1.

Konzumacija termalnih voda na izvoru postala je popularna tijekom XIX. stoljeća te je nakon društvenog i kulturnog razvoja uslijedilo njezino stavljanje na tržište punjenjem u boce. Prva reklama za izvor prirodne mineralne vode Perrier 1870. pozivala se na koncept „princeza stolnih voda“. U pravu Unije pravni okvir prirodnih mineralnih voda za cilj ima uspostavu i osiguranje slobodnog kretanja robe s posebnim naglaskom na zaštiti potrošača.

2.

U tom se kontekstu ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje pojma „prirodna mineralna voda iz jednog te istog izvora“ u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 2009/54/EZ ( 2 ), koja je kodificirala i zamijenila Direktivu 80/777/EEZ ( 3 ), prvu direktivu koja je uređivala problematiku tržišta flaširanih mineralnih voda u pravu Unije. U skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2009/54, zabranjeno je stavljati na tržište vodu iz jednog te istog izvora s različitim trgovačkim nazivima.

3.

Spor u glavnom postupku vodi se između poduzetnika Hotel Sava Rogaška, gostinstvo, turizem in storitve, d.o.o. (u daljnjem tekstu: HSR) i Republike Slovenije, koju zastupa Ministrstvo za kmetijstvo in okolje (Ministarstvo poljoprivrede i okoliša, u daljnjem tekstu: ministarstvo) jer je potonje HSR‑u odbilo dodijeliti naziv „prirodna mineralna voda“. Kao što proizlazi iz spisa, odbijanje o kojem je riječ u glavnom postupku temelji se na činjenici da isti vodonosnik opslužuje dvije bušotine, a za jednu od njih je HSR‑u dodijeljena koncesija za iskorištavanje. Međutim, vodi koja se crpi iz druge bušotine u Sloveniji je već priznat poseban naziv s kojim je zakonito stavljena na tržište kao takva.

4.

Ovaj predmet, koji se temelji na razmjerno tehničkim pojmovima i iskazuje poteškoće prilikom tumačenja koje se zasnivaju na naglašavanju razlike između kriterija koji se odnose na objektivna svojstva mineralne vode s jedne strane i onih koji se odnose na hidrogeološku strukturu njezinog izvora s druge strane, pruža mogućnost Sudu da se prvi put izjasni o tumačenju Direktive 2009/54 kako bi pojasnio njezine ciljeve i vrijednosti koji su prethodili njezinom donošenju.

5.

U skladu s uvodnim izjavama 5. i 9. Direktive 2009/54:

[...]

6.

Članak 1. stavak 1. te direktive propisuje:

„Ova se Direktiva odnosi na vode koje se crp[e] iz tla države članice i koje je odgovorno tijelo te države članice priznalo kao prirodne mineralne vode koje zadovoljavaju odredbe Priloga I. odjeljka I.“

7.

Članak 8. stavak 2. Direktive 2009/54 precizira:

„Zabranjeno je stavljati na tržište prirodnu mineralnu vodu iz jednog te istog izvora s različitim trgovačkim nazivima.“

8.

Prilog I. Direktivi 2009/54 u odjeljku I., naslovljenom „Definicija“, sadrži sljedeće točke:

[...]

[...]“

9.

Direktiva 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike ( 4 ) definira okvir za upravljanje i zajedničku zaštitu voda koji se ne temelji na granicama ili nacionalnim politikama, nego na hidrološkim formacijama, to jest riječnom slivu, u kontekstu održivog razvoja. Na terminološkom planu, ona u svojem članku 2. uspostavlja složenu strukturu definicija visoko tehnološke naravi, poput vodonosnika ili tijela podzemne vode.

10.

Direktiva 80/777, koja je zamijenjena Direktivom 2009/54, prenesena je u slovensko pravo osobito Uredbom o prirodnim mineralnim vodama, izvorskim vodama i stolnim vodama ( 5 ). Članak 4. stavak 1. te uredbe propisuje da je mineralna voda ona voda koja, osim određenih mikrobioloških zahtjeva, među ostalim udovoljava uvjetu da ima izvor u podzemnom vodonosniku, da je zaštićena protiv svakog mogućeg oblika onečišćenja i da izvire iz jednog ili više prirodnih ili bušenih izvora. Članak 12. stavak 4. te uredbe propisuje da prirodna mineralna voda iz istog izvora može biti stavljena u promet samo pod jednim žigom.

11.

Iz spisa proizlazi da je HSR 18. srpnja 2011. ministarstvu podnio zahtjev za priznavanje trgovačkog naziva „ROI Roitschocrene“ u Sloveniji za prirodnu mineralnu vodu koja se crpi iz bušotine „RgS‑2/88“.

12.

Odlukom od 26. veljače 2012. ministarstvo je odbilo taj zahtjev zbog toga što prirodna mineralna voda iz jednog te istog izvora, u skladu s člankom 12. stavkom 4. Uredbe i člankom 8. stavkom 2. Direktive 2009/54, može biti stavljena na tržište samo s jednim trgovačkim nazivom i zbog toga što je prirodna mineralna voda koja se crpi iz istog vodonosnika kao voda o kojoj je riječ, ali iz druge bušotine („V‑3/66‑70“), već bila priznata kao prirodna mineralna voda s trgovačkim nazivom „Donat Mg“ odlukom od 3. srpnja 2001. te kao takva stavljena na tržište.

13.

HSR je podnio tužbu za poništenje te odluke pred Upravno sodišče (Upravni sud) držeći, s jedne strane, da bušotina „RgS‑2/88“ ne proizvodi istu vodu kao bušotina „V‑3/66‑70“ i, s druge strane, da treba razlikovati pojmove „izvor“ i „vodonosnik“. Budući da je ta tužba odbijena, HSR je podnio reviziju pred sudom koji je uputio zahtjev, ističući osobito da je upravni sud pogrešno tumačio pojam „izvor“ iz članka 8. stavka 2. Direktive 2009/54.

14.

U svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku Vrhovno sodišče (Vrhovni sud) pojašnjava da bušotine „V‑3/66‑70“ i „RgS‑2/88“ dijele isti podzemni vodonosnik ( 6 ). Usto napominje da je prirodna mineralna voda Donat Mg upisana u upisnik prirodnih mineralnih voda priznatih u Sloveniji kao i na popis prirodnih mineralnih voda koje su priznale države članice ( 7 ), pri čemu je kao izvor naveden izvor Donat ( 8 ).

15.

Sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o tumačenju koje treba dati izrazu „prirodna mineralna voda iz jednog te istog izvora“ u smislu članka 8. Direktive 2009/54. Primjećuje da izraz „izvor“ koji se u navedenoj direktivi koristi u više navrata tamo nije definiran. S obzirom na jezične razlike u definiciji “prirodne mineralne vode“ iz Priloga I. poglavlja I. točke 1. iste direktive, moguće je više različitih tumačenja tog izraza. U tim je okolnostima Vrhovno sodišče odlučilo prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16.

Zahtjev za prethodnu odluku Sud je zaprimio 25. travnja 2014. Pisana očitovanja podnijeli su HSR, slovenska, češka i grčka vlada kao i Europska komisija. HSR, slovenska i grčka vlada te Komisija sudjelovali su na raspravi koja je održana 4. ožujka 2015.

17.

Sud koji je uputio zahtjev pita Sud za tumačenje zabrane iz članka 8. stavka 2. Direktive 2009/54 prema kojoj je „prirodnu mineralnu vodu iz jednog te istog izvora“ zabranjeno stavljati na tržište s različitim trgovačkim nazivima. Iako je sud koji je uputio zahtjev pitanja postavio u obliku varijacija različitih mogućih tumačenja, valja naglasiti da se ona koncentriraju na jedan te isti pojam. Unatoč njihovoj strukturi predlažem, kao i sve stranke koje su podnijele pisana očitovanja u ovom predmetu, da se ta pitanja razmotre zajedno.

18.

Iz spisa proizlazi da prva poteškoća s kojom je suočen sud koji je uputio zahtjev proizlazi iz činjenice da Direktiva 2009/54 ne propisuje definiciju pojma „izvor“ i da taj pojam stoga može dovesti do različitih tumačenja. Ako je glavni cilj spriječiti dovođenje potrošača u zabludu, pojam „isti izvor“ treba biti ograničen na pojam „ista bušotina“. U taj pojam bi onda ulazila samo voda koja se crpi iz iste bušotine i ima isti kemijski i mikrobiološki sastav. Ako bi se, s druge strane, zadržalo široko tumačenje, trebalo bi smatrati da pojam „isti izvor“ pokriva vodu koja se crpi iz nekoliko mjesta izviranja koja sva imaju zajednički vodonosnik u smislu ODV‑a ( 9 ).

19.

U tom je pogledu korisno, prije svega, razgraničiti područje tumačenja o kojem je riječ.

20.

Treba podsjetiti da je usklađivanje u području stavljanja na tržište flaširane vode bio osobito dug i složen proces na unutarnjem tržištu. Glavna točka prijepora između država članica bilo je različito shvaćanje samog pojma prirodne mineralne vode ( 10 ). Stoga je, iako je pitanje usklađivanja pravnih propisa u području prehrambenih proizvoda i pića postavljeno krajem pedesetih godina, direktiva o usklađivanju iskorištavanja i stavljanja na tržište mineralnih voda ugledala svjetlo dana tek 1980. ( 11 ) Na međunarodnoj razini ista se borba vodila raspravama oko donošenja Codexa alimentariusa ( 12 ).

21.

Direktiva 80/777 odnosila se na iskorištavanje i stavljanje na tržište hrane namijenjene ljudskoj prehrani naglašavajući osobito potrebu njihove zaštite od rizika onečišćenja jer je javno zdravlje bilo ugroženo. S druge je strane jamčila prava potrošača osiguravajući punjenjem u ambalažu na izvoru i odgovarajućim zatvaračem da je tekućina održala svojstva koja opravdavaju njezino priznavanje kao mineralne vode ( 13 ). Kao nasljednica Direktive 80/777, Direktiva 2009/54 je tako okvirno preuzela iste smjernice.

22.

Donesena na temelju članka 95. UEZ‑a (članak 114. UFEU‑a), Direktiva 2009/54 ulazi u okvir usklađivanja zakonodavstava čiji je predmet uspostava i funkcioniranje unutarnjeg tržišta u području hrane ( 14 ). Važan element za njezino tumačenje treba potražiti u njezinoj uvodnoj izjavi 5., prema kojoj glavna svrha svih pravila o prirodnim mineralnim vodama treba biti zaštita zdravlja potrošača, sprečavanje dovođenja potrošača u zabludu i osiguranje poštene trgovine. Naime, kao što naglašava grčka vlada, ta uvodna izjava dodana je ratio legisu Direktive 2009/54 u okviru preinake Direktive 80/777.

23.

Zaista je točno da je za problematiku vode za piće, a osobito flaširane, karakteristično horizontalno zakonodavstvo. Uređuje je nekoliko akata, među kojima se nalaze osobito direktiva o kvaliteti vode namijenjene za ljudsku potrošnju ( 15 ), direktiva koja utvrđuje sastojke prirodnih mineralnih voda koji mogu predstavljati rizik za javno zdravlje ( 16 ) i direktiva koja uvodi koncept medicinskih voda ( 17 ). Kada je riječ osobito o pravilima označivanja, Direktiva 2009/54 sadrži dodatke i odstupanja u odnosu na opća pravila propisa koji se odnose na označivanje hrane ( 18 ).

24.

Ipak smatram da s obzirom na razlike između ciljeva i predmeta koje uređuje, nepostojanje pravne definicije izraza „izvor“ u Direktivi 2009/54 još ne uključuje posezanje za definicijama iz ODV‑a. Takav izbor mogao bi značiti pogrešnu primjenu materijalnog prava.

25.

Naime, kao što je Sud već naglasio, ODV je okvirna direktiva donesena na temelju članka 175. stavka 1. UEZ‑a (sada 192. UFEU‑a). Ona uspostavlja zajednička načela i sveobuhvatni okvir postupanja za zaštitu voda i osigurava koordinaciju, integraciju kao i dugoročan razvoj općih načela i struktura koje omogućavaju zaštitu i održivo korištenje vode u Europskoj uniji ( 19 ). ODV se ne odnosi na potpuno usklađivanje propisa država članica u području voda ( 20 ). Iz njezine uvodne izjave 19. proizlazi da je njezin cilj održavanje i unapređivanje vodenog okoliša u Uniji. Taj ekološki cilj je u prvom redu povezan s kakvoćom voda o kojima je riječ ( 21 ).

26.

Zaista se ne može isključiti da izrazi iz nekoliko direktiva zapravo definiraju istu prirodnu pojavu u dijelu u kojem vodonosnik ili podzemni vodonosnik oba opisuju oblik podzemne akumulacije vode. Stoga nepreciznost odnosa između navedenih pojmova ne navodi na izravno pozivanje na tehničke pojmove ODV‑a prilikom tumačenja Direktive 2009/54.

27.

Naposljetku ističem da pitanja postavljena u okviru spora u glavnom postupku koja se odnose na praksu nacionalnih tijela u području dodjele koncesija za crpljenje prirodne mineralne vode nisu važna za zatraženo tumačenje jer ne mogu utjecati na tumačenje samog pojma „mineralna voda iz jednog te istog izvora“ u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 2009/54.

28.

Tumačenju članka 8. stavka 2. Direktive 2009/54 treba pristupiti s obzirom na ta utvrđenja.

29.

U skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2009/54, zabranjeno je stavljati na tržište prirodnu mineralnu vodu iz jednog te istog izvora s različitim trgovačkim nazivima. Zanimljivo je napomenuti da članak 8. Direktive 2009/54 nije bio predmet izmjena u odnosu na prijedlog Direktive 80/777 koji je Komisija podnijela 1970. ( 22 ) Stoga je riječ o odredbi koja je i ustaljena i koncizna.

30.

Međutim, u skladu sa sudskom praksom Suda, za određivanje dosega odredbe prava Unije treba uzeti u obzir njezin tekst, njezin kontekst i njezine ciljeve, pri čemu se i nastanak odredbe prava Unije može također pokazati važnim za njezino tumačenje ( 23 ).

31.

U tom pogledu napominjem da u ovom slučaju tumačenje izraza „isti izvor“ unosi posebnu napetost između objektivnih svojstava mineralne vode s jedne strane i hidrogeoloških značajki u vezi s njezinim putovanjem prema površini s druge strane. Sud koji je uputio zahtjev Sud pita o važnosti osobito udaljenosti između bušotina, specifične kakvoće vode, hidrauličke povezanosti bušotina i dubine bušotina. Spis koji je dostavljen Sudu sadrži nekoliko stajališta kojima se nastoje obraditi navedeni aspekti. HSR osobito ustraje na razlici između pojma izvora i vodonosnika.

32.

Prema mojem mišljenju, takva tehnička obrada traženo tumačenje čini nepotrebno nejasnim. Kako bi pojasnio sadržaj članka 8. Direktive 2009/54, namjeravam poći od ključnog pojma Direktive 2009/54, odnosno pojma prirodne mineralne vode u vezi s glavnim ciljem te direktive, zaštitom potrošača. Ta polazišna točka omogućit će utvrđenje da status hidroloških elemenata može igrati dopunsku ulogu prilikom tumačenja pojma „isti izvor“.

33.

Izrazom „prirodna mineralna voda“ u smislu Priloga I. odjeljka I. točke 1. Direktive 2009/54 zakonodavac Unije želio je obuhvatiti „mikrobiološki zdravstveno ispravnu vodu ( 24 ) koja potječe iz podzemnog vodonosnika, a izvire iz jednog ili više prirodnih ili bušenih izvora“. Definicija o kojoj je riječ stoga se kumulativno odnosi na dvije razine, s jedne strane na podrijetlo prirodne mineralne vode i s druge strane na njezino izviranje. S druge strane, u skladu s navedenom točkom 1., prirodna mineralna voda razlikuje se od obične vode za piće po svojoj prirodi i po svojoj izvornoj čistoći.

34.

Međutim, u svrhu tumačenja pojma „izvor“ ta definicija nije jasna, prije svega prilikom usporedbe s drugim jezičnim verzijama ( 25 ), osobito verzijama u kojima se pojmovi podrijetla i izviranja vode preklapaju, kao što je to slučaj sa slovenskom verzijom ( 26 ).

35.

Međutim, u slučaju razlike između različitih jezičnih verzija nekog teksta prava Unije, predmetnu odredbu treba tumačiti u sklopu opće strukture i krajnjeg cilja propisa čiji je ona dio ( 27 ).

36.

U tom pogledu, kao što sam već istaknuo, zakonodavac posebno mjesto daje zaštiti potrošača. Taj cilj se odražava na više razina u Direktivi 2009/54. Kao prvo, na razini njezinog utjecaja na cilj slobodnog kretanja prirodnih mineralnih voda, direktiva nalaže donošenje zajedničkih pravila koja se primjenjuju u dijelu koji se odnosi na zahtijevane mikrobiološke uvjete koji omogućuju kvalifikaciju prirodne mineralne vode i sustav priznavanja odgovornog tijela države članice da određena voda odgovara odredbama direktive. Kao drugo, na razini utjecaja na cilj zaštite zdravlja potrošača, Direktiva 2009/54 propisuje zahtjeve koji se odnose na navođenje analitičkog sastava mineralne vode u vezi sa zahtjevima koji se općenito odnose na označivanje ( 28 ). U tom kontekstu direktiva također propisuje hitne mjere koje omogućavaju reakciju na rizike za javno zdravlje. Kao treće, na razini utjecaja na cilj jamčenja poštene trgovine i sprečavanja dovođenja potrošača u zabludu ( 29 ), Direktiva 2009/54 ustraje na identifikaciji jedinstvenog izviranja mineralne vode, potkrijepljenoj zabranom koja proizlazi iz njezinog članka 8. stavka 2.

37.

Ističem da se cijeli članak 8. Direktive 2009/54 koncentrira na problematiku trgovačkog naziva u smislu navoda zemljopisnog izviranja vode. Naime, članak 8. stavak 1. navedene direktive među ostalim precizira da naziv lokaliteta može biti sadržan u trgovačkom nazivu pod uvjetom da se odnosi na prirodnu mineralnu vodu čiji se izvor iskorištava u mjestu navedenom u tom nazivu. U istom kontekstu stavak 2. toga članka zabranjuje stavljanje na tržište vode iz jednog te istog izvora s različitim trgovačkim nazivima. Naposljetku, članak 8. stavak 3. Direktive 2009/54 ustraje na problematici točne identifikacije izvora i mjesta iskorištavanja prirodne mineralne vode u okviru označivanja i oglašavanja.

38.

Stoga se, za razliku od propisa u području žigova prema kojima više žigova može biti korišteno za isti proizvod, člankom 8. Direktive 2009/54 nastoji omogućiti nedvojbena identifikacija izvora i zemljopisnog podrijetla, poput onih koji proizlaze iz trgovačkog naziva prirodne mineralne vode.

39.

U konačnici je stoga odlučujuće da analitički sastav vode odgovara zahtjevima Direktive 2009/54 i da je poznat potrošaču koji putem trgovačkog naziva i/ili označivanja treba moći identificirati elemente njezinog zemljopisnog izviranja.

40.

Naime, kao što proizlazi iz navedene direktive, prirodna mineralna voda jest ona koja izvire ili se crpi iz izvora i čiji sastav, temperatura i druga bitna svojstva moraju biti stabilni unutar granica prirodne fluktuacije. Kao što naglašava češka vlada, ciljevi uvodne izjave 5. Direktive 2009/54 ne bi mogli biti postignuti ako bi se mineralna voda istih svojstava, iako se crpi iz nekoliko bušotina, stavljala na tržište s različitim trgovačkim nazivima.

41.

Stoga pojam „prirodna mineralna voda“ tumačen u vezi s uvodnom izjavom 5. Direktive 2009/54 vodi do utvrđenja da je cilj zakonodavca postignut ako se definicija „isti izvor“ u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 2009/54 ograniči na razinu izvora prirodne mineralne vode, dakle njezino izviranje u smislu točke 1. Priloga I. Direktivi 2009/54.

42.

Kako bi bolje odredili opseg članka 8. stavka 2. Direktive 2009/54, treba ispitati određene tehničke aspekte. Imajući to u vidu, korisno je pozvati se na izvješće Agence française de sécurité sanitaire de l’alimentation (AFSSA) ( 30 ) (Francuske agencije za sanitarnu sigurnost hrane), na koju Komisija upućuje u svojem pisanom očitovanju. Kada je riječ o hidrogeološkom kontekstu, iz njega proizlazi da sve prirodne mineralne vode potječu od procjeđivanja oborinskih voda ( 31 ) koje se vraćaju na površinu nakon dugog podzemnog putovanja ( 32 ). Podzemne vode spuštaju se gravitacijom dok ne naiđu na prepreku svojem vertikalnom prodiranju ( 33 ) te se nakupljaju u porama i podzemnim pukotinama (vodonosnicima) ( 34 ) iz kojih izviru sa strane. Kada hidraulički pritisak u zasićenom dijelu vodonosnika postane viši od onoga koji vlada u mogućim mjestima izviranja, podzemna voda izvire prirodnim izlazima koji su izvori. To izvješće obrađuje i pojam vodonosnik ( 35 ) i pojam sustava vodonosnika ( 36 ) u svrhu određivanja geološke strukture voda.

43.

Ono što mi se čini odlučujućim za tumačenje pojma „isti izvor“ kao što je predloženo gore jest, s jedne strane, utvrđenje prema kojem su „hidrogeološke okolnosti u kojima dolazi do izviranja prirodnih mineralnih voda raznovrsne i često jako složene“ ( 37 ) i, s druge strane, potvrda brojnosti prirodnih izlaza koji su izvori prirodnih mineralnih voda u odnosu na naslage podzemne postranične akumulacije tih voda.

44.

Nadalje, poput nezavisnog odvjetnika Elmera u predmetu Badische Erfrischungs‑Getränke, koji se izjasnio o definiciji mineralne vode ( 38 ), čini mi se da nepostojanje definicije pojma „izvor“ upućuje na namjeru zakonodavca. Naime, da je pojmom „izvor“ htio prije svega obuhvatiti hidrogeološka obilježja kao što su struktura podzemnih vodonosnika ili bušotina, bilo bi mu logično dati određeni sadržaj. Međutim, korištenje izraza „izvor“ u Direktivi 2009/54 potvrđuje da se taj pojam više odnosi na brojne oblike izviranja mineralne vode, prirodne ili bušene ( 39 ). S druge strane, geološka struktura je presudna za identifikaciju prirodne mineralne vode kao takve i njezinih svojstava.

45.

Zbog toga je neovisno o hidrogeološkoj konfiguraciji tla iz kojeg se voda crpi, unatoč svemu, identitet prirodne mineralne vode važan element za određivanje „istog izvora“.

46.

Naime, prirodne mineralne vode definiraju se u odnosu na svoj kemijski sastav s identificiranim jedinstvenim izviranjem (a što je temelj za njihovo razlikovanje u odnosu na vode koje postaju vode za piće obradom i imaju isti kemijski sastav) ( 40 ). Dakle, za potrošača je važno da se isti trgovački naziv odnosi na istu prirodnu mineralnu vodu. S te točke gledišta kriterij koji se odnosi na hidrogeološku strukturu podzemnog vodonosnika ili vodonosnika u znanstvenom smislu nije sam po sebi odlučujući jer je geološki put prema površini zemlje onaj koji utječe na sastav vode. Stoga se pojam „izvor“ u smislu Direktive 2009/54 odnosi na jedan ili više prirodnih, odnosno bušenih izvora iz kojih izvire identična voda u smislu Priloga I. Direktivi 2009/54.

47.

U svakom slučaju ponavljam da se prirodna mineralna voda u smislu Direktive 2009/54 treba iskorištavati onako kako se pojavljuje na izviranju, bez obrade, osim odvajanja nestabilnih ili neželjenih elemenata i nepoželjnih sastojaka ( 41 ). Usto, točka 3. odjeljka I. Priloga I. Direktivi 2009/54 precizira da „[s]astav, temperatura i druga bitna svojstva prirodne mineralne vode moraju ostati stabilna unutar granica prirodne fluktuacije; na njih posebno ne smiju utjecati moguće oscilacije u protoku vode“. To utvrđenje osim toga podupire tezu prema kojoj je sastav vode, a ne struktura njezinoga geološkog izvora, odlučujući za postizanje cilja zaštite potrošača.

48.

S druge strane želim naglasiti da je činjenica da voda izvire iz istog podzemnog vodonosnika nužan, ali nedovoljan uvjet da bi se smatrala jednom te istom prirodnom mineralnom vodom. Dakle, kemijski identične vode s neovisnim hidrauličkim i geološkim izvorima nisu iste prirodne mineralne vode.

49.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da „prirodna mineralna voda iz jednog te istog izvora“ u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 2009/54 označava vodu koja izvire iz jednog ili više prirodnih ili bušenih izvora iz istog podzemnog vodonosnika ako ta voda posjeduje identična svojstva koja ostaju stabilna u svim prirodnim ili bušenim izvorima unutar granica prirodne fluktuacije. S druge strane, ne može se smatrati da iz istog izvora potječu mineralne vode koje potječu iz brojnih izvora, prirodnih ili bušenih i koje dijele isti podzemni vodonosnik, ali čija analitička svojstva nisu identična s obzirom na kriterije koji proizlaze iz Priloga I. Direktivi 2009/54.

50.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je postavilo Vrhovno sodišče odgovori kako slijedi:

Izraz „prirodna mineralna voda iz jednog te istog izvora“ u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 2009/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. lipnja 2009. o iskorištavanju i stavljanju na tržište prirodnih mineralnih voda označava vodu koja izvire iz jednog ili više prirodnih ili bušenih izvora iz istog podzemnog vodonosnika ako ta voda ima identična svojstva koja ostaju stabilna u svim prirodnim ili bušenim izvorima unutar granica prirodne fluktuacije.