PRESUDA SUDA (šesto vijeće)

15. listopada 2015. ( * )

„Zahtjev za prethodnu odluku — Članci 107. i 108. UFEU‑a — Financijska kriza — Potpore financijskom sektoru — Spojivost potpore s unutarnjim tržištem — Odluka Europske komisije — Financijski subjekt u postupku restrukturiranja — Otkaz ugovora o radu radniku — Nacionalni propis koji se odnosi na iznos otpremnina u slučaju otkaza“

U spojenim predmetima C‑352/14 i C‑353/14,

povodom zahtjevâ za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koje je uputio Juzgado de lo Social no 2 de Terrassa, Španjolska (Radni sud br. 2, Terrassa, Španjolska), odlukama od 8. srpnja 2014., koje je Sud zaprimio 22. srpnja 2014., u postupcima

Juan Miguel Iglesias Gutiérrez (C‑352/14),

Elisabet Rion Bea (C‑353/14)

protiv

Bankia SA,

Sección Sindical UGT,

Sección Sindical CCOO,

Sección Sindical ACCAM,

Sección Sindical CSICA,

Sección Sindical SATE,

Fondo de Garantía Salarial,

SUD (šesto vijeće),

u sastavu: E. Levits, u svojstvu predsjednika vijeća, M. Berger (izvjestitelj) i S. Rodin, suci,

nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za Bankiju SA, H. Monzón Pérez, abogada,

za španjolsku vladu, M. Sampol Pucurull, u svojstvu agenta,

za Europsku komisiju, L. Flynn i É. Gippini Fournier, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez njegova mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članaka 107. i 108. UFEU‑a.

2

Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između, s jedne strane, J. M. Iglesiasa Gutiérreza i E. Rion Bee i, s druge strane, Bankije SA (u daljnjem tekstu: Bankia), različitih sindikalnih podružnica te Fonda de Garantía Salarial (Jamstveni fond za isplatu plaća), zbog toga što je Bankia otkazala njihove ugovore o radu.

Pravni okvir

Pravo Unije

Uredba (EZ) br. 659/1999

3

Uredba Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih načina primjene članka [108. UFEU‑a] (SL L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.) u članku 7. stavcima 1. do 5., koji se nalazi u poglavlju II. naslovljenom „Postupak u vezi s prijavljenom potporom“, propisuje:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 8., formalni istražni postupak se okončava odlukom kako je predviđeno stavcima 2. do 5. ovog članka.

2.   U slučaju kada Komisija ustanovi da, gdje je to primjereno nakon izmjene od strane dotične države članice, prijavljena mjera ne predstavlja potporu, Komisija takav nalaz bilježi u obliku odluke.

3.   U slučaju kada Komisija ustanovi da, gdje je to primjereno nakon izmjene od strane dotične države članice, su sumnje u pogledu sukladnosti prijavljene mjere s načelima zajedničkog tržišta otklonjene, Komisija donosi odluku kojom se utvrđuje da je predmetna potpora u skladu s načelima zajedničkog tržišta (dalje u tekstu ‚pozitivna odluka’). U toj se odluci navodi koja je iznimka iz Ugovora primijenjena.

4.   Komisija pozitivnoj odluci može priložiti uvjete pod kojima se neka potpora može smatrati sukladnom s načelima zajedničkog tržišta te može utvrditi obveze kako bi omogućila praćenje poštovanja donesene odluke (dalje u tekstu ‚uvjetna odluka’).

5.   U slučaju kada Komisija ustanovi da prijavljena potpora nije u skladu s načelima zajedničkog tržišta, donosi odluku o neprimjeni predmetne potpore (dalje u tekstu ‚negativna odluka’).“

4

U članku 25. navedene uredbe propisano je:

„Odluke donesene u skladu s odredbama poglavlja II., III., IV., V. i VII. upućuju se dotičnoj državi članici. [...]“

Odluka o restrukturiranju skupine BFA

5

U kontekstu financijske krize koja je izbila tijekom 2008. godine španjolske vlasti obavijestile su 9. studenoga 2012. Komisiju o planu restrukturiranja banke Banca Financiero y de Ahorro SA i njezina društva kćeri Bankije (u daljnjem tekstu, zajedno: skupina BFA).

