PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(prvo vijeće)
26. ožujka 2015.
C. W.
protiv
Europskog parlamenta
„Javna služba — Dužnosnici — Tužba za poništenje — Članak 12.a Pravilnika o osoblju — Unutarnji pravilnik o savjetodavnom odboru nadležnom za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprječavanje na radnom mjestu — Članak 24. Pravilnika o osoblju — Zahtjev za pružanje pomoći — Očite pogreške u ocjeni — Izostanak — Uloga i ovlasti savjetodavnog odbora nadležnog za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprječavanje na radnom mjestu — Fakultativno pokretanje postupka od strane dužnosnika — Tužba za naknadu štete“
Predmet:
Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom C. W. traži, između ostalog, s jedne strane, poništenje odluke Europskog parlamenta od 8. travnja 2013. o odbijanju njezina zahtjeva za pomoć podnesenog zbog uznemiravanja za koje smatra da su ga nad njom izvršili njezini nadređeni i, s druge strane, da se Parlamentu naloži da joj isplati naknadu štete.
Odluka:
Tužba se odbija. Europski parlament snosi vlastite troškove i nalaže mu se snošenje polovice troškova C. W. C. W. snosi polovicu vlastitih troškova.
Sažetak
Tužbe dužnosnikâ – Prethodna žalba u upravnom postupku – Negativna odluka – Uzimanje u obzir u njoj navedenog obrazloženja
(čl. 90. i 91. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Područje primjene – Opseg – Granice
(čl. 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Postupanje čija je svrha ili učinak diskreditiranje dotične osobe ili pogoršanje njezinih uvjeta rada – Uvjet da se postupanje ponavlja – Uvjet da je postupanje namjerno – Opseg – Nepostojanje uvjeta da zlostavljač mora imati zlu namjeru
(čl. 12.a st. 3. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Odbijanje zahtjeva za sudjelovanje na jezičnom osposobljavanju – Isključenje
(čl. 12.a st. 3. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Reorganizacija poslova unutar odjela – Isključenje
(čl. 12.a st. 3. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Sarkastičan ton nadređenog u komunikaciji s dotičnom osobom – Isključenje – Uzimanje u obzir ponašanja dužnosnika
(čl. 12.a st. 3. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Provjeravanje informacija koje je tijekom sastanka radne skupine prikupio predstavnik odjela prije njihova prosljeđivanja odjelu – Isključenje
(čl. 12.a st. 3. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Nalog dužnosniku da se svojem voditelju odjela ispriča putem elektroničke pošte naslovljene cijelom odjelu – Isključenje
(čl. 12.a st. 3. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Ocjena profesionalnih sposobnosti dužnosnika od strane kolege koji je u pogledu njega dao negativne izjave – Isključenje
(čl. 12.a st. 3. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Opća ocjena više događaja
(čl. 11., čl. 12.a st. 3. i čl. 24. Pravilnika o osoblju)
Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Provedba u području uznemiravanja – Obveza dotične osobe da se prethodno obrati savjetodavnom odboru nadležnom za prijave zbog uznemiravanja prije nego što podnese prijavu zbog uznemiravanja – Nepostojanje
(čl. 12.a i 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Provedba u području uznemiravanja – Diskrecijska ovlast uprave – Odluka o odbijanju zahtjeva za pomoć bez upravne istrage – Uzimanje u obzir elemenata koje je predložio podnositelj zahtjeva i onih koji su bili poznati upravi – Dopuštenost
(čl. 12.a i 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike)
Uzimajući u obzir stalni razvoj predsudskog postupka, obrazloženje odluke o odbijanju žalbe također se mora uzeti u obzir prilikom ispitivanja zakonitosti prvotnog akta kojim se nanosi šteta jer se smatra da se to obrazloženje poklapa s obrazloženjem potonjeg akta.
(t. 33.)
Izvor:Službenički sud (drugo vijeće): presuda Mocová/Komisija, F‑41/11, EU:F:2012:82, t. 21.
Što se tiče mjera koje treba primijeniti u situaciji obuhvaćenoj člankom 24. Pravilnika o osoblju, institucija ne može primijeniti stegovne mjere protiv dužnosnika navedenih u prijavi zbog uznemirivanja, bez obzira radi li se o nadređenima pretpostavljene žrtve ili ne, ili odlučiti premjestiti ih osim ako se na temelju naloženih istražnih radnji sa sigurnošću utvrdi da postoji postupanje dotičnih dužnosnika koje šteti dobrom funkcioniranju službe ili dostojanstvu i ugledu drugog dužnosnika.
(t. 40.)
Izvori:Sud: presuda Katsoufros/Sud, 55/88, EU:C:1989:409, t. 16.
Prvostupanjski sud: presude Dimitriadis/Revizorski sud, T‑294/94, EU:T:1996:24, t. 39. i Schmit/Komisija, T‑144/03, EU:T:2005:158, t. 108.
Uznemiravanje je definirano kao „neprimjereno postupanje“ koje se, prvo, izražava ponašanjem, usmenim ili pisanim izjavama, postupcima i gestama koji su „trajni, ponavljaju se ili su sustavni“, što znači da uznemiravanje treba smatrati procesom koji se nužno odvija u nekom razdoblju i pretpostavlja postojanje ponovljenih ili neprekinutih postupanja koja su „namjerna“, za razliku od „slučajnih“. Drugo, da bi bili obuhvaćeni tom definicijom, ta ponašanja, usmene ili pisane izjave, postupci i geste moraju imati takav učinak da štete osobnosti, dostojanstvu ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe.
Tako nije nužno dokazati da su predmetna ponašanja, usmene ili pisane izjave, postupci i geste počinjeni s namjerom nanošenja štete osobnosti, dostojanstvu ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe. Drugim riječima, uznemiravanje može postojati iako nije dokazano da je uznemiravatelj namjeravao svojim postupanjem diskreditirati žrtvu ili namjerno pogoršati njezine uvjete rada. Dovoljno je da su ta postupanja, kad su počinjena namjerno, objektivno dovela do takvih posljedica.
(t. 41. i 42.)
Izvori:Službenički sud: presude Cantisani/Komisija, F‑71/10, EU:F:2012:71, t. 89. i CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 76. i 77. i navedena sudska praksa
Činjenica da je nadređeni podupro zahtjev jednog od svojih podređenih za sudjelovanje na jezičnom osposobljavanju te da je potom taj zahtjev odbila nadležna služba ne može predstavljati uznemiravanje.
Naime, na službi je za stručno osposobljavanje, koja provjerava spise kako bi, s obzirom na proračunske mogućnosti, odabrala osobe koje ispunjavaju uvjete institucije s obzirom na interes službe, da ispita zahtjeve za sudjelovanje na jezičnim programima osposobljavanja koji su djelomično ili u cijelosti organizirani za vrijeme radnog vremena, izvan radnog mjesta i koje financira institucija.
Iako se od voditelja službe razumno može očekivati da je općenito upoznat s pravilima koja se primjenjuju u tom području, od njega nije moguće očekivati da može odrediti ili predvidjeti hoće li zahtjev za stručno osposobljavanje jednog od njegovih podređenih ispunjavati uvjete prihvatljivosti.
(t. 51. i 52.)
Odluka voditelja odjela da jednom od podređenih oduzme neki posao može se objaviti na sastanku odjela a da to samo po sebi ne bi bilo postupanje koje se može kvalificirati kao uznemiravanje.
Isto tako, odluka nadređenog da dužnosniku privremeno oduzme neke stručne, pomoćne poslove kao takva ne može biti dokaz uznemiravanja te ju nikako nije moguće kvalificirati kao zlouporabu ovlasti.
(t. 64. i 105.)
Izvori:Službenički sud: presuda K/Parlament, F‑15/07, EU:F:2008:158, t. 38.
Slučajne izjave ili geste, iako se mogu činiti neprimjerenima, isključene su iz područja primjene članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju.
Tako nepristran i razuman promatrač na sastanku organiziranom između dužnosnika i njegova direktora koji je održan u prisutnosti njegova voditelja odjela može prepoznati zadnji pokušaj nadređenog da razriješi tešku situaciju kao što je to slučaj u kojem je dotični službenik poslao brojnu elektroničku poštu, posebno kad je potonja u većem dijelu poslana u vrijeme koje je uobičajeno namijenjeno obavljanju posla ili kada učestale razmirice ometaju funkcioniranje odjela.
Što se tiče tvrdnje navedenog dužnosnika da mu je direktor rekao da je voditelj odjela uvijek u pravu te da ga treba slušati, osim činjenice da je potrebno pribaviti dokaze koji bi omogućili utvrđivanje istinitosti, tona ili sadržaja te izjave, u svakom slučaju za djelovanje uprave nužno je da nadređeni može odlučivati o pitanjima kao što su ona u vezi s donošenjem zapisnika ili poželjnom komunikacijom između članova odjela, osobito u situacijama očite bujice neprikladnog ponašanja koja može prerasti u osobni sukob.
Usto, čak i u slučaju da je ton u određenoj elektroničkoj pošti koju je nadređeni poslao dotičnom službeniku poprilično strog, moguće ogorčene reakcije nadređenih mogu se, u svakom slučaju, pod određenim okolnostima opravdati s obzirom na ponašanje dužnosnika.
Nadalje, činjenica da je voditelj odjela poslao elektroničku poštu dužnosniku čiji se sadržaj potonjem mogao učiniti sarkastičnim ne prelazi granice nerazumne kritike, osobito ako je dotični dužnosnik pokazao agresivnost i sklonost prepirci u vezi sa sporom sa svojim nadređenim.
(t. 66., 72., 73., 94. i 97.)
Izvori:Sud: presuda Fonzi/Komisija, 27/64 i 30/64, EU:C:1965:73, str. 640.
