češka Republika povrijedila obveze koje ima na temelju članka 34. UFEU‑a odbijanjem priznavanja WaarborgHollandovih žigova i, s druge strane, tužbu u preostalom dijelu odbaciti.

70

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Na temelju stavka 3. prve rečenice tog članka, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Budući da je Komisijina tužba djelomično nedopuštena, valja odlučiti da će Komisija i Češka Republika snositi vlastite troškove.

71

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, prema kojem države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove, Francuska Republika snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: