—

za Nabiela Petera Bogendorffa von Wolffersdorffa, on sam i T. Donderer, Rechtsanwalt,

—

za Zentraler Juristischer Dienst der Stadt Karlsruhe, D. Schönhaar i P. Becker, u svojstvu agenata,

—

za njemačku vladu, T. Henze, J. Kemper i K. Petersen, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, G. von Rintelen, M. Wilderspin i C. Tufvesson, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 18. i 21. UFEU‑a.

2

Ovaj je zahtjev upućen u okviru spora između Nabiela Petera Bogendorffa von Wolffersdorffa, s jedne strane, i Standesamta der Stadt Karlsruhe (služba za građanska stanja grada Karlsruhea) i Zentraler Juristischer Diensta der Stadt Karlsruhe (središnja pravna služba grada Karlsruhea), s druge strane, povodom odbijanja tih tijela da izmijene imena i prezime upisano u rodni list tužitelja u glavnom postupku i da u matičnoj knjizi navedu elemente plemstva koji su dio njegova prezimena stečenog u drugoj državi članici.

3

Članak 123. stavak 1. Grundgesetza für die Bundesrepublik Deutschland (Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke) od 23. svibnja 1949. (BGBI. 1949. I, str. 1., u daljnjem tekstu: Temeljni zakon) određuje da „pravo koje je na snazi prije prvog zasjedanja Bundestaga ostaje na snazi ako nije protivno Temeljnom zakonu”.

4

Članak 109. Verfassunga des Deutschen Reichs (Ustav Njemačkog Carstva), koji je donesen 11. kolovoza 1919. u Weimaru (Reichsgesetzblatt 1919., str. 1383., u daljnjem tekstu: Weimarski ustav) i koji je stupio na snagu 14. kolovoza 1919. određuje:

„Svi su Nijemci jednaki pred zakonom.

Žene i muškarci u načelu imaju ista građanska prava i obveze.

Javnopravne povlastice i nejednakosti vezane za rođenje ili položaj trebaju se ukinuti. Plemićke oznake postoje samo kao dio imena i više se ne mogu dodjeljivati.

Titule se mogu dodjeljivati samo kad označuju funkciju ili zanimanje; to se ne odnosi na sveučilišne titule.

Država ne može dodjeljivati ni naslove ni odličja.

Nijedan Nijemac ne smije prihvatiti ni titulu ni naslov strane vlade.”

5

Odlukama od 11. ožujka 1966. i od 11. prosinca 1996. Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Njemačka) utvrdio je kako je, na temelju članka 123. stavka 1. Temeljnog zakona, članak 109. Weimarskog ustava i dalje na snazi i u hijerarhiji pravnih akata ima položaj običnog saveznog zakona.

6

Naslovljen „Osobni status”, članak 5. Einführungsgesetza zum Bürgerlichen Gesetzbuch (Zakon o uvođenju Građanskog zakonika) od 21. rujna 1994. (BGBI. 1994. I, str. 2494., ispravak BGBI. 1997. I, str. 1061.), u verziji koja je bila na snazi kad su se dogodile činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: EGBGB), u stavku 1. određuje:

„Ako se upućuje na pravo države koje je određena osoba državljanin i ako ona ima državljanstvo više država, primjenjuje se pravo države s kojom ima najužu vezu, osobito ako se radi o uobičajenom boravištu ili ako ondje živi. Ako je navedena osoba također njemački državljanin, ta pravna situacija ima prednost.”

7

Članak 6. EGBGB‑a, naslovljen „Javni poredak”, glasi:

„Kad primjena pravne odredbe druge države dovodi do situacije koja je očito nespojiva s osnovnim načelima njemačkog prava, ta se odredba ne primjenjuje. Posebice se ne smije primijeniti odredba čija je primjena nespojiva s temeljnim pravima.”

8

Članak 10. EGBGB‑a, naslovljen „Ime”, u stavku 1. predviđa:

„Ime osobe uređeno je pravom države koje je državljanin.”

9

Članak 48. EGBGB‑a, naslovljen „Izbor imena stečenog u drugoj državi članici Unije”, određuje:

„Ako se njemačko pravo primjenjuje na ime osobe, ona izjavom u matičnom uredu može odabrati ime koje je stečeno tijekom uobičajenog boravka u drugoj državi članici i koje je upisano u matične knjige, ako nije očito nespojivo s osnovnim načelima njemačkog prava. Izbor imena ima retroaktivan učinak od datuma upisa u matične knjige druge države članice, osim ako osoba izričito izjavi da izbor imena treba imati učinak samo pro futuro. Izjava treba biti ovjerena ili biti dio vjerodostojne isprave. […]”

10

Članak 48. EGBGB‑a proizlazi iz usvajanja Gesetza zur Anpassung der Vorschriften des Internationalen Privatrechts an die Verordnung (EU) Nr. 1259/2010 und zur Änderung anderer Vorschriften des Internationalen Privatrechts (Zakon o prilagodbama određenih odredaba međunarodnog privatnog prava Uredbi br. 1259/2010 i o izmjenama drugih odredaba međunarodnog privatnog prava) od 23. siječnja 2013. (BGBI. 2013. I, str. 101.), koji je stupio na snagu 29. siječnja 2013. Ta je odredba u njemačko pravo uvedena slijedom presude Suda od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559).

11

[Kako je ispravljeno rješenjem od 6 listopada 2016] Tužitelj u glavnom postupku je njemački državljanin, rođen 9. siječnja 1963. u Karlsruheu (Njemačka). Prilikom rođenja stekao je ime „Nabiel” i prezime „Bagdadi”, koji su upisani u matične knjige grada Karlsruhea.

