—

za Eurospeed Ltd, D. Irinkov, ügyvéd,

—

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér, G. Szima i M. Bóra, u svojstvu agenata,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Galluzza, avvocato dello Stato,

—

za Europsku komisiju, L. Havas i J. Hottiaux, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje načela odgovornosti država članica za štete uzrokovane pojedincima zbog povrede prava Europske unije kao i članka 10. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća (EEZ) br. 3821/85 i (EZ) br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85 (SL L 102, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 167.).

2

Taj zahtjev podnesen je u okviru spora između društva Eurospeed Ltd i Szegedi törvényszék (sud u Segedinu, Mađarska) zbog naknade štete koja je posljedica novčane kazne koju je potonji izrekao trima zaposlenicima društva Eurospeed, čija su prava subrogacijom prešla na to društvo, zbog kršenja obveza koje proizlaze iz Uredbe br. 561/2006.

3

Na temelju uvodnih izjava 17., 27. i 31. Uredbe br. 561/2006:

[…]

[…]

4

Članak 9. stavak 2. Uredbe br. 561/2006 predviđa:

„Svo vrijeme provedeno u putovanju do mjesta preuzimanja vozila obuhvaćenog područjem primjene ove Uredbe, ili u povratku iz tog mjesta, kada vozilo nije u vozačevom prebivalištu niti u operativnom središtu poslodavca u kojemu je sjedište vozača, ne računa se kao vrijeme odmora ili stanke, osim ako vozač nije na trajektu ili vlaku i nema pristup kabini ili ležaju.”

5

Članak 10. stavci 1., 2. i 3. Uredbe br. 561/2006 određuju:

„1.   Prijevoznik ne obavlja nikakvu isplatu vozačima koje zapošljava ili koji su mu stavljeni na raspolaganje, čak i ako se radi o povišici ili dodatku na plaću, za prijeđeni put i/ili količinu prevezenog tereta ako je to plaćanje takve vrste da ugrožava sigurnost cestovnog prometa i/ili potiče na kršenje ove Uredbe.

2.   Prijevoznik organizira rad vozača iz stavka 1. na takav način da vozači mogu poštovati odredbe Uredbe (EEZ) br. 3821/85 i poglavlja II. ove Uredbe. Prijevoznik daje vozaču primjerene upute te provodi[ti] redovite provjere s ciljem osiguravanja sukladnosti s Uredbom (EEZ) br. 3821/85 i poglavljem II. ove Uredbe.

3.   Prijevoznik je odgovoran za prekršaje koje su počinili njegovi vozači, čak i ako su prekršaji počinjeni na državnom području druge države članice ili treće zemlje.

Ne dovodeći u pitanje pravo država članica da prijevoznike smatraju u potpunosti odgovornima, državne članice mogu ovu odgovornost uvjetovati kršenjem stavaka 1. i 2. od strane prijevoznika. Države članice mogu razmotriti sve dokaze prema kojima prijevoznik ne može opravdano biti odgovoran za počinjeni prekršaj.”

6

U skladu s člankom 19. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 561/2006:

„1.   Države članice utvrđuju pravila sankcioniranja koja se primjenjuju na kršenja ove Uredbe i Uredbe (EEZ) br. 3821/85 te poduzimaju mjere potrebne za osiguranje njihove provedbe. Te su sankcije učinkovite, proporcionalne, odvraćajuće i nediskriminirajuće. Svako kršenje ove Uredbe i Uredbe [br. 3821/85] podliježe samo jednoj sankciji ili postupku. Države članice obavješćuju Komisiju o tim mjerama i pravilima sankcioniranja do datuma koji je određen u članku 29. drugom podstavku. Komisija o tome obavješćuje države članice.

2.   Države članice omogućuju nadležnim tijelima određivanje sankcije poduzeću i/ili vozaču za kršenje ove Uredbe koje je otkriveno na njezinu državnom području i za koje sankcija još nije određena, čak i ako je kršenje počinjeno na području druge države članice ili treće zemlje.

Iznimno, kada se otkrije kršenje:

država članica može, do 1. siječnja 2009., umjesto određivanja sankcije, o činjenicama kršenja obavijestiti nadležno tijelo u državi članici ili u trećoj zemlji u kojoj poduzeće ima poslovni nastan ili gdje je mjesto zaposlenja vozača.”

7

Članak 22. stavak 3. Uredbe br. 561/2006 glasi:

„Države članice redovito šalju relevantne podatke u vezi s nacionalnim tumačenjem i primjenom ove Uredbe Komisiji; što će omogućiti elektroničku dostupnost tih podataka drugim državama članicama.”

8

Članak 15. stavak 7. Uredbe br. 3821/85, kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. (SL 2006., L 102, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 167., u daljnjem tekstu: izmijenjena Uredba br. 3821/85), određuje:

9

Članak 20. A közúti közlekedésről szóló 1988. évi I. törvény (Zakon br. I iz 1988. o cestovnom prometu, u daljnjem tekstu: Zakon o cestovnom prometu) određuje:

„(1)   Može se izreći novčana kazna svakoj osobi koja krši odredbe ovog zakona i pravila posebnih prava i akata prava Zajednice koja se odnose na

[…]

[…]

(2)   Postupak određivanja novčane kazne (s obzirom na njihovu ovlast kontrole kako je definirana u stavku 11.) ovlašteni su provesti: tijelo nadležno za promet, policija, carinsko tijelo, tijelo za zaštitu od katastrofa, tijelo nadležno za zapošljavanje i tijelo nadležno za nadzor javnih prostora.

(3)   Odredbe previđene pravilom posebnog prava koje uređuje kontrolnu djelatnost tijela nadležnog za postupak primjenjive su na postupak određivanja novčane kazne iz stavka 2., osim ako u ovom članku nije drugačije određeno.

(4)   Svakoj se osobi – osim najmoprimcu ili vozaču posebnog vozila koje daje u najam upravitelj voznog parka u smislu Zakona o registraciji, ako je plaćena pristojba za registraciju tog vozila i vozač posebnog vozila to dokaže potvrdom koju je izdalo carinsko tijelo – koja krši odredbu stavka 1. točaka (a) do (j) i (l) može izreći novčana kazna u iznosu od 10000 do 800000 forinti [mađarskih (HUF)] i, u slučaju predviđenom točkom (k), od 10000 do 300000 [HUF]. Pravilo posebnog prava određuje najviši iznos novčanih kazni koje se mogu izreći u slučaju kršenja različitih odredbi kao i novčane kazne koja se u tom istom postupku može izreći za različita poduzimanja ili propuštanja koja predstavljaju kršenja. Ne može se izreći novčana kazna nakon isteka dvije godine od počinjenog kršenja (zastara).

(5)   Osoba odgovorna za kršenje neke od gore navedenih odredbi dužna je platiti novčanu kaznu. Kad se može utvrditi odgovornost više osoba, one su dužne platiti iznos novčane kazne određen pravilom posebnog prava razmjerno njihovu dijelu odgovornosti u kršenju. Ako se ne može odrediti koliki je njihov dio odgovornosti, obveza plaćanja novčane kazne dijeli se na jednake dijelove. Ne može se utvrditi obveza plaćanja novčane kazne u slučaju važnog razloga za koji nije odgovorna osoba koja obavlja cestovni prijevoz i koji ona nije predvidjela niti ga je razumno mogla predvidjeti.

[…]”

10

U članku 48. stavku 3. točki (a) podtočki 15. Zakona o cestovnom prometu zakonodavac je ovlastio vladu da uredbom odredi, među ostalim, „iznose novčanih kazni koje se mogu izreći u slučaju kršenja odredbi o cestovnom prometu robe, odredbi o prijevozu rasutog tereta, određenih pravila o cestovnom prometu kao i općih pravila koja uređuju zadaće uprave u okviru određivanja novčanih kazni”.