6

Dana 28. studenoga 2012. Komisija je donijela Odluku C(2012) 8764 final o potporama koje su španjolske vlasti dodijelile za restrukturiranje i rekapitalizaciju skupine BFA (u daljnjem tekstu: odluka o restrukturiranju skupine BFA). U točkama 217. i 218. te odluke Komisija je utvrdila da prijavljene mjere predstavljaju potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, ali da se, s obzirom na obveze koje je preuzela Kraljevina Španjolska, trebaju smatrati spojivima s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a.

7

U okviru svoje ocjene spojivosti prijavljenih mjera, Komisija se poziva na određene obveze Kraljevine Španjolske. U točki 215. odluke o restrukturiranju skupine BFA ona osobito ističe:

„Osim strukturnih mjera širokih razmjera, Kraljevina Španjolska se obvezuje poštovati druga ograničenja u postupanju do prosinca 2017., kada završava razdoblje restrukturiranja […] i, u ovom slučaju, osigurati da skupina BFA:

(i)

[...] poštuje propise na snazi u području primanja i naknada, posebno odredbe koje se odnose na ograničenja visine plaća koja se primjenjuju na kreditne institucije kao i ograničenja koja mogu proizaći iz činjenice da se radi o subjektu ili skupini koju nadzire vlada [...]

Vlada se također obvezuje zajamčiti najučinkovitije korištenje javnim sredstvima u području naknada i plaća, sukladno načelima iz Kraljevskog zakonodavnog dekreta 24/2012. Posljedično, osigurat će se stroža provedba postupka restrukturiranja tako da se iznosi otpremnina u slučaju otkazivanja približe zakonskom minimumu, dopuštajući, međutim, određenu fleksibilnost kako bi se izbjeglo usporavanje postupka; također će, ako je potrebno, razmotriti prijedlog smanjenja općih troškova i troškova osoblja u slučaju negativnih kretanja na računu dobiti i gubitka.

[...]“

8

Obveze koje je Kraljevina Španjolska predložila ponovljene su u popisu obveza priloženom navedenoj odluci. Među njima se nalaze, u točkama 84. i 85. toga popisa, u okviru mjera koje se odnose na način postupanja i pravila o korporativnom upravljanju, i obveze navedene u točki 215. iste odluke.

Španjolsko pravo

9

Članak 51. stavak 1. Zakona o radu, odobrenog Kraljevskim zakonodavnim dekretom 1/1995 kojim se potvrđuje pročišćeni tekst Zakona o radu (Real Decreto Legislativo 1/1995 por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores) od 24. ožujka 1995. (BOE br. 75 od 29. ožujka 1995., str. 9654.), u verziji koja proizlazi iz Zakona 3/2012 o hitnim mjerama za reformu tržišta rada (Ley 3/2012 de medidas urgentes para la reforma del mercado laboral) od 6. srpnja 2012. (BOE br. 162 od 7. srpnja 2012., str. 49113.; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), definira pojam kolektivnog otkazivanja kao „prestanak ugovora o radu zbog ekonomskih, tehničkih, organizacijskih ili proizvodnih razloga“, kod kojega u razdoblju od 90 dana prestaju ugovori određenog minimalnog broja radnika u odnosu na ukupan broj radnika odnosnog poduzeća. U toj se odredbi navodi da se„ekonomski razlozi smatraju postojećima kada rezultati koje poduzeće ostvaruje upućuju na negativne gospodarske prilike, odnosno, na primjer, stvarne ili predviđene gubitke, ili stalno smanjenje razine uobičajenih prihoda ili prodaje“.

10

Članak 52. navedenog zakona predviđa da do prestanka ugovora o radu može doći zbog objektivnih razloga „kada postoji jedan od razloga predviđenih člankom 51. stavkom 1. [tog zakona] i ako se prestanak odnosi na broj radnika manji od onog predviđenog tom odredbom“.

