1

Tužitelj Calestep, SL 29. studenoga 2010. započeo je postupak registracije dviju tvari u skladu s Uredbom (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL L 396, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3.).

2

Tijekom postupka registracije tužitelj je naveo da je on „malo poduzeće“ u smislu Preporuke Komisije 2003/361/EZ o definiciji mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća (SL L 124, str. 36.) [neslužbeni prijevod]. Zahvaljujući toj izjavi smanjena mu je naknada koju treba platiti za svaku prijavu za registraciju, predviđena člankom 6. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006. U skladu s člankom 74. stavkom 1. te uredbe, ta je naknada definirana Uredbom Komisije (EZ) br. 340/2008 od 16. travnja 2008. o naknadama i pristojbama plativima Europskoj agenciji za kemikalije u skladu s Uredbom (EZ) br. 1907/2006 (SL L 107, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 25., str. 283.). Prilog I. Uredbi br. 340/2008 sadržava iznose naknada koje se plaćaju za prijave za registraciju podnesene na temelju članka 6. Uredbe br. 1907/2006 kao i smanjenja naknada odobrena mikropoduzećima, malim i srednjim poduzećima. Nadalje, prema članku 13. stavku 4. Uredbe br. 340/2008, ako fizička ili pravna osoba koja tvrdi da ima pravo na smanjenje ili oslobađanje od plaćanja neke naknade ne može dokazati da ima pravo na takvo smanjenje ili oslobađanje, Agencija zaračunava puni iznos naknade ili pristojbe, kao i administrativnu pristojbu. U tom smislu, Upravni odbor ECHA‑e 12. studenoga 2010. donio je Odluku MB/D/29/2010 o klasifikaciji usluga za koje se zaračunavaju pristojbe (u daljnjem tekstu: Odluka MB/D/29/2010). U članku 2. i tablici 1. te odluke navedeno je da administrativna pristojba iz članka 13. stavka 4. Uredbe br. 340/2008 iznosi 20.700 eura za veliko poduzeće, 14.500 eura za srednje poduzeće, 8300 eura za malo poduzeće i 2070 eura za mikropoduzeće.

3

ECHA je 29. studenoga 2010. izdala dva računa (br. 10024188 i 10024196), čiji je zajednički iznos bio 9300 eura. Taj je iznos u skladu s Prilogom I. Uredbi br. 340/2008, kako se u trenutku nastanka činjenica primjenjivao na naknadu za malo poduzeće, u okviru zajedničke prijave, za tvari u količini iznad 1000 tona.

4

ECHA je 28. veljače 2011. pozvala tužitelja da podnese određen broj dokumenata kako bi provjerila izjavu kojom je on naveo da je malo poduzeće.

5

Nakon razmjene dokumenata i poruka elektroničke pošte, ECHA je 21. prosinca 2012. tužitelju uputila odluku SME (2012) 4028 u kojoj tvrdi da tužitelj ne ispunjava uvjete za smanjenje naknade koje je predviđeno za mala poduzeća i kojom mu se određuje administrativna pristojba (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). U toj odluci ECHA je izvijestila društvo Calestep da ga smatra srednjim poduzećem i da će mu poslati račun za razliku između prvotno plaćene naknade i stvarno dugovane naknade te račun od 14.500 eura za plaćanje administrativne pristojbe.

6

ECHA je izvršavajući pobijanu odluku 23. siječnja i 8. veljače 2013. poslala tužitelju tri računa – na 6975 eura, 6975 eura i 14.500 eura.

7

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 18. veljače 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

8

Tužitelj je 19. veljače 2013. podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kako bi dobio suspenziju izvršenja plaćanja računa od 23. siječnja i 8. veljače 2013.

9

Rješenjem od 11. ožujka 2013., Calestep/ECHA (T‑89/13 R, EU:T:2013:123) sudac privremene pravne zaštite odbio je taj zahtjev i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.

10

S obzirom na to da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj dodijeljen je šestom vijeću, kojem je, posljedično, 27. rujna 2013. dodijeljen ovaj predmet.

11

Dana 9. siječnja 2015., u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 64. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., stranke su bile pozvane dati svoja očitovanja o mogućoj relevantnosti presude od 2. listopada 2014., Spraylat/ECHA (T‑177/12, Zb., EU:T:2014:849) za predmetni spor i odgovoriti na jedno pitanje. Stranke su se odazvale tom pozivu u određenom roku.

12

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

13

ECHA od Općeg suda zahtijeva da:

14

U skladu s člankom 126. Poslovnika, kad je tužba očito nedopuštena ili očito pravno neosnovana, Opći sud može, na prijedlog suca izvjestitelja, u svakom trenutku odlučiti obrazloženim rješenjem, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

15

U ovom slučaju Opći sud smatra da raspolaže s dovoljno podataka u spisu te je odlučio da ne treba nastaviti s postupkom.

16

Najprije, iako stranke ne dovode u pitanje njegovu nadležnost, Opći sud smatra korisnim odlučiti o svojoj nadležnosti u vezi s ovom tužbom za poništenje. U tom pogledu treba podsjetiti da je pitanje nadležnosti Općeg suda kogentne naravi i Opći sud može ga ispitati po službenoj dužnosti (vidjeti presudu od 15. ožujka 2005., GEF/Komisija, T‑29/02, Zb., EU:T:2005:99, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

17

Članak 94. stavak 1. Uredbe br. 1907/2006 propisuje da „odluka Žalbene komisije ECHA‑e odnosno – u slučaju odluka kod kojih ne postoji pravo žalbe potonjoj – odluka ECHA‑e može se osporavati u postupku pred Općim sudom ili Sudom, u skladu s člankom 263. UFEU‑a“.

18

Članak 91. stavak 1. Uredbe br. 1907/2006 u tom pogledu propisuje da se „žalba može izjaviti protiv odluka koje Agencija donosi na temelju članka 9., članka 20., članka 27. stavka 6., članka 30. stavaka 2. i 3. i članka 51.“ žalbenom vijeću.

19

Pobijana odluka nije donesena na temelju odredbi navedenih u članku 91. stavku 1. Uredbe br. 1907/2006, već na temelju članka 13. stavka 4. Uredbe br. 340/2009 i članka 2. Odluke MB/D/29/2010. Valja istaknuti da ni Uredba br. 340/2008 ni Odluka MB/D/29/2010 nisu usvojene uz primjenu odredbi iz članka 91. stavka 1. Uredbe br. 1907/2006.

20

Osim toga, valja istaknuti da se odredbe članaka 9., 27., 30. i 51. Uredbe br. 1907/2006, o kojima govori članak 91. stavak 1. iste uredbe, odnose na odluke koje nisu u vezi s dugom koji trebaju platiti poduzeća podnositelji registracije.

21

Što se tiče članka 20. Uredbe br. 1907/2006, on govori o „Obvezama Agencije“. Stavak 5. tog članka propisuje: „Na odluke Agencije iz stavka 2. ovog članka može se izjaviti žalba, u skladu s člancima 91., 92. i 93.“ Uredbe br. 1907/2006. Stavak 2. govori o provjeri „potpunosti“ svake registracije koju obavlja Agencija, što uključuje plaćanje registracijske pristojbe. U svakom slučaju treba istaknuti da navedena provjera „ne uključuje procjenu kvalitete niti prikladnosti dostavljenih podataka i obrazloženja“. S druge strane, članak 20. stavak 2. Uredbe br. 1907/2006 predviđa da, „ako je registracija nepotpuna“ i ako „podnositelj registracije ne upotpuni registraciju u zadanom roku“, Agencija „odbacuje registraciju“. Prema tome, u ovom slučaju, osim ako se pobijana odluka ne temelji na članku 20. stavku 2. Uredbe br. 1907/2006, Agencija neće odbiti registraciju predmetne tvari.

22

Prema tome, uzevši u obzir sve navedene elemente, valja zaključiti da je Opći sud nadležan za odlučivanje o ovoj tužbi.

23

ECHA ističe da su u tužbi i u zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu među podacima tužiteljeva zastupnika navedeni sjedište i adresa elektroničke pošte poduzeća koje pripada grupi poduzeća među kojima se nalazi i tužitelj. To izaziva sumnju u pogledu neovisnosti tužiteljeva zastupnika pred Općim sudom. Dokumenti koje je podnio tužitelj u replici ne izazivaju sumnju u tom pogledu. Konkretno, tužiteljev zastupnik mogao je biti upisan kao neovisni odvjetnik i istodobno biti u radnom odnosu kod nekog poslodavca

24

Tužitelj u replici navodi da je njegov zastupnik upisan u komoru u Sevilli (Španjolska) od 1975. i da radi samo s klijentima koje sam odabire i kojima izdaje račun s odgovarajućom stopom PDV‑a. Drugim riječima, ne postoji nikakav odnos podređenosti u pogledu plaće između tužitelja i njegova odvjetnika. Izbor da se u tužbi navedu tužiteljevo sjedište i adresa elektroničke pošte učinjen je samo kako bi se olakšala komunikacija, ali ne prejudicira nikakav odnos podređenosti. Štoviše, tužitelj replici pridružuje više dokumenata koji se odnose na djelovanje njegova zastupnika.

25

U skladu s člankom 19. podstavcima 1., 3., i 4. Statuta Suda EU‑a, koji se u skladu sa svojim člankom 53. primjenjuje na Opći sud:

„Države članice i institucije Unije pred Sudom zastupa zastupnik, koji se imenuje za svaki pojedinačni predmet; zastupniku može pomagati savjetnik ili pravnik.

[…]

Ostale stranke mora zastupati pravnik.

Samo pravnik koji je ovlašten zastupati pred sudom države članice ili druge države koja je stranka Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru može pred Sudom nastupiti kao zastupnik ili savjetnik neke stranke.“

26

Članak 21. stavak 1. Statuta Suda propisuje:

„Postupak pred Sudom pokreće se pisanom tužbom upućenom tajniku. Tužba sadržava ime i stalnu adresu podnositelja, položaj potpisnika [...]“

27

U skladu s člankom 43. stavkom 1. podstavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991.:

„Izvornik svakog postupovnog akta mora potpisati agent ili odvjetnik stranke.“

28

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz ranije navedenih odredbi, a osobito iz uporabe pojma „zastupani“ iz članka 19. stavka 3. Statuta Suda, proizlazi da za podnošenje tužbe Općem sudu „stranka“ u smislu tog članka nije ovlaštena sama postupati, već se treba koristiti uslugama treće strane koja treba biti ovlaštena postupati pred sudovima države članice ili države koja je stranka Sporazuma o EGP‑u (rješenja od 5. prosinca 1996., Lopes/Sud EU‑a, C‑174/96 P, Zb., EU:C:1996:473, t. 11.; od 8. prosinca 1999., Euro‑Lex/OHIM (EU‑LEX), T‑79/99, Zb., EU:T:1999:312, t. 27. i od 19. studenoga 2009., EREF/Komisija, T‑40/08, EU:T:2009:455, t. 25.).

29

Ovaj zahtjev za korištenje treće osobe odgovara konceptu uloge odvjetnika prema kojem se on smatra suradnikom u postupku i od kojeg se zahtijeva pravna pomoć koja je potrebna klijentu, potpuno neovisna i u njegovu najboljem interesu. Takav koncept u skladu je s pravnom tradicijom koja je zajednička državama članicama i istodobno je prisutna u pravnom poretku Unije, kao što to proizlazi iz članka 19. Statuta Suda (rješenja EU‑LEX, t. 28. supra, EU:T:1999:312, t. 28. i EREF/Komisija, t. 28. supra, EU:T:2009:455, t. 26.).

30

U ovom slučaju, čak i ako je točno da spominjanje činjenice da su sjedište i adresa elektroničke pošte poduzeća koje pripada grupi poduzeća među kojima se nalazi i tužitelj isti kao podaci tužiteljeva odvjetnika može a priori izazvati sumnje u pogledu odvjetnikove neovisnosti, te su sumnje razriješene dokumentima koji su podneseni tijekom rasprave i objašnjenjima danima u stadiju replike.

31

Konačno, iz dokumenata priloženih replici osobito proizlazi da je, kao prvo, tužiteljev odvjetnik upisan u seviljsku komoru od 1975. kao odvjetnik „por cuenta propia“ (za vlastiti račun), za razliku od odvjetnika „por cuenta ajena“ (za račun trećih); kao drugo, tužiteljev odvjetnik ima vlastitu adresu i brojeve telefona i telefaksa; kao treće, tužiteljev odvjetnik potvrđuje u svoje vlastito ime da ima zaposlenika iz kategorije „upravni pomoćnik“; kao četvrto, prijave poreza na dohodak i PDV‑a pokazuju da je tužiteljev odvjetnik prijavio djelatnosti koje nisu povezane s tužiteljem. Osim toga, tužitelj je u replici izrijekom naveo da ne postoji nikakav odnos podređenosti između njega i njegova odvjetnika.

32

Uzevši u obzir ove elemente, tužba se treba proglasiti dopuštenom.

33

Ova tužba temelji se na jednom tužbenom razlogu, koji se poziva na pogrešno kvalificiranje tužitelja kao „srednjeg“ poduzeća.

34

Pozivajući se na članak 2. stavak 2. Priloga Preporuci 2003/361, tužitelj ističe da, iako grupa čiji je on dio efektivno zapošljava više od 50 osoba, nisu ispunjeni ostali uvjeti koji se odnose na godišnju prodaju ili ukupnu godišnju bilancu. Tužitelj stoga treba biti kvalificiran kao „malo“, a ne kao „srednje“ poduzeće.

35

ECHA osporava to tumačenje. Članak 2. stavak 2. Priloga Preporuci 2003/361 ne ostavlja prostora sumnji da se poduzeće može smatrati malim poduzećem ako kumulativno ispunjava dva uvjeta, a to su da zapošljava manje od 50 osoba i da ima godišnju prodaju ili ukupnu godišnju bilancu manju od 10 milijuna eura. To proizlazi iz samog sadržaja navedenog članka i iz sudske prakse Unije.

36

Najprije treba istaknuti da tužitelj osporava samo tumačenje članka 2. stavka 2. Priloga Preporuci 2003/361 prema kojem je uvjet koji se odnosi na rezultate poduzeća kumulativni uvjet koji dopušta da se poduzeće okarakterizira kao „malo“.

37

U tom pogledu, i Uredba br. 1907/2006 u članku 3. i Uredba br. 340/2008 u uvodnoj izjavi 9. i članku 2., kako bi definirale mikropoduzeća, mala i srednja poduzeća, upućuju na Preporuku 2003/361. Još preciznije, članak 2. Uredbe br. 340/2008 predviđa da je malo poduzeće „malo poduzeće u smislu Preporuke 2003/361“.

38

Preporuka 2003/361 sadržava Prilog čiji se prvi naslov odnosi na „definiciju mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća koju je usvojila Komisija“. Članak 2. tog naslova govori o „broju zaposlenika i financijskim pragovima koji definiraju kategorije poduzeća“.

39

Članak 2. stavak 2. Priloga Preporuci 2003/361 predviđa da je „malo poduzeće definirano kao poduzeće koje ima manje od 50 zaposlenih i čija godišnja prodaja ili ukupna godišnja bilanca ne prelazi 10 milijuna eura“.

40

Iz doslovnog čitanja te odredbe proizlazi da su kriteriji koji se odnose na broj zaposlenika (u daljnjem tekstu: kriterij broja zaposlenika), s jedne strane, i financijski pragovi (u daljnjem tekstu: financijski kriterij), s druge strane, kumulativni kriteriji u okviru članka 2. stavka 2. Priloga Preporuci 2003/361. To jasno proizlazi iz upotrebe veznika „i“, koji upućuje na kumulativni karakter kriterija, za razliku od upotrebe veznika „ili“, koji upućuje na alternativni karakter (vidjeti u tom smislu presude od 17. srpnja 1997., Ferriere Nord/Komisija, C‑219/95 P, Zb., EU:C:1997:375, t. 13. do 15. i od 24. svibnja 2012., MasterCard i dr., T‑111/08, Zb., EU:T:2012:260, t. 139.).

41

Osim toga, treba istaknuti da je kriterij broja zaposlenika odlučujući za određivanje radi li se o mikropoduzeću, malom ili srednjem poduzeću u smislu Preporuke 2003/361. Također, kao što to opravdano ističe ECHA u svojim pisanim očitovanjima, u skladu s uvodnom izjavom 4. Preporuke 2003/361, „kriterij [broja zaposlenika] svakako ostaje jedan od najvažnijih i treba se istaknuti kao glavni, ali uvođenje financijskog kriterija nužan je dodatak kako bi se ocijenio stvarni značaj poduzeća, njegova učinkovitost i položaj u odnosu na konkurenciju“. Osim toga, treba istaknuti da – ako su države članice, Europska investicijska banka (EIB) i Europski investicijski fond (EIF) kako bi proveli neke od svojih politika slobodni na temelju članka 2. Preporuke 2003/36 utvrđivati niže pragove, drugim riječima, ne držati se financijskog kriterija – kriterij broja zaposlenika treba uvijek zadržati.

42

Konačno, valja istaknuti da je u okviru tumačenja Preporuke Komisije 96/280/EZ od 3. travnja 1996. o definiciji malih i srednjih poduzeća (SL L 107, str. 4.), koju je zamijenila Preporuka 2003/361 i koja u biti sadržava sličan prikaz kriterija broja zaposlenika i financijskog kriterija, u sudskoj praksi utvrđeno da su ti kriteriji kumulativni (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija T‑50/00, Zb., EU:T:2004:220, t. 285. i 286.).

43

Stoga je tužiteljevo tumačenje prema kojem se poduzeće koje zapošljava više od 50 osoba, kao što je ono u ovom predmetu, može smatrati malim poduzećem u smislu Preporuke 2003/361 očito pogrešno.

44

S obzirom na sve navedeno, tužiteljev jedini tužbeni razlog valja odbiti i stoga valja odbiti tužbu u cijelosti kao očito potpuno pravno neosnovanu.

45

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite, sukladno zahtjevu ECHA‑e.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

rješava:

U Luxembourgu 16. rujna 2015.