1.

Nakon predmeta West Tankers ( 2 ), u središtu kojega je bila „antisuit injunction”, Sud je u ovom predmetu ponovno suočen s postupovnopravnom posebnosti angloameričkoga pravnog kruga.

2.

Ovaj puta je riječ o tzv. „freezing injunction” ( 3 ). Riječ je o mjeri privremene pravne zaštite u obliku sudske zabrane raspolaganja kojom se nastoji spriječiti to da se vjerovniku uskrati kasniji pristup imovini dužnika zbog njezine prodaje.

3.

Međutim, u ovom slučaju zamrzavanje imovine nije usmjereno samo na tužitelja glavnog postupka. Zabrana raspolaganja odnosi se i na treće osobe koje su usko povezane s imovinom tuženika. Sud koji je uputio zahtjev i treba odlučiti o proglašenju izvršivosti zabrane raspolaganja u Republici Latviji smatra to problematičnim u pogledu javnog poretka (ordre public).

4.

Ovaj predmet Sudu time daje dodatnu priliku da u okviru Uredbe (EZ) br. 44/2001 ( 4 ) razjasni pravni pojam javnog poretka (ordre public). Pritom je središnje pitanje mora li – i ako mora – u kojoj mjeri zahvat u prava trećih osoba prilikom proglašenja izvršivim biti uzet u obzir kao razlog za odbijanje.

5.

U ovom slučaju pravni okvir u pravu Unije određuje se Uredbom br. 44/2001.

6.

Uvodna izjava 18. te uredbe glasi:

„[…] tuženik mora imati mogućnost podnošenja žalbe u kontradiktornom postupku na odluku o izvršivosti [sudske odluke], ako smatra da postoji jedan od razloga za neizvršavanje sudske odluke. […]”

7.

Članak 32. navedene uredbe definira „pojam sudske odluke” ( 5 ) kako slijedi:

„Za potrebe ove Uredbe, ‚sudska odluka’ znači bilo kakvu sudsku odluku koju donese sud neke države članice, bez obzira na to kako se ta sudska odluka naziva, uključujući presudu, nalog, odluku ili nalog za izvršenje te odluku o utvrđivanju troškova koju izdaje sudski službenik.”

8.

Nadalje, u skladu s člankom 34. točkom 1. Uredbe br. 44/2001 „[s]udska odluka se ne priznaje […] ako bi takvo priznanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi članici u kojoj se traži priznanje”. Ne priznaje se, u skladu s člankom 34. točkom 2. navedene uredbe ni „ako je donesena u odnosu na tuženika koji se nije odazvao na poziv suda, a nije mu bilo pravovremeno uručeno pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno na način koji bi mu omogućio da pripremi svoju obranu, osim ako tuženik nije započeo postupak za pobijanje sudske odluke, a mogao je to učiniti”.

9.

Člankom 38. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 44/2001 određuje se:

„Sudska odluka donesena u državi članici koja je i izvršiva u toj državi izvršava se u drugoj državi članici ako je, po zahtjevu bilo koje zainteresirane stranke, u njoj proglašena izvršivom.”

10.

Članak 41. Uredbe br. 44/2001 glasi:

„Sudska odluka proglašava se izvršivom odmah po dovršetku formalnosti iz članka 53.,[ ( 6 )] bez bilo kakvih provjera iz članaka 34. i 35. Stranka protiv koje se zahtijeva izvršenje sudske odluke u toj fazi postupka nema pravo davanja bilo kakvih primjedbi u vezi s predmetom.”

11.

U skladu s člankom 42. stavak 2. Uredbe br. 44/2001 „[i]zjava o izvršivosti uručuje se stranci protiv koje je zahtijevano izvršenje, uz sudsku odluku, ako ona toj stranci već nije bila uručena”.

12.

Članak 43. Uredbe br. 44/2001 propisuje da „[o]bje stranke mogu uložiti pravni lijek protiv proglašavanja izvršivosti sudske odluke”.

13.

U skladu s člankom 45. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe br. 44/2001 „[s]ud pred kojim je uložen pravni lijek u skladu s odredbama članka 43. [...] odbija proglašenje izvršivosti ili ga povlači samo na temelju jednog od razloga iz članaka 34. i 35.”.

14.

U skladu s člankom 92. Ustava Republike Latvije svaka osoba ima pravo ostvariti svoja prava i legitimne interese pred nepristranim sudom.

15.

Članak 105. latvijskog ustava propisuje da se pravo vlasništva može ograničiti samo na temelju zakona.

16.

Zahtjev za prethodnu odluku počiva na sporu o proglašenju izvršivosti zabrane raspolaganja High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Ujedinjena Kraljevina) izrečene 2013. u Republici Latviji.

17.

Tom zabranom raspolaganja se, među ostalim, A. L.-u zabranjuje raspolaganje dijelovima imovine koji se izravno ili neizravno mogu pripisati njegovoj imovini. Zabrana se proteže na njegove udjele u latvijskom društvu VB. U tom društvu A. L. izravno sudjeluje sa samo jednom dionicom. Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, on je osim toga i „stvarni vlasnik” ( 7 ) udjela u barem još jednom društvu (u daljnjem tekstu: Y), koje pak u značajnom opsegu sudjeluje u društvu VB.

18.

R. Meroni je član uprave društva Y. Zbog pljenidbe koju je latvijsko Glavno državno odvjetništvo naložilo 2007. on osim toga djeluje i kao skrbnik ( 8 ) onih udjela u društvu Y kojih je stvarni vlasnik A. L.

19.

Zabrana raspolaganja o kojoj je riječ, u skladu s njezinom točkom 6., primjenjuje se „na sve udjele [u VB‑u] neovisno o tome glase li oni na ime [A. L.-a] ili ne”. Protiv zabrane se mogu uložiti pravni lijekovi prema engleskom pravu. I osobe koji nisu stranke u engleskom postupku mogu, ako im je dostavljena zabrana raspolaganja, zahtijevati njezinu izmjenu ili ukidanje ( 9 ), ali moraju poštovati zabranu nakon što im je dostavljena ( 10 ). Međutim, što se tiče dijelova imovine izvan Engleske i Walesa, takve treće osobe time nisu spriječene u tome da i dalje ispunjavanju obveze ugovorne ili druge naravi i poštuju državne naloge ( 11 ). U skladu s točkom 22. („Stranke kojima treba dostaviti ovaj nalog”) zabranu raspolaganja osim tuženiku treba dostaviti i „društvima […] navedenima u točki 7.”, pa tako i VB‑u. Bez prethodne dostave „izvršenje u inozemstvu” moguće je međutim samo „u mjeri u kojoj je to dopušteno u dotičnom domicilu” ( 12 ).

20.

Društva VB i Y nisu sudjelovala u postupku pred High Court of Justice, u okviru kojega je donesena zabrana raspolaganja protiv A. L.-a. Sud koji je uputio zahtjev nema nikakva saznanja o dostavi zabrane tim društvima ( 13 ). Nadalje, iz zahtjeva za prethodnu odluku ne proizlazi jasno je li A. L. bio saslušan prije odluke engleskog suda. Međutim, na prethodno saslušanje upućuje to da je zabrana raspolaganja donesena bez obzira na argumente [L.-a] da on u imovini [o kojoj je riječ] […] nema ni izravne ni neizravne udjele” ( 14 ).

21.

U prvom stupnju je zabrana raspolaganja protiv A. L.-a 2013. bila proglašena izvršivom u Republici Latviji, te je ta izjava o izvršivosti održana na snazi u drugom stupnju u mjeri u kojoj se njome A. L.-u zabranjuje da raspolaže svojim dionicama VB‑a koje drži izravno ili neizravno, da smanjuje njihovu vrijednost ili da drugim osobama povjeri poduzimanje takvih radnji.

22.

Daljnja žalba R. Meronija, koja je sada u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev, odnosi se na latvijsko proglašenje izvršivosti. Zabrana raspolaganja sprečava članicu društva Y da ostvaruje svoja prava glasa u vezi s VB‑om. U tom dijelu to negativno utječe na temeljno pravo vlasništva, tim više što društvo nije saslušano u engleskom postupku. Smatra da to povređuje načelo pravičnog suđenja.

23.

U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24.

