—

za Liquidazione giudiziale dei beni ceduti ai creditori della Federazione Italiana Consorzi Agrari Soc. coop. arl – Federconsorzi, D. Santosuosso i G. Niccolini, avvocati,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Fiorentina, avvocato dello Stato,

—

za Europsku komisiju, G. Zavvos, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Franchi, avvocatessa,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 2., 3. i 6. Direktive 2000/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. lipnja 2000. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama (SL L 200, str. 35.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 3., str. 3.), kao i članaka 2., 7. i 12. Direktive 2011/7/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama (SL L 48, str. 1., i ispravak SL 2012, L 233, str. 3.) ( SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 200.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Ministero delle Politiche agricole, alimentari e forestali (Ministarstvo poljoprivredne, prehrambene i šumarske politike, u daljnjem tekstu: Ministero) i Federazione Italiana Consorzi Agrari Soc. coop. arl (Talijanski savez poljoprivrednih zadruga), u postupku predstečajne nagodbe (u daljnjem tekstu: Federconsorzi), te Liquidazione giudiziale dei beni ceduti ai creditori della Federazione Italiana Consorzi Agrari Soc. coop. arl – Federconsorzi (Upravitelj imovinom ustupljenom vjerovnicima Federconsorzija) u pogledu kamata na tražbinu koju Federconsorzi ima prema Ministeru.

3

Direktiva 2000/35, koja je stavljena izvan snage Direktivom 2011/7 s učinkom od 16. ožujka 2013., predviđala je u svojem članku 1. da se njene odredbe primjenjuju na sva plaćanja izvršena radi naplate u poslovanju. Prema njenom članku 2., „poslovanje“ čini „transakcija između poduzetnika ili između poduzetnika i javnih tijela koja rezultira isporukom robe ili pružanjem usluga za naknadu.

4

Članak 3. Direktive 2000/35 stvara obvezu država članica da osiguraju da je vjerovnik ovlašten na kamatu radi kašnjenja s plaćanjem ako je ispunio svoje ugovorne i zakonske obveze; i ako nije primio iznos dugovanja na vrijeme, osim ako dužnik, nije odgovoran za kašnjenje; te uspostavlja pravila o datumu dospijeća kamata i određivanju njihove visine. Taj članak 3. stavak 3. također glasi:

„Države članice određuju da dogovor o datumu plaćanja ili posljedicama o zakašnjenju plaćanja koji nije u skladu s odredbama stavka 1. točaka (b) do (d) i stavka 2. neće biti valjan ili će biti temelj za naknadu štete ako to predstavlja, kada se razmotre sve okolnosti slučaja uključujući dobre trgovačke običaje i narav proizvoda, tešku nepravdu prema vjerovniku. Pri odlučivanju predstavlja li ugovor tešku nepravdu prema vjerovniku uzet će se među ostalim u obzir je li dužnik imao neki objektivni razlog ne postupiti u skladu s odredbama stavka 1. točaka (b) do (d) i stavka 2. Ako je utvrđeno da takav ugovor predstavlja tešku nepravdu, primjenjuju se zakonske odredbe, osim ako nacionalni sudovi utvrde da su bitne druge okolnosti koje govore u korist pravičnosti.“

5

Članak 6. te direktive predviđao je:

„1.   Države članice donose zakone i druge propise kako bi se uskladili s ovom Direktivom do 8. kolovoza 2002. [...]

[...]

2.   Države članice mogu ostaviti na snazi ili donijeti odredbe koje su povoljnije za vjerovnika od odredaba koje su potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom.

3.   Prilikom prenošenja ove Direktive u svoje nacionalno zakonodavstvo, države članice mogu isključiti iz primjene sljedeće:

[...]

[...]“

6

Direktiva 2011/7 u svom članku 1. određuje:

„1.   Cilj je ove Direktive suzbijanje zakašnjelih plaćanja u poslovnim transakcijama, da bi se osiguralo uredno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i time potaknula konkurentnost poduzeća, posebno malih i srednjih.

