Predmet C‑33/14 P

Mory SA, u stečaju i dr.

protiv

Europske komisije

„Žalba — Državne potpore — Tužba za poništenje — Članak 263. UFEU‑a — Dopuštenost — Nezakonite i nespojive potpore — Obveza povrata — Odluka Europske komisije da ne proširi obvezu povrata na preuzimatelja korisnika potpore — Pravni interes — Tužba za naknadu štete i povrat potpora pred nacionalnim sudovima — Procesna legitimacija — Tužitelj u odnosu na kojeg nema osobnog utjecaja“

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 17. rujna 2015.

1. Sudski postupak – Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka – Zahtjev za podnošenje očitovanja u vezi s pravnim pitanjima istaknutima u mišljenju nezavisnog odvjetnika – Pretpostavke za ponovno otvaranje

   (čl. 252. st. 2. UFEU‑a; Statut Suda Europske unije, čl. 23.; Poslovnik Suda, čl. 83.)

2. Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Pretpostavke za dopuštenost – Pravni interes – Procesna legitimacija – Kumulativne pretpostavke – Nedopuštenost tužbe u slučaju da jedna od tih pretpostavki nije ispunjena

   (čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

3. Žalba – Razlozi – Nadzor pravne kvalifikacije činjenica od strane Suda – Dopuštenost

   (čl. 256. st. 1. UFEU‑a; Statut Suda Europske unije, čl. 58. st. 1.)

4. Tužba za poništenje – Pravni interes – Osnova za moguću tužbu za naknadu štete – Tužba za naknadu štete podnesena pred nacionalnim sudom nakon podnošenja tužbe za poništenje – Dopuštenost – Pretpostavke

   (čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

5. Tužba za poništenje – Pravni interes – Osnova za bilo koju tužbu pred nacionalnim sudovima – Dopuštenost – Pretpostavka

   (čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

6. Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Pojam regulatornog akta u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a – Svi opći akti osim zakonodavnih akata – Odluka Komisije o izuzimanju stjecatelja imovine korisnika nezakonite i nespojive potpore od obveze povrata potpore – Isključenje

   (čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

7. Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Akti koji se na njih izravno i osobno odnose – Odluka donesena bez otvaranja formalnog istražnog postupka u vezi s odlukom donesenom nakon provedenog formalnog istražnog postupka i dopunjujući tu odluku – Poduzetnik koji je konkurent poduzetnika‑korisnika potpore – Nedostatak dokaza u pogledu konkurentskog položaja na tržištu koje je pod bitnim utjecajem državne mjere – Nedopuštenost

   (čl. 108. st. 2. i čl. 263. st. 4. UFEU‑a)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 24.‑28.)

2.  Što se tiče dopuštenosti tužbe za poništenje, pravni interes i procesna legitimacija su različite pretpostavke dopuštenosti koje fizička ili pravna osoba mora kumulativno ispuniti kako bi joj bilo dopušteno podnijeti tužbu za poništenje na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

   Kao prvo, tužba za poništenje koju podiže fizička ili pravna osoba dopuštena je samo pod pretpostavkom da ta osoba ima interes da pobijani akt bude poništen. Takav pravni interes pretpostavlja da poništenje tog akta može samo po sebi imati pravne posljedice i da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist osobi koja ju je podnijela. Tužiteljev pravni interes mora postojati i biti stvaran te, s obzirom na predmet tužbe, mora postojati u trenutku njezina podnošenja kako bi ona bila dopuštena i mora nastaviti postojati sve do proglašenja sudske odluke da ne bi došlo do obustave postupka. Pravni interes je, prema tome, bitna i primarna pretpostavka svake tužbe.

   Kao drugo, dopuštenost tužbe koju je fizička ili pravna osoba podnijela protiv akta koji joj nije upućen, prema članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, ovisi o tome priznaje li joj se procesna legitimacija koja postoji u dva slučaja. S jedne strane, takva tužba može se podnijeti pod uvjetom da se taj akt izravno i osobno odnosi na nju. S druge strane, takva osoba može podnijeti tužbu protiv regulatornog akta koji ne podrazumijeva provedbene mjere ako se isti izravno odnosi na nju.

   Slijedom toga, tužitelj ne može tvrditi da sama činjenica osobnog i izravnog utjecaja na fizičku ili pravnu osobu nužno dokazuje njezin pravni interes.

   (t. 55.‑59., 62.)

3.  Iako je Opći sud isključivo nadležan utvrditi i ocijeniti činjenice, a načelno i ispitati dokaze koje prihvaća u prilog tim činjenicama, Sud je nadležan provesti nadzor, pod uvjetom da je Opći sud ocijenio njihovu pravnu narav i iz njih izveo pravne posljedice. Slijedom toga, pitanje koje se imajući u vidu takve činjenice i dokaze odnosi na to može li poništenje sporne odluke pred sudovima Unije donijeti tužitelju korist u postupku povodom tužbe pred nacionalnim sudom, a koja pak može poslužiti kao osnova za njihov pravni interes pred sudom Unije, pravno je pitanje koje ulazi u područje nadzora koji Sud vrši u žalbenom postupku.

   (t. 68.)

4.  Tužba za poništenje na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a može tužitelju predstavljati interes kao osnova za eventualnu tužbu radi naknade štete, pod uvjetom da on nije hipotetske naravi. U tom pogledu, kada tužitelj u tužbi za poništenje koju podnosi Općem sudu najavi da će podnijeti tužbu za naknadu štete pred nacionalnim sudom, do podnošenja potonje tužbe može doći nakon što je tužba za poništenje podnesena Općem sudu.

   S tim u vezi, pravni interes mora se ocijeniti in concreto, vodeći računa osobito o posljedicama navodne nezakonitosti i vrsti navodno pretrpljene štete. Zato, u slučaju u kojem je Komisija korisniku nezakonitih i nespojivih potpora odlukom naložila njihov povrat, a kasnijom je odlukom, koja se pobija u postupku povodom tužbe za poništenje, izuzela poduzetnika‑preuzimatelja imovine korisnika potpora od te obveze povrata, sama ta okolnost može pokazati da tužitelj ima interes zahtijevati poništenje sporne odluke, s obzirom na to da se njegova tužba za naknadu štete pred nacionalnim sudom, u dijelu u kojem se odnosi na naknadu štete koju su navodno pretrpjeli zbog odobrenja predmetnih potpora, temelji upravo na tezi da se stjecatelj imovine poduzetnika‑primatelja potpora, kao preuzimatelj, treba smatrati njihovim korisnikom. Naime, budući da poništenje sporne odluke može dovesti do toga da se preuzimatelj treba smatrati korisnikom potpora, zbog čijeg odobrenja je nastala šteta na koju se tužitelj poziva, takvo poništenje može samo po sebi povećati izglede za uspjeh u odštetnoj parnici koja se vodi pred nacionalnim sudom, u dijelu u kojem se odnosi na preuzimatelja, a time i pribaviti mu prednost u tom postupku.

   U tom pogledu, ne može se od tužitelja zahtijevati da dokaže da se prema nacionalnom pravu doista može utvrditi da je preuzimatelj odgovoran za navodnu štetu već samo na temelju preuzimanja imovine korisnika nezakonitih i nespojivih potpora. Sudovi Unije, naime, nisu ovlašteni radi ispitivanja pravnog interesa za vođenje postupka pred njima ocjenjivati osnovanost tužbe koja je podnesena nacionalnim sudovima u skladu s nacionalnim pravom te na taj način preuzeti njihovu ulogu u pogledu takve ocjene.

   (t. 69., 70., 74.‑76., 79.)

5.  Pravni interes za poništenje na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a može proizaći iz bilo kojeg postupka pred nacionalnim sudovima u kojem eventualno poništenje pobijanog akta pred sudovima Unije može tužitelju pribaviti prednost.

   Stoga poništenje odluke kojom je Komisija zaštitila poduzetnika‑preuzimatelja imovine poduzetnika‑korisnika nezakonitih i nespojivih potpora od korisnikove obveze povrata samo po sebi može tužitelju pribaviti prednost u postupku koji je pokrenuo pred nacionalnim sudom kako bi primorao državu članicu da oduzme predmetne potpore, s obzirom na to da bi to poništenje dovelo do toga da preuzimatelj ne bi više nužno bio izuzet od obveze povrata koja proizlazi iz sporne odluke, pa bi poništenje te odluke moglo povećati izglede za uspjeh u postupku pred nacionalnim sudom.

   S tim u vezi, iako određena razmatranja mogu utjecati na tužiteljev pravni interes pred nacionalnim sudom, ta okolnost apsolutno nema nikakav učinak na pravni interes tog istog tužitelja u postupku pred sudovima Unije, s obzirom na to da svojim ishodom tužba za poništenje pred tim sudovima može utjecati na ishod postupka pred nacionalnim sudom u kojem se zahtijeva povrat predmetnih potpora.

   (t. 80., 81., 83.)

6.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 92.)

7.  U postupku povodom tužbe za poništenje u području državnih potpora, kada se predmet pobijane odluke sastoji od pojašnjenja da se povrat potpora ne može zahtijevati od stjecatelja dijela imovine prvotnog korisnika navedenih potpora, koje se smatraju nezakonitim i nespojivim i koje potonji mora vratiti na temelju ranije Komisijine odluke, pobijana odluka mora se smatrati povezanom i dopunjujućom odlukom u odnosu na raniju odluku kojom je prvotnom korisniku naložen povrat potpora, s obzirom na to da se njome pobliže određuje doseg u pogledu svojstva korisnika predmetnih potpora, a time i u pogledu svojstva dužnika obveze povrata tih potpora, nakon što je po donošenju te odluke ostvarena nova činjenica, kao na primjer da je treća osoba od prvotnog korisnika navedenih potpora stekla dio imovine.

   Međutim, budući da je ranija odluka kojom je prvotnom korisniku naložen povrat nezakonitih i nespojivih potpora donesena nakon formalnog istražnog postupka previđenog člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, da bi se smatralo da se sporna odluka osobno odnosi na tužitelja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, on mora, među ostalim, dokazati da je dodjeljivanje predmetnih potpora bitno utjecalo na njegov položaj na tržištu. Nasuprot tomu, puka činjenica da ga se može smatrati strankom u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a ne može biti dovoljna za dopuštenost tužbe.

   Usto, s tim u vezi, ni okolnost da je tužitelj nacionalnim sudovima podnio tužbe, s jedne strane, zato da bi državna tijela vlasti primorao da oduzmu predmetne potpore i, s druge strane, radi naknade štete koju je pretrpio zbog dodjeljivanja tih potpora, sama po sebi ne može biti dovoljna da ga se izdvoji u smislu te odredbe, s obzirom na to da potencijalno svatko može podnijeti takve tužbe.

   (t. 103., 106., 109.)