1

Svojom tužbom Europska komisija zahtijeva od Suda da utvrdi da je – ne primjenjujući odredbe Direktive 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.) na organizaciju radnog vremena liječnika na stručnom usavršavanju (bolnički liječnici nekonzultanti (non consultant hospital doctors, u daljnjem tekstu: NCHD‑i)) – Irska povrijedila svoje obveze na temelju članaka 3., 5. i 6. te članka 17. stavaka 2. i 5. te direktive.

2

Članak 2. Direktive 2003/88, naslovljen „Definicije“, propisuje:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeći pojmovi:

[...]“

3

Članak 3. te direktive, naslovljen „Dnevni odmor“, propisuje:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se svakome radniku osiguralo pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje 11 sati neprekidno, unutar vremena od 24 sata.“

4

Članak 5. te direktive, naslovljen „Tjedni odmor“, u prvom stavku propisuje:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik u razdoblju od sedam dana imao pravo na najmanje 24 sata neprekidnog odmora dodatno uz 11 sati dnevnog odmora iz članka 3.“

5

U skladu s člankom 6. Direktive 2003/88, naslovljenim „Najdulje tjedno radno vrijeme“:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se osiguralo da, u skladu s potrebama zaštite sigurnosti i zdravlja radnika:

[...]

6

Članak 16. te direktive, naslovljen „Referentna razdoblja“, propisuje pretpostavke pod kojima države članice mogu odrediti referentna razdoblja za primjenu, među ostalim, njezinih članaka 5. i 6.

7

Članak 17. Direktive 2003/88 u stavcima 2. i 5. propisuje:

„2.   Zakonima i drugim propisima ili kolektivnim ugovorima ili sporazumima između socijalnih partnera mogu se predvidjeti odstupanja sukladno stavku […] 5., ako radnici dobiju odgovarajuće zamjensko vrijeme za odmor ili, u iznimnim slučajevima u kojima to iz objektivnih razloga nije moguće, da dobiju odgovarajuću zaštitu.

[...]

5.   Prema stavku 2. ovog članka, moguća su odstupanja od članka 6. i članka 16. točke (b) u slučaju liječnika na osposobljavanju, u skladu s odredbama utvrđenim u podstavcima dva do sedam ovog stavka.

U slučaju iz članka 6., odstupanja iz prvog podstavka dopuštena su u petogodišnjem prijelaznom razdoblju počevši od 1. kolovoza 2004.

Ako je potrebno, državi članici može biti odobreno dodatno razdoblje od najviše dvije godine imajući u vidu poteškoće pri provođenju odredbi o radnom vremenu vezano uz nadležnosti u pogledu organizacije i pružanja zdravstvenih usluga i medicinske skrbi. […]

Ako je potrebno, države članice mogu dobiti dodatno razdoblje u trajanju do jedne godine uzimajući u obzir posebne teškoće pri izvršavanju obveza iz trećeg podstavka. […]

Države članice osiguravaju da u prve tri godine prijelaznog razdoblja prosječan broj radnih sati tjedno ni u kom slučaju ne prelazi 58, u sljedeće dvije godine 56, a u preostalom razdoblju 52 sata.

[...]

U slučaju članka 16. točke (b), odstupanja iz prvog podstavka dopuštaju se pod uvjetom da referentno razdoblje ne prelazi 12 mjeseci tijekom prvog dijela prijelaznog razdoblja utvrđenog u petom podstavku i šest mjeseci poslije toga.“

8

Članak 19. te direktive, naslovljen „Ograničenja odstupanja od referentnih razdoblja“, propisuje:

„Mogućnost odstupanja od članka 16. točke (b) […] ne može imati za posljedicu utvrđivanje referentnog razdoblja duljeg od šest mjeseci.

Međutim, države članice imaju mogućnost u skladu s općim načelima zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, iz objektivnih ili tehničkih razloga, ili razloga vezanih uz organizaciju rada, kolektivnim ugovorima ili sporazumima između socijalnih partnera odrediti referentna razdoblja koja ni u kojem slučaju ne smiju biti dulja od 12 mjeseci.