U skladu s raspodjelom zadaća između Suda i suda koji je uputio zahtjev, zbivanja u nacionalnom postupku izvan su domašaja nadležnosti Suda te je načelno na nacionalnom sudu da ocijeni relevantnost svojih prethodnih pitanja. Međutim, za razumijevanje ovog predmeta vrijedno je spomenuti dvije postupovnopravne posebnosti, tim više što mogu biti važne za relevantnost prethodnih pitanja.

25.

Kao prvo, prema činjeničnom stanju koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, R. Meroni očito nastupa za svoj račun u latvijskom postupku. Dojam je da ne postoji negativan utjecaj na izvorno vlastita imovinska prava R. Meronija nego prije svega na ona A. L.-a, imovinom kojega on upravlja. Međutim, u tom dijelu se čini da je R. Meroni „imatelj prava stvarni vlasnik kojih je [A. L.]” ( 15 ), tako da i za njega treba polaziti od pretpostavke relevantnosti prethodnih pitanja.

26.

Kao drugo, iz zahtjeva za prethodnu odluku ne može se nedvojbeno razaznati kada je točno zabrana raspolaganja o kojoj je riječ bila dostavljena A. L.-u ili R. Meroniju. Podaci koji su dostavljeni Sudu upućuju međutim na to da je takva dostava, o kojoj ovisi učinak zabrane, u svakom slučaju bila izvršena. S jedne strane već sama zabrana raspolaganja u svojoj točki 22. nalaže dostavu tuženiku. S druge strane je u prvom stupnju u Republici Latviji već odlučeno o izjavi o izvršivosti zabrane raspolaganja te je najkasnije u toj fazi postupka trebala biti provedena dostava A. L.-u za imovinu kojega R. Meroni nastupa kao skrbnik, u skladu s člankom 42. stavkom 2. Uredbe br. 44/2001. I u tom smislu dakle prethodna pitanja u vezi s R. Meronijem ne treba smatrati irelevantnima ili čak hipotetskima.

27.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem postavlja pitanje o tumačenju članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001, a svojim drugim pitanjem, koje postavlja za slučaj potvrdnog odgovora na prvo pitanje, za tumačenje članka 47. Povelje o temeljnim pravima.

28.

Međutim, oba pitanja mogu biti ispitana zajedno jer bi povreda temeljnog prava u smislu Povelje za sobom povukla povredu javnog poretka u smislu članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001 ( 16 ).

29.

Prema tome, sud koji je uputio zahtjev svojim prethodnim pitanjima u biti želi znati može li zabrana raspolaganja suda države članice, koja je donesena kao mjera privremene pravne zaštite bez prethodnog saslušanja svih osoba na prava kojih ona može utjecati, povrijediti javni poredak države izvršenja, odnosno članak 47. Povelje o temeljnim pravima, ako svaka osoba na koju odluka utječe u svakom trenutku kod suda države podrijetla može zatražiti izmjenu ili ukidanje sudske odluke.

30.

Međutim, prije svega treba ispitati je li kod sporne zabrane raspolaganja uopće riječ o „sudskoj odluci” u smislu članka 32. Uredbe br. 44/2001 ( 17 ) jer se samo u tom slučaju priznanje i izvršenje zabrane raspolaganja, koja je mjera privremene pravne zaštite, ocjenjuje prema uredbi o kojoj je riječ.

31.

Sud je u presudi Denilauler ( 18 ), koja je donesena u kontekstu Sporazuma o sudskoj nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, pojam „sudske odluke” za mjere privremene pravne zaštite – unatoč široko postavljenoj definiciji pojma – tumačio restriktivno i odbio izvršivost francuske pljenidbe u Njemačkoj jer je francuska odluka bila donesena i trebala biti provedena kako bez saslušanja njemačkog izvršnog dužnika tako i bez prethodne dostave dužniku ( 19 ). Primijenjeno na ovaj slučaj, u tom dijelu ne postoje međutim nikakve sumnje. Naime, kao što je gore navedeno, treba polaziti od barem jedne dostave zabrane raspolaganja A. L.-u odnosno njegovu skrbniku, a moguće i od jednog prethodnog saslušanja u engleskom postupku. Slijedom toga je sporna zabrana raspolaganja čak i prema strogom kriteriju ocjene iz presude Denilauler „sudska odluka”. Pitanje treba li prema kriterijima Uredbe br. 44/2001 sada postavljati manje stroge zahtjeve u vezi s pojmom „sudske odluke” nego prema Sporazumu na koji se odnosila presuda Denilauler stoga može ostati otvoreno. Međutim, radi potpunosti treba uputiti na to da u kontekstu Uredbe br. 44/2001 nekoliko stvari govori u prilog postupanju koje bi bilo priklonjeno priznanju ( 20 ). Naime, ako je prema Sporazumu još paušalno trebalo odbiti priznanje kada tuženiku nije pravilno dostavljeno pismeno kojim se pokreće postupak ili je dostavljeno nepravodobno, prema Uredbi br. 44/2001 unatoč nedostacima dostave više ne može biti riječ o razlogu za odbijanje kada dotična osoba u državi podrijetla nije podnijela nikakvo pravno sredstvo protiv odluke iako je to mogla učiniti ( 21 ). Preneseno na mjere privremene pravne zaštite to znači da bi u slučaju kada je u državi (kao u ovom postupku) moguć žalbeni postupak protiv odluke koju treba izvršiti bilo logično smatrati je prikladnom za priznanje prema Uredbi br. 44/2001 već u slučaju da tuženik ne uloži nacionalno pravno sredstvo unatoč mogućnosti koja mu je ponuđena.

32.

Budući da zabrana raspolaganja poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku prema Uredbi br. 44/2001 načelno može biti proglašena izvršivom, u nastavku treba razjasniti protive li se tom proglašenju izvršivom u ovom slučaju razmatranja javnog poretka.

33.

Sud je usko tumačio prepreke za priznanje i izvršenje koje se zasnivaju na javnom poretku ( 22 ). Sudsku praksu koja ide u tom smjeru ispitala sam već na drugom mjestu ( 23 ) pa se u nastavku ograničavam, kako bih izbjegla ponavljanja, na sažet prikaz bitnih osnovnih ideja.

34.

Točno je da države članice načelno ostaju slobodne odrediti sadržaj pojma javnog poretka sukladno vlastitom nacionalnom poimanju. Međutim, Sud bdije nad granicama u okviru kojih sud države članice može primijeniti taj pojam ( 24 ).

35.

Priznanje sudske odluke ne smije se odbiti samo zbog postojanja različitosti između pravnog pravila primijenjenog od strane suda države podrijetla i onoga koje bi primijenio sud države članice u kojoj se traži priznanje da je odlučivao u glavnoj stvari ( 25 ). Pozivanje na javni poredak iz članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001 moguće je samo u slučaju kada priznanje ili izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici predstavlja neprihvatljivu povredu pravnog poretka u državi članici u kojoj se traži priznanje jer bi ona zadirala u neko temeljno načelo. Da bi se osiguralo poštovanje zabrane preispitivanja merituma sudske odluke donesene u nekoj drugoj državi članici propisano u članku 36. i članku 45. stavku 2. Uredbe br. 44/2001, povreda bi morala značiti očiglednu povredu pravnog pravila, za koje se u pravnom poretku države u kojoj se traži priznanje smatra da ima ključni značaj ili subjektivnog prava koje je priznato kao temeljno pravo u tom pravnom poretku ( 26 ).

36.

Sud je 16. srpnja 2015. ponovno potvrdio to polazište u presudi Diageo Brands ( 27 ) te se osim toga izjasnio o pitanju u kojoj mjeri okolnost da odluka suda države članice očito povređuje pravo Unije i da je donesena uz povredu postupovnih jamstava prema članku 34. točki 1. Uredbe br. 44/2001 predstavlja razlog za odbijanje priznanja.

37.

O tome je Sud odlučio da se stoga u slučaju povreda prava Unije na odredbu o javnom poretku može pozivati samo ako navedena pogreška koja se tiče prava podrazumijeva da priznanje dotične odluke u državi u kojoj se zahtijeva priznanje dovodi do očite povrede pravnog pravila za koje se u pravnom poretku Unije, a stoga se i u pravnom poretku navedene države članice smatra da ima ključni značaj ( 28 ). O povredi postupovnih jamstava je Sud dalje naveo da dotične osobe prije proglašenja izvršivosti „trebaju koristiti sva raspoloživa pravna sredstva […u državi podrijetla odluke koju treba izvršiti] kako bi se unaprijed spriječila povreda javnog poretka [u državi izvršenja], osim ako posebne okolnosti previše otežavaju ili onemogućuju korištenje pravnih sredstava u državi članici podrijetla” ( 29 ). Time je Sud u skladu s člankom 34. točkom 2. Uredbe br. 44/2001 osobi kojoj prijeti izvršenje stavio težak teret. Dužnik ne smije pasivno čekati i pouzdati se u to da će se po potrebi tek u okviru svojega pravnoga lijeka u postupku izvršenja moći pozvati na povrede postupka u državi podrijetla. Štoviše, on mora sam djelovati kada sazna za spornu odluku te je pobijati pravnim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju u državi podrijetla ( 30 ).

38.

Presuda Diageo Brands je u toj mjeri sukladna odluci Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) od 25. veljače 2014. ( 31 ), koja, zanimljivo, kao i ovaj slučaj ukazuje na povezanost s Latvijom.

39.

U tom predmetu je ESLJP s obzirom na članak 6. EKLJP‑a ( 32 ) i pravo na pravično suđenje trebao ocijeniti može li se zbog povreda postupka prilikom pokretanja postupka na Cipru nakon donošenja presude zbog ogluhe odbiti njezino proglašenje izvršivom u Latviji. Članak 34. točka 2. Uredbe br. 44/2001 negira takvu prepreku izvršenju u slučaju da tuženik – poput onog u predmetu o kojem treba odlučiti ESLJP – protiv sporne odluke „[nije] uložio nikakav pravni lijek iako je to mogao”. ESLJP to u pogledu EKLJP‑a smatra prihvatljivim, ali naglašava da je tuženik koji je podnio žalbu savjetnik za ulaganja, dakle osoba koja nije neiskusna u trgovačkim stvarima. Čak i kada presuda koja treba biti izvršena ne sadržava uputu o pravnom lijeku, on se dakle mogao na razuman način informirati o pravnim sredstvima koja su mu dostupna na Cipru i tamo postupati po žalbi nakon što je saznao za presudu koja se treba izvršiti. Nije pružio dokaz za nepostojanje ili nevaljanost mogućih pravnih sredstava.

40.

Međutim, u ovom predmetu nije još konačno odlučeno jer je nakon presude od 25. veljače 2014. on upućen Velikom vijeću ESLJP‑a, koje još nije donijelo odluku. Međutim, trenutno na temelju već donesene presude treba poći od toga da dužnik koji nije poslovno neiskusan ima znatne obveze sudjelovanja kada je riječ o očuvanju njegovih materijalnih i postupovnih prava; ako ne ispuni te obveze, njegovo pozivanje na članak 6. EKLJP‑a postaje bespredmetno.

41.

Osim pitanja koje treba razjasniti kao prvo – to jest može li se ovaj slučaj s obzirom na sudsku praksu smatrati povredom javnog poretka – kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor treba ispitati i tko može prigovoriti navodnoj povredi javnog poretka u sporu o proglašenju izvršivim i mogu li se takvim prigovorima ostvariti i navodna prava trećih osoba.

42.

U glavnom postupku tužitelj prigovara tomu da su proglašenjem izvršivosti zahvaćena „prava vlasništva trećih osoba” ( 33 ). Pojmom „trećih osoba” misli prije svega na društvo Y jer A. L. u tom društvu, na prava kojeg utječe zabrana raspolaganja, ima „samo gospodarske interese” ( 34 ) i nije stvarni vlasnik udjela.

43.

Zabrana raspolaganja usmjerena je međutim ad personam na A. L.-a i obuhvaća samo refleksno društva i imovinu koje on gospodarski kontrolira. Naposljetku, ona nalaže A. L.-u da se suzdrži od svega što bi u vezi s VB‑om moglo dovesti do posrednog ili neposrednog umanjenja imovine te da na odgovarajući način uputi tijela uprave društava koja kontrolira ( 35 ).

44.

U kojoj mjeri ta zabrana proturječi temeljnim vrijednostima latvijskog materijalnog ili postupovnog prava nije razvidno na prvi pogled tim više što latvijski pravni poredak, kao što priznaje sud koji je uputio zahtjev, u okviru privremene pravne zaštite ipak dopušta odluke bez prethodnog saslušanja dužnika ( 36 ).

45.

Osim toga, engleska zabrana raspolaganja o kojoj je ovdje riječ za svoje izvršenje u inozemstvu ne propisuje, osobito u dijelu koji se odnosi na treće osobe koje ne sudjeluju u postupku u Engleskoj, nikakve drastične nepopravljive mjere. Pravne učinke na treće osobe sa sjedištem u inozemstvu – dakle društva koja kontrolira A. L. – zabrana raspolaganja štoviše zahtijeva samo u slučaju ispunjenja restriktivnih pretpostavki: kao prvo, proizvodi pravne učinke bez prethodne dostave jedino ako to dopušta strano pravo ( 37 ); kao drugo, svaka osoba kojoj se dostavi zabrana raspolaganja mora moći zatražiti od suda ukidanje ili izmjenu ( 38 ); i kao treće, ispunjenje ugovornih obveza u inozemstvu ( 39 ) treba i dalje ostati moguće neovisno o zabrani raspolaganja.

46.

Zabrana raspolaganja o kojoj je riječ odlikuje se tako s jedne strane time da uzima u obzir postupovnopravne posebnosti države izvršenja (poput primjerice zahtjeva dostave) a s druge strane daje dotičnim osobama i nakon dostave značajan materijalni manevarski prostor. Ako bi primjerice društvo Y bilo obvezno, na temelju ugovora o vezanju glasova, pod određenim pretpostavkama izvršavati svoje pravo glasa na skupštini dioničara VB‑a na način koji je unaprijed određen, zabrana raspolaganja koja ne utječe na preuzete ugovorne obveze tomu se dakle vrlo vjerojatno ne bi protivila.

47.

Materijalna vezanost trećih osoba koje ne sudjeluju u postupku zabranom raspolaganja koja bi mogla postati važna pod aspektima javnog poretka s obzirom na to čini se da ne postoji, naprotiv: ako se može smatrati da treća osoba, poput društva Y, koja ne sudjeluje u postupku podliježe zabrani raspolaganja, to je u biti posljedica toga da je, kao prvo, A. L. njegov „stvarni vlasnik”, kao drugo, da se čini da nacionalno pravo države izvršenja priznaje ovaj pravni položaj ( 40 ) i, kao treće, da nacionalno pravo države podrijetla dopušta takvu zabranu raspolaganja. Mogući zahvat u ustavnopravno zajamčene pravne položaje poduzetnika koji ne sudjeluju u postupku, a koji proizlazi iz takve zabrane dakle svakako ne nastupa samovoljno nego na temelju zakona.

48.

Osim toga, u mjeri u kojoj treće osobe navedene u zabrani raspolaganja mogu po potrebi uložiti pravna sredstva protiv zabrane raspolaganja, te je kod trećih osoba usto riječ o društvima kapitala, dakle ne o poslovno potpuno neiskusnim osobama, tada ni postupovnopravno nema indicija za povredu javnog poretka. To u svakom slučaju vrijedi u onom dijelu u kojem ulaganju pravnih sredstava u Engleskoj ne prijete nepremostive prepreke, a od čega treba polaziti zbog nepostojanja protivnih uporišta ( 41 ) u smislu međusobnog povjerenja u pravosudne sustave država članica.

49.

Štoviše, iz gore navedene presude Diageo Brand može se zaključiti o obvezi iscrpljivanja nacionalnog pravnog lijeka u državi podrijetla prije nego što se uopće može istaknuti povreda javnog poretka u državi izvršenja. Ova premisa je u skladu i s novijom sudskom praksom ESLJP‑a o članku 6. EKLJP‑a koji sadržajno odgovara članku 47. Povelje. Ako te presude prenesemo na ovaj postupak, ne može se smatrati da postoji povreda javnog poretka jer još nisu iscrpljeni pravni lijekovi u državi podrijetla.

50.

Je li zabrana raspolaganja, kako što R. Meroni dalje prigovara, sadržajno previše neodređena da bi u Latviji mogla biti predmet mjera izvršenja, nije u konačnici na Sudu da ocjenjuje u ovom postupku. Naime, to nije pitanje koje treba ispitivati u okviru članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001 na razini proglašenja izvršivim.

51.

Štoviše, pritom je riječ o pitanju prava izvršenja koje je i dalje rezervirano za države članice. U ovom zahtjevu za prethodnu odluku, međutim, riječ je samo o pitanju proglašenja izvršivim koje prethodi izvršenju. Drugim riječima: da se sudska odluka proglasi izvršivom još uvijek ne mora nužno značiti da se može provesti istim instrumentima izvršenja koji su na raspolaganju u državi podrijetla. Odlučujuće za pitanje dolazi li u obzir proglašenje izvršivom jest štoviše to je li u državi podrijetla riječ o izvršivoj sudskoj odluci ( 42 ), od čega treba polaziti u ovom slučaju. Međutim, ako je riječ o pokretanju mjera izvršenja na razini koja slijedi proglašenje izvršivim, kao što je Sud, među ostalim, priznao u presudi Prism Investments ( 43 ), mogu biti uložena daljnja (nacionalna) pravna sredstva i istaknuti prigovori – možda poput onih koje je uložio R. Meroni.

52.

Nakon svega, iz perspektive prava Unije u slučaju poput onog u glavnom postupku nije razvidna povreda temeljnih pravnih vrijednosti pravnog poretka države izvršenja koja bi mogla dovesti do neprihvatljivih rezultata ako bi zabrana raspolaganja bila proglašena izvršivom pa stoga treba odbiti povredu javnog poretka.

53.

Čak i kada bi postojanje takve povrede javnog poretka u vezi s pravima trećih osoba – ovdje: društva Y – trebalo potvrditi, R. Meroni, koji prema zahtjevu za prethodnu odluku u latvijskom postupku zauzima pravni položaj A. L.-a, takvoj povredi ne bi mogao prigovoriti pravnim sredstvom koje je usmjereno na proglašenje izvršivom zabrane raspolaganja prema A. L.-u.

54.

Iz sustava Uredbe br. 44/2001 naime proizlazi da sud koji se bavi zahtjevom za proglašenje izvršivim ne ispituje po službenoj dužnosti spornu odluku u vezi s usklađenosti s javnim poretkom, nego da je to potencijalni dužnik izvršenja koji radi očuvanja svojih prava obrane – tako uvodna izjava 18. uredbe – može istaknuti prigovore protiv proglašenja izvršivosti. U tom kontekstu bilo bi protivno sustavu ako bi se dužnik s tim u vezi mogao pozivati i na pravne položaje trećih osoba, tim više ako potonje nisu uložile nikakvo pravno sredstvo protiv proglašenja izvršivim ili im sporna odluka čak nije ni dostavljena.

55.

U istom smjeru upućivala je već i presuda Suda Draka NK Cables i dr. ( 44 ) koja je vjerovniku dužnika izvršenja izvan postupka zabranila da (primjerice s ciljem da spriječi izvršenje vjerovnika koji mu konkuriraju) sudjeluje u postupku izvršivosti odluke. Ograničenje predmeta spora na sudionike postupka koje je Sud zatražio bilo bi zaobiđeno ako bi im se dopustilo da ističu navodna prava trećih osoba u postupku prema članku 43. i sljedećima Uredbe br. 44/2001.

56.

Dakle, ako R. Meroni svoj postupak ne vodi u ime društva Y, za što ne postoje nikakva uporišta, zabranjeno mu je da uvodi njegove interese kao „prava trećih osoba” u postupak proglašenja izvršivosti. Prema tome su prigovori R. Meronija koji se temelje na povredi javnog poretka, čak i kada bi bili osnovani, bespredmetni u glavnom postupku jer se njima ističu prava trećih osoba koje ne sudjeluju u postupku.

57.

S obzirom na sve navedeno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja odgovori kako slijedi:

Zabrana raspolaganja koju je donio sud države članice kao mjeru privremene pravne zaštite bez prethodnog saslušanja svih osoba na prava kojih bi mogla utjecati zabrana raspolaganja ni u kojem slučaju ne povređuje članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001 ili članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ako svaka osoba na koju odluka utječe u svakom trenutku kod suda države podrijetla može zahtijevati izmjenu ili ukidanje sudske odluke.

Pravnim sredstvima protiv proglašenja izvršivim mogu se isticati samo vlastita prava žalitelja, a ne prava trećih osoba.