11

Članak 5. A közúti árufuvarozáshoz, személyszállításhoz és a közúti közlekedéshez kapcsolódó egyes rendelkezések megsértése esetén kiszabható bírságok összegéről, valamint a bírságolással összefüggő hatósági feladatokról szóló 156/2009. kormányrendelet (Uredba Vlade br. 156/2009 o iznosu novčanih kazni koje se mogu izreći u slučaju povrede određenih odredbi o cestovnom prijevozu robe i osoba, o cestovnom prometu kao i o javnim zadaćama vezanim za određivanje novčane kazne) od 29. srpnja 2009. (u daljnjem tekstu: Uredba Vlade br. 156/2009) određuje sljedeće:

„Kad je riječ o članku 20. stavku 1. točki (d) Zakona [o cestovnom prometu], iznos novčane kazne koji je određen u skladu s Prilogom 4. toj uredbi mora – osim ako o tome postoji suprotna zakonodavna ili regulatorna odredba – platiti osoba koja povrijedi odredbu o uređaju za bilježenje i tahografskom listiću kao i o njihovoj upotrebi, sadržanu:

[…]

[…]”

12

Prema sudu koji je uputio zahtjev, točke I2. i I3. Priloga 4. Uredbi Vlade br. 156/2009 glase kako slijedi:

„I2: Djelo za koje se izriče novčana kazna: vozač ne može priložiti podatke zabilježene na listiću ili vozačkoj kartici za taj dan. Iznos novčane kazne: 400000 [HUF]. Osoba koja je dužna platiti novčanu kaznu: vozač.”

I3: Djelo za koje se izriče novčana kazna: vozač ne može priložiti podatke zabilježene na listiću ili vozačkoj kartici za prethodnih dvadeset i osam dana. Iznos novčane kazne: 400000 [HUF]. Osoba koja je dužna platiti novčanu kaznu: vozač; prijevoznik.”

13

Člankom 340. stavkom 1. Polgári perrendtartásról szóló 1952. évi III. törvény (Zakon br. III iz 1952. kojim je uspostavljen zakonik o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: Zakonik o parničnom postupku) propisano je:

„Protiv sudske presude ne može se podnijeti žalba osim u slučaju iznimke predviđene stavkom 2.”

14

Člankom 340. stavkom 2. navedenog zakona utvrđeno je:

„Kasacijska žalba ne može se podnijeti [...]

[…]

15

Eurospeed je prijevozno poduzeće registrirano u Bugarskoj. U njemu su kao vozači zaposleni Ivailo Todorov Dišev, Dejan Todorov Dišev i Stojan Dimov, bugarski državljani.

16

Teretna vozila koja su registrirana u Češkoj Republici i kojima su upravljale osobe navedene u točki 15. ove presude su tijekom njihova putovanja iz Češke Republike u Bugarsku prekontrolirali na mađarsko‑rumunjskoj granici službenici Nemzeti Adó- és Vámhivatal Csongrád Megyei Vám- és Pénzügyőri Igazgatósága (okružna uprava za carine i financije iz Čongrada, Mađarska).

17

Prilikom te kontrole Ivailo Todorov Dišev i Dejan Todorov Dišev nisu mogli priložiti ni tahografski listić ni ručne bilješke o svojim aktivnostima tijekom proteklih dvadeset i osam dana.

18

U tim je okolnostima okružna uprava za carine i financije u Čongradu smatrala da su ta dva vozača povrijedila članak 15. stavak 7. izmijenjene Uredbe br. 3821/85 kao i članak 9. stavak 2. Uredbe br. 561/2006 te je svakome od njih izrekla upravnu novčanu kaznu od 400000 HUF (oko 1280 eura).