[...]“

9

Uredba iz 2004. o Europskim zajednicama (organizacija radnog vremena) (liječnici na stručnom usavršavanju) (European Communities (Organisation of Working Time) (Activities of Doctors in Training) Regulations 2004, SI 2004., br. 494), kako je izmijenjena Uredbom iz 2010. (SI 2010., br. 533, u daljnjem tekstu: Uredba iz 2004.) ima za cilj u irsko pravo prenijeti Direktivu 2003/88 u odnosu na NCHD‑e.

10

Budući da je u odnosu na NCHD‑e Irska povrijedila svoje obveze na temelju članaka 3., 5. i 17. Direktive 2003/88 u pogledu minimalnih razdoblja odmora te članka 6. i članka 17. stavka 5. te direktive u pogledu ograničenja tjednog radnog vremena, Komisija je toj državi članici 23. studenoga 2009. uputila pismo opomene na koje je ta država članica odgovorila dopisom od 25. siječnja 2010.

11

Komisija je 30. rujna 2011. uputila obrazloženo mišljenje u kojem je pozvala Irsku da u roku od dva mjeseca od njegova zaprimanja poduzme potrebne mjere za usklađivanje s Direktivom. Ta je država članica odgovorila dopisom od 13. siječnja 2012.

12

Budući da nakon nove razmjene dopisa Komisija i dalje nije zadovoljna objašnjenjima koja je pružila Irska, odlučila je podnijeti ovu tužbu.

13

Komisija pojašnjava da u okviru ove tužbe ne osporava prenošenje Direktive 2003/88 Uredbom iz 2004. Međutim, Komisija ističe da irska javna tijela ne primjenjuju tu uredbu, čime ta država članica povređuje svoje obveze na temelju članaka 3., 5., 6. i članka 17. stavaka 2. i 5. te direktive.

14

U prilog svojoj tužbi Komisija upućuje na činjenicu da su, kako bi se riješio spor o radnom vremenu NCHD‑a, Irish Medical Organisation (Udruženje irskih liječnika, u daljnjem tekstu: IMO), koji zastupa sve liječnike koji rade na irskom državnom području, i Health Service Executive (Uprava za zdravstvene usluge, u daljnjem tekstu: HSE), javno tijelo koje zastupa zdravstvena tijela, 22. siječnja 2010. potpisali sporazum o nagodbi, kojemu su priloženi kolektivni ugovor s istim strankama (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) i tipski ugovor o radu za NCHD‑e (u daljnjem tekstu: tipski ugovor o radu).

15

Prema Komisijinu mišljenju, odredba 3. točke (a) i (b) kolektivnog ugovora kao i određeni dijelovi odredbe 5. tipskog ugovora o radu u suprotnosti su s Direktivom 2003/88. Različita izvješća o provedbi te direktive i izjava IMO‑a potvrđuju postojanje u praksi povrede obveza koje iz nje proizlaze.

16

Svojim prvim prigovorom Komisija tvrdi da odredba 3. točka (a) kolektivnog ugovora, na temelju koje se određena vremena stručnog usavršavanja NCHD‑a ne mogu smatrati „radnim vremenom“, ne poštuje Direktivu 2003/88. Prema Komisijinu mišljenju, ako program stručnog usavršavanja zahtijeva aktivnosti stručnog usavršavanja i ako se one provode na mjestu određenom tim programom, moraju se računati kao „radno vrijeme“ za potrebe te direktive.

17

Irska navodi, s jedne strane, da su vremena stručnog usavršavanja o kojima je riječ „zaštićeno“ vrijeme stručnog usavršavanja tijekom kojega NCHD‑i nisu dostupni za obavljanje svoje profesionalne aktivnosti. S druge strane, prema mišljenju te države članice, odnos između NCHD‑a i njihova tijela za stručno usavršavanje različit je od odnosa koji postoji između NCHD‑a i njihova poslodavca. Zahtjevi stručnog usavršavanja NCHD‑a nisu sastavni dio njihova zaposlenja. Poslodavac ne usmjerava provedbu tog stručnog usavršavanja, ne određuje aktivnosti koje NCHD‑i moraju obaviti u okviru tog stručnog usavršavanja ni napredak NCHD‑a i ne određuje mjesto održavanja tog stručnog usavršavanja.