12

Tužitelj u glavnom postupku kasnije je u upravnom postupku za promjenu imena pokrenutom u gradu Nürnbergu (Njemačka), s jedne strane, stekao prezime „Bogendorff” i, s druge strane, imenu „Nabiel” dodao ime „Peter”. Slijedom posvojenja, njemačko građansko stanje tužitelja u glavnom postupku opet je izmijenjeno na način da je on od tada, prema tom građanskom stanju, nosio imena „Nabiel Peter” i prezime „Bogendorff von Wolffersdorff”.

13

Tijekom 2001. tužitelj u glavnom postupku preselio se u Ujedinjenu Kraljevinu, gdje je od 2002. radio kao savjetnik u području nesolventnosti u Londonu.

14

Tijekom 2004. naturalizacijom je stekao britansko državljanstvo, zadržavajući pritom njemačko državljanstvo.

15

Izjavom (Deed Poll) od 26. srpnja 2004., registriranom 22. rujna 2004. pri službama Supreme Court of England and Wales (Vrhovni sud Engleske i Walesa, Ujedinjena Kraljevina) i objavljenom u The London Gazette od 8. studenoga 2004., tužitelj u glavnom postupku promijenio je svoje ime tako da se prema britanskom pravu zove „Peter Mark Emanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff”.

16

Tijekom 2005. tužitelj u glavnom postupku i njegova supruga napustili su London i nastanili se u Chemnitzu u Njemačkoj, gdje im se 28. veljače 2006. rodila kći. Od tada ondje borave.

17

Rođenje njihove kćeri, koja ima dvostruko, njemačko i britansko državljanstvo, prijavljeno je 23. ožujka 2006. Općem konzulatu Ujedinjene Kraljevine u Düsseldorfu (Njemačka). Imena i prezime njihove kćeri unesena u njezin rodni list i britansku putovnicu su: „Larissa Xenia Gräfin von Wolffersdorff Freiin von Bogendorff”.

18

Međutim, matični ured grada Chemnitza odbio ju je upisati pod njezinim britanskim imenom temeljeći svoju odluku na članku 10. EGBGB‑a. Tužitelj u glavnom postupku pokrenuo je postupak pred Oberlandesgerichtom Dresden (Visoki regionalni sud u Dresdenu, Njemačka), tražeći da navedenoj službi naloži da u matične knjige upiše ime njegove kćeri kako stoji u rodnom listu koji su izdala britanska tijela.

19

Odlukom od 6. srpnja 2011. Oberlandesgericht Dresden (Visoki regionalni sud u Dresdenu, Njemačka) udovoljio je tom zahtjevu.

20

Sukladno tom nalogu, grad Chemntiz izvršio je navedeni upis. Kći tužitelja u glavnom postupku slijedom toga, kao njemačka državljanka, nosi imena i prezime koji su istovjetni onima koje ima kao britanska državljanka, odnosno „Larissa Xenia Gräfin von Wolffersdorff Freiin von Bogendorff”.

21

Tužitelj u glavnom postupku 22. svibnja 2013. vjerodostojnom izjavom od matičnog ureda grada Karlsruhea na temelju članka 48. EGBGB‑a zatražio je upis u matične knjige svojih imena i prezimena koje je stekao na temelju britanskog zakonodavstva.

22

Kako je ta služba odbila izvršiti taj upis, tužitelj u glavnom postupku pokrenuo je postupak pred Amtsgerichtom Karlsruhe (regionalni sud u Karlsruheu, Njemačka) sa zahtjevom da se navedenoj službi naloži da, primjenjujući članak 49. stavak 1. Personenstandsgesetza (Zakon o građanskim stanjima), izmijeni njegov rodni list s retroaktivnim učinkom od 22. rujna 2004. na način da u njemu navedena imena i prezime glase „Peter Mark Emanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff”.

23

Matični ured grada Karlsruhea usprotivio se tom zahtjevu temeljeći se na prigovoru nespojivosti s temeljnim načelima njemačkog prava predviđenom u članku 48. EGBGB‑a.

24

Amtsgericht Karlsruhe (regionalni sud u Karlsruheu, Njemačka) u tom pogledu primjećuje da se, u okviru specijalizirane njemačke doktrine, pitanje područja primjene članka 48. EGBGB‑a, usvojenog slijedom presude od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559), koja omogućuje osobi čije je ime predmet njemačkog prava da nosi ime stečeno tijekom uobičajenog boravka u drugoj državi članici, razmatra osobito u slučaju kad je to ime stečeno neovisno o bilo kojoj promjeni osobnog statusa na temelju primjene odredaba obiteljskog prava. Sudska praksa Suda ne daje odgovor na to pravno pitanje. Također, različite su presude od 2. listopada 2003., Garcia Avello (C‑148/02, EU:C:2003:539) i od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559), koje se odnose na slučajeve u kojima su od rođenja stranaka nadležna tijela dotičnih država članica mogla priznati njihova imena. Predmet u kojemu je donesena presuda od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806) razlikuje se od predmeta u glavnom postupku zbog činjenice da u prvom predmetu stranka nije imala dvostruko državljanstvo, da je razlika u imenima nastala zbog promjene osobnog statusa nastale slijedom primjene odredaba obiteljskog prava, u konkretnom slučaju posvojenja, i, napokon, da su, što se tiče plemićkih naslova, ustavne odredbe Republike Austrije i Savezne Republike Njemačke usporedive samo pod određenim uvjetima.

25

U tim je okolnostima Amtsgericht Karlsruhe (regionalni sud u Karlsruheu, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članke 18. i 21. UFEU‑a tumačiti na način da su tijela države članice obvezna priznati promjenu imena državljanina te države, ako je on istodobno državljanin druge države članice i u toj je državi tijekom uobičajenog boravka promjenom imena koja nije u vezi s promjenom obiteljskopravnog statusa stekao slobodno odabrano ime koje se sastoji od više plemićkih titula, ako buduća bitna veza s tom državom eventualno ne postoji, a u prvoj je državi članici plemstvo ustavnopravno ukinuto, no oznake plemstva korištene u trenutku ukidanja smiju se i dalje koristiti kao dio imena?”

26

Uvodno valja napomenuti da je postupak pred sudom koji je uputio zahtjev N. P. Bogendorff von Wolffersdorff pokrenuo ne samo zbog promjene svojeg prezimena već i promjene imena iz „Nabiel Peter” u „Peter Mark Emanuel”. Posljedično, ono što se u pitanju navodi kao „promjena imena” treba shvatiti kao da obuhvaća to da su tijela države članice odbile istodobno priznati imena i prezime koje je državljanin te države stekao tijekom uobičajenog boravka u drugoj državi članici čije državljanstvo taj državljanin također ima.

27

Prema tome, valja navesti da svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 18. i 21. UFEU‑a tumačiti na način da su tijela države članice obvezna priznati promjenu prezimena i imena državljanina te države, ako je on istodobno državljanin druge države članice u kojoj je stekao ime koje je slobodno izabrao i koje sadržava više plemićkih elemenata. On osobito pita može li se, zbog razloga vezanih za ustavno rješenje prve države članice i ukidanje plemićkih titula, toj državi članici odobriti da ne prizna promjenu imena i prezimena stečenih u tim okolnostima.

28

Članak 20. UFEU‑a svakoj osobi koja ima državljanstvo države članice dodjeljuje status građanina Unije (vidjeti presudu od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn, C‑391/09, EU:C:2011:291, t. 59.) Tužitelj u glavnom postupku, koji ima državljanstvo dviju država članica, ima taj status.

29

Sud je u više navrata istaknuo da status građanina Unije teži tomu da bude osnovni status državljana država članica (vidjeti presudu od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn, C‑391/09, EU:C:2011:291, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

30

Taj status omogućuje onim građanima koji se nalaze u istoj situaciji da se u području primjene ratione materiae Ugovora, neovisno o njihovu državljanstvu i iznimkama koje su u tom pogledu izričito predviđene, prema njima postupa na isti pravni način (vidjeti presudu od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn, C‑391/09, EU:C:2011:291, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

31

Među situacijama koje pripadaju području primjene ratione materiae prava Unije nalaze se one koje se odnose na izvršavanje temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorom, osobito onih koje pripadaju slobodi kretanja i boravka na državnom području država članica, poput one koju dodjeljuje članak 21. UFEU‑a (vidjeti presude od 20. rujna 2001., Grzelczyk, C‑184/99, EU:C:2001:458, t. 33.; od 11. srpnja 2002., D’Hoop, C‑224/98, EU:C:2002:432, t. 29. kao i od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn, C‑391/09, EU:C:2011:291, t. 62.).

32

Iako su prema trenutačnom stanju prava Unije pravila koja uređuju upis u knjige o građanskim stanjima prezimena i imena osobe u nadležnosti država članica, one ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti moraju poštovati pravo Unije i osobito odredbe Ugovora koje se odnose na slobodu priznatu svakom građaninu Unije da se kreće i boravi na državnom području država članica (vidjeti presude od 2. listopada 2003., Garcia Avello, C‑148/02, EU:C:2003:539, t. 25.; od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul, C‑353/06, EU:C:2008:559, t. 16.; od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 38. i 39. kao i od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn, C‑391/09, EU:C:2011:291, t. 63.).

33

U glavnom postupku nesporno je da tužitelj ima državljanstvo dviju država članica i da je u svojstvu građanina Unije izvršavao svoju slobodu kretanja i boravka u državi članici koja nije država članica njegova porijekla, sukladno članku 21. UFEU‑a.

34

Prema tome, uzimajući u obzir samo tu odredbu, valja ispitati odbijanje tijela države članice da prizna ime koje je državljanin te države stekao u drugoj državi članici čije državljanstvo također ima, u okolnostima poput ovih iz glavnog postupka (vidjeti po analogiji presudu od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn, C‑391/09, EU:C:2011:291, t. 65.).

35

Uvodno valja istaknuti da su ime i prezime osobe konstitutivni element njezina identiteta i privatnog života, koji su zaštićeni člankom 7. Povelje EU‑a o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) kao i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP). Iako članak 7. Povelje to izričito ne spominje, ime i prezime osobe odnose se na privatni i obiteljski život kao sredstvo osobne identifikacije i povezanosti s obitelji (vidjeti, što se tiče članka 8. EKLJP‑a, presude od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 52. i navedenu sudsku praksu kao i od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn, C‑391/09, EU:C:2011:291, t. 66.).

36

Nacionalni propis koji određene svoje građane dovodi u nepovoljniji položaj samo zbog činjenice da su izvršavali svoju slobodu kretanja i boravka u drugoj državi članici čini ograničenje sloboda priznatih člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a svakom građaninu Unije (vidjeti osobito presude od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul, C‑353/06, EU:C:2008:559, t. 21.; od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 53. i od 12. svibnja 2011., Runevič‑Vardyn i Wardyn, C‑391/09, EU:C:2011:291, t. 68.).

37

Iz sudske prakse Suda proizlazi da odbijanje tijela države članice da prizna ime državljanina te države koji je izvršavao svoju slobodu kretanja i boravka u drugoj državi članici, kako je to ime određeno u potonjoj državi članici, može biti zapreka izvršavanju prava slobodnog kretanja i boravka na državnom području država članica, utvrđenog u članku 21. UFEU‑a; naime, razlike u dvama imenima koja se primjenjuju na istu osobu mogu dovesti do zabuna i nepovoljnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 39., 41., 42., 66. i 71.).

38

U ovom slučaju odbijanje njemačkih tijela da priznaju promjene imena i prezimena njemačkog državljanina stečenih na temelju zakonodavstva druge države članice čije državljanstvo također ima može predstavljati takvo ograničenje. Iz sudske prakse Suda, međutim, proizlazi da, kako bi odbijanje promjene imena državljanina države članice i priznanja imena i prezimena koje je stekao u drugoj državi članici činilo ograničenje sloboda priznatih člankom 21. UFEU‑a, ono za njega treba predstavljati „ozbiljne nepovoljnosti administrativne, profesionalne i privatne naravi” (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn, C391/09, EU:C:2011:291, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

39

Prema tome, Sud je naveo da, svaki put kad prezime koje se koristi u konkretnoj situaciji ne odgovara onomu koje se nalazi u dokumentu koji je podnesen kao dokaz identiteta osobe ili kad prezime koje se nalazi u dvama istodobno podnesenim dokumentima nije isto, takva razlika u prezimenima može pobuditi sumnju u identitet te osobe kao i u vjerodostojnost podnesenih dokumenata odnosno u istinitost u njima sadržanih podataka (presuda od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul, C‑353/06, EU:C:2008:559, t. 28.).

40

Sud je također naveo da je, kad je riječ o osobi koja je državljanin države članice koja odbija priznati ime koje je ta osoba stekla posvojenjem u drugoj državi članici, u kojoj boravi, konkretna opasnost od otklanjanja sumnji u identitet te osobe zbog razlike u imenima okolnost koja sprečava izvršavanje prava koje proizlazi iz članka 21. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 70.).

41

U konkretnom slučaju njemačka je vlada izrazila sumnje u štetne učinke za tužitelja u glavnom postupku u njegovu privatnom i poslovnom životu nepovoljnosti koje proizlaze iz razlika između imena i prezimena koje on nosi. Nijedan dokaz ne upućuje na to da bi ime stečeno u Ujedinjenoj Kraljevini imalo značajnu važnost za identifikaciju tužitelja u glavnom postupku i njegovu povezanost s obitelji.

42

Suprotno tomu, tužitelj u glavnom postupku je tijekom rasprave pred Sudom istaknuo da je bio pogođen ozbiljnim nepovoljnostima, u smislu sudske prakse navedene u točki 38. ove presude, osobito prilikom registracije u Njemačkoj podružnice društva s ograničenom odgovornošću koje je osnovao u Ujedinjenoj Kraljevini, u koju je svrhu kao njemački državljanin morao dokazati svoj identitet s pomoću njemačkih dokumenata u kojima se nalazi ime različito od onoga koje se nalazi u dokumentima iz Ujedinjene Kraljevine, kao i prilikom otvaranja bankovnog računa za to društvo, odnosno prilikom jednostavnih prometnih provjera tijekom kojih je trebao predočiti svoju britansku vozačku dozvolu i, sukladno njemačkom pravu o identifikacijskim dokumentima, njemačku identifikacijsku ispravu.

43

U tom pogledu valja podsjetiti da mnoge radnje u svakodnevnom životu, kako u javnoj tako i u privatnoj domeni, zahtijevaju predočavanje dokaza o identitetu te, što se tiče obitelji, dokaza o naravi obiteljskih veza koje postoje između različitih članova (presuda od 12. svibnja 2011., Runevič-Vardyn i Wardyn, C‑391/09, EU:C:2011:291, t. 73.).

44

Tužitelj u glavnom postupku ima dva državljanstva i njemačka tijela, kao i britanska, mogu mu izdati službene dokumente poput putovnice. Međutim, tužitelj u glavnom postupku u njemačke matične knjige upisan je pod imenom različitim od onoga pod kojim je upisan u iste knjige britanskih tijela. Naime, imena i prezime „Peter Mark Emmanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff”, koji se nalaze u njegovoj putovnici i britanskoj vozačkoj dozvoli, nisu istovjetni imenima i prezimenu „Nabiel Peter Bogendorff von Wolffersdorff”, koji su upisani u njemačke matične knjige i njemačke identifikacijske isprave.

45

Kao i u predmetu u kojem je donesena presuda od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806), konkretna opasnost da će se, u okolnostima poput ovih u predmetu u glavnom postupku, zbog razlike u imenima morati otklanjati sumnje u identitet te osobe okolnost je koja sprečava izvršavanje prava koje proizlazi iz članka 21. UFEU‑a.

46

Osim toga, valja istaknuti da, s obzirom na to da maloljetna kći tužitelja u glavnom postupku ima dvije putovnice s imenom „Larissa Xenia Gräfin von Wolffersdorff Freiin von Bogendorff”, koje su izdala tijela Ujedinjene Kraljevine odnosno, slijedom presude Oberlandesgerichta Dresden (Viši regionalni sud u Dresdenu), njemačka tijela, za tužitelja u glavnom postupku također postoji opasnost da će se zbog svojeg prezimena, koje se razlikuje od onoga njegove kćeri, a koje se nalazi u njegovoj njemačkoj putovnici, susresti s teškoćama prilikom dokazivanja svoje obiteljske povezanosti s njom.

47

Slijedom toga, odbijanje tijela države članice da prizna imena i prezime državljanina te države, kako su oni određeni i upisani u drugoj državi članici čije državljanstvo također ima, jest ograničenje sloboda koje članak 21. UFEU‑a priznaje svim građanima Unije.

48

Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, ograničenje slobodnog kretanja osoba može se opravdati samo ako se temelji na objektivnim utvrđenjima i ako je proporcionalno cilju koji legitimno želi ostvariti nacionalno pravo (vidjeti presude od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul, C‑353/06, EU:C:2008:559, t. 29. kao i od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 81.).

49

Sud koji je uputio zahtjev spominje četiri razloga kojima bi se moglo opravdati odbijanje priznanja i upisa imena i prezimena koje je tužitelj u glavnom postupku stekao u Ujedinjenoj Kraljevini. Ti su razlozi vezani za načela određenosti i kontinuiteta imena, okolnost da je promjena imena u Ujedinjenoj Kraljevini bio namjeran izbor, neovisan i bez ikakve veze s promjenom osobnog statusa slijedom primjene odredaba obiteljskog prava, duljinu i složenost izabranog imena kao i za razloge povezane s njemačkim ustavnim izborom i ukidanjem plemićkih titula.

50

Prema sudu koji je uputio zahtjev, razlog zbog kojeg promjena imena voljnim činom, neovisno o bilo kakvoj promjeni osobnog statusa slijedom primjene odredaba obiteljskog prava, nije dopuštena prema njemačkom pravu u osnovi počiva na načelima određenosti i kontinuiteta imena, koje treba predstavljati pouzdan i trajan identifikacijski element određene osobe.

51

Međutim, Sud je već presudio u točkama 30. i 31. presude od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559) – u kojoj su se njemačka tijela, kako bi poduprla povezanost određenja imena osobe s njezinim državljanstvom, pozvala na načela sigurnosti i kontinuiteta – da se tim načelima, iako legitimnima kao takvima, ne može pridati takva važnost kojom bi se moglo opravdati odbijanje nadležnih tijela države članice da priznaju ime dotične osobe kako je legitimno određeno i upisano u drugoj državi članici.

52

Prema sudu koji je uputio zahtjev, razlika između imena koja se nalaze u tužiteljevoj njemačkoj odnosno britanskoj putovnici ne može se pripisati ni okolnosti njegova rođenja, ni posvojenja, ni kojoj drugoj promjeni njegova osobnog statusa, već proizlazi iz njegove odluke da promijeni ime u Ujedinjenoj Kraljevini. Ta je odluka donesena isključivo zbog razloga osobne preferencije. Sud koji je uputio zahtjev pita se zaslužuje li takav izbor zaštitu.

53

Valja istaknuti da je tijekom rasprave pred Sudom njemačka vlada navela da se, suprotno onomu što ističe matični ured grada Karlsruhea, područje primjene članka 48. EGBGB‑a ne ograničuje na situacije koje pripadaju obiteljskom pravu. Prema toj vladi, ta je odredba, donesena slijedom presude od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559), stvorila pravni temelj koji omogućuje osobi na koju se primjenjuje njemačko pravo da izabere ime koje je stekla i upisala u drugoj državi članici, ako to nije nespojivo s osnovnim načelima njemačkog prava. Spomenuta vlada precizirala je da se upis tog imena mogao izvršiti jednostavnom izjavom dotične osobe u matičnom uredu u kojoj se navodi da ona umjesto imena koje proizlazi iz primjene njemačkog prava u području osobnog stanja želi nositi ime stečeno u drugoj državi članici, pod uvjetom da je ime stečeno u drugoj državi članici tijekom uobičajenog boravka, odnosno boravka određenog trajanja koji je doveo do određene društvene integracije. Svrha je tog uvjeta da spriječi to da njemački državljani isključivo u cilju zaobilaženja svojeg nacionalnog prava u području osobnog stanja kratko borave u drugoj državi članici s povoljnijim zakonodavstvom u svrhu stjecanja željenog imena.

54

U tom pogledu, kako se to ističe u točki 35. ove presude, ime osobe konstitutivan je element njezina identiteta i privatnog života, koji su zaštićeni člankom 7. Povelje kao i člankom 8. EKLJP‑a.

55

U svojoj presudi od 25. studenoga 1994., Stjerna/Finska (ECLI:CE:ECHR:1994:1125JUD001813191, § 38. i 39.) Europski sud za ljudska prava prepoznao je odlučujuću ulogu imena u identifikaciji osoba i utvrdio da se odbijanje finskih tijela da tužitelju odobre uzimanje novog specifičnog prezimena ne mora nužno smatrati uplitanjem u izvršavanje prava stranke na poštovanje njezina privatnog života, kao što bi to, primjerice, bilo određivanje obveze promjene prezimena. On je, međutim, priznao da mogu postojati stvarni razlozi koji mogu dovesti osobu do toga da poželi promijeniti ime, istodobno priznajući da se mogu opravdati zakonita ograničenja te mogućnosti koja su u javnom interesu; primjerice, u svrhu osiguranja točne evidencije stanovništva ili da bi se sačuvala sredstva osobne identifikacije odnosno da bi se nositelja danog imena moglo povezati s određenom obitelji.

56

U tim okolnostima, valja navesti da dobrovoljnost promjene imena ne ugrožava sama po sebi javni interes i, slijedom toga, ne može samostalno opravdati ograničenje članka 21. UFEU‑a. Međutim, njemačka tijela nisu smjela odbiti priznanje imena koje je zakonito stekao njemački državljanin u drugoj državi članici samo zato što je do te promjene došlo zbog razloga osobne preferencije a da nisu prethodno uzela u obzir razloge te promjene.

57

Što se osobito tiče zabrinutosti izražene u pogledu dobrovoljne promjene imena i namjere da se spriječi to da se sloboda kretanja i prava koje iz nje proizlaze koriste samo u svrhu zaobilaženja nacionalnog prava u području osobnog statusa, valja podsjetiti da je u točki 24. presude od 9. ožujka 1999., Centros (C‑212/97, EU:C:1999:126) Sud već presudio da država članica ima pravo poduzeti mjere u cilju sprečavanja da određeni njezini državljani zloporabno izbjegavaju svoje nacionalno zakonodavstvo u korist povoljnosti stvorenih na temelju Ugovora te da se pojedinci zloporabno ili prijevarno pouzdaju u norme prava Unije.

58

Iz toga proizlazi da se odbijanje priznavanja britanskog imena tužitelja u glavnom postupku ne može opravdati jednostavnom činjenicom da je do promjene imena došlo na njegovu inicijativu a da se ne uzmu u obzir razlozi za tu promjenu.

59

Prema sudu koji je uputio zahtjev, njemački pravni poredak također želi postići to da se izbjegnu neproporcionalno duga odnosno suviše složena imena. U tom pogledu, on ističe da se ime koje je izabrao tužitelj u glavnom postupku, konkretno „Peter Mark Emanuel Graf von Wolffersdorff Freiherr von Bogendorff”, u Njemačkoj smatra neuobičajeno dugim.

60

U tom pogledu, Sud je već utvrdio u točki 36. presude od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul (C‑353/06, EU:C:2008:559), u odgovoru na argument njemačke vlade prema kojem njemačko pravo ne dopušta davanje složenih imena zbog praktičnosti, u cilju da se ograniči duljina imena, da takvi razlozi administrativnog pojednostavnjenja ne mogu biti dostatni da bi se opravdalo ograničenje slobodnog kretanja.

61

Prema središnjoj pravnoj službi grada Karlsruhea i njemačkoj vladi, u predmetu u glavnom postupku objektivni razlog kojim se može opravdati ograničenje slobodnog kretanja može biti vezan za načelo jednakosti njemačkih građana pred zakonom kao i za ustavni odabir ukidanja privilegija i nejednakosti vezanih za rođenje ili stanje te zabranu nošenja plemićkih titula, konkretiziran člankom 109. trećim stavkom Weimarskog ustava, u vezi s člankom 123. Temeljnog zakona. Priznanje slobodno izabranog imena koje se sastoji od više plemićkih titula koje je stečeno u drugoj državi članici i čije stjecanje nije posljedica promjene osobnog statusa slijedom primjene odredaba obiteljskog prava podrazumijevalo bi stvaranje nove plemićke titule, što bi bilo protivno njemačkom javnom poretku.

62

Njemačka vlada navodi da su u Njemačkoj, sukladno članku 123. Temeljnog zakona u vezi s člankom 109. stavkom 3. Weimarskog ustava, ukinuti svi privilegiji i nejednakosti vezani za rođenje ili stanje. Iako se plemićke titule koje su se stvarno koristile prilikom stupanja na snagu Weimarskog ustava mogu zadržati kao elementi imena i mogu se prenositi zbog toga što pripadaju osobnom statusu, zabranjeno je stvaranje novih plemićkih titula kao i njihova dodjela. Njemačka vlada precizira da je, prema ustaljenoj nacionalnoj sudskoj praksi, dodjela imena zbog promjene imena koje kao svoj element sadržava plemićku titulu također obuhvaćena zabranom koju predviđa članak 109. stavak 3. Weimarskog ustava te da je također zabranjeno stvarati dojam plemićkog porijekla, osobito promjenom imena. Cilj je tih odredaba, koje su prema njemačkoj vladi dio njemačkog pravnog poretka, zajamčiti jednako postupanje prema svim njemačkim građanima.

63

Središnja pravna služba grada Karlsruhea i njemačka vlada u tom se pogledu pozivaju na točku 94. presude od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806), u kojoj je Sud utvrdio da se odbijanje tijela države članice da sa svim elementima priznaju prezime državljanina te države, kako je u drugoj državi članici u kojoj taj državljanin boravi određeno prilikom njegova posvojenja u odrasloj dobi od državljanina te druge države članice, ako to prezime sadržava plemićku titulu koja nije dopuštena u prvoj državi članici po njezinu ustavnom pravu, ne može smatrati mjerom kojom se neopravdano ugrožava slobodno kretanje i slobodan boravak građana Unije.

64

U tom pogledu – čak i ako se, kako to ističe sud koji je uputio zahtjev, njemačko pravo razlikuje od odredaba austrijskog prava koje su ispitane u okviru predmeta koji je doveo do presude od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806) jer ne predviđa strogu zabranu korištenja i prenošenja plemićkih titula te se one mogu koristiti kao sastavni dio imena – u ovom predmetu valja jednako tako priznati da se u kontekstu njemačkog ustavnog odabira članak 109. stavak 3. Weimarskog ustava kao element nacionalnog identiteta države članice iz članka 4. stavka 2. UEU‑a može uzeti u obzir kao opravdanje ograničenja prava slobodnog kretanja osoba koje priznaje pravo Unije.

65

Opravdanje koje se odnosi na načelo jednakosti njemačkih građana pred zakonom i na ustavni odabir ukidanja privilegija i nejednakosti te zabrane nošenja plemićkih titula kao takvih treba se tumačiti na način da se odnosi na razlog javnog poretka.

66

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, objektivne okolnosti povezane s javnim poretkom mogu u državi članici opravdati odbijanje priznanja imena jednog od njezinih državljana i kad je dodijeljeno u drugoj državi članici (vidjeti u tom smislu presude od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul, C‑353/06, EU:C:2008:559, t. 38. kao i od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 85.).

67

Sud je u više navrata ponovio da pojam javnog poretka kao opravdanje za uskraćivanje temeljne slobode treba tumačiti strogo, na način da pojedina država članica ne može jednostrano odrediti njegov doseg bez kontrole institucija Europske unije. Iz toga proizlazi da se na javni poredak može pozivati samo u slučaju stvarne i dovoljno ozbiljne opasnosti koja utječe na temeljni interes društva (vidjeti presude od 14. listopada 2004., Omega, C‑36/02, EU:C:2004:614, t. 30. i navedenu sudsku praksu kao i od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 86.).

68

Ostaje činjenica da se posebne okolnosti koje bi mogle opravdati primjenu pojma javnog poretka mogu razlikovati od jedne države članice do druge i od jednog razdoblja do drugog. Stoga je u tom pogledu nadležnim nacionalnim tijelima potrebno priznati marginu prosudbe u granicama koje postavlja Ugovor (vidjeti presude od 14. listopada 2004., Omega, C‑36/02, EU:C:2004:614, t. 31. i navedenu sudsku praksu kao i od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 87.).

69

U ovom je slučaju njemačka vlada navela da se člankom 109. stavkom 3. Weimarskog ustava, koji ukida privilegije i plemićke titule kao takve te zabranjuje stvaranje titula koje stvaraju dojam plemićkog porijekla, čak i u obliku dijela imena, provodi općenitije načelo jednakosti pred pravom svih njemačkih građana.

70

Međutim, kao što je to Sud istaknuo u točki 89. presude od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806), pravni poredak Unije nesporno teži osiguranju poštovanja načela jednakosti kao općeg načela prava. To je načelo također utvrđeno u članku 20. Povelje.

71

Nema, dakle, sumnje da je cilj poštovanja načela jednakosti legitiman cilj prema pravu Unije.

72

Mjere ograničavanja temeljne slobode mogu se opravdati razlozima vezanima za pravni poredak samo ako se njima jamči ostvarenje njihova cilja kao i ako su nužne za zaštitu interesa koje žele osigurati i samo ako se ti ciljevi ne mogu postići manje ograničavajućim mjerama (vidjeti presude od 14. listopada 2004., Omega, C‑36/02, EU:C:2004:614, t. 36.; od 10. srpnja 2008., Jipa, C‑33/07, EU:C:2008:396, t. 29. i od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 90.).

73

Sud je u tom pogledu već precizirao da nije nužno da ograničavajuća mjera koju su donijela tijela države članice odgovara konceptu koji je zajednički svim državama članicama što se tiče načina zaštite dotičnih temeljnih prava ili legitimnog interesa i da, suprotno tomu, nisu isključene nužnost i proporcionalnost odredaba donesenih u tom području samo zbog toga što je država članica odabrala sustav zaštite drukčiji od onoga koji je usvojila druga država (presude od 14. listopada 2004., Omega, C‑36/02, EU:C:2004:614, t. 37. i 38. i od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 91.). Također valja podsjetiti da, sukladno članku 4. stavku 2. UEU‑a, Unija poštuje nacionalni identitet svojih država članica, što također podrazumijeva republičko uređenje države (presuda od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein, C‑208/09, EU:C:2010:806, t. 92.).

74

U točki 93. presude od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806) Sud je presudio da nije neproporcionalno da država članica želi ostvariti cilj očuvanja načela jednakosti zabranjujući svojim građanima svako stjecanje, posjedovanje ili korištenje plemićkih titula ili plemićkih elemenata koji bi mogli dovesti do uvjerenja da je nositelj tog imena nositelj određene časti. Također je utvrdio da odbijanjem priznanja plemićkih elemenata u imenu poput onoga o kojem je riječ u predmetu u kojem je donesena ta presuda austrijska tijela koja su nadležna u području osobnih stanja nisu prekoračila ono što je nužno za ostvarivanje postavljenih temeljnih ustavnih ciljeva.

75

Kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, iako su razlozi za upravnu praksu poput one iz glavnog postupka, koja se sastoji u odbijanju izjava o izboru imena, vezani za javni poredak slični onima na koje se pozivalo austrijsko zakonodavstvo spomenuto u prethodnoj točki ove presude, njemački pravni poredak, za razliku od austrijskoga, ne sadržava strogu zabranu zadržavanja plemićkih titula. Iako od stupanja na snagu Weimarskog ustava nisu dodjeljivane nove titule, one koje su na taj datum postojale zadržane su kao elementi imena. Slijedom toga, prihvaća se da, bez obzira na ukidanje plemstva, imena njemačkih građana zbog njihova porijekla sadržavaju elemente koji odgovaraju prijašnjim plemićkim titulama. Usto, prema njemačkom pravu u području osobnog stanja koje je trenutačno na snazi, takve je elemente u imenu također moguće steći posvojenjem.

76

Nasuprot tomu, bilo bi protivno namjeri njemačkog zakonodavca da njemački državljani korištenjem prava druge države članice ponovno stječu ukinute plemićke titule. Međutim, sustavno priznavanje promjene imena poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku moglo bi dovesti do takvog rezultata.

77

Budući da je u Njemačkoj dopušteno da određene osobe mogu u svojem imenu imati elemente koji odgovaraju prijašnjim plemićkim titulama, postavlja se pitanje jesu li zabrana slobodnog izbora novog imena koje sadržava prijašnje plemićke titule i praksa njemačkih tijela koja se sastoji u odbijanju priznanja takvog imena prikladne i potrebne da bi se osigurao cilj zaštite javnog poretka te države članice, koji karakterizira načelo jednakosti pred pravom svih njemačkih građana.

78

Za razliku od predmeta koji je doveo do presude od 22. prosinca 2010., Sayn‑Wittgenstein (C‑208/09, EU:C:2010:806), ocjena proporcionalnosti prakse poput ove iz glavnog postupka zahtijeva analizu i odvagivanje različitih pravnih i činjeničnih elemenata svojstvenih dotičnoj državi članici za koje je bolje da ih provede sud koji je uputio zahtjev nego Sud.

79

Osobito je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni jesu li njemačka tijela nadležna u području osobnih stanja, odbijanjem priznanja imena koje je tužitelj u glavnom postupku stekao u Ujedinjenoj Kraljevini – jer ostvarenje cilja osiguranja načela jednakosti pred zakonom svih njemačkih državljana pretpostavlja da je njemačkim državljanima zabranjeno stjecati i koristiti, pod određenim uvjetima, plemićke titule ili plemićke elemente koji bi mogli dovesti do uvjerenja da je nositelj tog imena nositelj određene časti – prekoračila ono što je nužno za ostvarivanje postavljenih temeljnih ustavnih ciljeva.

80

U tom pogledu, prilikom odvagivanja prava na slobodno kretanje koje je građanima Unije dodijeljeno člankom 21. UFEU‑a i legitimnih interesa koji se štite ograničenjima koja je donio njemački zakonodavac u pogledu korištenja plemićkih titula te zabranom ponovnog stvaranja dojma plemićkog porijekla koji one ostavljaju, u obzir treba uzeti različite elemente. Iako ti elementi sami po sebi ne mogu predstavljati opravdanje, moraju se uzeti u obzir prilikom ocjene proporcionalnosti.

81

Dakle, s jedne strane, mora se uzeti u obzir činjenica da je tužitelj u glavnom postupku izvršavao svoje pravo i da ima dvostruko njemačko i britansko državljanstvo kao i da elementi imena stečenog u Ujedinjenoj Kraljevini koji, prema njemačkim tijelima, ugrožavaju javni poredak formalno nisu plemićka titula ni u Njemačkoj ni u Ujedinjenoj Kraljevini te da njemački sud koji je naložio nadležnim tijelima da provedu upis imena kćeri tužitelja u glavnom postupku koje se sastoji od plemićkih elemenata, kako su ga upisala britanska tijela, nije utvrdio da je taj upis protivan javnom poretku.

82

S druge strane, također treba uzeti u obzir činjenicu da je do promjene imena došlo zbog osobnih preferencija tužitelja u glavnom postupku, da se razlika u imenima koja je iz toga proizišla ne može pripisati ni okolnostima njegova rođenja, ni posvojenja, ni stjecanju britanskog državljanstva te da ime koje je odabrano u Ujedinjenoj Kraljevini sadržava elemente koji, iako formalno ne sadržavaju plemićke titule ni u Njemačkoj ni u Ujedinjenoj Kraljevini, stvaraju dojam plemićkog porijekla.

83

U svakom slučaju, valja istaknuti da, iako se tim objektivnim razlogom vezanim za javni poredak i načelo jednakosti pred pravom njemačkih državljana, ako se prihvati, može opravdati odbijanje priznanja promjene prezimena tužitelja u glavnom postupku, njime se ne može opravdati odbijanje priznanja promjene njegovih imena.

84

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 21. UFEU‑a treba tumačiti na način da tijela države članice nisu obvezna priznati promjenu prezimena i imena državljanina te države, ako je on istodobno državljanin druge države članice u kojoj je stekao ime koje je slobodno izabrao i koje sadržava više plemićkih elemenata, a koji nisu prihvatljivi prema pravu prve države članice, ako se utvrdi, a to je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, da je takvo odbijanje priznanja u tom kontekstu opravdano razlozima vezanima za javni poredak koji su prikladni i potrebni da bi se zajamčilo poštovanje načela jednakosti pred pravom svih građana navedene države članice.

85

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 21. UFEU‑a treba tumačiti na način da tijela države članice nisu obvezna priznati promjenu prezimena i imena državljanina te države, ako je on istodobno državljanin druge države članice u kojoj je stekao ime koje je slobodno izabrao i koje sadržava više plemićkih elemenata, a koji nisu prihvatljivi prema pravu prve države članice, ako se utvrdi, a to je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, da je takvo odbijanje priznanja u tom kontekstu opravdano razlozima vezanima za javni poredak koji su prikladni i potrebni da bi se zajamčilo poštovanje načela jednakosti pred pravom svih građana navedene države članice.