—

za H. O. Costeu, on sam za sebe,

—

za SC Volksbank România SA, F. Marinău, avocat,

—

za rumunjsku vladu, R.-H. Radu, R. I. Haţieganu i A. Buzoianu, u svojstvu agenata,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju M. Santora, avvocato dello Stato,

—

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i M. Noort, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, L. Nicolae i M. van Beek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točke (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2

Ovaj je zahtjev podnesen u okviru spora između H. Costee i SC Volksbank România SA (u daljnjem tekstu: Volksbank) o zahtjevu za utvrđenje nepoštenosti odredbe ugovora o kreditu.

3

Peta, deveta i deseta uvodna izjava Direktive 93/13 određuju:

„budući da potrošači uglavnom ne poznaju zakonske propise kojima se u drugim državama članicama uređuju ugovori o prodaji robe ili usluga; budući da ih nedovoljno poznavanje može odvratiti od izravnog sklapanja poslova kupovine robe ili usluga u drugoj državi članici;

[...]

budući da [...] onoga koji stječe robu i usluge treba zaštititi od zlouporabe moći koju imaju prodavatelj robe ili pružatelj usluga, posebno od jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovorâ;

budući da je djelotvorniju zaštitu potrošača moguće postići usvajanjem ujednačenih zakonskih propisa u području nepoštenih ugovornih odredaba; budući da bi se ti propisi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavača ili pružatelja i potrošača [...]“.

4

U skladu s člankom 1. stavkom 1. te direktive:

„Svrha ove Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.“

5

Članak 2. te direktive glasi kako slijedi:

„Za potrebe ove Direktive izraz:

[...]

6

Članak 6. stavak 1. iste direktive određuje:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.“

7

Članak 2. Zakona br. 193/2000 o nepoštenim odredbama u ugovorima koji se sklapaju između trgovaca i potrošača, u verziji koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet glavnog postupka, u svojim stavcima 1. i 2. određuje:

„1.   Potrošač je svaka fizička osoba ili skupina fizičkih osoba povezanih u udrugu koja na temelju ugovora koji ulazi u područje primjene ovog zakona nastupa za potrebe izvan okvira svoje poslovne, industrijske ili proizvodne, obrtničke ili strukovne djelatnosti.

2.   Trgovac je svaka ovlaštena fizička ili pravna osoba koja na temelju ugovora koji ulazi u područje primjene ovog zakona nastupa u okviru svoje poslovne, industrijske ili proizvodne, obrtničke ili strukovne djelatnosti, kao i svaka osoba koja nastupa za iste potrebe u ime i za račun te osobe.“

8

H. O. Costea obavlja odvjetničku djelatnost, pri čemu se pretežno bavi trgovačkim pravom. On je 4. travnja 2008. sklopio ugovor o kreditu s Volksbankom. Povrat tog kredita bio je osiguran hipotekom na nekretnini u vlasništvu odvjetničkog ureda H. O. Costee, koji nosi naziv „Ovidiu Costea“. Taj ugovor o kreditu je H. O. Costea potpisao, s jedne strane, u svojstvu korisnika kredita a, s druge strane, u svojstvu zastupnika svojeg odvjetničkog ureda kao hipotekarnog dužnika. Istog je dana posebnim ugovorom sklopljenim u obliku javnobilježničkog akta osnovana hipoteka između Volksbanka i tog odvjetničkog ureda, koji je u tom aktu zastupao H. O. Costea.

9

H. O. Costea je 24. svibnja 2013. pred Judecătoria Oradea (prvostupanjski sud Oradeae) podnio tužbu kojom je, s jedne strane, zahtijevao utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o proviziji za rizik i, s druge strane, poništenje te ugovorne odredbe i povrat te provizije koja je isplaćena Volskbanku.

10

U tim je okolnostima Judecătoria Oradea odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13 kada je riječ o definiciji pojma „potrošač“ tumačiti u smislu da taj članak u samu definiciju uključuje ili, naprotiv, iz nje isključuje fizičku osobu koja obavlja odvjetničku djelatnost i koja s bankom sklapa ugovor o kreditu u kojem nije naznačena namjena kredita kada u kontekstu predmetnog ugovora svojstvo osiguranja ima hipoteka na odvjetničkom uredu fizičke osobe o kojoj je riječ?“

11

U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev ustvrđuje da u ugovoru o kreditu o kojem je riječ u glavnom postupku nije navedeno za koju se namjenu dodjeljuje predmetni kredit.

12

Suprotno tomu, rumunjska vlada i Europska komisija smatraju da je u odjeljku tog ugovora koji se odnosi na predmet ugovora pojašnjeno da se kredit dodjeljuje za „pokrivanje osobnih tekućih troškova“ H. O. Costee.

13

Međutim, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnoj podjeli uloga između nacionalnih sudova i Suda, samo je Sud nadležan odlučivati o tumačenju ili valjanosti akta Unije, na temelju činjenica na koje ga je uputio nacionalni sud. Kad je riječ, posebice, o navodnim činjeničnim propustima i pogreškama u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, treba ponoviti da nije zadaća Suda, nego nacionalnog suda da dokaže sporne činjenice i donese zaključak o njihovu učinku na odluku koju treba donijeti (vidjeti presudu Traum, C‑492/13, EU:C:2014:2267, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

14

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13 tumačiti na način da se fizička osoba koja obavlja odvjetničku djelatnost i koja s bankom sklapa ugovor o kreditu u kojem nije naznačena namjena kredita može smatrati „potrošačem“ u smislu te odredbe. Osim toga, taj sud pita Sud kakav utječe li na to okolnost da je tražbina iz tog ugovora osigurana ugovorom o hipoteci, koji je ta osoba sklopila u svojstvu zastupnika svojeg odvjetničkog ureda i koji se odnosi na imovinu namijenjenu obavljanju profesionalne djelatnosti te osobe, kao što je nekretnina koja je u vlasništvu tog odvjetničkog ureda.

15

S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

16

U skladu s tim definicijama „potrošač“ znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

17

Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C‑488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

18

Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C‑488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

19

S obzirom na takav slabiji položaj, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Radi se o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovno uspostaviti jednakost između potonjih (presuda Sánchez Morcillo i Abril García. C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 23. i navedena sudska praksa).

20

Istodobno valja podsjetiti da jedna te ista osoba može djelovati u svojstvu potrošača u okviru određenih poslova i u svojstvu proizvođača ili pružatelja u okviru nekih drugih.

21

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže.

22

Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao „potrošača“ u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C‑497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).

23

U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge.

24

Kad je riječ odvjetničkim uslugama koje odvjetnici pružaju u okviru ugovorâ o pravnim uslugama, Sud je već vodio računa o nejednakosti između „stranaka potrošača“ i odvjetnikâ, osobito zbog neravnopravnosti koja između tih subjekata postoji kad je riječ o podacima kojima raspolažu (vidjeti presudu Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 23. i 24.).

25

Međutim, to razmatranje ne može isključiti mogućnost da se odvjetnika kvalificira kao „potrošača“ u smislu članka 2. točke (b) navedene direktive kada taj odvjetnik nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije (vidjeti per analogiam presudu Di Pinto, C‑361/89, EU:C:1991:118, t. 15.).

26

Naime, odvjetnik, koji s fizičkom ili pravnom osobom koja djeluje u okviru svoje profesionalne djelatnosti sklopi ugovor, koji – osobito zato što nije povezan s djelatnošću njegova odvjetničkog ureda – nije u vezi s izvršavanjem odvjetničke djelatnosti, se u odnosu na tu osobu nalazi u podređenom položaju o kojem je riječ u točki 18. ove presude.

27

U takvom slučaju, kada bi se i smatralo da odvjetnik raspolaže visokom razinom tehničkih sposobnosti (vidjeti presudu Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 23.), na temelju toga se ne bi moglo pretpostaviti da on nije slabija stranka u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Naime, kao što je to istaknuto u točki 18. ove presude, podređeni položaj potrošača u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, koji se nastoji ispraviti sustavom zaštite uspostavljenim Direktivom 93/13, odnosi se kako na razinu informacija potrošača tako i na njegovu mogućnost pregovaranja pod uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati.

28

Kad je riječ o okolnosti da je tražbina iz predmetnog ugovora osigurana ugovorom o hipoteci, koji je odvjetnik sklopio u svojstvu zastupnika svojeg odvjetničkog ureda i koji se odnosi na imovinu namijenjenu obavljanju profesionalne djelatnosti tog odvjetnika, kao što je nekretnina koja je u vlasništvu tog odvjetničkog ureda, valja ustvrditi da, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 52. svojega mišljenja, ona ne utječe na ocjenu navedenu u točkama 22. i 23. ove presude.

29

Naime, glavni predmet se odnosi na utvrđenje svojstva potrošača, prodavatelja robe ili pružatelja usluga osobe koja je sklopila glavni ugovor, odnosno ugovor o kreditu, a ne o svojstvu te osobe u okviru dopunskog ugovora, odnosno ugovora o hipoteci kojom se osigurava isplata duga iz glavnog ugovora. Slijedom toga, u predmetu kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku kvalifikacija odvjetnika kao potrošača ili kao prodavatelja robe ili pružatelja usluga u okviru ugovora o hipoteci ne može odrediti njegovo svojstvo u okviru glavnog ugovora o kreditu.

30

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti na način da članak 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da se fizička osoba koja obavlja odvjetničku djelatnost i koja s bankom sklapa ugovor o kreditu u kojem nije naznačena namjena kredita može smatrati „potrošačem“ u smislu te odredbe kada taj ugovor nije u vezi s profesionalnom djelatnošću tog odvjetnika. S tim u vezi nije relevantna okolnost da je tražbina iz tog istog ugovora osigurana ugovorom o hipoteci, koji je ta osoba sklopila u svojstvu zastupnika svojeg odvjetničkog ureda i koji se odnosi na imovinu namijenjenu obavljanju profesionalne djelatnosti te osobe, kao što je nekretnina u vlasništvu tog odvjetničkog ureda.

31

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da se fizička osoba koja obavlja odvjetničku djelatnost i koja s bankom sklapa ugovor o kreditu u kojem nije naznačena namjena kredita može smatrati „potrošačem“ u smislu te odredbe kada taj ugovor nije u vezi s profesionalnom djelatnošću tog odvjetnika. S tim u vezi nije relevantna okolnost da je tražbina iz tog istog ugovora osigurana ugovorom o hipoteci, koji je ta osoba sklopila u svojstvu zastupnika svojeg odvjetničkog ureda i koji se odnosi na imovinu namijenjenu obavljanju profesionalne djelatnosti te osobe, kao što je nekretnina u vlasništvu tog odvjetničkog ureda.