11

Što se tiče oblika i učinaka prestanka ugovora o radu zbog objektivnih razloga, članak 53. stavak 1. Zakona o radu propisuje:

„U slučaju prestanka ugovora o radu na temelju prethodnog članka potrebno je ispuniti sljedeće uvjete:

a)

radnik mora biti pisano obaviješten o razlozima;

b)

istodobno s pisanom obaviješću, radniku treba isplatiti otpremninu u iznosu koji je jednak plaći za 22 dana rada za svaku godinu radnog staža ostvarenog kod tog poslodavca, pri čemu se razdoblja kraća od jedne godine obračunavaju prema broju navršenih mjeseci rada tako da ukupni iznos otpremnine ne može biti veći od dvanaest mjesečnih plaća.

[...]“

12

Članak 56. stavak 1. navedenog zakona glasi kako slijedi:

„Kada se utvrdi da je otkaz nezakonit, poslodavac mora u roku od pet dana od dostave presude ponovno zaposliti radnika ili mu isplatiti otpremninu koja je jednaka plaći za 33 dana rada za svaku godinu radnog staža kod istog poslodavca, pri čemu se razdoblja kraća od jedne godine obračunavaju prema broju navršenih mjeseci rada tako da ukupni iznos otpremnine ne može biti veći od dvadeset četiri mjesečne plaće. Isplata otpremnine za sobom povlači posljedicu prestanka ugovora o radu.“

13

Peta prijelazna odredba Zakona 3/2012 predviđa:

„1.

Otpremnina propisana člankom 56. stavkom 1. [Zakona o radu] primjenjuje se na ugovore sklopljene počevši od 12. veljače 2012.

2.

Otpremnina u slučaju nezakonitog prestanka ugovora o radu sklopljenog prije 12. veljače 2012. jednaka je plaći za 45 dana rada za svaku godinu radnog staža kod istog poslodavca, pri čemu se razdoblja kraća od jedne godine obračunavaju prema broju navršenih mjeseci rada. Iznos otpremnine ne može prelaziti iznos plaće za 720 dana rada, osim ako radni staž ostvaren kod istog poslodavca prije 12. veljače 2012. odgovara većem broju dana, što onda predstavlja najviši iznos otpremnine, s time da ona u svakom slučaju ne može prijeći iznos od 42 mjesečne plaće.

[...]“

Glavni postupak i prethodna pitanja

14

J. Iglesias Gutiérrez i E. Rion Bea bili su zaposlenici Bankije od 1. travnja 1991. odnosno od 2. lipnja 2008.

15

Bankia je u okviru smanjenja aktivnosti tijekom provedbe plana restrukturiranja 8. veljače 2013. sklopila sporazum sa sindikatima koji predstavljaju 97,86% zaposlenika. Taj sporazum je osobito predviđao ukidanje 4500 radnih mjesta do 31. prosinca 2015., pod određenim ekonomskim uvjetima koji su utvrđeni tim sporazumom. Navedeni je sporazum osobito predviđao, u slučaju otkaza, isplatu otpremnine koja je u prosjeku jednaka plaći za 30 dana rada za svaku godinu radnog staža kod istog poslodavca.

16

E. Rion Bea i J. Iglesias Gutiérrez bili su obaviješteni, 25. listopada 2013. odnosno 21. studenoga 2013., da će njihovi ugovori o radu biti otkazani 12. studenoga 2013. odnosno 10. prosinca 2013. te da će im biti isplaćena otpremnina čiji će iznos biti izračunan na način određen sporazumom od 8. veljače 2013.

17

J. Iglesias Gutiérrez i E. Rion Bea podnijeli su pojedinačne tužbe Juzgadu de lo Social no 2 de Terrassa s ciljem utvrđenja nezakonitosti svojih otkaza te isplate najviše zakonom dopuštene otpremnine koja se može primijeniti u takvom slučaju, odnosno otpremnine u iznosu plaće za 33 do 45 dana rada za godinu staža kod istog poslodavca.

18

U tim je okolnostima Juzgado de lo Social no 2 de Terrassa odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, koja su na isti način formulirana u predmetima C‑352/14 i C‑353/14:

„U okviru tužbe koju je radnik Bankije […] podnio protiv svojeg uključivanja u kolektivno otkazivanje uređeno sporazumom koji je obuhvaćen odlukom [o restrukturiranju skupine BFA]:

1.

Protive li se člancima 107. i 108. UFEU‑a, članak 56. Zakona o radu, peta prijelazna odredba Zakona 3/2012 […] te članak 123. i članak 124. stavak 13. Zakona o socijalnim sudovima (Ley 36/2011 reguladora de la Jurisdicción Social), kojima se prešutno upućuje na gore navedene odredbe, u mjeri u kojoj se njima stvarno povećavaju iznosi otpremnina odobreni odlukom [o restrukturiranju skupine BFA]?

2.

Je li protivno gore navedenim odredbama prava Unije i odluci [o restrukturiranju skupine BFA] tumačenje navedenih nacionalnih odredaba koje dopušta nacionalnom sudu da u slučaju otkaza koji je ocijenjen zakonitim smanji iznose otpremnina na zakonski minimum?

3.

Je li protivno gore navedenim odredbama prava Unije i odluci [o restrukturiranju skupine BFA] tumačenje navedenih nacionalnih odredaba koje dopušta nacionalnom sudu da u slučaju otkaza koji je ocijenjen nezakonitim izmijeni iznose otpremnina tako da odgovaraju iznosima o kojima je u razdoblju savjetovanja postignut sporazum, pod uvjetom da su ti iznosi viši od zakonskog minimuma i niži od zakonskog maksimuma?“

19

Rješenjem predsjednika Suda od 4. rujna 2013. predmeti C‑352/14 i C‑353/14 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog postupka kao i presude.

O prethodnim pitanjima

20

Svojim pitanjima, kako su formulirana, sud koji je uputio zahtjev od Suda traži da odluči o sukladnosti određenih odredaba nacionalnog prava s pravom Unije.

21

U tom pogledu, treba podsjetiti da se sustav koji je ustanovljen člankom 267. UFEU‑a zasniva na jasnoj razdiobi ovlasti između nacionalnih sudova i Suda. U okviru postupka koji je uveden tim člankom, odredbe unutarnjeg prava tumače sudovi država članica, a ne Sud, te Sud nema nadležnost za odlučivanje o usklađenosti normi unutarnjeg prava s odredbama prava Unije. Sud je međutim nadležan pružiti nacionalnom sudu sve odgovarajuće elemente tumačenja prava Unije koji mu omogućuju ocjenu usklađenosti normi unutarnjeg prava s propisima Unije (vidjeti, osobito, rješenje Debiasi, C‑560/11, EU:C:2012:802, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

22

Iako je točno da se u tekstu prethodnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev poziva Sud da odluči o usklađenosti odredbe unutarnjeg prava s pravom Unije, ništa ne sprečava Sud da sudu koji je uputio zahtjev dade koristan odgovor pružajući mu odgovarajuće elemente tumačenja prava Unije koji mu omogućuju ocjenu usklađenosti unutarnjeg prava s pravom Unije (vidjeti, osobito, rješenje Debiasi, C‑560/11, EU:C:2012:802, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

23

Stoga postavljena pitanja treba razumijevati tako da je njihov cilj, u biti, saznanje protive li se odluka o restrukturiranju skupine BFA i članci 107. i 108. UFEU‑a, na kojima se ona temelji, tome da se u okviru spora koji se odnosi na kolektivno otkazivanje obuhvaćeno područjem primjene te odluke primijeni nacionalni propis koji određuje iznos otpremnine veći od zakonskog minimuma koji radniku treba isplatiti kada se utvrdi da je njegov otkaz nezakonit.

24

Ta pitanja treba ispitati zajedno.

25

Provedba sustava nadzora državnih potpora u pravu Unije počiva na preventivnom nadzoru planova o potporama, cilj kojega je da se provode samo oni planovi koji su spojivi s unutarnjim tržištem.

26

Provođenje tog sustava nadzora pripada s jedne strane Komisiji, a s druge strane nacionalnim sudovima, pri čemu su njihove uloge komplementarne, ali različite. Dok ocjena spojivosti mjera potpore s unutarnjim tržištem pripada isključivoj nadležnosti Komisije koja djeluje pod nadzorom sudova Unije, nacionalni sudovi do konačne odluke Komisije paze na zaštitu prava pojedinaca u slučaju eventualnog kršenja zabrane predviđene u članku 108. stavku 3. UFEU‑a od strane državnih vlasti, provođenjem plana potpora prije nego što je Komisija odlučila o njegovoj spojivosti (vidjeti, u tom smislu, presudu Deutsche Lufthansa, C‑284/12, EU:C:2013:755, t. 27. i 28. kao i navedenu sudsku praksu).

27

Kada Komisija nakon provedenog istražnog postupka donese pozitivnu odluku u smislu članka 7. stavka 3. Uredbe br. 659/1999, smatra se da je cilj iz točke 25. ove presude zaštićen i da se odnosna potpora može provesti (vidjeti, u tom smislu, presudu CELF i ministre de la Culture et de la Communication, C‑199/06, EU:C:2008:79, t. 49.).

28

Međutim, to odobrenje vrijedi samo ako su poštovani svi uvjeti koje je Komisija uzela u razmatranje u svojoj ocjeni spojivosti navedene mjere. Posebno, u slučaju kada prijavljena mjera uključuje, na prijedlog dotične države članice, obveze na koje je ta država pristala, treba smatrati da te obveze također čine sastavni dio odobrene mjere. To je slučaj u glavnom postupku, gdje je Komisija prilikom svoje ocjene uzela u obzir obveze koje je predložila Kraljevina Španjolska te su one unesene u popis obveza priložen odluci o odobrenju.

29

S obzirom na to da je sukladno članku 25. Uredbe br. 659/1999 država članica adresat odluke, na njoj je da provjeri može li poštovati obveze uključene u odobrenje. U tom je smislu dužna, među ostalim, osigurati da su njezine obveze u skladu s nacionalnim zakonodavstvom te ocijeniti, ako je potrebno, treba li, u skladu sa svojim ustavnim procedurama, pristupiti njegovoj prilagodbi.

30

U glavnim postupcima, u okviru obveza preuzetih u točkama 84. i 85. popisa obveza priloženog odluci o restrukturiranju skupine BFA navodi se da Kraljevina Španjolska poduzima sve mjere kako bi zajamčila to da skupina BFA poštuje „propise na snazi u području primanja i naknada“ te da će se osigurati „stroža provedba postupka restrukturiranja“, tako da se „iznosi otpremnina u slučaju otkazivanja približe zakonskom minimumu“, dopuštajući „određenu fleksibilnost“.

31

Sam način na koji su oblikovane spomenute obveze upućuje, s jedne strane, na to da se one moraju izvršavati u okviru nacionalnog zakonodavstva i, s druge strane, da njihova provedba uključuje određeni stupanj fleksibilnosti.

32

Pozivanje na primjenjivo zakonodavstvo upućuje na to da se iznosi koji se isplaćuju otpuštenim radnicima mogu, sukladno odredbama španjolskog radnog prava, izračunati prema različitim kriterijima ovisno o tome može li se otkaz, u svjetlu činjeničnih i pravnih elemenata svojstvenih pojedinom slučaju, kvalificirati kao zakonit ili ga treba smatrati nezakonitim.

33

Osim toga, iako se iznosi koje skupina BFA mora isplatiti svojim zaposlenicima u okviru plana restrukturiranja moraju približiti minimalnom iznosu koji predviđaju mjerodavna nacionalna pravila u području radnog prava, izričito priznat stupanj fleksibilnosti podrazumijeva da oni nužno ne moraju strogo odgovarati tim iznosima.

34

S obzirom na sve navedeno, na postavljena pitanja treba odgovoriti tako da se odluka o restrukturiranju skupine BFA i članci 107. i 108. UFEU‑a, na kojima se ta odluka temelji, u okviru spora koji se odnosi na kolektivno otkazivanje ne protive primjeni nacionalnog propisa koji određuje iznos otpremnine veći od zakonskog minimuma koji radniku treba isplatiti kada se utvrdi da je njegov otkaz nezakonit.

Troškovi

35

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

 

Odluka C(2012) 8764 final o potporama koje su španjolske vlasti dodijelile za restrukturiranje i rekapitalizaciju skupine BFA kao i članci 107. i 108. UFEU‑a na kojima se ta odluka temelji, u okviru spora koji se odnosi na kolektivno otkazivanje, ne protive se primjeni nacionalnog propisa koji određuje iznos otpremnine veći od zakonskog minimuma koji radniku treba isplatiti kada se utvrdi da je njegov otkaz nezakonit.

 

Potpisi


( * )   Jezik postupka: španjolski