Predmet C‑44/14

Kraljevina Španjolska

protiv

Europskog parlamenta

i

Vijeća Europske unije

„Tužba za poništenje — Uredba (EU) br. 1052/2013 — Prijelaz vanjskih granica — Sustav Eurosur — Razvoj odredaba schengenske pravne stečevine — Sudjelovanje — Suradnja s Irskom i Ujedinjenom Kraljevinom — Valjanost“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 8. rujna 2015.

  1. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Protokol o uključivanju schengenske pravne stečevine – Primjenjivost na Irsku i Ujedinjenu Kraljevinu – Granice – Nesudjelovanje u odredbama pravne stečevine odnosno u usvajanju prijedloga i inicijativa koji se temelje na toj pravnoj stečevini, a koji se odnose na prijelaz vanjskih granica – Mogućnost uspostave ograničenog oblika suradnje s Irskom i Ujedinjenom Kraljevinom koji omogućuje razmjenu informacija o prijelazu vanjskih granica

    (Protokol br. 19 priložen Ugovorima o EU‑u i FEU‑u čl. 4. i 5.; Izjava br. 45 priložena završnom aktu Ugovora o Europskoj uniji; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1052/2013, čl. 19.; odluke Vijeća br. 2000/365 i 2002/192)

  2. Pravo Europske unije – Tumačenje – Metode – Doslovno, sustavno i teleološko tumačenje

  3. Europska unija – Pojačana suradnja – Provedba – Obveze država članica sudionica – Pojačana suradnja u područjima obuhvaćenim schengenskom pravnom stečevinom – Mogućnost Irske i Ujedinjene Kraljevine da sudjeluju u toj pravnoj stečevini – Posljedice

    (čl. 327. UFEU‑a i 331. UFEU‑a; Protokol br. 19 priložen Ugovorima o EU‑u i FEU‑u, čl. 4. i 5.)

  1.  Budući da Irska i Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluju u svim odredbama schengenske pravne stečevine, te se dvije države članice nalaze u posebnoj situaciji koju je Protokol (br. 19) o uključivanju schengenske pravne stečevine u okvir Europske unije (Schengenski protokol) uzeo u obzir u dvostrukom smislu. S jedne strane, članak 4. tog protokola pridržava tim dvjema državama članicama mogućnost da u bilo kojem trenutku zatraže sudjelovanje u nekim ili svim odredbama schengenske pravne stečevine koja je na snazi na dan zahtjeva za sudjelovanje. S druge strane, članak 5. navedenog protokola, koji uređuje usvajanje prijedloga i inicijativa utemeljenih na toj pravnoj stečevini, omogućuje navedenim državama članicama da odaberu hoće li sudjelovati u donošenju takve mjere ili ne, pri čemu je taj izbor jednoj od tih država članica ponuđen samo ako je ta mjera dio područja schengenske pravne stečevine koji je dotična država članica prihvatila na temelju članka 4. istog protokola ili ako navedena mjera čini razvoj tog područja.

    U tom kontekstu, iako primjenom članka 4. Schengenskog protokola i odluka 2000/365 o zahtjevu Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske za sudjelovanje u pojedinim odredbama schengenske pravne stečevine i 2002/192 o zahtjevu Irske za sudjelovanje u pojedinim odredbama schengenske pravne stečevine Irska i Ujedinjena Kraljevina sudjeluju u određenim odredbama schengenske pravne stečevine, to se sudjelovanje ne proširuje na odredbe te pravne stečevine o prijelazu vanjskih granica. Irska ili Ujedinjena Kraljevina mogu, dakle, sudjelovati u odredbama schengenske pravne stečevine koje su na snazi, a koje se odnose na to područje, ili u donošenju prijedloga ili inicijativa utemeljenih na toj pravnoj stečevini i koji se odnose na spomenuto područje samo nakon što je dotična država članica u tu svrhu podnijela zahtjev, koji zatim prihvaća Vijeće odlučujući u skladu s postupkom predviđenim u članku 4. Schengenskog protokola. Iz toga slijedi da zakonodavac Unije ne smije valjano uspostaviti postupak koji je drugačiji od onog predviđenog u članku 4. tog protokola, bilo da ga pritom oteža ili pojednostavni, kako bi odobrio sudjelovanje Irske ili Ujedinjene Kraljevine u tim odredbama ili u donošenju takvih prijedloga i inicijativa. Isto tako, zakonodavac Unije ne može predvidjeti mogućnost da države članice međusobno sklapaju sporazume koji imaju takav učinak.

    Što se tiče članka 19. Uredbe br. 1052/2013 o uspostavi Europskog sustava nadzora granica (EUROSUR), koji predviđa mogućnost uspostave suradnje s ciljem razmjene informacija o prijelazu vanjskih granica na temelju bilateralnih ili multilateralnih sporazuma između Irske ili Ujedinjene Kraljevine i jedne ili više susjednih država članica, ta se odredba ne smije smatrati kao da predviđa mogućnost da države članice zaključe sporazume koji Irskoj ili Ujedinjenoj Kraljevini dopuštaju sudjelovanje u važećim odredbama schengenske pravne stečevine u području prijelaza vanjskih granica. Naime, sporazumi spomenuti u toj odredbi omogućuju uspostavu ograničenog oblika suradnje između Irske i Ujedinjene Kraljevine i jedne ili više susjednih država članica, ali ne mogu dovesti do toga da Irska ili Ujedinjena Kraljevina budu stavljene u položaj koji je jednak onome drugih država članica s obzirom na to da se njima za te dvije prvospomenute države članice ne mogu valjano predvidjeti prava ili obveze usporedive s onima drugih država članica u okviru sustava EUROSUR‑a ili njegovog značajnog dijela.

    Nadalje, iz opće strukture Schengenskog protokola, Izjave br. 45 o članku 4. Protokola o uključenju schengenske pravne stečevine u okvir Unije i načela lojalne suradnje proizlazi da se sustav uspostavljen člancima 4. i 5. Schengenskog protokola ne smije promatrati kao da mu je cilj Irskoj i Ujedinjenoj Kraljevini nametnuti sudjelovanje u cjelokupnoj schengenskoj pravnoj stečevini i pritom isključiti svaki oblik ograničene suradnje s tim državama članicama. Osim toga, tumačenje članka 4. Schengenskog protokola na način da se ne primjenjuje na ograničene oblike suradnje ne dovodi u pitanje korisni učinak tog članka s obzirom na to da takvo tumačenje ne omogućuje Irskoj i Ujedinjenoj Kraljevini ni da steknu prava koja su usporediva s onima drugih država članica u pogledu odredaba schengenske pravne stečevine koje su na snazi, ni da sudjeluju u donošenju prijedloga i inicijativa utemeljenih na odredbama te pravne stečevine bez prethodnog odobrenja za sudjelovanje u navedenim odredbama na temelju jednoglasne odluke Vijeća usvojene na temelju spomenutog članka.

    Jednako tako, činjenica da države članice koje sudjeluju u schengenskoj pravnoj stečevini nisu obvezne predvidjeti posebne mjere prilagodbe za druge države članice kad razvijaju i produbljuju pojačanu suradnju koja im je odobrena na temelju članka 1. Schengenskog protokola ne podrazumijeva da je zakonodavcu Unije zabranjeno odrediti takve mjere, osobito dopuštanjem određenih ograničenih oblika suradnje s potonjim državama članicama, ako to ocijeni korisnim. Okolnost da bi uspostava ograničenih oblika suradnje mogla dovesti do fragmentacije primjenjivih pravila u tom području, pod pretpostavkom da se ostvari, ne može dovesti u pitanje taj zaključak s obzirom na to da uspostava pojačane suradnje neizbježno dovodi do određene fragmentacije pravila koja se primjenjuju na države članice u dotičnom području. Proizlazi da ograničeni oblici suradnje nisu oblik sudjelovanja u smislu članka 4. Schengenskog protokola.

    (t. 27.‑33., 42., 51.‑53., 55., 58., 59.)

  2.  Vidjeti tekst odluke.

    (t. 44.)

  3.  Iz preambule Schengenskog protokola, kao i iz njegovog članka 1., proizlazi da se uključenje schengenske pravne stečevine u okvir Europske unije temelji na odredbama Ugovorâ o pojačanoj suradnji. Međutim, iz dijela šestog, glave III. UFEU‑a i osobito njegovog članka 327. proizlazi da je provedba pojačane suradnje oblikovana razlikovanjem između država sudionica koje su vezane aktima donesenima u tom okviru i država nesudionica kod kojih to nije slučaj. Promjena statusa države članice nesudionice u status države sudionice općenito je uređena člankom 331. UFEU‑a i podrazumijeva, kako navodi taj članak, da predmetna država članica mora primijeniti akte koji su već doneseni u okviru dotične pojačane suradnje.

    Članak 4. Schengenskog protokola, koji se primjenjuje u okviru pojačane suradnje u područjima obuhvaćenima schengenskom pravnom stečevinom umjesto članka 331. UFEU‑a, treba, prema tome, tumačiti tako da je njegov cilj omogućiti Irskoj i Ujedinjenoj Kraljevini da u pogledu određenih odredaba schengenske pravne stečevine koje su na snazi budu u jednakom položaju kao i države članice koje sudjeluju u toj pravnoj stečevini, a ne uređivati prava i obveze tih dviju država članica ako one u određenim područjima odluče ostati izvan te pojačane suradnje.

    (t. 47.‑49.)