2.   Ova se Direktiva primjenjuje na sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za poslovnu transakciju.

[...]“

7

Definicija „poslovne transakcije“ utvrđena u članku 2. stavku 1. Direktive 2011/7 jednaka je onoj prethodno utvrđenoj Direktivom 2000/35.

8

Članak 7. Direktive 2011/7 predviđa:

„1.   Države članice osiguravaju da ugovorni uvjet ili postupanje, vezani uz datum ili razdoblje plaćanja, kamatnu stopu na zakašnjelo plaćanje, odnosno, uz naknadu za troškove naplate, budu ili neizvršivi ili upotrijebljeni kao podloga za zahtjev za naknadu štete ako su posebno nepravedni prema vjerovniku.

Pri određivanju je li ugovorni uvjet ili postupanje posebno nepravedno prema vjerovniku u smislu prvog podstavka razmatraju se sve okolnosti slučaja, uključujući:

2.   U smislu stavka 1., ugovorni uvjet ili postupanje koje isključuje kamate na zakašnjelo plaćanje smatra se posebno nepravednim.

3.   U smislu stavka 1., za ugovorni uvjet ili postupanje koje isključuje naknadu za troškove naplate, kao što je navedeno u članku 6., pretpostavlja se da je posebno nepravedno.

[...]“

9

Članak 12. te direktive određuje:

„1.   Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s člancima 1. do 8. i 10. do 16. ožujka 2013. [...]

[...]

3.   Države članice mogu zadržati ili donijeti odredbe koje su povoljnije za vjerovnika od odredaba koje su potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom.

4.   Prilikom prenošenja Direktive države članice odlučuju hoće li isključiti ugovore sklopljene prije 16. ožujka 2013.“

10

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata talijanska su tijela uspostavila centralizirani sustav upravljanja opskrbom žitaricama i ostalim prehrambenim proizvodima koji je uređivala Zakonodavna uredba br. 169 o državnom preuzimanju obveza koje proizlaze iz uvoza žitarica, derivata i ostalih proizvoda namijenjenih proizvodnji kruha i tjestenine računajući od tržišne godine za žitarice iz 1946.‑1947. (Zakonodavna uredba br. 169 ‐ Assunzione carico dello Stato dell’onere risultante dalle importazioni di prodotti e cereali derivati comunque destinati alla pani‑pastificazione a decorrere dalla campagna cerealicola 1946‑1947) od 23. siječnja 1948., a zatim Zakon br. 1294 o kupnji, za račun države, sirovina, prehrambenih proizvoda i ostalih nužnih proizvoda u inozemstvu (Legge n. 1294 ‐ Acquisti dall’estero per conto dello Stato di materie prime, prodotti alimentari ed altri prodotti essenziali) od 22. prosinca 1957. (GURI br. 9, od 13. siječnja 1958.).

11

U tom zakonodavnom okviru upravljanje obveznim skladištenjem te hrane bilo je povjereno postojećim organizacijama poljoprivrednika osnovanima u obliku zadruga u svakoj pokrajini. Federconsorzi je bila organizacija osnovana na nacionalnoj razini koja je okupljala sve te zadruge koje je država zadužila za osiguranje opskrbe hranom, s obvezom da godišnje podnose račun za svoje upravljanje državi, koja im je nadoknađivala troškove.

12

Poljoprivredne zadruge reformirane su Zakonom br. 410 o novom uređenju poljoprivrednih zadruga (Legge n. 410 ‐ Nuovo ordinamento dei consorzi agrari) od 28. listopada 1999. (GURI br. 265 od 11. studenoga 1999.) kojim je Federconsorzi raspušten te je nad njim pokrenut postupak predstečajne nagodbe. Postojeće tražbine podliježu članku 8. stavku 1. toga zakona, koji propisuje:

„Tražbine koje proizlaze iz upravljanja obveznim skladištenjem i stavljanja na tržište domaćih poljoprivrednih proizvoda od strane poljoprivrednih zadruga za račun i u interesu države koje na datum stupanja na snagu ovoga Zakona imaju poljoprivredne zadruge, kao i one koje proizlaze iz podnesenih računa odobrenih konačnim i izvršnim uredbama ministra poljoprivrede i šumarstva i registrirane pri Corte dei Conti [Revizorskom sudu], kao i troškovi i kamate nastali od datuma zatvaranja dotičnih računa, navedeni u tim uredbama, do 31. prosinca 1997. podmiruju se na način da ministar financija, proračuna i gospodarskog planiranja dodijeli zadrugama državne obveznice.“

13

Taj je članak izmijenjen Zakonom br. 388 o odredbama za uspostavu godišnjeg i višegodišnjeg državnog proračuna (Zakon o financijama iz 2001.) [Legge n. 388 ‐ Disposizioni per la formazione del bilancio annuale e pluriennale dello Stato (legge finanziaria 2001)] od 23. prosinca 2000. (redovni dodatak GURI‑ju br. 302 od 29. prosinca 2000.), čiji članak 130. propisuje:

„[...]

[...]“

14

Usvojena nakon pokretanja glavnog postupka pred Corte suprema di cassazione (Vrhovnim sudom), Uredba sa zakonskom snagom br. 16 o hitnim odredbama u području poreznog pojednostavljenja, o učinkovitosti i osnaženju postupaka kontrole (Decreto‑legge br. 16 ‐ Disposizioni urgenti in materia di semplificazioni tributarie, di efficientamento potenziamento e delle procedure di accertamento) od 2. ožujka 2012. godine (GURI br. 52 od 2. ožujka 2012., u daljnjem tekstu: Uredba sa zakonskom snagom br. 16/2012), koja je s izmjenama na temelju Zakona br. 44 od 26. travnja 2012. postala zakon (Redovni dodatak GURI‑ju br. 99 od 28. travnja 2012.), u svom članku 12. predviđa:

„Na tražbine koje proizlaze iz upravljanja obveznim skladištenjem i stavljanja na tržište nacionalnih poljoprivrednih proizvoda od strane poljoprivrednih zadruga za račun i u interesu države, osim onih koje su podmirene u skladu s člankom 8. stavkom 1. Zakona br. 410 od 28. listopada 1999., kako je izmijenjen člankom 130. Zakona br. 388 od 23. prosinca 2000., kao i na one koje su proizašle iz podnesenih računa odobrenih konačnim i izvršnim uredbama ministra poljoprivrede i šumarstva i registrirane pri Corte dei conti, te na one koje će se osobama koje na njih imaju pravo podmiriti, kao i na troškove i na kamate nastale od dana zatvaranja dotičnih računa, navedene u istim uredbama, obračunavaju se kamate: za razdoblje do 31. prosinca 1995., na temelju službene eskontne stope uvećane za 4,4 postotnih poena, s godišnjom kapitalizacijom, a za sljedeće razdoblje isključivo na temelju zakonskih kamata.“

15

Nadalje, Direktiva 2000/35 prenesena je u talijanski pravni poredak Zakonodavnom uredbom br. 231 (decreto legislativo n. 231 – Attuazione della direttiva 2000/35/CE relativa alla lotta contro i ritardi di pagamento nelle transazioni commerciali) od 9. listopada 2002. (GURI br. 249 od 23. listopada 2002.), koja u svojem članku 11. određuje da se njene odredbe ne primjenjuju na ugovore sklopljene prije 8. kolovoza 2002.

16

Direktiva 2011/7 prenesena je Zakonodavnom uredbom br. 192 o izmjenama Zakonodavne uredbe br. 231 od 9. listopada 2002. za cjelovit prijenos Direktive 2011/7/EU o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama, na temelju članka 10. stavka 1. Zakona br. 180 od 11. studenoga 2011. (decreto legislativo n. 192 – Modifiche al decreto legislativo 9 ottobre 2002, n. 231, per l’integrale recepimento della direttiva 2011/7/UE relativa alla lotta contro i ritardi di pagamento nelle transazioni commerciali, a norma dell’articolo 10, comma 1, della legge 11 novembre 2011, n. 180), od 9. studenoga 2012. (GURI br. 267 od 15. studenoga 2012.). Ona u svom članku 3. određuje da se njene odredbe primjenjuju na transakcije zaključene nakon 1. siječnja 2013.

17

Presudom od 22. studenoga 2004. Corte d’Appello di Roma (Rimski žalbeni sud) utvrdio je da tražbina Federconsorzija kao stjecatelja tražbina 58 pokrajinskih poljoprivrednih zadruga kojima Ministero duguje na ime troškova koji su im nastali do 1967. godine u okviru upravljanja obveznim skladištenjem iznosi 511878997,39 eura. Kako bi utvrdio taj iznos, sud je otklonio primjenu članka 8. stavka 1. Zakona br. 410 od 28. listopada 1999. smatrajući da je svrha te odredbe samo rješavanje neriješenih sporova s poljoprivrednim zadrugama, te da se ne primjenjuje na druge osobe, stjecatelje tražbina tih zadruga. Odlučio je da su kamate počele teći 31. siječnja 1982., datuma utvrđenja te tražbine, prebio je međusobne tražbine obiju stranaka na dan 4. srpnja 1991. i obračunao kamate koje treba platiti na saldo, s polugodišnjom kapitalizacijom, za razdoblje od 5. srpnja 1991. do 30. lipnja 2004. s daljnjim kamatama do stvarne isplate.

18

Ova je presuda ukinuta presudom Corte suprema di cassazione od 13. prosinca 2007., koji je predmet vratio pred Corte d’Appello di Roma, koji je presudom od 14. listopada 2011. ponovno utvrdio da je dug Ministera do 30. lipnja 2004. dosegao iznos od 551878997,39 eura, uvećan za dodatne kamate koje odgovaraju službenoj eskontnoj stopi uvećanoj za 4,4 poena, s polugodišnjom kapitalizacijom, počevši od 1. srpnja 2004. do stvarne isplate. Taj je sud osobito naglasio da je između države i Federconsorzija postojao mandat ex lege čiji je predmet bio prijenos dužnosti osiguravanja opskrbe poljoprivredno‑prehrambenim proizvodima, pri čemu se taj mandat izvršavao s potpunom upravljačkom i financijskom neovisnošću i uz godišnju obvezu podnošenja računa i pravo na povrat troškova.

19

Ministero je uložilo kasacijsku žalbu protiv te presude pozivajući se ponajprije na povredu članka 8. stavka 1. Zakona br. 410 od 28. listopada 1999.

20

Tijekom postupka upravitelj Federconsorzija tvrdio je osobito da članak 12. stavak 6. Uredbe sa zakonskom snagom br. 16/2012, koja je usvojena nakon ulaganja žalbe i čiju je primjenu zatražio Ministero, nije bio u skladu s direktivama 2000/35 i 2011/7. U tom pogledu istaknuo je da je tim zakonodavnim aktom koji je bio donesen nakon tih direktiva talijanska država svom vjerovniku nametala ne samo smanjenje kamata na zakašnjelo plaćanje dugovanih do 1995., odredivši godišnju kapitalizaciju navedenih kamata umjesto polugodišnje, već i primjenu samih zakonskih kamata počevši od 1995., premda smatra da je navedenim direktivama protivno to da nacionalni zakonodavac intervenira kako bi isključio pravo vjerovnika države na kamate na zakašnjelo plaćanje već postojećih tražbina, uključivo s tražbinama koje proizlaze iz odnosa nastalih prije 8. kolovoza 2002. odnosno 16. ožujka 2013.

21

Ministero je zaključio da se Direktiva 2000/35 i Zakonodavna uredba br. 231 od 9. listopada 2002. ne primjenjuju na činjenično stanje u glavnom postupku jer, s jedne strane, među strankama nije bilo poslovne transakcije, već je postojao javnopravni odnos, i jer se, s druge strane, ta direktiva i zakonodavna uredba ne primjenjuju na ugovore sklopljene prije 8. kolovoza 2002.

22

Corte suprema di cassazione najprije navodi da se članak 12. stavak 6. Uredbe sa zakonskom snagom br. 16/2012 primjenjuje u glavnom postupku jer u trenutku stupanja na snagu te uredbe sa zakonskom snagom primjenjiva kamatna stopa i anatocizam nisu bili predmetom odluke koja je imala snagu presuđene stvari.

23

Sud koji je uputio zahtjev, kao prvo, ističe da se ne može isključiti da je mandat ex lege koji postoji između poljoprivrednih zadruga i države za upravljanje obveznim skladištenjem poslovna transakcija u smislu direktiva 2000/35 i 2011/7.

24

Kao drugo, ističe da nije očito neutemeljena teza upravitelja Federconsorzija, prema kojoj te direktive ne dopuštaju donošenje odredaba koje bi bile primjenjive na odnose nastale prije 8. kolovoza 2002. ili 16. ožujka 2013., isključujući isplatu kamata na zakašnjelo plaćanje. Stoga smatra da je potrebno ocijeniti sukladnost članka 12. stavka 6. Uredbe sa zakonskom snagom br. 16/2012 s odredbama prava Unije.

25

U tim je okolnostima Corte suprema di cassazione odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26

Uvodno valja istaknuti da je Uredba sa zakonskom snagom br. 16/2012 usvojena dok je Direktiva 2000/35 još bila na snazi, nakon donošenja i stupanja na snagu Direktive 2011/7, ali prije isteka roka za prenošenje potonje.

27

Nadalje, kao što proizlazi iz točaka 15. i 16. ove presude, Talijanska Republika je iskoristila mogućnost koju državama članicama daje članak 6. stavak 3. točka (b) Direktive 2000/35 da prilikom njenog prenošenja isključi iz primjene ugovore sklopljene prije 8. kolovoza 2002. te je nakon donošenja Uredbe sa zakonskom snagom br. 16/2012 također iskoristila mogućnost predviđenu u članku 12. stavku 4. Direktive 2011/7 da isključi ugovore sklopljene prije 16. ožujka 2013.

28

Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je dotična tražbina Federconsorzija iz glavnog postupka nastala u okviru odnosa koje sud koji je uputio zahtjev kvalificira kao mandat ex lege, koji su postojali do 1967. između talijanske države i poljoprivrednih zadruga, te je ta tražbina proizašla iz ustupanja tražbina koje su nastale kao rezultat troškova koje su te zadruge imale prije tog datuma za račun i u interesu države u okviru navedenog mandata.

29

Sud koji je uputio zahtjev se ipak pita proizlazi li iz obveze prenošenja direktiva 2000/35 i 2011/7 kao i iz članka 3. stavka 3. i članka 6. prve od tih dviju direktiva te iz članaka 7. i 12. druge direktive da Talijanska Republika nije mogla valjano donijeti odredbe Uredbe sa zakonskom snagom br. 16/2012, preoblikovane u zakon, koje mogu izmijeniti kamate na tražbinu Federconsorzija njemu na štetu.

30

Imajući u vidu te elemente, valja utvrditi da svojim drugim do petim pitanjem, koje valja ispitati zajedno i odmah na početku, sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 288. treći stavak UFEU‑a i članak 3. stavak 3. i članak 6. Direktive 2000/35 kao i članke 7. i 12. Direktive 2011/7 tumačiti u smislu da im je protivno to da država članica, koja se koristila mogućnošću predviđenom u članku 6. stavku 3. točki (b) prve od tih dviju direktiva, može tijekom roka za prenošenje druge od njih donijeti zakonodavne odredbe poput ovih u glavnom postupku koje mogu na štetu vjerovnika države izmijeniti kamate na tražbinu nastale kao rezultat izvršenja ugovora sklopljenog prije 8. kolovoza 2002.

