Predmet C‑429/14

Air Baltic Corporation AS

protiv

Lietuvos Respublikos specialiųjų tyrimų tarnyba

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio

Lietuvos Aukščiausiasis Teismas)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Zračni prijevoz — Montrealska konvencija — Članci 19., 22. i 29. — Odgovornost zračnog prijevoznika u slučaju kašnjenja u međunarodnom prijevozu putnika — Ugovor o prijevozu koji je sklopio putnikov poslodavac — Šteta uzrokovana kašnjenjem — Šteta koju je pretrpio poslodavac“

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 17. veljače 2016.

1. Međunarodni sporazumi — Konvencija o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu — Tumačenje — Nadležnost Suda za tumačenje njezinih odredbi

   (Montrealska konvencija iz 1999.)

2. Promet — Zračni prijevoz — Konvencija o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu — Korisnici u zračnom prijevozu — Pojam — Nepodudaranje s pojmom putnika

   (Montrealska konvencija iz 1999., čl. 1. st. 1)

3. Promet — Zračni prijevoz — Konvencija o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu — Odgovornost zračnog prijevoznika u slučaju kašnjenja u međunarodnom prijevozu putnika — Ugovor o prijevozu sklopljen između zračnog prijevoznika i poslodavca putnikâ — Pravo poslodavca na naknadu štete — Dopuštenost — Doseg

   (Montrealska konvencija iz 1999., čl. 1. st. 2., čl. 3. st. 5., čl. 19., 22., 25., 29. i čl. 33. st. 1.)

1.  Europska zajednica je 9. prosinca 1999. potpisala, a potom je Vijeće Europske unije 5. travnja 2001. u njezino ime odobrilo, Konvencija o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu, zaključenu u Montrealu 28. svibnja 1999. Konvencija je stupila na snagu, kada je riječ o Europskoj uniji, 28. lipnja 2004. Shodno tomu, odredbe Montrealske konvencije od tog su stupanja na snagu sastavni dio pravnog sustava Unije, pa je Sud nadležan u prethodnom postupku odlučivati o njihovu tumačenju, vodeći računa o tome da je ta konvencija sastavljena na arapskom, engleskom, francuskom, kineskom, španjolskom i ruskom jeziku te da su svih šest navedenih jezičnih verzija jednako vjerodostojne.

   Vezano uz navedeno tumačenje, članak 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, kojom se kodificira opće međunarodno pravo te čije odredbe obvezuju Uniju, s tim u vezi precizira da se međunarodni ugovor mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora.

   (t. 22.‑24.)

2.  Članak 1. stavak 1. Konvencije o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu, zaključene u Montrealu 28. svibnja 1999., koju je Europska zajednica potpisala 9. prosinca 1999. a potom Vijeće Europske unije u njezino ime odobrilo 5. travnja 2001., treba tumačiti u kontekstu treće alineje preambule te konvencije u kojoj se ističe značaj zajamčene zaštite interesa korisnika u međunarodnom zračnom prijevozu, imajući na umu da se pojam korisnika u smislu te konvencije nužno ne preklapa s pojmom putnika, ali uključuje, ovisno o slučaju, osobe koje same nisu prevožene te stoga nisu putnici.

   U pogledu tog cilja, nepozivanje u tekstu spomenutog članka 1. na osobe koje se koriste uslugama međunarodnog zračnog prijevoza kako bi organizirale prijevoz svojih zaposlenika kao putnika, ne može se shvatiti kao da su iz područja primjene te konvencije isključene te osobe, pa prema tomu i šteta koju one mogu pretrpjeti po toj osnovi.

   (t. 38., 39.)

3.  Konvenciju o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu, zaključenu u Montrealu 28. svibnja 1999., posebno njezine članke 19., 22. i 29., treba tumačiti na način da zračni prijevoznik koji je sklopio ugovor o međunarodnom prijevozu s poslodavcem osoba koje se prevoze kao putnici, odgovora tom poslodavcu za štetu uzrokovanu kašnjenjem letova koje su obavljali njegovi zaposlenici na temelju tog ugovora te koja je dovela do dodatnih troškova za tog poslodavca.

   Naime, iz više odredaba Montrealske konvencije koje imaju isti cilj, posebno odredbi članka 1. stavaka 2., članka 3. stavka 5., članaka 25.i 29. te članka 33. stavka 1., proizlazi da ta konvencija postavlja vezu između, s jedne strane, odgovornosti zračnog prijevoznika i, s druge strane, postojanja ugovora o međunarodnom prijevozu sklopljenog između tog zračnog prijevoznika i druge osobe, pri čemu za pokretanje odgovornosti prijevoznika zbog tog ugovora nije od posebne važnosti činjenica je li putnik sama ta osoba.

   Nadalje, iz zahtjeva ograničene odgovornosti za svakog putnika, predviđenog člankom 22. stavkom 1. te konvencije, proizlazi da iznos naknade štete koji se može priznati osobi koja traži obeštećenje zbog štete uzrokovane kašnjenjem u međunarodnom prijevozu putnika, ni u kojem slučaju ne može biti veći od iznosa dobivenog kad se iznos ograničenja određen u članku 22. stavku 1. Montrealske konvencije pomnoži s brojem putnika koji se prevoze na temelju ugovora sklopljenog između te osobe i dotičnog odnosno dotičnih zračnih prijevoznika.

   (t. 41., 48., 49., 52. i izreka)