—

za Pfeifer & Langen GmbH & Co. KG, D. Ehle, Rechtsanwalt,

—

za Bundesanstalt für Landwirtschaft und Ernährung, W. Wolski i J. Jakubiec, u svojstvu agenata,

—

za grčku vladu, I. Chalkias, E. Leftheriotou i O. Tsirkinidou, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, P. Rossi i G. von Rintelen, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ, Euroatom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL L 312, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 5.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Pfeifer & Langen GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: Pfeifer & Langen) i Bundesanstalta für Landwirtschaft und Ernährung (Savezni ured za poljoprivredu i hranu, u daljnjem tekstu: BLE), u vezi s povratom naknada za troškove skladištenja koje je društvo Pfeifer & Langen navodno nepravilno steklo oštetivši financijske interese Europske unije.

3

Članak 13. stavak 1. Uredbe Komisije (EEZ) br. 1998/78 od 18. kolovoza 1978. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu sustava naknade za troškove skladištenja u sektoru šećera (SL L 231, str. 5.) [neslužbeni prijevod], kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EEZ) br. 1714/88 od 13. lipnja 1988. (SL L 152, str. 23., u daljnjem tekstu: Uredba br. 1998/78), propisuje:

„Svaki imatelj prava na naknadu obavještava predmetnu državu članicu najkasnije do 15. svakog mjeseca o:

[…]“ [neslužbeni prijevod]

4

Uvodne izjave 3. do 5. Uredbe br. 2988/95 glase:

„[…] u svim područjima treba [se] suprotstaviti radnjama koj[e] štete financijskim interesima [Unije];

[…] učinkovitost borbe protiv prijevara financijskih interesa [Unije] traži usvajanje zajedničkog skupa pravnih pravila za sva područja obuhvaćena politikama [Unije];

[…] nepravilno postupanje i upravne mjere i kazne za takvo postupanje predviđeni [su] sektorskim pravilima u skladu s ovom Uredbom.“

5

Članak 1. te uredbe glasi kako slijedi:

„1.   Radi zaštite financijskih interesa [Unije] ovime se usvajaju opća pravila homogenih provjera te upravnih mjera i kazni za nepravilnosti u odnosu na pravo [Unije].

2.   ,Nepravilnost' znači povreda odredaba prava [Unije] koja proizlazi iz učinjene ili propuštene radnje od strane gospodarskog subjekta, a što je dovelo ili je moglo dovesti u pitanje opći proračun [Unije] ili proračune kojima [Unija] upravlj[a], bilo smanjenjem ili gubitkom prihoda iz vlastitih sredstava prikupljenih izravno u ime [Unije], ili neopravdanim izdacima.“

6

Članak 3. stavak 1. navedene uredbe propisuje:

„Rok zastare za pokretanje postupka je četiri godine od dana kada je počinjena nepravilnost iz članka 1. stavka 1. Međutim, sektorskim pravilima mogu se odrediti i kraći rokovi, ali ne mogu biti kraći od tri godine.

U slučaju stalnih [ili] ponovljenih nepravilnosti, rok zastare teče od dana prestanka nepravilnosti. […]

Rok zastare prekida se radnjom nadležnog tijela o kojoj obavješćuje dotičnu osobu, u vezi s istragom ili sudskim postupkom o nepravilnosti. Rok zastare ponovo teče nakon svake radnje koja uzrokuje prekid.

Međutim, zastara nastupa najkasnije na dan isteka razdoblja jednakog dvostrukom roku zastare, a nadležno tijelo ne odredi kaznu, osim ako je upravni postupak suspendiran u skladu s člankom 6. stavkom 1.“

7

U skladu s člankom 4. stavcima 1. i 4. te iste uredbe:

„1.   Svaka nepravilnost u pravilu ima za posljedicu oduzimanje nepravilno stečene koristi:

[…]

4.   Mjere propisane ovim člankom se ne smatraju kaznama.“

8

Članak 6. stavak 1. Uredbe br. 2988/95 glasi kako slijedi:

„Ne dovodeći u pitanje upravne mjere i kazne Zajednice usvojene na temelju sektorskih pravila, a koje već postoje u vrijeme stupanja na snagu ove Uredbe, uvođenje financijskih kazni, kao što su upravne kazne, može se suspendirati odlukom nadležnog tijela ako je pokrenut kazneni postupak protiv dotične osobe u vezi s istim činjenicama. Suspenzijom upravnog postupka suspendira se i razdoblje zastare propisano člankom 3.“

9

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je društvo Pfeifer & Langen, poduzeće za obradu šećera, primalo naknadu za troškove skladištenja bijelog šećera u okviru zajedničke organizacije tržišta šećera tijekom prodajnih razdoblja 1987./1988. do 1996./1997.

10

Njemačka carinska tijela kontrolom društva Pfeifer & Langen 9. listopada 1997. utvrdila su da je to poduzeće u svojim zahtjevima za naknadu troškova skladištenja za ta prodajna razdoblja propustilo navesti određene količine šećera proizvedenog putem proizvodnih kvota pa je zatražilo i steklo određen broj nepravilnih naknada. Nastavno na tu kontrolu, njemačko državno odvjetništvo pokrenulo je kaznenu istragu protiv odgovornih osoba u društvu Pfeifer & Langen zbog porezne prijevare i prijevare u subvencijama za skladištenje šećera.

11

U okviru te istrage pri službi za carinske istrage osnovana je posebna komisija koja je uključivala predstavnike različitih uprava, uključujući BLE. Ta je posebna komisija u listopadu 1999. oduzela radi ispitivanja dokumente društva Pfeifer & Langen u vezi s prodajnim razdobljima 1987./1988. do 1996./1997. Osim toga, navedena je komisija tijekom 2000. saslušala mnoge zaposlenike tog društva u svojstvu svjedoka.

12

BLE je u veljači 2002. izradio završno izvješće o subvencijskoj prijevari (u daljnjem tekstu: završno izvješće). U tom je izvješću zaključeno, među ostalim, da činjenice koje je ustanovila posebna komisija utvrđuju da je društvo Pfeifer & Langen neopravdano zatražilo i steklo iznose na temelju naknade za troškove skladištenja bijelog šećera za prodajna razdoblja 1987./1988. do 1996./1997.

13

BLE je na temelju završnog izvješća odlukom od 30. siječnja 2003. djelomično poništio odluke u vezi s izračunom naknada za troškove skladištenja za razdoblje od srpnja 1988. do lipnja 1989. te je od društva Pfeifer & Langen zatražio povrat nepravilno stečenih iznosa. To je društvo zatim podnijelo prigovor BLE‑u pozivajući se na zastaru nepravilnosti koje mu se stavljaju na teret za razdoblje 1988./1989.

14

Carinska tijela okončala su tijekom 2004. postupak u vezi s poreznom prijevarom slijedom sporazumnog rješenja spora s društvom Pfeifer & Langen.

15

BLE je odlukom od 4. listopada 2006. djelomično usvojio prigovor društva Pfeifer & Langen te je, posljedično, smanjio iznose za povrat. Međutim, taj je ured smatrao da za nepravilnosti u vezi s razdobljem 1988./1989. nije nastupila zastara s obzirom na to da je četverogodišnji rok propisan u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 2988/95 prekinut različitim radnjama u vezi s istragom ili sudskim postupkom o nepravilnostima koje su poduzeli posebna komisija carinskih tijela i javno tužiteljstvo. Osim toga, BLE je smatrao da se postupanja društva Pfeifer & Langen moraju smatrati ponovljenim nepravilnostima pa je zastarni rok počeo teći tek računajući od posljednje utvrđene nepravilnosti tijekom 1997.

16

Društvo Pfeifer & Langen podnijelo je 7. studenoga 2006. tužbu protiv te potonje odluke pred Verwaltungsgerichtom Köln (Upravni sud u Kölnu). To je društvo u svojoj tužbi navelo, među ostalim, da je u srpnju 1997. istekao zastarni rok od osam godina propisan u članku 3. stavku 1. podstavku 4. Uredbe br. 2988/95 kad je riječ o nepravilnostima koje mu se stavljaju na teret za razdoblje 1988./1989., a da protiv njega nije prije isteka tog roka izrečena kazna.

17

S obzirom na to da je Verwaltungsgericht Köln odbio tužbu društva Pfeifer & Langen u odnosu na zastaru pokretanja sudskog postupka, to je društvo uložilo žalbu pred sudom koji je uputio zahtjev.

18

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ishod žalbe društva Pfeifer & Langen ovisi o tumačenju pravila o zastarnom roku koja su propisana u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 2988/95.

19

U tim okolnostima, Oberverwaltungsgericht für das Land Nordrhein‑Westfalen (Viši upravni sud savezne zemlje Sjeverne Rajne‑Vestfalije) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Kao prvo, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 1. Uredbe br. 2988/95, ona uvodi „opća pravila homogenih provjera te upravnih mjera i kazni za nepravilnosti u odnosu na pravo [Unije]“, i to, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 3. navedene uredbe, radi „suprotstavlj[anja] radnjama koj[e] štete financijskim interesima [Unije]“ (vidjeti presude Handlbauer, C‑278/02, EU:C:2004:388, t. 31.; Josef Vosding Schlacht-, Kühl- und Zerlegebetrieb i dr., C‑278/07 do C‑280/07, EU:C:2009:38, t. 20. kao i Pfeifer & Langen, C‑564/10, EU:C:2012:190, t. 36.).

21

U tom okviru članak 3. stavak 1. Uredbe br. 2988/95 utvrđuje rok zastare za pokretanje postupka od četiri godine od dana kada je počinjena nepravilnost ili, u slučaju stalne ili ponovljene nepravilnosti, od dana njezina prestanka. Međutim, prema toj odredbi, sektorskim pravilima mogu se odrediti i kraći rokovi, ali ne kraći od tri godine.

22

S obzirom na to da relevantno sektorsko pravilo u predmetu u glavnom postupku, koje čine Unijina pravila o naknadi za troškove skladištenja u sektoru šećera i osobito Uredba br. 1998/78, ne predviđa posebne odredbe u području rokova zastare, treba primijeniti rok od četiri godine naveden u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 2988/95.

23

Taj je rok primjenjiv kako na nepravilnosti koje dovode do izricanja upravne kazne u smislu njezina članka 5. tako i na nepravilnosti, kao što su to one o kojima je riječ u glavnom postupku, koje su predmet upravne mjere koja se sastoji u povratu nepravilno stečene koristi u skladu s člankom 4. navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presude Handlbauer, C‑278/02, EU:C:2004:388, t. 33. i 34.; Josef Vosding Schlacht-, Kühl- und Zerlegebetrieb i dr., C‑278/07 do C‑280/07, EU:C:2009:38, t. 22. kao i Cruz & Companhia, C‑341/13, EU:C:2014:2230, t. 45.).

24

Kao drugo, valja podsjetiti da rok naveden u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 2988/95 nastoji zajamčiti pravnu sigurnost gospodarskim subjektima (vidjeti u tom smislu presude Handlbauer, C‑278/02, EU:C:2004:388, t. 40. kao i SGS Belgium i dr., C‑367/09, EU:C:2010:648, t. 68.). Naime, oni moraju moći utvrditi koje su njihove transakcije zasigurno okončane, a koje još mogu biti predmet sudskih postupaka.

25

Na pitanja suda koji je uputio zahtjev treba odgovoriti u svjetlu tih razmatranja.

26

Svojim prvim pitanjem pod točkom (a) sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. podstavak 3. Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da se pojam „nadležn[o] tijel[o]“ u smislu te odredbe mora shvatiti kao tijelo koje je na temelju nacionalnog prava nadležno dodijeliti ili povratiti iznose koji su nepravilno stečeni na štetu financijskih interesa Unije.

27

U tom pogledu iz spisa upućenog sudu proizlazi da je na temelju njemačkog prava BLE nadležan za povrat nepravilno stečenih naknada, a carinska tijela ovlaštena su provoditi istragu u području prijevare u slučaju naknada za troškove skladištenja. Na taj su način potonja tijela poduzela bitne radnje u vezi s istragom i sudskim postupkom o nepravilnostima o kojima je riječ u glavnom postupku.

28

U tom okviru, društvo Pfeifer & Langen smatra da se u ovom slučaju jedino BLE mora smatrati „nadležnim tijelom“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 3. Uredbe br. 2988/95 jer je jedino on imao ovlast dodjele i povrata naknada za troškove skladištenja. Iz toga slijedi da radnje u vezi s istragom ili sudskim postupkom koje su poduzela carinska tijela nisu prekinule rok zastare sudskih postupaka u predmetu u glavnom postupku.

29

Potrebno je podsjetiti da se, u skladu s člankom 3. stavkom 1. podstavkom 3. Uredbe br. 2988/95, rok zastare može prekinuti radnjom nadležnog tijela o kojoj se obavješćuje dotičnu osobu, u vezi s istragom ili sudskim postupkom o nepravilnosti.

30

S obzirom na taj tekst, valja utvrditi da pojam „nadležn[o] tijel[o]“ u smislu te odredbe određuje tijelo koje je nadležno za poduzimanje radnji u vezi s istragom ili sudskim postupkom o kojem je riječ.

31

Nasuprot tomu, ništa u tekstu članka 3. stavka 1. podstavka 3. Uredbe br. 2988/95 ne upućuje na to da to tijelo mora biti isto ono koje je nadležno za dodjelu ili povrat iznosa koji su nepravilno stečeni na štetu financijskih interesa Unije.

32

U tom pogledu valja naglasiti da, u slučaju kad ne postoje pravila prava Unije, na svakoj je državi članici da na temelju nacionalnog prava odredi nadležna tijela za poduzimanje radnji u vezi s istragom ili sudskim postupkom o nepravilnostima, u smislu članka 1. stavka 2. Uredbe br. 2988/95. Posljedično, države članice slobodne su povjeriti ovlast poduzimanja istraga o nepravilnostima tijelu različitom od onoga koje dodjeljuje ili, u ovom slučaju, izvršava povrat naknada za troškove skladištenja, pod uvjetom da te države članice time ne štete učinkovitoj primjeni prava Unije.

33

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje pod točkom (a) valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. podstavak 3. Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da se pojam „nadležn[o] tijel[o]“ u smislu te odredbe mora shvatiti kao tijelo koje je na temelju nacionalnog prava nadležno za poduzimanje radnji u vezi s istragom ili sudskim postupkom o kojem je riječ, a to tijelo može biti različito od onoga koje dodjeljuje ili izvršava povrat iznosa koji su nepravilno stečeni na štetu financijskih interesa Unije.

34

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. podstavak 3. Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da je „dotična osoba“ obaviještena o radnjama u vezi s istragom ili sudskim postupkom o nepravilnosti u smislu te odredbe kad je riječ o pravnoj osobi, a o tim su radnjama obaviješteni zaposlenici navedene pravne osobe u okviru svojeg saslušanja u svojstvu svjedoka.

35

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da je veći broj zaposlenika društva Pfeifer & Langen tijekom istražnog postupka protiv tog društva bio saslušan u svojstvu svjedoka. U tom okviru taj sud pita je li za prekid roka zastare sudskih postupaka o nepravilnostima o kojima je riječ u glavnom postupku dostatno da su te osobe obaviještene o radnjama u vezi s istragom ili sudskim postupkom.

36

Prije svega valja navesti da iz teksta članka 3. stavka 1. podstavka 3. Uredbe br. 2988/95 proizlazi da pojam „dotična osoba“ znači gospodarski subjekt koji je osumnjičen da je počinio nepravilnosti koje su predmet istrage ili sudskih postupaka, odnosno u ovom slučaju društvo Pfeifer & Langen.

37

Nadalje valja utvrditi da Uredba br. 2988/95 ne propisuje posebna pravila o načinima na koje se dotičnu osobu mora obavijestiti o „radnj[i] […] u vezi s istragom ili sudskim postupkom“ u smislu njezina članka 3. stavka 1. podstavka 3.

38

Ta se pretpostavka mora smatrati ispunjenom kad skup činjeničnih elemenata omogućava zaključak da je dotična osoba stvarno obaviještena o odnosnim radnjama u vezi s istragom ili sudskim postupkom. Kad je riječ o pravnoj osobi, ta je pretpostavka ispunjena ako je osoba čije se postupanje može prema nacionalnom pravu pripisati toj pravnoj osobi stvarno obaviještena o odnosnoj radnji, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

39

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. podstavak 3. Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da je „dotična osoba“ obaviještena o radnjama u vezi s istragom ili sudskim postupkom o nepravilnosti u smislu te odredbe kad skup činjeničnih elemenata omogućava zaključak da je dotična osoba stvarno obaviještena o odnosnim radnjama u vezi s istragom ili sudskim postupkom. Kad je riječ o pravnoj osobi, ta je pretpostavka ispunjena ako je osoba čije se postupanje može prema nacionalnom pravu pripisati toj pravnoj osobi stvarno obaviještena o odnosnoj radnji, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

40

Svojim prvim pitanjem pod točkom (b) i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. podstavak 3. Uredbe br. 2988/95 tumačiti, s jedne strane, na način da se takva radnja mora odnositi na konkretnu nepravilnost koju je počinio subjekt te obuhvaćati donošenje upravne mjere ili kazne kako bi se smatrala „radnjom […] u vezi s istragom ili sudskim postupkom“ u smislu te odredbe i, s druge strane, može li takvu radnju predstavljati izvješće kao što je to završno izvješće o kojem je riječ u glavnom postupku, koje ocjenjuje rezultate istrage u vezi sa sumnjama u nepravilnosti, ali ne upućuje dotičnoj osobi zahtjev za dodatnim informacijama o odnosnim transakcijama.