18

U tom smislu nije sporno da se na temelju odredbe 3. točke (a) kolektivnog ugovora radnim vremenom ne smatraju vremena stručnog usavršavanja navedena u točki 1. Priloga 1. kolektivnom ugovoru, u skladu s kojom:

„Tri kategorije vremena stručnog usavršavanja mogu biti:

19

Na raspravi je izneseno da ta vremena stručnog usavršavanja iznose od 2 i pol sata do 17 sati mjesečno, ovisno o fazi stručnog usavršavanja NCHD‑a i o aktivnostima o kojima je riječ. U odgovoru na repliku Komisija je navela da se vremena stručnog usavršavanja navedena u Prilogu 1. točki 1. podtočkama A i B kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: vremena stručnog usavršavanja A i B), uz isključenje kategorije vremena iz navedene točke 1. podtočke C, moraju smatrati „radnim vremenom“ u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2003/88.

20

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, s jedne strane, kvalifikacija razdoblja prisutnosti radnika na radnom mjestu kao „radnog vremena“ u smislu Direktive 2003/88 proizlazi iz njegove obveze da je na raspolaganju svojem poslodavcu (presuda Dellas i dr., C‑14/04, EU:C:2005:728, t. 58. kao i rješenje Grigore, C‑258/10, EU:C:2011:122, t. 53.).

21

Odlučujući čimbenik jest činjenica da je radnik dužan biti fizički prisutan na mjestu koje odredi poslodavac i biti na raspolaganju tom poslodavcu kako bi odmah mogao pružiti odgovarajuće usluge u slučaju potrebe (presuda Dellas i dr., C‑14/04, EU:C:2005:728, t. 48. kao i rješenja Vorel, C‑437/05, EU:C:2007:23, t. 28. i Grigore, C‑258/10, EU:C:2011:122, t. 53.).

22

S druge strane, u okviru postupka zbog povrede obveze, na Komisiji je da utvrdi postojanje navodne povrede obveze i da Sudu pruži potrebne elemente za provjeru postoji li ta povreda obveze a da se Komisija ne može pozvati ni na kakvu presumpciju (vidjeti osobito presudu Komisija/Poljska, C‑356/13, EU:C:2014:2386, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

23

Nadalje, što se konkretno tiče prigovora o provedbi nacionalnog propisa, dokazivanje povrede obveze države zahtijeva pružanje dokaznih elemenata posebne naravi u odnosu na one koji se uobičajeno uzimaju o obzir u okviru tužbe zbog povrede obveze koja se odnosi samo na sadržaj nacionalne odredbe i u tim se okolnostima povreda obveze može utvrditi samo dovoljno dokumentiranim i obrazloženim dokazivanjem prakse koja se predbacuje nacionalnoj administraciji, a pripisive državi članici o kojoj je riječ (vidjeti presude Komisija/Belgija, C‑287/03, EU:C:2005:282, t. 28. i Komisija/Njemačka, C‑441/02, EU:C:2006:253, t. 49.).

24

Najprije treba istaknuti da Komisija ne osporava objašnjenja koja je pružila Irska, prema kojima su vremena stručnog usavršavanja o kojima je riječ „zaštićeno“ vrijeme stručnog usavršavanja tijekom kojega NCHD‑i nisu dostupni za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima. Naprotiv, Komisija tvrdi da su aktivnosti stručnog usavršavanja NCHD‑a sastavni dio njihova zaposlenja ako su oni u skladu sa svojim ugovorom o radu obvezni obavljati te aktivnosti.

25

U tom smislu treba istaknuti da je, kao što je to navela Irska a da joj to nije osporeno, odnos između NCHD‑a i njihova tijela za stručno usavršavanje različit od odnosa koji postoji između NCHD‑a i njihova poslodavca. Konkretno, Komisija na raspravi nije mogla dokazati svoju tezu prema kojoj tijela za stručno usavršavanje o kojima je riječ i poslodavce NCHD‑a treba izjednačiti s državom, koja je jedini poslodavac NCHD‑a u smislu Direktive 2003/88.

26

U tim uvjetima okolnost, na koju se poziva Komisija, da „program stručnog usavršavanja“ zahtijeva vremena stručnog usavršavanja A i B i da se ona održavaju na mjestu određenom „tim programom“ ne omogućuje zaključak da su NCHD‑i obvezni biti fizički prisutni na mjestu koje odredi poslodavac i ondje mu biti na raspolaganju kako bi odmah mogli pružiti odgovarajuće usluge u slučaju potrebe u smislu sudske prakse navedene u točki 21. ove presude.

27

Nadalje, taj zaključak nije doveden u pitanje Komisijinim upućivanjem na odredbe 6. i 8. tipskog ugovora o radu.

28

Naime, što se tiče odredbe 6., koja nabraja obveze i zadaće NCHD‑a u okviru njihova ugovora o radu, Komisija nije dokazala da oni na temelju te odredbe imaju obvezu stručnog usavršavanja.

29

Također, što se tiče odredbe 8. tipskog ugovora o radu – na temelju koje će poslodavac „prema potrebi, u skladu sa zahtjevima Zakona iz 2007. o liječnicima praktičarima (Medical Practitioners Act 2007), omogućiti stručno usavršavanje/jamčiti za kompetentnost potrebnu za radno mjesto NCHD‑a“ i na temelju koje NCHD‑i sudjeluju u stručnom usavršavanju „u skladu sa zahtjevima [navedenog zakona]“ – Komisija nije dokazala da bi ona imala drukčije značenje od onoga koje zastupa Irska, a prema kojem ta odredba samo preuzima zahtjeve koje nameće taj zakon i ne uvodi niti nameće konkretne radne obveze u području stručnog usavršavanja.

30

Naposljetku, Komisija nije pružila elemente u prilog svojoj tvrdnji, koju Irska osporava, prema kojoj NCHD‑i riskiraju otkaz od svojih poslodavaca ako ne završe stručno usavršavanje u okviru vremena stručnog usavršavanja A i B.

31

Iz prethodno navedenoga proizlazi da u tim okolnostima Komisija nije dokazala da su vremena stručnog usavršavanja A i B „radno vrijeme“ u smislu Direktive 2003/88. Posljedično, u odnosu na odredbu 3. točku (a) kolektivnog ugovora nije dokazala postojanje prakse protivne toj direktivi. U tim okolnostima prvi prigovor valja odbiti.

32

Svojim drugim prigovorom Komisija ističe da je odredba 3. točka (b) kolektivnog ugovora – u skladu s kojom se „referentno razdoblje NCHD‑a s ugovorima o radu na razdoblje dulje od dvanaest mjeseci produljuje sa šest na dvanaest mjeseci“ – u suprotnosti s odredbama Direktive 2003/88. Komisija priznaje da članak 19. te direktive predviđa mogućnost da se na temelju kolektivnih ugovora referentno razdoblje za izračun najduljeg dopuštenog tjednog radnog vremena produlji na dvanaest mjeseci. Međutim, ta institucija podsjeća da je takvo produljenje na temelju te odredbe moguće samo uz poštovanje općih načela zaštite sigurnosti i zdravlja radnika i jedino zbog objektivnih ili tehničkih razloga ili zbog razloga u vezi s organizacijom rada.

33

U svoju obranu Irska tvrdi je produljenje referentnog razdoblja sa šest na dvanaest mjeseci za NCHD‑e čiji su ugovori o radu na razdoblje dulje od dvanaest mjeseci u skladu s tom direktivom i, konkretno, s njezinim člankom 19. Ona naglašava da kolektivni ugovor o kojem je riječ spominje objektivni razlog ili razlog u vezi s organizacijom rada koji zahtijeva produljenje referentnog razdoblja, tj. zabrinutost HSE‑a u pogledu mogućnosti da upiše NCHD‑e u raspored rada na dovoljno fleksibilan način kako bi u potpunosti proveo svoje zakonske obveze.