19

Kad je riječ o S. Dimovu, koji nije mogao priložiti valjani dokument koji bi mogao biti dokaz o prirodi aktivnosti koju je obavljao prije 12. travnja 2013., dana kad je zaposlen u Eurospeedu u svojstvu vozača, ista ta uprava smatrala je da je dotična osoba povrijedila odredbe članka 15. stavka 7. Uredbe br. 3821/85 te joj je izrekla novčanu kaznu od 400000 HUF (oko 1280 eura).

20

Nemzeti Adó- és Vámhivatal Regionális Vám- és Pénzügyőri Főigazgatósága (glavna regionalna uprava za carine i financije u okviru državne uprave za poreze i carine, Mađarska) je odlukama od 30. svibnja, 31. svibnja i 3. lipnja 2013. potvrdila odluke okružne uprave za carine i financije u Čongradu.

21

Vozači o kojima je riječ u glavnom postupku su protiv tih odluka podnijeli tužbu Szegedi közigazgatási és munkaügyi bíróság (sud za upravne i radne predmete u Segedinu, Mađarska), koji je istu odbio. Taj je sud osobito odbacio argument prema kojem su novčane kazne trebale biti izrečene društvu Eurospeed, a ne vozačima.

22

Na temelju članaka 340. i 340/A Zakona o građanskom postupku protiv presude Szegedi közigazgatási és munkaügyi bíróság (sud za upravne i radne predmete u Segedinu) nije se mogla podnijeti ni žalba ni kasacijska žalba.

23

Eurospeed, koji je platio novčane kazne izrečene njegovim zaposlenicima, podnio je tužbu pred Gyulai törvényszék (sud u Gyuli, Mađarska) te na ime naknade štete, koja je posljedica toga što je Szegedi közigazgatási és munkaügyi bíróság (sud za upravne i radne predmete u Segedinu) povrijedio pravo Unije, zahtijeva isplatu svote od 1248000 HUF (oko 3992 eura), koja odgovara iznosu novčanih kazni, sudskih pristojbi i zateznih kamata koje se odnose na tu svotu.

24

S tim u vezi Eurospeed osobito ističe da je Szegedi közigazgatási és munkaügyi bíróság (sud za upravne i radne predmete u Segedinu) povrijedio članak 10. stavak 3. Uredbe br. 561/2006 time što je odbio tužbu koju su podnijeli njegovi zaposlenici s obzirom na to da su novčane kazne trebale biti izrečene samom tom društvu, a ne tim zaposlenicima. U potporu tom prigovoru Eurospeed navodi više nacionalnih odluka iz kojih proizlazi da se u takvoj situaciji novčana kazna ne treba izreći vozaču, nego prijevoznom poduzeću koje ga zapošljava. Novčana kazna se izriče vozaču samo ako je prijevozno poduzeće oslobođeno od odgovornosti.

25

Szegedi Törvényszék (sud u Segedinu), čiji je ustrojbeni odjel Szegedi közigazgatási és munkaügyi bíróság (sud za upravne i radne predmete u Segedinu), odbio je tužbu smatrajući da se, s obzirom na sudsku praksu Kúrije (Vrhovnog suda Mađarske), novčana kazna može izreći i vozaču vozila. U svakom slučaju on smatra da nije došlo do dovoljno nesumnjive i očite povrede pravnog pravila.

26

Ako bi članak 10. stavak 3. Uredbe br. 561/2006 valjalo tumačiti na način da on sprječava to da sankcije koje su države članice predvidjele za suzbijanje kršenja obveza koje proizlaze iz te uredbe mogu obuhvatiti, bilo isključivo ili ne, vozača vozila, sud koji je uputio zahtjev osobito ističe da bi se u tom slučaju moglo smatrati da je nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku neusklađen s pravom Unije. Stoga bi eventualno mogla nastati odgovornost države za povredu tog prava.

27

U tim je okolnostima Gyulai törvényszék (sud u Gyuli) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

Svojim drugim pitanjem, koje valja ispitati prvo, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Uredbu br. 561/2006, a osobito njezin članak 10. stavak 3., tumačiti na način da mu je protivan nacionalni propis prema kojem je, umjesto ili pored prijevoznog poduzeća koje zapošljava vozača, potonji odgovoran za kršenja te uredbe koja je on sam počinio.

29

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da Eurospeed i sud koji je uputio zahtjev tumače članak 10. stavak 3. Uredbe br. 561/2006 tako da mu je protivna primjena sankcija na vozača zbog njegovih kršenja te uredbe.

30

Takvo tumačenje ne može se prihvatiti.

31

Kao prvo, valja podsjetiti da članak 19. stavak 2. navedene uredbe određuje da države članice omogućuju nadležnim tijelima određivanje sankcije poduzeću i/ili vozaču za kršenje te uredbe koje je otkriveno na njezinu državnom području i za koje sankcija još nije određena.

32

Stoga iz teksta te odredbe jasno proizlazi da Uredba br. 561/2006 i prijevoznim pouzećima i vozačima nameće određene obveze te i jedne i druge smatra odgovornima za kršenja svojih obveza.

33

Suprotno onome na što upućuje sud koji je uputio zahtjev, s tim u vezi se ne može tvrditi da se članak 19. stavak 2. Uredbe br. 561/2006 odnosi samo na slučaj u kojem je kršenje počinjeno na području druge države članice. Naime, budući da članak 19. stavak 2. prva rečenica te uredbe izričito određuje da mogućnost da nadležna tijela države članice izreknu sankciju poduzeću i/ili vozaču za kršenje te uredbe postoji „čak i ako je [to] kršenje počinjeno na području druge države članice ili treće zemlje”, to, a contrario, podrazumijeva da je država članica bilo poduzeću bilo vozaču bilo obojici u svakom slučaju ovlaštena izreći sankciju za kršenje počinjeno na njezinu području. Suprotno tumačenju suda koji je uputio zahtjev, činjenica da navedena odredba proširuje mogućnost izricanja sankcija na kršenja Uredbe br. 561/2006 počinjena izvan područja predmetne države članice ne može se tumačiti na način da skup kršenja protiv kojih može biti izrečena sankcija ograničava na ona počinjena na području druge države.

34

To tumačenje potvrđuje osobito uvodna izjava 27. Uredbe br. 561/2006 prema kojoj je u interesu jasne i učinkovite provedbe poželjno osigurati jedinstvene odredbe o odgovornosti prijevoznika i vozača u slučaju kršenja te uredbe, pri čemu ta odgovornost može dovesti do kaznenih, građanskih ili upravnih sankcija ovisno o pojedinoj državi članici. Iz teksta te uvodne izjave nesumnjivo proizlazi da su države članice ovlaštene predvidjeti sustav odgovornosti vozača za kršenja navedene uredbe i da one raspolažu marginom prosudbe kad je riječ o prirodi primjenjivih sankcija.

35

Isto tako, u skladu s uvodnom izjavom 31. Uredbe br. 561/2006, Uredba br. 3821/85 trebala bi biti izmijenjena tako da jasno određuje obveze prijevoznika i vozača, a također i promiče pravnu sigurnost i olakšava provedbu ograničenja koja se odnose na vrijeme vožnje i razdoblje odmora tijekom provjera na cesti. Iz teksta te uvodne izjave proizlazi da se Uredba br. 561/2006, kojom je osim toga izmijenjena Uredba br. 3821/85, odnosi osobito na vozače kad je riječ o obvezama koje oni moraju poštovati na temelju potonje uredbe. Budući da su, s jedne strane, na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 561/2006, države članice dužne utvrditi pravila o sankcijama koja se primjenjuju na kršenja te uredbe tako da te sankcije budu učinkovite, proporcionalne, odvraćajuće i nediskriminirajuće, i da, s druge strane, navedena uredba ne isključuje odgovornost vozača, iz toga proizlazi da te države mogu predvidjeti odredbe koje omogućuju izricanje sankcija vozačima, bilo isključivo ili ne.

36

Osim toga, valja istaknuti da članak 15. izmijenjene Uredbe br. 3821/85 utvrđuje obveze kojima su podvrgnuti samo vozači i da ih potonji moraju poštovati jer će biti odgovorni ako postupaju suprotno.

37

Kao drugo, kad je riječ o članku 10. stavku 3. Uredbe br. 561/2006 na koji se poziva sud koji je uputio zahtjev, valja utvrditi da se ta odredba, koja utvrđuje posebna pravila u području odgovornosti prijevoznih poduzeća, ne može tumačiti izdvojeno, nego zajedno s odredbama članka 10. stavaka 1. i 2. te uredbe, koji tim poduzećima nameću obveze glede plaćanja vozača i organizacije njihova rada. Osim toga, iako u skladu s člankom 10. stavkom 3. drugim podstavkom prvom rečenicom Uredbe br. 561/2006 države članice imaju pravo prijevozna poduzeća smatrati u potpunosti odgovornima za kršenja koja su počinili njihovi vozači, ni iz te odredbe ni iz ijedne druge odredbe te uredbe ne proizlazi da su države članice prisiljene cjelokupnu odgovornost za ta kršenja pripisati tim poduzećima. Stoga se iz članka 10. stavka 3. navedene uredbe ne može izvesti zaključak da se potonjoj protivi to da država članica omogući nadležnim tijelima da primijene sankcije na vozače koji počine kršenja te uredbe.

38

Kao treće, što se tiče uvodne izjave 17. Uredbe br. 561/2006, dovoljno je, s jedne strane, utvrditi da, iako je točno da je cilj te uredbe osobito poboljšati uvjete rada radnika u cestovnom sektoru (vidjeti u tom smislu presude od 3. listopada 2013., Lundberg, C‑317/12, EU:C:2013:631, t. 31., i od 13. ožujka 2014., A. Karuse, C‑222/12, EU:C:2014:142, t. 29.), ništa ne dopušta zaključak da je zakonodavac Unije htio osloboditi vozače svake odgovornosti za kršenja koja počine, osobito onda kad su ona isključivo vezana uz obavljanje njihovih poslova.

39

S druge strane, valja istaknuti da je cilj Uredbe br. 561/2006 isto tako poboljšati opću cestovnu sigurnost. Stoga se oba cilja te uredbe – odnosno poboljšanje uvjeta rada i opće cestovne sigurnosti – odražavaju u obvezi načelnog opremanja vozila u cestovnom prometu homologiranim uređajem za bilježenje koji omogućuje kontrolu poštovanja vremena vožnje i odmora vozača. Tumačiti navedenu uredbu na način da joj je protivna mogućnost da se vozačima izreknu sankcije zbog povrede obveza koje imaju na temelju te uredbe značilo bi sprječavati ostvarivanje osobito cilja poboljšanja opće cestovne sigurnosti.

40

Osim toga, Sud je u presudama od 9. veljače 2012., Urbán (C210/10, EU:C:2012:64), 3. listopada 2013., Lundberg (C‑317/12, EU:C:2013:631) i 13. ožujka 2014., A. Karuse (C‑222/12, EU:C:2014:142) priznao mogućnost da države članice nametnu takve sankcije vozačima.

41

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na drugo pitanje valja odgovoriti tako da Uredbu br. 561/2006 valja tumačiti na način da joj nije protivan nacionalni propis prema kojem je, umjesto ili pored prijevoznog poduzeća koje zapošljava vozača, potonji odgovoran za kršenja te uredbe koja je on sam počinio.

42

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo i treće pitanje.

43

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Uredbu (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća (EEZ) br. 3821/85 i (EZ) br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85 valja tumačiti na način da joj nije protivan nacionalni propis prema kojem je, umjesto ili pored prijevoznog poduzeća koje zapošljava vozača, potonji odgovoran za kršenja te uredbe koja je on sam počinio.