31

U tom je pogledu dovoljno istaknuti da je mogućnost države članice da prilikom prenošenja Direktive 2000/35 isključi ugovore sklopljene prije 8. kolovoza 2002., kao što je i učinila Talijanska Republika donošenjem članka 11. Zakonodavne uredbe br. 231 od 9. listopada 2002., izričito predviđena u članku 6. stavku 3. točki (b) te direktive i da, ako se primijeni, kao učinak ima neprimjenjivost ratione temporis svih odredaba tih ugovora.

32

Nadalje, u svakom slučaju ne može se smatrati da bi izmjena kamata na štetu vjerovnika države na tražbinu proizašlu iz izvršenja ugovora sklopljenog prije 16. ožujka 2013., a do koje je došlo donošenjem zakonodavnog akta tijekom trajanja roka za prenošenje Direktive 2011/7, mogla ozbiljno ugroziti ostvarenje cilja propisanog tom direktivom (vidjeti presudu Inter‑Environnement Wallonie, C‑129/96, EU:C:1997:628, t. 45.) jer njen članak 12. stavak 4. državama članicama daje mogućnost da isključe ugovore sklopljene prije toga datuma, pa je dotična država članica stoga mogla odlučiti iskoristiti tu mogućnost.

33

Posljedično, iz obveze prenošenja Direktive 2011/7 ne može proizaći, niti se iz njenog članka 12. stavka 3. može zaključiti, dopuštajući državama članicama da zadrže ili donesu odredbe koje su povoljnije za vjerovnika od onih potrebnih za usklađivanje s tom direktivom ili iz članka 7. te iste direktive koji se odnosi na sporazume, nepravedne ugovorne uvjete ili postupanja, da država članica koja je iskoristila mogućnost predviđenu u članku 6. stavku 3. točki (b) Direktive 2000/35, ne može tijekom trajanja roka za prenošenje Direktive 2011/7 na štetu vjerovnika izmijeniti kamate na tražbinu koje su rezultat izvršenja ugovora zaključenog prije 8. kolovoza 2002., ne dovodeći u pitanje međutim pravna sredstva koja eventualno protiv te izmjene postoje u unutarnjem pravu.

34

Stoga u glavnom postupku, uz pretpostavku da se odnos koji je postojao između talijanske države i poljoprivrednih zadruga može kvalificirati kao „poslovna transakcija“ u smislu članka 2. Direktive 2011/7 i prema tome ulaziti u materijalno područje primjene te direktive, potonja u svakom slučaju nije bila prepreka donošenju odredaba Uredbe sa zakonskom snagom br. 16/2012.

35

Imajući u vidu ta razmatranja, na drugo do peto pitanje valja odgovoriti da članak 288. stavak 3. UFEU‑a i članak 3. stavak 3. i članak 6. Direktive 2000/35 kao i članke 7. i 12. Direktive 2011/7 treba tumačiti na način da im nije protivno to da država članica, koja se koristila mogućnošću predviđenom u članku 6. stavku 3. točki (b) prve od tih direktiva, može tijekom roka za prenošenje druge od njih donijeti zakonodavne odredbe poput onih u glavnom postupku koje mogu na štetu vjerovnika države izmijeniti kamate na tražbinu nastale kao rezultat izvršenja ugovora sklopljenog prije 8. kolovoza 2002.

36

S obzirom na odgovor na drugo do peto pitanje, nije potrebno odgovoriti na prvo pitanje.

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 288. stavak 3. UFEU‑a i članak 3. stavak 3. i članak 6. Direktive 2000/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. lipnja 2000. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama kao i članke 7. i 12. Direktive 2011/7/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama treba tumačiti na način da im nije protivno to da država članica, koja se koristi mogućnošću predviđenom u članku 6. stavku 3. točki (b) prve od tih direktiva, može tijekom roka za prenošenje druge od njih donijeti zakonodavne odredbe poput ovih u glavnom postupku koje mogu na štetu vjerovnika države izmijeniti kamate na tražbinu nastale kao rezultat izvršenja ugovora sklopljenog prije 8. kolovoza 2002.