34

U tom smislu treba istaknuti da Komisija, iako priznaje da se referentno razdoblje na temelju članka 19. Direktive 2003/88 može produljiti na dvanaest mjeseci, samo podsjeća na pretpostavke takvog produljenja a da ni na koji način ne objašnjava zbog čega, suprotno onomu što ističe Irska, te pretpostavke u ovom slučaju nisu ispunjene.

35

Posljedično, Komisija u pogledu odredbe 3. točke (b) kolektivnog ugovora nije dokazala postojanje prakse suprotne Direktivi 2003/88. Stoga drugi prigovor valja odbiti.

36

Svojim trećim prigovorom Komisija smatra da su određeni dijelovi odredbe 5. tipskog ugovora o radu u suprotnosti s Direktivom 2003/88. Tako, kao prvo, upućuje na odredbu 5. točku (a) tog tipskog ugovora o radu, prema kojoj je osnovni radni tjedan 39 sati, te na odredbu 5. točke (e) i (f) tog ugovora, koja zabranjuje zahtijevanje od NCHD‑a rad dulji od 24 uzastopna sata na radnom mjestu i koja predviđa da poslodavac pazi na to da oni nisu na dežurstvu s trajanjem radnog vremena od 24 sata u više od jedne petine slučajeva, osim u iznimnim okolnostima. Prema mišljenju te institucije, nijedan element ne upućuje na to da liječnici imaju pravo na najmanja trajanja dnevnog i tjednog odmora utvrđena Direktivom 2003/88 niti na odgovarajući zamjenski odmor.

37

Kao drugo, Komisija upućuje na odredbu 5. točku (i) tipskog ugovora o radu, prema kojoj NCHD‑i mogu biti obvezni na prekovremeni rad (dežurstvo na radnom mjestu) povrh svojih 39 radnih sati, obavljati dežurstvo izvan institucije i izvan osnovnog radnog vremena i/ili prekovremenog radnog vremena kako je utvrdio ravnatelj klinike/poslodavac te raditi izvan vremena upisanog u raspored rada ovisno o zahtjevima službe, iako, doduše, poslodavac može primijeniti tu mogućnost samo iznimno. Prema mišljenju te institucije, ne postoji nikakva izričita granica ukupnog trajanja tjednog radnog vremena.

38

Komisija ističe da su države članice prilikom prenošenja i provedbe direktive obvezne uspostaviti jasan pravni okvir koji pojedincima omogućuje poznavanje njihovih prava. Odredba 5. tipskog ugovora o radu ne predviđa takav pravni okvir. Taj zaključak usto potvrđuje odredba 5. točka (m) tipskog ugovora o radu, prema kojoj „[r]ad izvan okvira predviđenog ugovorom nije dopušten ako zbroj radnog vremena povezanog s trenutačnim zaposlenjem i radnog vremena povezanog s bilo kojim drugim zaposlenjem prelazi najdulje dopušteno tjedno radno vrijeme utvrđeno [Uredbom iz 2004.]“. Prema mišljenju te institucije, čini se da ta odredba upućuje na to da se, a contrario, granice predviđene Uredbom iz 2004. ne primjenjuju na tipski ugovor o radu.

39

Irska tvrdi da su, iako nisu izričito navedene u tipskom ugovoru o radu, zaštite predviđene Uredbom iz 2004. i Direktivom 2003/88 njegov sastavni dio na temelju sporazuma o nagodbi od 22. siječnja 2010. U svakom slučaju, te zaštite obvezuju poslodavce NCHD‑a na temelju Uredbe iz 2004.

40

Ta država članica smatra da činjenica da se Komisija poziva na nekoliko izdvojenih dijelova odredbe 5. tipskog ugovora o radu ne uzima u obzir jasan pravni okvir u sklopu kojega se nalazi taj ugovor općenito i te odredbe konkretno. Što se tiče odredbe 5. točke (m) tipskog ugovora o radu, Irska tvrdi da ona predviđa izričitu zaštitu granica radnog vremena kako su utvrđene Uredbom iz 2004.