41

Što se tiče pojma „radnj[a] […] u vezi s istragom ili sudskim postupkom“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 3. Uredbe br. 2988/95, Sud je već presudio da rok zastare, kao što je to onaj propisan u toj odredbi, ima funkciju osiguranja pravne sigurnosti kao i to da ta funkcija nije potpuno ostvarena ako taj rok može prekinuti svaka radnja nacionalne uprave u smislu općeg nadzora koji nije povezan sa sumnjama u nepravilnosti koje se odnose na dovoljno precizno određene transakcije (vidjeti presudu SGS Belgium i dr., C‑367/09, EU:C:2010:648, t. 68.).

42

Nasuprot tomu, kad nacionalna tijela upute osobi izvješće koje ističe nepravilnost povezanu s preciznom transakcijom, od nje traže dodatne informacije u vezi s tom transakcijom ili joj izreku i sankciju u vezi s tom transakcijom, tada ta tijela poduzimaju dovoljno precizne radnje koje se odnose na istragu ili sudski postupak o nepravilnosti u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 3. Uredbe br. 2988/95 (presude SGS Belgium i dr., C‑367/09, EU:C:2010:648, t. 69. kao i Chambre de commerce et d’industrie de l’Indre, C‑465/10, EU:C:2011:867, t. 61.).

43

Iz toga slijedi da radnja mora dovoljno precizno odrediti transakcije na koje se odnose sumnje u nepravilnosti kako bi se radilo o „radnj[i] […] u vezi s istragom ili sudskim postupkom“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 3. Uredbe br. 2988/95. Međutim, taj zahtjev preciznosti ne zahtijeva da se navedenom radnjom navodi mogućnost izricanja posebne upravne sankcije ili mjere.

44

Sud koji je uputio zahtjev ipak ističe da se presude SGS Belgium i dr. (C‑367/09, EU:C:2010:648) kao i Chambre de commerce et d’industrie de l’Indre (C‑465/10, EU:C:2011:867) mogu tumačiti na način da podrazumijevaju da izvješće, kao što je to završno izvješće o kojem je riječ u glavnom postupku, nužno mora sadržavati zahtjev za dodatnim informacijama upućen dotičnoj osobi kako bi predstavljalo „radnj[u] […] u vezi s istragom ili sudskim postupkom“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 3. Uredbe br. 2988/95.

45

U tom pogledu valja navesti da se u tim presudama Sud ograničio na indikativno nabrajanje radnji za koje se može smatrati da dovoljno precizno određuju transakcije na koje se odnose sumnje u nepravilnosti.

46

Iz toga proizlazi da se izvješće, kao što je to završno izvješće o kojem je riječ u glavnom postupku, može smatrati „radnjom […] u vezi s istragom ili sudskim postupkom“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 3. Uredbe br. 2988/95 ako dovoljno precizno određuje transakcije na koje se odnose sumnje u nepravilnosti, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, i to čak i kad ne sadrži zahtjev za dodatnim informacijama upućen dotičnoj osobi.

47

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje pod točkom (b) i na treće pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. podstavak 3. Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da radnja mora dovoljno precizno odrediti transakcije na koje se odnose sumnje u nepravilnosti kako bi se kvalificirala „radnjom […] u vezi s istragom ili sudskim postupkom“ u smislu te odredbe. Međutim, taj zahtjev preciznosti ne zahtijeva da se navedenom radnjom navodi mogućnost izricanja posebne upravne sankcije ili mjere. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri ispunjava li izvješće o kojem je riječ u glavnom postupku tu pretpostavku.

48

Svojim četvrtim i petim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. podstavak 2. Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da, s jedne strane, više nepravilnosti mora biti usko vremenski povezano kako bi se smatrale „ponovljen[om] nepravilnosti“ u smislu te odredbe i da, s druge strane, ponovljenu nepravilnost u smislu navedene odredbe mogu predstavljati nepravilnosti povezane s izračunom količine šećera koju je skladištio proizvođač koje su nastupile tijekom različitih prodajnih razdoblja i koje obuhvaćaju proizvođačeve pogrešne obavijesti o navedenim količinama i stoga uključuju isplatu neopravdanih iznosa na temelju naknade za troškove skladištenja.

49

Uvodno valja podsjetiti da je, u skladu sa sudskom praksom Suda, nepravilnost „staln[a] ili ponovljen[a]“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 2. Uredbe br. 2988/95 kad ju je počinio subjekt koji stječe gospodarske koristi iz skupa sličnih transakcija koje krše istu odredbu prava Unije (vidjeti presudu Vonk Dairy Products, C‑279/05, EU:C:2007:18, t. 41.).

50

S obzirom na tu definiciju, sud koji je uputio zahtjev pita ponajprije o nužnosti uske vremenske povezanosti između dviju ili više nepravilnosti kako bi one mogle predstavljati „ponovljen[u] nepravilnos[t]“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 2. Uredbe br. 2988/95. U ovom slučaju, prema mišljenju tog suda, određene transakcije koje se stavljaju na teret tužitelju u glavnom postupku provedene su tijekom različitih prodajnih razdoblja.

51

U tom pogledu valja podsjetiti da, kao što je to navedeno u točki 24. ove presude, rok zastare propisan u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 2988/95 nastoji zajamčiti pravnu sigurnost subjektima jer oni moraju moći utvrditi koje su njihove transakcije zasigurno okončane, a koje još mogu biti predmet sudskih postupaka.

52

Međutim, treba smatrati da nepravilnosti ne mogu biti „ponovljen[a] nepravilnos[t]“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 2. Uredbe br. 2988/95 ako su razdvojene razdobljem koje je dulje od roka zastare od četiri godine, propisanog u podstavku 1. istog stavka. Naime, u takvoj situaciji te različite nepravilnosti nemaju dovoljno usku vremensku povezanost. Ako ne postoji radnja u vezi s istragom ili sudskim postupkom nadležnog tijela, subjekt može legitimno smatrati da je prva od tih nepravilnosti zastarjela. Nasuprot tomu, takva vremenska povezanost postoji kad je trajanje koje razdvaja svaku nepravilnost od prethodne kraće od navedenog roka zastare.

53

Kad je riječ, nadalje, o kvalifikaciji nepravilnosti o kojima je riječ u glavnom postupku, na sudu koji je uputio zahtjev jest provjera jesu li ispunjeni konstitutivni elementi stalne ili ponovljene nepravilnosti, na koje se podsjeća u točki 49. ove presude, imajući u vidu nacionalno pravo dokazivanja primjenjivo na predmet u glavnom postupku i pod uvjetom da se to ne protivi učinkovitosti prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu Vonk Dairy Products, C‑279/05, EU:C:2007:18, t. 43.). Ipak, Sud može na temelju elemenata sadržanih u odluci o upućivanju zahtjeva dati sudu koji je uputio zahtjev elemente tumačenja koji mu mogu omogućiti donošenje odluke.

54

U tom se pogledu čini da sve nepravilnosti koje se stavljaju na teret društvu Pfeifer & Langen upućuju na to da su obavijesti koje je dalo to društvo u vezi s kvalifikacijom jednog dijela svoje proizvodnje bijelog šećera za koji je tražilo naknadu troškova skladištenja (kvote A i/ili B, a ne C šećer) pogrešne. Stoga te nepravilnosti mogu biti ponovljena povreda članka 13. stavka 1. Uredbe br. 1998/78, koji proizvođaču šećera nameće obvezu obavještavanja o zalihama koje su prikladne za naknadu za troškove skladištenja.

55

Ne može se, dakle, isključiti da nepravilnosti koje se stavljaju na teret društvu Pfeifer & Langen u predmetu u glavnom postupku sveukupno predstavljaju ponovljenu nepravilnost u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 2. Uredbe br. 2988/95, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

56

S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto i peto pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. podstavak 2. Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da se, kad je riječ o vremenskoj vezi kojom nepravilnosti moraju biti povezane kako bi činile „ponovljen[u] nepravilnos[t]“ u smislu te odredbe, zahtijeva jedino da je trajanje koje razdvaja svaku nepravilnost od prethodne kraće od roka zastare propisanog u podstavku 1. istog stavka. Nepravilnosti kao što su to one o kojima je riječ u glavnom postupku – koje se odnose na izračun količina šećera koje je skladištio proizvođač, koje su nastupile tijekom različitih prodajnih razdoblja i koje obuhvaćaju proizvođačeve pogrešne obavijesti o navedenim količinama i stoga uključuju isplatu neopravdanih iznosa na temelju naknade za troškove skladištenja – predstavljaju u načelu „ponovljen[u] nepravilnos[t]“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 2. Uredbe br. 2988/95, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

57

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. podstavak 2. Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da je kvalifikacija skupa nepravilnosti kao „staln[e] [ili] ponovljen[e] nepravilnosti“ u smislu te odredbe isključena u situaciji kada nadležna tijela dotičnu osobu nisu podvrgnula redovitim i detaljnim kontrolama.

58

Prema mišljenju društva Pfeifer & Langen, BLE je povrijedio svoju obvezu dužne pažnje time što ga nije podvrgnuo redovitim i detaljnim kontrolama tijekom prodajnih razdoblja o kojima je riječ u glavnom postupku. Ono navodi da se u takvim okolnostima taj ured nije mogao pozvati na trajan ili ponovljen karakter nepravilnosti radi odgode roka zastare sudskih postupaka.

59

Kao što se to podsjeća u točki 49. ove presude, „staln[u] [ili] ponovljen[u] nepravilnos[t]“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 2. Uredbe br. 2988/95 obilježava jedino činjenica da subjekt stječe gospodarske koristi iz skupa sličnih transakcija koje krše istu odredbu prava Unije.

60

Iz toga proizlazi da se taj pojam temelji na objektivnim kriterijima koji su svojstveni toj kategoriji nepravilnosti i neovisni su o ponašanju nacionalne uprave u pogledu predmetnog subjekta. Kvalifikacija skupa nepravilnosti kao „staln[e] [ili] ponovljen[e] nepravilnosti“ u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 2. Uredbe br. 2988/95 posebice ne može ovisiti o činjenici jesu li ili nisu nadležna tijela podvrgnula dotičnu osobu redovitim i detaljnim kontrolama.

61

S obzirom na prethodna razmatranja, na peto pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. podstavak 2. Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da kvalifikacija skupa nepravilnosti kao „staln[e] [ili] ponovljen[e] nepravilnosti“ u smislu te odredbe nije isključena u situaciji kada nadležna tijela dotičnu osobu nisu podvrgnula redovitim i detaljnim kontrolama.

62

Svojim šestim i devetim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. podstavak 4. Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da rok propisan u tom podstavku teče za stalne ili ponovljene nepravilnosti računajući od dana prestanka posljednje nepravilnosti ili od dana počinjenja svake od ponovljenih nepravilnosti ili od dana kada su nadležna nacionalna tijela saznala za te nepravilnosti.

63

Ponajprije, iz teksta i strukture članka 3. stavka 1. Uredbe br. 2988/95 proizlazi da ta odredba u podstavku 4. nameće apsolutno ograničenje koje se primjenjuje na rok zastare sudskih postupaka o nepravilnosti, a on nastupa najkasnije na dan isteka razdoblja jednakog dvostrukom roku zastare od onog propisanog u podstavku 1. te odredbe, a da pritom nadležno tijelo nije izreklo sankciju, osim u slučaju kad je upravni postupak suspendiran u skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe.

64

Rok propisan u članku 3. stavku 1. navedene uredbe doprinosi na taj način jačanju pravne sigurnosti gospodarskih subjekata u skladu s potrebom na koju se podsjeća u točki 24. ove presude, onemogućavajući da se rok zastare sudskih postupaka u odnosu na nepravilnost može beskonačno odgađati opetovanim radnjama koje ga prekidaju.

65

Kad je, nadalje, riječ o roku dies a quo, iz strukture članka 3. stavka 1. Uredbe br. 2988/95 i osobito iz nepostojanja posebnih pravila u tom području također proizlazi da se ta polazišna točka mora odrediti na temelju prvih dvaju podstavaka tog stavka.

66

U skladu s člankom 3. stavkom 1. podstavkom 2. te uredbe, u slučaju ponovljenih nepravilnosti, rok zastare teče od dana prestanka nepravilnosti. Međutim, kao što se to podsjeća u točki 49. ove presude, kad radi stjecanja gospodarske koristi subjekt ostvari više sličnih transakcija koje krše istu odredbu prava Unije, te se transakcije trebaju smatrati jednom te istom stalnom ili ponovljenom nepravilnosti. Posljedično, pojam „prestan[ak] nepravilnosti“, naveden u toj odredbi, treba shvatiti na način da se odnosi na dan kad je prestala posljednja transakcija koja čini istu ponovljenu nepravilnost.

67

Stoga datum na koji su nacionalna tijela saznala za nepravilnost ne utječe na početak navedenog roka. Naime, osim činjenice da ništa u tekstu članka 3. stavka 1. Uredbe br. 2988/95 ne omogućuje donošenje suprotnog tumačenja, mora se naglasiti da nacionalna uprava ima opću obvezu dužne pažnje prilikom provjeravanja ispravnosti plaćanja koja sama provodi i koja opterećuju proračun Unije, a koja podrazumijeva da ta uprava mora poduzeti mjere za žurno ispravljanje nepravilnosti (vidjeti u tom smislu presude Ze Fu Fleischhandel i Vion Trading, C‑201/10 i C‑202/10, EU:C:2011:282, t. 44. kao i Cruz & Companhia, C‑341/13, EU:C:2014:2230, t. 62.).

68

U tim bi okolnostima prihvaćanje stajališta da rok propisan u članku 3. stavku 1. podstavku 4. Uredbe br. 2988/95 počinje teći računajući od trenutka kad je uprava utvrdila te nepravilnosti moglo na određen način ohrabriti inertno držanje nacionalnih tijela prilikom procesuiranja navedenih nepravilnosti, izlažući pri tome subjekte, s jedne strane, dugom razdoblju pravne nesigurnosti i, s druge strane, riziku da po proteku tog razdoblja više ne budu u mogućnosti podnijeti dokaze o ispravnosti predmetnih transakcija (vidjeti u tom smislu presude Ze Fu Fleischhandel i Vion Trading, C‑201/10 i C‑202/10, EU:C:2011:282, t. 45. kao i Cruz & Companhia, C‑341/13, EU:C:2014:2230, t. 62.).

69

S obzirom na prethodno navedeno, na šesto i deveto pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. podstavak 4. Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da u slučaju stalne ili ponovljene nepravilnosti rok propisan u tom podstavku počinje teći računajući od dana prestanka te nepravilnosti, neovisno o datumu na koji je nacionalna uprava saznala za tu nepravilnost.

70

Svojim sedmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da radnje u vezi s istragom ili sudskim postupkom koje poduzima nadležno tijelo i o kojima se obavještava dotična osoba u skladu s podstavkom 3. tog stavka imaju učinak prekida roka propisanog u podstavku 4. istog stavka.

71

Kao što je to rečeno u točki 63. ove presude, članak 3. stavak 1. podstavak 4. Uredbe br. 2988/95 uvodi apsolutno ograničenje koje se primjenjuje na rok zastare sudskih postupaka o nepravilnosti, a taj rok zastare nastupa najkasnije na dan isteka razdoblja jednakog dvostrukom roku zastare od onog propisanog u podstavku 1. te odredbe, a da pritom nadležno tijelo nije izreklo sankciju, osim u slučaju kad je upravni postupak suspendiran u skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe.

72

Iz toga slijedi, osim u slučaju ove posljednje pretpostavke, da radnje u vezi s istragom ili sudskim postupkom koje je poduzelo nadležno tijelo i o kojima je obaviještena dotična osoba u skladu s člankom 3. stavkom 1. podstavkom 3. navedene uredbe nemaju učinak prekida roka propisanog u članku 3. stavku 1. podstavku 4. te uredbe.

73

Taj zaključak potvrđuje cilj tog roka, koji se odnosi upravo, kao što je to navedeno u točki 64. ove presude, na onemogućavanje toga da se rok zastare sudskih postupaka u odnosu na nepravilnost može beskonačno odgađati opetovanim radnjama koje ga prekidaju.

74

S obzirom na sve prethodno navedeno, na sedmo pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da radnje u vezi s istragom ili sudskim postupkom koje poduzima nadležno tijelo i o kojima se obavještava dotična osoba u skladu s podstavkom 3. tog stavka nemaju učinak prekida roka propisanog u podstavku 4. istog stavka.

75

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: