Predmet C‑492/14

Essent Belgium NV

protiv

Vlaams Gewest i dr.,

(zahtjev za prethodnu odluku

koji je uputio Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg te Brussel)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Regionalni propisi koji nameću besplatnost distribucije električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije u sustavima smještenima u predmetnoj regiji — Razlikovanje s obzirom na podrijetlo zelene električne energije — Članci 28. i 30. UEZ‑a — Slobodno kretanje roba — Direktiva 2001/77/EZ — Članci 3. i 4. — Nacionalni mehanizmi potpore proizvodnji zelene električne energije — Direktiva 2003/54/EZ — Članci 3. i 20. — Direktiva 96/92/EZ — Članci 3. i 16. — Unutarnje tržište električne energije — Pristup distribucijskim sustavima pod nediskriminirajućim tarifnim uvjetima — Obveze javne usluge — Neproporcionalnost“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 29. rujna 2016.

  1. Prethodna pitanja – Dopuštenost – Zahtjev koji ne navodi razloge koji opravdavaju obraćanje Sudu – Nedopuštenost

    (čl. 267. UFEU‑a; Poslovnik Suda, čl. 94. t. (c))

  2. Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Utvrđivanje relevantnih elemenata prava Unije – Nenavođenje u zahtjevu za prethodnu odluku – Nepostojanje utjecaja

    (čl. 267. UFEU‑a)

  3. Slobodno kretanje robe – Količinska ograničenja – Mjere s istovrsnim učinkom – Regionalni propisi koji nameću sustav besplatne distribucije zelene električne energije u distribucijskim sustavima smještenima u određenoj regiji – Pravo na taj ograničeni sustav samo za zelenu električnu energiju koju su izravno unijela proizvodna postrojenja u tim sustavima ili u distribucijskim sustavima smještenima u državi članici kojoj pripada ta regija – Nedopuštenost – Povreda načela proporcionalnosti

    (čl. 28. i 30. UEZ‑a; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2003/54, čl. 3. st. 2. i 8. i čl. 20. st. 1.; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 96/92, čl. 3. st. 2. i 3. i čl. 16.; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2001/77, čl. 3. i 4.)

  1.  Vidjeti tekst odluke.

    (t. 40.‑42.)

  2.  Okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio zahtjev za prethodnu odluku pozivajući se na određene odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tom sudu da sve elemente tumačenja koji bi mogli biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom smislu na Sudu je da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku, izvuče one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora.

    (t. 43.)

  3.  Odredbe članaka 28. i 30. UEZ‑a, članka 3. stavaka 2. i 8. i članka 20. stavka 1. Direktive 2003/54 o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 96/92, članka 3. stavaka 2. i 3. i članka 16. Direktive 96/92 o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije te članaka 3. i 4. Direktive 2001/77 o promicanju električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije na unutarnjem tržištu električne energije, čitane zajedno, treba tumačiti na način da im se protive regionalni propisi koji nameću sustav besplatne distribucije zelene električne energije u distribucijskim sustavima u predmetnoj regiji, ali ograničavaju njegovo korištenje bilo samo na zelenu električnu energiju koju u te distribucijske sustave izravno unose proizvodni pogoni bilo samo na zelenu električnu energiju koju ta postrojenja izravno unose u distribucijske sustave u državi članici kojoj pripada ta regija.

    Naime, s jedne strane, iako se takvi propisi jednako primjenjuju na sve opskrbljivače električnom energijom koji se koriste distribucijskim sustavom smještenim u regiji o kojoj je riječ, oni od troškova distribucije električne energije koju isporučuju ti opskrbljivači izuzimaju samo u mjeri u kojoj je ta električna energija zelena električna energija izravno unesena u takav sustav ili distribucijski sustav smješten u državi članici kojoj ta regija pripada i na taj način različito postupaju s opskrbljivačima električnom energijom ovisno o, među ostalim, podrijetlu zelene električne energije koju ti opskrbljivači prodaju. Kao opravdanje za takvo različito postupanje ne može se pozvati ni na članak 11. stavak 3. Direktive 96/92 ni na članak 14. stavak 4. Direktive 2003/54.

    S druge strane, obveze javne usluge koje su uspostavljene na temelju kako članka 3. stavka 2. Direktive 96/92 tako i članka 3. stavka 2. Direktive 2003/54 moraju biti nediskriminirajuće i usto elektroenergetskim poduzećima Unije jamčiti jednakost pristupa nacionalnim kupcima. Ta razlika može utjecati na jednak pristup elektroenergetskih poduzeća Unije nacionalnim kupcima u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2003/54.

    Naposljetku, takvi propisi mogu ograničiti, barem neizravno i potencijalno, uvoz električne energije, osobito zelene, podrijetlom iz drugih država članica. Naime, takve propise – među ostalim, zbog toga što operatore, osobito opskrbljivače električnom energijom, potiču na kupnju zelene električne energije proizvedene u predmetnoj regiji ili u državi članici kojoj ona pripada zbog ekonomske prednosti koja proizlazi iz besplatnosti distribucije te električne energije – treba kvalificirati kao mjere s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja iz članka 28. UEZ‑a.

    Što se tiče poštovanja načela proporcionalnosti, iako je državama članicama načelno dopušteno ograničiti korištenje takvim programom na proizvodnju zelene električne energije smještenu na njihovu području, sustav besplatne distribucije zelene električne energije uspostavljen takvim nacionalnim propisima nema, za razliku od nacionalnih sustava potpore zelenoj električnoj energiji u obliku obveza kupnje i zelenih certifikata, cilj dati izravnu potporu proizvođačima zelene električne energije. Naime, besplatna distribucija zelene električne energije financijska je prednost dodijeljena ponajprije opskrbljivačima tom električnom energijom koja, ovisno o slučaju i ovisno o, među ostalim, prodajnoj cijeni koju opskrbljivač za svoju električnu energiju zaračunava potrošaču, također može u određenoj mjeri biti i posredno u korist potonjega.

    Suprotno tomu, takav mehanizam potpore ne daje nikakvu sigurnost da će ekonomska prednost koju tako daje opskrbljivačima u konačnici biti stvarno i bitno u korist proizvođača električne energije, a osobito najmanjih lokalnih proizvodnih postrojenja na koja se odnose mjere potpore, a koja nisu istodobno i proizvođači i opskrbljivači. Naime, dobit koju, ovisno o slučaju, takvi proizvođači zelene električne energije izvuku iz te ekonomske prednosti ovisit će o različitim nepredvidljivim čimbenicima tržišta, poput cijena električne energije na tržištu, ponude i potražnje ili odnosa snaga koji postoje između uključenih operatora i mjere u kojoj će opskrbljivači biti spremni prenijeti tu prednost na proizvođače. Međutim, s obzirom na istodobno neizravnu, nesigurnu i rizičnu narav eventualne potpore koja za samog proizvođača zelene električne energije može proizići iz takvog besplatnog sustava, nije dokazana sama prikladnost tog sustava za postizanje postavljenog legitimnog cilja učinkovitog poticanja operatora na veću proizvodnju zelene električne energije bez obzira na veći trošak njezine proizvodnje, pridonoseći tako težnji država članica za okvirnim proizvodnim ciljevima koji su im u tom smislu određeni na temelju članka 3. Direktive 2001/77. Iz toga proizlazi da ti propisi ne ispunjavaju zahtjeve koji proizlaze iz načela proporcionalnosti i da štetni utjecaji koje uzrokuje slobodnom pristupu trećih osoba distribucijskim sustavima u nediskriminirajućim uvjetima i slobodnom kretanju robe ne mogu, posljedično, biti opravdani tim ciljem.

    (t. 82., 83., 87., 89., 90., 97., 98., 111.‑117., 119. i izreka)