41

U tom smislu treba podsjetiti na to da odredbe kojima se prenosi direktiva moraju pojedincima omogućiti da se pozovu na jasan, precizan i nedvosmislen pravni okvir (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Irska, C‑282/02, EU:C:2005:334, t. 80.).

42

Međutim, u okviru ove tužbe Komisija ne osporava prenošenje Direktive 2003/88 Uredbom iz 2004. Ona samo ističe da se ta uredba ne primjenjuje u praksi, pozivajući se, među ostalim, na određene dijelove odredbe 5. tipskog ugovora o radu.

43

Nadalje, stranke ne osporavaju da je pravni okvir kakav proizlazi iz zakonodavstva koje prenosi Direktivu 2003/88, odnosno Uredba iz 2004., jasan i u svakom slučaju primjenjiv.

44

U tim okolnostima, pozivajući se na nekoliko izdvojenih dijelova odredbe 5. tipskog ugovora o radu, čiji je doseg usto predmet rasprave između stranaka, Komisija nije dokazala postojanje prakse suprotne Direktivi 2003/88. Stoga treći prigovor valja odbiti.

45

Komisija također upućuje na različita izvješća o napretku u pogledu provedbe Direktive 2003/88 koja su tijekom 2013. i 2014. godine izradila irska tijela i dostavila Komisiji kao i na izjavu IMO‑a iz koje prema Komisijinu mišljenju proizlazi da, čak i ako su ostvareni napreci u primjeni Direktive 2003/88, Irska i dalje ne ispunjava u potpunosti obveze koje iz nje proizlaze.

46

Irska priznaje da u praksi nije bilo moguće u svim slučajevima postići stanje savršene usklađenosti s Direktivom 2003/88, no osporava zaključak da je to zbog njezine povrede obveze poduzimanja potrebnih mjera kako bi se postiglo takvo stanje. Ističe da je poduzimala stalne i usklađene napore kako bi postigla potpunu usklađenost u praksi te da i dalje suzbija sve slučajeve nepoštovanja, uključujući primjenom financijskih sankcija.

47

Prema mišljenju te države članice, Komisijin argument u biti znači da je puka činjenica da se propis koji prenosi Direktivu 2003/88 ne poštuje u svim slučajevima u praksi dovoljna za opravdanje zaključka o postojanju povrede obveze te države članice na temelju prava Unije.

48

U tom smislu treba istaknuti da Komisija u svojoj tužbi ne pojašnjava upućuje li na izvješća o napretku i na izjavu o kojima je riječ samo kao ilustraciju problema do kojih je dovela navodna povreda Direktive 2003/88 koja proizlazi iz odredbe 3. točaka (a) i (b) kolektivnog ugovora i određenih dijelova odredbe 5. tipskog ugovora o radu ili kao samostalne pokazatelje neprimjene te direktive u praksi.

49

U svakom slučaju, nije dovoljno da se Komisija pozove na izvješća o napretku o kojima je riječ i na izjavu IMO‑a kako bi dokazala da Irska nije primjenjivala Direktivu 2003/88. Naime, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 22. i 23. ove presude, na njoj je također da dokaže – a da se ne pozove ni na kakvu presumpciju – da se praksa navodno protivna toj direktivi može na ovaj ili onaj način pripisati Irskoj.

50

U konkretnom slučaju Komisija u tom smislu samo navodi da je HSE emanacija države. Međutim, ne objašnjava ulogu tog tijela, osim da je ono potpisalo sporazum o nagodbi naveden u točki 14. ove presude, kojemu su priloženi kolektivni ugovor i tipski ugovor o radu. Kao što to proizlazi iz točaka 16. do 44. ove presude, Komisija nije dokazala da ta dva dokumenta dokazuju praksu suprotnu Direktivi 2003/88.

51

Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da Komisija u pogledu Irske nije dokazala postojanje prakse suprotne člancima 3., 5. i 6. te članku 17. stavcima 2. i 5. Direktive 2003/88 u odnosu na organizaciju radnog vremena NCHD‑a.

52

Posljedično, tužbu valja odbiti.

53

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Irska postavila zahtjev da se Komisiji naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, Komisiji se nalaže snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje: