—

za Consum Sociedad Cooperativa Valenciana, C. Durá Valero i C. Villarino Moreno, abogados,

—

za španjolsku vladu, A. Gavela Llopis, u svojstvu agenta,

—

za francusku vladu, G. de Bergues, D. Colas i R. Coesme, u svojstvu agenata,

—

za mađarsku vladu, M. Fehér, G. Koós i A. Pálfy, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, S. Pardo Quintillán i D. Roussanov, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje klauzule 1. točke 2., klauzule 6. točke 1. i klauzule 8. točke 2. revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu, sklopljenog 18. lipnja 2009. (u daljnjem tekstu: revidirani Okvirni sporazum), koji se nalazi u prilogu Direktivi Vijeća 2010/18/EU od 8. ožujka 2010. o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu koji su sklopili BUSINESSEUROPE, UEAPME, CEEP i ETUC te o stavljanju izvan snage Direktive 96/34/EZ (SL 2010., L 68, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 276.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Estrelle Rodríguez Sánchez i Consum Sociedad Cooperativa Valenciana (u daljnjem tekstu: Consum SCV) u vezi s odbijanjem Consuma SCV da E. Rodríguez Sánchez odobri zahtjev za promjenu njezina radnog vremena.

3

Direktivom 2010/18 stavljena je izvan snage, s učinkom od 8. ožujka 2012., Direktiva Vijeća 96/34/EZ od 3. lipnja 1996. o Okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC (SL 1996., L 145, str. 4.) [neslužbeni prijevod].

4

Članak 1. Direktive 2010/18 propisuje:

„Ovom Direktivom stupa na snagu revidirani Okvirni sporazum o roditeljskom dopustu [...]”

5

Članak 3. stavak 1. te direktive određuje:

„Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom ili osiguravaju da socijalni partneri sporazumno uvedu potrebne mjere najkasnije do 8. ožujka 2012. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.

[...]”

6

Preambula revidiranog Okvirnog sporazuma navodi, među ostalim, kako slijedi:

„Ovim Okvirnim sporazumom [...] revidira se Okvirni sporazum o roditeljskom dopustu koji je zaključen 14. prosinca 1995. i utvrđuju se minimalni zahtjevi o roditeljskom dopustu, kao važno sredstvo za usklađivanje profesionalnih i obiteljskih obaveza te promicanje jednakih mogućnosti i postupanja prema muškarcima i ženama.

[...]

I. Opće odredbe

[...]

7

Klauzula 1. točka 2. revidiranog Okvirnog sporazuma određuje:

„Ovaj sporazum primjenjuje se na sve zaposlene muškarce i žene koji imaju ugovor o radu ili o radnom odnosu kako je definiran zakonom, kolektivnim ugovorima i/ili praksom na snazi u svakoj državi članici.”

8

U skladu s klauzulom 2. točkom 1. revidiranog Okvirnog sporazuma:

„Ovim sporazumom se zaposlenim muškarcima i ženama daje individualno pravo na roditeljski dopust za rođenje ili posvojenje djeteta kako bi se o tom djetetu skrbili do određene dobi, a najkasnije do osme godine života, što će definirati države članice i/ili socijalni partneri.”

9

Klauzula 3. točka 1. revidiranog Okvirnog sporazuma određuje:

„Uvjeti za pristup korištenju i detaljna pravila za primjenu roditeljskog dopusta definiraju se zakonom i/ili kolektivnim ugovorima u državama članicama, uz uvjet da se poštuju minimalni zahtjevi ovog sporazuma. [...]

[...]”

10

Klauzula 6. revidiranog Okvirnog sporazuma, naslovljena „Povratak na posao”, propisuje u točki 1.:

„Radi promicanja bolje usklađenosti, države članice i/ili socijalni partneri poduzimaju potrebne mjere osiguranja da zaposlene osobe po povratku s roditeljskog dopusta mogu na određeno vrijeme zatražiti promjene svog radnog vremena i/ili rasporeda. Poslodavci takav zahtjev razmatraju i na njega odgovaraju vodeći računa o svojim potrebama i o potrebama zaposlenih osoba.

O pojedinostima vezanim za ovaj stavak odlučuje se u skladu s nacionalnim pravom, kolektivnim ugovorima i/ili praksom.”

11

Klauzula 8. revidiranog Okvirnog sporazuma, naslovljena „Završne odredbe”, propisuje, među ostalim:

„[...]

12

Sud koji je uputio zahtjev navodi da za prijenos Direktive 2010/18 nisu donesene posebne mjere u španjolskom pravnom poretku. U svojim očitovanjima Komisija ističe da joj je Kraljevina Španjolska notificirala da je prenošenje navedene direktive već osigurano odredbama Real Decreto Legislativo 1/1995 por el que se aprueba et texto refundido de la Ley des Estatudo de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 1/1995 o odobrenju kodificiranog teksta Zakona o radu) od 24. ožujka 1995. (BOE br. 75 od 29. ožujka 1995., str. 9654.; u daljnjem tekstu: Zakon o radu).

13

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Zakona o radu:

„Ovaj zakon primjenjuje se na radnike koji dobrovoljno uz naknadu pružaju svoje usluge za račun drugoga, u organizaciji i pod upravljanjem druge fizičke ili pravne osobe koja se naziva poslodavac ili poduzetnik. [...]”

14

Ley 39/1999 para promover la conciliación de la vida familiar y laboral de las personas trabajadoras (Zakon 39/1999 za poticanje usklađivanja obiteljskog i profesionalnog života radnika) od 5. studenoga 1999. (BOE br. 266 od 6. studenoga 1999., str. 38934.) donio je različite promjene u odnosu na Zakon o radu.

15

Obrazloženje navedenog zakona sadržava, među ostalim, sljedeća pojašnjenja:

„[...] na području Zajednice majčinstvo i očinstvo u najširem su smislu uređeni [Direktivom Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje (deseta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ) (SL 1992., L 348, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 73.) i Direktivom 96/34]. Prva se odnosi na majčinstvo s gledišta zdravlja i sigurnosti na radu trudnih radnica, radnica koje su rodile ili doje. Druga direktiva o Okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC predviđa roditeljski dopust i izbivanje s posla zbog više sile kao važna sredstva za usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života i promicanje jednakih mogućnosti i jednakog postupanja između muškaraca i žena.

Ovim zakonom osigurava se prenošenje smjernica međunarodnog zakonodavstva i zakonodavstva Zajednice u španjolsko pravo i prelazi minimalna razina zaštite predviđena u tim smjernicama. [...]”

16

Nakon što je Zakon o radu izmijenjen Zakonom 39/1999, članak 37. stavci 5. i 6. Zakona o radu određuju:

„5.   Osoba koja kao skrbnik neposredno brine o djetetu mlađem od 6 godina [...] ima pravo, uz razmjerno smanjenje plaće, na skraćenje radnog vremena u iznosu od najmanje jedne trećine do najviše jedne polovice njegova trajanja. [...]

6.   Konkretna promjena radnog vremena i određivanje razdoblja primjene [...] skraćenog radnog vremena, predviđen[og] [u stavku 5.] ovog članka, jest na radniku, u okviru njegova redovnog radnog vremena. [...]”

17

Zakon 39/1999 sadržava „Prvu dodatnu odredbu” koja glasi kako slijedi:

„Prednosti utvrđene u ovom zakonu mogu koristiti radnici članovi ili radnici suradnici radnih zadruga kao i radnici zadružnih udruženja radnika tijekom razdoblja rodiljnog dopusta, rizika tijekom trudnoće, posvojenja i udomljenja, neovisno o sustavu socijalne sigurnosti kojem pripadaju, s posebnostima svojstvenima odnosu između članova društva.”

18

Ley Orgánica 3/2007 para la igualdad efectiva de mujeres y hombres (Organski zakon 3/2007 za postizanje stvarne ravnopravnosti između žena i muškaraca) od 22. ožujka 2007. (BOE br. 71 od 23. ožujka 2007., str. 12611.) također je izmijenio Zakon o radu.

19

Nastavno na navedene izmjene, članak 34. stavak 8. Zakona o radu određuje:

„Radnik ima pravo promijeniti trajanje i raspored svojeg radnog vremena radi ostvarenja svojeg prava na usklađivanje privatnog, obiteljskog i profesionalnog života prema pravilima utvrđenima u kolektivnom ugovoru ili sporazumu s poslodavcem, u svakom slučaju poštujući odredbe kolektivnog ugovora.”

20

U skladu s člankom 48. stavkom 4. Zakona o radu:

„U slučaju poroda, ugovorne se obveze prekidaju u trajanju od šesnaest tjedana neprekidno [...]. Razdoblje prekida rasporedit će se prema izboru nositeljice prava na dopust pod uvjetom da šest tjedana mora iskoristiti neposredno nakon poroda. [...]”

21

U skladu s člankom 89. Ley 8/2003 de Cooperativas de la Comunidad Valenciana (Zakon 8/2003 o zadrugama Autonomne zajednice Valencije) od 24. ožujka 2003. (BOE br. 87 od 11. travnja 2003., str. 14308.):

„1.   Radne zadruge udružuju fizičke osobe koje svojim radom na nepuno ili puno radno vrijeme obavljaju gospodarsku ili profesionalnu djelatnost proizvodnje dobara ili pružanja usluga trećima. Radnici članovi mogu biti one osobe koje imaju zakonsku sposobnost sklapanja ugovora o radnom odnosu [...].

[...]

3.   Odnos radnika članova i zadruge odnos je između članova društva i stoga, statuti, unutarnji pravilnik ili opća skupština moraju utvrditi profesionalni status člana, koji mora uređivati barem ova sljedeća područja:

U svakom slučaju, uređenje trajanja radnog vremena, tjednog odmora, blagdana, praznika, godišnjih odmora i razloga privremenog prekida ili prestanka radnog odnosa u ugovoru o osnivanju treba poštovati minimum predviđen državnim zakonodavstvom o zadrugama.

[...]

U svim pitanjima koja se odnose na radne zadruge koja nisu izričito uređena ovim zakonom, odnos između članova dodatno je uređen odredbama predviđenima u tu svrhu u državnom zakonu o zadrugama.”

22

Članak 80. Ley 27/1999 de Cooperativas (Zakon 27/1999 o zadrugama) od 16. srpnja 1999. (BOE br. 170 od 17. srpnja 1999., str. 27027.) određuje među ostalim:

„1.   Radne zadruge su one čiji je cilj pružiti svojim članovima zaposlenje koje oni obavljaju osobno i neposredno, u nepunom ili punom radnom vremenu, putem zajedničke organizacije proizvodnje dobara ili pružanja usluga trećima. [...] Odnos radnika člana i zadruge jest odnos između članova društva.

[...]

4.   Radnici članovi imaju periodično pravo u roku koji ne prelazi mjesec dana na isplate pod nazivom ,društveni predujmovi', koje se ostvaruju iz viškova zadruge, a nije riječ o plaći, te ovise o sudjelovanju u zadružnoj aktivnosti.

5.   Mjesto rada radnika članova i samih članova podložno je standardima u području zdravlja i zaštite na radu, koji se primjenjuju uzimajući u obzir posebnosti odnosa između članova društva i samoupravljačkog odnosa koji se uspostavlja između radnika članova i njihove zadruge.

[...]”

23

U skladu s člankom 14.7. Unutarnjeg pravilnika Consuma SCV:

„Radnik član ima pravo promijeniti trajanje i raspored svojeg radnog vremena radi ostvarenja svojeg prava na usklađivanje privatnog, obiteljskog i profesionalnog života pod uvjetima koje sporazumno utvrđuje s nadređenim u odgovarajućoj jedinici proizvodnje, pri čemu u slučaju da nema sporazuma, o tom pitanju odlučuje socijalni odbor, nakon što sasluša obje strane, nastojeći pronaći rješenja pomoću kojih se to pravo doista može ostvariti.”

24

Consum SCV je zadruga uređena Zakonom 8/2003. Raspolaže mrežom supermarketa te ima društveni cilj, među ostalim, pružanja stabilnog zaposlenja svojim radnicima članovima.

25

E. Rodríguez Sánchez jest radnica članica Consuma SCV, raspoređena u odjel „blagajna/punjenje” u jednom trgovačkom centru. Ona je s Consumom SCV 25. lipnja 2012. potpisala zadružni ugovor, na koji se primjenjuju statuti društva i osobito Unutarnji pravilnik. Njezin raspored i radno vrijeme bili su, u tjednim smjenama, prijepodne od ponedjeljka do subote (od 8.00 do 15.00) i poslijepodne od ponedjeljka do subote (od 15.00 do 22.00) te dvije nedjelje mjesečno (od 8.30 do 15.00).

26

E. Rodríguez Sánchez rodila je 19. kolovoza 2013. Pri kraju rodiljnog dopusta, 27. prosinca 2013., podnijela je zahtjev u kojem je zatražila skraćenje radnog vremena na 30 sati tjedno i raspoređivanje u prijepodnevnu smjenu od 9.00 do 15.00, od ponedjeljka do petka, pozivajući se na skrb o svojem djetetu i temeljeći svoj zahtjev na članku 37. stavcima 5. i 6. Zakona o radu.

27

Consum SCV 24. siječnja 2014. udovoljio je navedenom zahtjevu za skraćenje radnog vremena, ali nije odobrio drugi od tih zahtjeva, ističući da bi prihvaćanjem njezina zahtjeva došlo do viška osoblja na radnim mjestima u prijepodnevnom radnom vremenu.

28

E. Rodríguez Sánchez u veljači 2014. podnijela je tužbu protiv tog odbijanja Juzgadu de lo Social no 33 de Barcelona (Radni sud br. 33 u Barceloni, Španjolska).

29

U ožujku 2014. postupak je prekinut na inicijativu navedenog suda kako bi se mogao pokrenuti postupak na temelju članka 34. stavka 8. Zakona o radu. E. Rodríguez Sánchez je tako Consumu SCV poslala novi zahtjev koji se temeljio na toj odredbi i na njezinu pravu na usklađivanje obiteljskog i profesionalnog života, navodeći u tom pogledu da mora prilagoditi svoje radno vrijeme radnom vremenu dječjeg vrtića svojeg djeteta.

30

Consum SCV složio se sa skraćenim radnim vremenom, ali nije odgovorio na zahtjev za promjenu radnog vremena niti je navedeni zahtjev uputio socijalnom odboru iz članka 14.7. svojeg unutarnjeg pravilnika.

31

Juzgado de lo Social no 33 de Barcelona (Radni sud br. 33 u Barceloni) naglašava da se spor između stranaka u ovom trenutku ograničava samo na pitanje moguće prilagodbe radnog vremena i rasporeda na temelju članka 34. stavka 8. Zakona o radu s obzirom na to da je prihvaćeno skraćeno radno vrijeme na temelju članka 37. stavka 5. tog zakona.

32

U tom kontekstu, navedeni sud se pita može li klauzula 6. točka 1. revidiranog Okvirnog sporazuma utjecati na rješenje spora koji se pred njim vodi.

33

U tom smislu on navodi da bi kao prvo trebalo utvrditi je li odnos između radnika člana i zadruge obuhvaćen područjem primjene revidiranog Okvirnog sporazuma, kako je definiran u klauzuli 1. točki 2. navedenog sporazuma.

34

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev navodi da ako dotični odnos ne predstavlja ugovor o radu ili o radnom odnosu u smislu navedene klauzule 1. točke 2., tada bi trebalo postaviti pitanje o dosegu klauzule 8. točke 2. tog okvirnog sporazuma. Naime, s obzirom na to da iz Prve dodatne odredbe Zakona 39/1999 proizlazi da je španjolski zakonodavac proširio primjenu Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu iz priloga Direktivi 96/34 na radnike članove, trebalo bi utvrditi bi li to proširenje u kontekstu provedbe revidiranog Okvirnog sporazuma značilo smanjenje opće razine zaštite radnika, čime bi se povrijedila klauzula 8. točka 2. tog sporazuma.

35

Kao treće, pod pretpostavkom da je klauzula 6. točka 1. revidiranog Okvirnog sporazuma primjenjiva na situaciju poput one u glavnom postupku, sud koji je uputio zahtjev pita je li ta klauzula pravilno prenesena u nacionalno pravo s obzirom na članak 34. stavak 8. Zakona o radu i članak 14. stavak 7. Unutarnjeg pravilnika Consuma SCV.

36

Kao četvrto i posljednje, ako bi iz odgovora na prethodno pitanje proizlazilo da klauzula 6. točka 1. revidiranog Okvirnog sporazuma nije pravilno prenesena, postavlja se pitanje ima li ta klauzula izravan horizontalni učinak uzimajući u obzir, s jedne strane, okolnost da navedena klauzula propisuje jasne obveze i, s druge strane, da je revidirani Okvirni sporazum provedbeni instrument općeg načela jednakog postupanja koje je sadržano u člancima 23. i 33. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

37

U tim je okolnostima Juzgado de lo Social no 33 de Barcelona (Radni sud br. 33 u Barceloni) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

U slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje, podredno se postavlja drugo.

Samo u slučaju pozitivnog odgovora na neko od prethodna dva pitanja i ocjene da je Direktiva 2010/18 mjerodavna za radni odnos poput tužiteljičinog, opravdano je, zbog razloga koji će biti izneseni, postaviti sljedeća dva pitanja.

38

Kao što to proizlazi iz postavljenih pitanja i pripadajućih navoda u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, kako su sažeti u točkama 31. do 36. ove presude, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li klauzulu 6. točku 1. revidiranog Okvirnog sporazuma, koja je predmet trećeg i četvrtog pitanja, tumačiti na način da može utjecati na rješenje spora povodom kojeg postupa sud koji je uputio zahtjev. U odnosu na prvo i drugo pitanje treba navesti da se njima, prije ispitivanja navedene klauzule, samo nastoji provjeriti ulazi li odnos kao što je to odnos tužiteljice u glavnom postupku i Consuma SCV, u kojem je ona radnica članica, u područje primjene revidiranog Okvirnog sporazuma zato što, u skladu s prvim pitanjem, takav odnos predstavlja ugovor o radu ili o radnom odnosu u smislu klauzule 1. točke 2. navedenog okvirnog sporazuma, odnosno zato što bi, u skladu s drugim pitanjem, u slučaju nemogućnosti takvog kvalificiranja odbijanje primjene odredaba revidiranog Okvirnog sporazuma na takvu radnicu članicu u ovom slučaju predstavljalo smanjenje opće razine zaštite radnika koje je zabranjeno klauzulom 8. točkom 2. tog okvirnog sporazuma.

39

Međutim, odmah valja podsjetiti da se klauzula 6. točka 1. revidiranog Okvirnog sporazuma odnosi, kao što to proizlazi iz samog njezina teksta, na situacije u kojima zaposlena osoba želi „po povratku s roditeljskog dopusta” promijeniti svoje radno vrijeme i/ili raspored.

40

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je u glavnom postupku E. Rodríguez Sánchez podnijela zahtjev za smanjenje i naknadnu promjenu svojeg radnog vremena prilikom svojeg povratka s rodiljnog dopusta.

41

S obzirom na tu okolnost, Sud se 10. lipnja 2015. na temelju članka 101. Poslovnika obratio sudu koji je uputio zahtjev kako bi razjasnio u kojoj mjeri bi se u ovom slučaju odgovor na postavljena pitanja mogao stvarno pokazati korisnim za rješenje spora u glavnom postupku.

42

Navedeni sud odgovorio je u rješenju od 13. srpnja 2015., među ostalim, da je dopust, po čijem je isteku E. Rodríguez Sánchez podnijela predmetni zahtjev, iskorišten na temelju članka 48. stavka 4. Zakona o radu. Prema mišljenju tog suda, rodiljni dopust koji se koristi na tom temelju u Španjolskoj obuhvaća i roditeljski dopust iz klauzule 2. revidiranog Okvirnog sporazuma.

43

Međutim, u tom pogledu treba navesti da pravo Unije razlikuje pojam „rodiljnog dopusta” iz Direktive 92/85 i „roditeljskog dopusta”, kako se koristi u revidiranom Okvirnom sporazumu, te da točka 15. općih odredaba tog okvirnog sporazuma uostalom izričito pojašnjava da taj sporazum utvrđuje minimalne zahtjeve i odredbe o roditeljskom dopustu, „koji nije isto što i rodiljni dopust”.

44

Naime, kao što je to Sud već naveo u vezi s točkom 9. općih odredaba Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu u prilogu Direktivi 96/34, koja je sročena u istovrsnom izričaju kao točka 15. općih odredaba revidiranog Okvirnog sporazuma, roditeljski dopust odobrava se roditeljima kako bi se mogli brinuti za svoje dijete te se može iskoristiti sve do određene dobi djeteta, koja može biti do osme godine života. Rodiljni dopust ima drukčiji cilj. Njime se nastoji zaštititi biološko stanje žene i poseban odnos između nje i njezina djeteta u razdoblju nakon trudnoće i poroda, izbjegavajući smetnje u tom odnosu do kojih bi moglo doći nagomilavanjem obveza zbog istodobnog obavljanja profesionalne djelatnosti (vidjeti presudu od 14. travnja 2005., Komisija/Luksemburg, C‑519/03, EU:C:2005:234, t. 32.).

45

Osim toga, treba podsjetiti da je Sud presudom od 19. rujna 2013., Betriu Montull (C‑5/12, EU:C:2013:571), već odlučio o kvalifikaciji, s obzirom na pravo Unije, dopusta koji majka koristi u trenutku rođenja djeteta na temelju članka 48. stavka 4. Zakona o radu.

46

U vezi s tim dopustom, Sud je naveo da Direktiva 92/85 u članku 8. upravo jamči pravo na rodiljni dopust u trajanju od najmanje četrnaest tjedana neprekidno, uključujući obvezno razdoblje od najmanje dva tjedna raspoređena prije i/ili nakon poroda, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom te je podsjetio da ako zakonodavni akt ženama daje više od četrnaest tjedana rodiljnog dopusta, to ne znači da se takav dopust ne može smatrati rodiljnim dopustom koji je predviđen navedenim člankom 8. Sud je u tom pogledu također pojasnio da se dopust kao što je to onaj iz članka 48. stavka 4. Zakona o radu ne odnosi na „roditeljski dopust” u smislu Direktive 96/34 (presuda od 19. rujna 2013., Betriu Montull, C‑5/12, EU:C:2013:571, t. 45. i 46.).

47

Doista, ocjene Suda u presudi od 19. rujna 2013., Betriu Montull (C‑5/12, EU:C:2013:571), u vezi s Direktivom 96/34 i Okvirnim sporazumom o roditeljskom dopustu koji joj je priložen, jednako vrijede i što se tiče Direktive 2010/18 i revidiranog Okvirnog sporazuma koji u tom području nisu donijeli novine, kao što to proizlazi iz točke 15. općih odredaba i klauzule 2. točke 1. revidiranog Okvirnog sporazuma.

48

Iz svega prethodnog proizlazi da se klauzula 6. točka 1. revidiranog Okvirnog sporazuma, koja se odnosi na situacije povratka na posao nakon „roditeljskog dopusta”, ne može tumačiti na način da obuhvaća i situaciju povratka s „rodiljnog dopusta” u smislu Direktive 92/85, kao što je to situacija u kojoj se nalazila tužiteljica u glavnom postupku kada je podnijela zahtjev naveden u točki 40. ove presude.

49

Rješenjem od 16. ožujka 2016., koje je Sud zaprimio 17. ožujka 2016., sud koji je uputio zahtjev također je priopćio Sudu određena razmatranja nastavno na mišljenje nezavisnog odvjetnika od 3. ožujka 2016. Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u tom je rješenju izložio razloge zbog kojih smatra da Sud ne bi trebao preoblikovati treće pitanje na način kako je to predložio nezavisni odvjetnik u svojem mišljenju, nego da bi trebao donijeti odluku o navedenom pitanju kako je ono početno postavljeno u odluci kojom se upućuju prethodna pitanja. Stoga je sud koji je uputio zahtjev zatražio od Suda da nezavisnog odvjetnika pozove na dopunu njegova mišljenja ili, podredno, da se njegovo mišljenje prihvati kao pojašnjenje temeljem članka 101. Poslovnika.

50

U tom pogledu valja odmah podsjetiti da Statut Suda Europske unije i Poslovnik ne predviđaju mogućnost da stranke ili sud koji upućuje zahtjev podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika. Usto, u skladu s člankom 101. Poslovnika, jedino Sud može zatražiti pojašnjenje od suda koji je uputio zahtjev (vidjeti presudu od 13. svibnja 2015., Rabal Cañas, C‑392/13, EU:C:2015:318, t. 32.).

51

Međutim, u mjeri u kojoj se može smatrati da je rješenjem od 16. ožujka 2016. sud koji je uputio zahtjev posebno namjeravao dopuniti pojašnjenja koja je naveo u svojem rješenju od 13. srpnja 2015. odgovarajući na zahtjev Suda za pojašnjenja u okviru ovog predmeta, valja pojasniti kako slijedi.

52

Čini se da u navedenom rješenju od 16. ožujka 2016. sud koji je uputio zahtjev predlaže da, s obzirom na to da je nakon početnog zahtjeva E. Rodríguez Sánchez za promjenu njezina radnog vremena, koji je postavljen prilikom njezina povratka s rodiljnog dopusta, uslijedio ponovljeni zahtjev na temelju druge nacionalne pravne osnove tijekom postupka pred navedenim sudom, kao što to proizlazi iz točke 29. ove presude, a imajući u vidu protek vremena između ta dva zahtjeva, više ne bi trebalo smatrati da je taj drugi zahtjev podnesen prilikom povratka tužiteljice u glavnom postupku s rodiljnog dopusta.

53

Međutim, u tom pogledu treba navesti da čak i pod pretpostavkom da se može smatrati da zbog proteka vremena između ta dva zahtjeva drugi zahtjev ne treba više smatrati zahtjevom podnesenim nakon rodiljnog dopusta, ipak se taj drugi zahtjev ne može smatrati ni zahtjevom za promjenu radnog vremena ili rasporeda koji je podnesen po „povratku s roditeljskog dopusta” u smislu klauzule 6. točke 1. revidiranog Okvirnog sporazuma s obzirom na to da tužiteljica u glavnom postupku nije ni u kojem slučaju u situaciji „povratka” na rad po isteku takvog dopusta.

54

Doista, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU‑a isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno obvezan donijeti odluku (vidjeti osobito presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

55

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Sud je dužan ispitati uvjete pod kojima mu je nacionalni sud uputio predmet, kako bi provjerio je li nadležan za odlučivanje. Naime, duh suradnje koji treba vladati u okviru postupka povodom prethodnog pitanja podrazumijeva da nacionalni sud, sa svoje strane, poštuje funkciju koja je povjerena Sudu, a to je da pridonosi sudovanju u državama članicama, a ne da iznosi savjetodavna mišljenja o općim ili hipotetskim pitanjima (vidjeti osobito presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

56

Naime, opravdanost prethodnog pitanja nije u davanju takvih mišljenja, nego u stvarnoj potrebi učinkovitog rješenja spora (vidjeti osobito presudu od 8. rujna 2010., Winner Wetten, C‑409/06, EU:C:2010:503, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

57

U tom pogledu, odbijanje odlučivanja o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud moguće je samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (vidjeti presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj, C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

58

Kao prvo, kad je riječ o trećem pitanju, valja podsjetiti da se ono u biti odnosi na problematiku pod kojim se uvjetima može smatrati da nacionalne odredbe ili sporazumi između socijalnih partnera osiguravaju pravilno prenošenje u unutarnje pravo klauzule 6. točke 1. revidiranog Okvirnog sporazuma te ispunjavaju li odredbe kao što su to članak 34. stavak 8. Zakona o radu ili članak 14.7. Unutarnjeg pravilnika Consuma SCV te uvjete.

59

Međutim, u točkama 48. i 53. ove presude već je navedeno da je očito da situacija kao što je to ona u kojoj se nalazi tužiteljica u glavnom postupku ne ulazi u područje primjene klauzule 6. točke 1. revidiranog Okvirnog sporazuma, čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev, pa nije vidljivo kako bi odgovor Suda na to treće pitanje mogao na bilo koji način utjecati na ishod spora u glavnom postupku.

60

Doista, u tom se pogledu može podsjetiti da se Sud u brojnim prilikama proglasio nadležnim za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na odredbe prava Unije u situacijama u kojima se činjenice u glavnom postupku nalaze izvan područja primjene prava Unije, ali u kojima su spomenute odredbe tog prava učinjene primjenjivima nacionalnim pravom zbog upućivanja potonjeg na sadržaj tih odredaba (vidjeti osobito presudu od 18. listopada 2012., Nolan, C‑583/10, EU:C:2012:638, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

61

Sud je presudio da kada se nacionalno zakonodavstvo, radi uređenja situacija koje ne ulaze u područje primjene dotičnog akta Unije, usklađuje s rješenjima koja je usvojio navedeni akt, tada postoji očit interes Unije da se preuzete odredbe tog akta ujednačeno tumače radi izbjegavanja budućih različitih tumačenja (vidjeti osobito presudu od 18. listopada 2012., Nolan, C‑583/10, EU:C:2012:638, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

62

Stoga je tumačenje Suda odredaba prava Unije u situacijama koje nisu obuhvaćene njegovim područjem primjene opravdano kad je nacionalno pravo na izravan i bezuvjetan način te odredbe učinilo primjenjivima na takve situacije, kako bi se osiguralo istovjetno postupanje u tim situacijama i u onima koje su obuhvaćene područjem primjene prava Unije (vidjeti osobito presudu od 18. listopada 2012., Nolan, EU:C:2012:638, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

63

Međutim, u ovom slučaju ni iz pojašnjenja sadržanih u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje kao ni iz pojašnjenja koja je donio sud koji je uputio zahtjev odgovarajući na zahtjev Suda za pojašnjenja, što je navedeno u točki 41. ove presude, nipošto ne proizlazi da se u španjolskom pravu, u vezi s klauzulom 6. točkom 1. revidiranog Okvirnog sporazuma u situaciji kao što je to situacija u kojoj se nalazi tužiteljica u glavnom postupku, radi o takvoj situaciji iz prethodne točke ove presude.

64

Posebice, kad je riječ o članku 34. stavku 8. Zakona o radu, čija je primjena bit spora u glavnom postupku kao što to naglašava sud koji je uputio zahtjev i kao što se na to podsjeća u točki 31. ove presude, taj sud ističe u svojem rješenju od 16. ožujka 2016., navedenom u točki 49. ove presude, da navedena nacionalna odredba, za koju španjolska vlada smatra da je učinila suvišnom prenošenje klauzule 6. točke 1. revidiranog Okvirnog sporazuma u nacionalno pravo, ne uvjetuje nastavkom rada nakon roditeljskog dopusta pristup pravu koje je uspostavljeno tom nacionalnom odredbom, što je razumljivo kada se roditeljski dopust uzima na nepuno vrijeme.

65

U tom pogledu valja primijetiti da se navedena nacionalna odredba, koja je unesena u Zakon o radu Organskim zakonom 3/2007 za postizanje stvarne ravnopravnosti između žena i muškaraca od 22. ožujka 2007., odnosno više od dvije godine prije sklapanja revidiranog Okvirnog sporazuma, nije posebno odnosila na situacije povratka s dopusta, nego je općenito utvrdila pravo svih radnika na promjenu trajanja i rasporeda njihova radnog vremena radi ostvarenja njihova prava na usklađivanje privatnog, obiteljskog i profesionalnog života prema pravilima utvrđenima u kolektivnom ugovoru ili sporazumu s poslodavcem.

66

U tim okolnostima valja navesti da tvrdnja suda koji je uputio zahtjev, navedena u točki 64. ove presude, nije dostatna za utvrđenje da bi klauzula 6. točka 1. revidiranog Okvirnog sporazuma, koja se odnosi na mogućnost radnika da zatraži promjenu svojeg radnog vremena po povratku s roditeljskog dopusta, postala izravno i bezuvjetno primjenjiva donošenjem odredbe španjolskog prava kojom bi se na tu klauzulu upućivalo u situacijama povratka s rodiljnog dopusta ili u drugim situacijama koje se ne odnose na povratak s roditeljskog dopusta, kao ni za utvrđenje da bi se na taj način nacionalno zakonodavstvo uskladilo, u odnosu na rješenja kojima bi se uredile takve situacije koje ne ulaze u područje primjene navedene odredbe prava Unije, s rješenjima na koja se primjenjuje potonja odredba, a radi osiguranja jednakog postupanja u tim situacijama i u situacijama koje ulaze u to područje primjene.

67

Dakle, s obzirom na prethodno navedenu okolnost da situacija kao što je to ona u kojoj se nalazi tužiteljica u glavnom postupku ne ulazi u područje primjene klauzule 6. točke 1. revidiranog Okvirnog sporazuma te uzimajući u obzir sudsku praksu na koju se podsjeća u točkama 55. do 57. ove presude, treće pitanje koje se odnosi na navedenu klauzulu 6. točku 1. mora se smatrati nedopuštenim.

68

Kao drugo, kad je riječ o četvrtom pitanju, valja navesti da s obzirom na to da je očito da cilj klauzule 6. točke 1. revidiranog Okvirnog sporazuma nije njezina primjena u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, odgovor na pitanje kojim se u biti pita treba li pravo Unije tumačiti na način da u slučaju nepostojanja nacionalnih mjera za prenošenje te klauzule, ta klauzula može imati izravan „horizontalni” učinak, lišen je relevantnosti u svrhe rješenja spora u glavnom postupku.

69

Naime, čak i pod pretpostavkom da navedenoj odredbi valja priznati takav izravan horizontalni učinak, zainteresirana se osoba ne može pozvati na taj učinak jer se tužiteljica u glavnom postupku ne nalazi u situaciji koja ulazi u područje primjene te odredbe.

70

Iz toga slijedi da se s obzirom na sudsku praksu na koju se podsjeća u točkama 55. do 57. ove presude četvrto pitanje mora smatrati nedopuštenim.

71

Naposljetku, s obzirom na to da je sud koji je uputio zahtjev postavio prvo i drugo pitanje, koja se na odgovarajući način odnose na klauzulu 1. točku 2. i klauzulu 8. točku 2. revidiranog Okvirnog sporazuma, samo pod pretpostavkom, kao što je to već navedeno u točki 38. ove presude, moguće primjene klauzule 6. točke 1. tog Okvirnog sporazma u okviru spora u glavnom postupku, na njih nije potrebno odgovarati u ovom slučaju. Naime, s obzirom na nedopuštenost trećeg i četvrtog pitanja koja se odnose na navedenu klauzulu 6. točku 1., nije vidljivo u čemu bi odgovori na ta prva dva pitanja u ovom slučaju mogli utjecati na bilo koji način na ishod spora koji je u tijeku u glavnom postupku te, dakle, u čemu bi ta pitanja imala veze s činjeničnim stanjem i predmetom navedenog spora pa se primjenom sudske prakse na koju se podsjeća u točkama 55. do 57. ove presude ta pitanja moraju smatrati nedopuštenima.

72

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku mora proglasiti nedopuštenim.

73

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Social no 33 de Barcelona (Radni sud br. 33 u Barceloni, Španjolska) nije dopušten.