Službenički sud: presude CW/Parlament, F‑48/13, EU:F:2014:186, t. 123. i CQ/Parlament, EU:F:2014:214, t. 95.
Odluka voditelja odjela da sazna sadržaj informacija koje je predstavnik odjela prikupio na sastanku radne skupine prije nego što je ta informacija proslijeđena cijelom odjelu ne predstavlja uznemiravanje. Naime, takva odluka jedna je od ovlasti voditelja odjela i u potpunosti je razumljiva uzimajući u obzir rizik da bi širenje pogrešnih informacija moglo ometati pravilno djelovanje odjela, pri čemu je taj rizik još veći u slučaju novoimenovane osobe kojoj u tome nedostaje iskustva.
(t. 77.)
Izvori:Službenički sud: presuda CQ/Parlament, EU:F:2014:214, t. 102. do 104.
Što se tiče činjenica u prijavi zbog uznemiravanja, kad je dotična osoba tijekom sastanka odjela neopravdano javno dovela u pitanje autoritet i kredibilitet svojeg neposredno nadređenog, odnosno voditelja odjela, i kad je u elektroničkoj pošti, naslovljenoj voditelju odjela i proslijeđenoj u kopiji svim članovima odjela, navela nove optužbe voditelju odjela, ne može se smatrati da nalog direktora službeniku da se ispriča istoj javnost prelazi granice njegove diskrecijske ovlasti u upravljanju njegovim službama. Posebno uzimajući u obzir to neutemeljeno dovođenje u pitanje voditelja odjela u krugu odjela i pred njegovim nadređenima, odnosno direktorom, potonji može, na sličan način, zatražiti da dotična osoba isprike koje je uputila voditelju odjela također naslovi članovima odjela.
Uzimajući u obzir također činjenicu da direktor, predlažući tekst za ispriku u elektroničkom obliku, dotičnoj osobi prepušta formulaciju svojih isprika, nepristran i razuman promatrač koji je normalno osjetljiv i koji se našao u istim okolnostima takvo postupanje direktora može smatrati pretjeranim i podložnim kritici i u tome vidjeti postupanje koje ne potpada pod pojam uznemiravanja nego je više pokušaj da se dosegne normalizacija ponašanja člana osoblja čije je postupanje moglo ugroziti pravilno funkcioniranje službe.
(t. 91. i 93.)
Izvori:Službenički sud: presuda Nanopoulos/Komisija, F‑30/08, EU:F:2010:43, t. 247.
Činjenicu da je kolega koji je u prošlosti negativno opisao postupanje dotičnog dužnosnika član povjerenstva za ocjenjivanje jezičnih sposobnosti dotičnog dužnosnika ne može se smatrati uznemiravanjem u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju.
(t. 114.)
Nakon odvojenog ispitivanja istaknutih događaja i zaključka da ih se ne može smatrati uznemiravanjem u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju, te događaje valja ponovno ispitati kao cjelinu.
U okolnostima ovog slučaja, istaknuti događaji, ako se uzmu kao cjelina, svakako otkrivaju konfliktni odnos u složenom upravnom kontekstu, ali nisu znakovi djela koja bi uključivala zlouporabu ili namjerno postupanje; dokumentirane izjave i postupanja upućuju najviše na nespretnost nadređenih pri rješavanju konfliktne situacije, a ne na to da bi njihovo postupanje uključivalo namjeru i zlouporabu prema tužitelju.
Posebno ako dužnosnik, navodno žrtva, postupa tvrdoglavo, nepopustljivo, a ponekad i gotovo buntovno, dotična osoba ne može tvrditi da ne razumije razloge odluke koju su donijeli njegovi nadređeni. U tom pogledu, opseg pojmova uznemiravanja i obveze pomoći iz članaka 12.a i 24. Pravilnika o osoblju nije moguće tumačiti tako široko da bi uključivao mogućnost da navodna žrtva sustavno dovodi u pitanje autoritet svakog nadređenog i da čak smatra da za nju ne vrijede obveze izričito navedene u Pravilniku o osoblju, na primjer te koje se odnose na sustav dopusta ili obvezu lojalne suradnje sa svojim nadređenima.
Također valja podsjetiti da obveza lojalnog postupanja iz članka 11. Pravilnika o osoblju, kao uostalom i obveza svakog dužnosnika da se, na temelju članka 12. Pravilnika o osoblju, suzdržava od svake radnje i svakog ponašanja koji bi mogli naštetiti ugledu funkcije koju obavlja podrazumijevaju obvezu svakog podređenog da se suzdržava od neutemeljenog dovođenja u pitanje autoriteta svojih nadređenih i, u svakom slučaju, obvezu da prilikom slanja elektroničke pošte, u vezi s navedenim dovođenjem u pitanje autoriteta, pokaže umjerenost i oprez kao i prilikom odabira osoba na koje će nasloviti navedenu elektroničku poštu.
U situaciji u kojoj dužnosnik, navodna žrtva, ni na koji način nije bila lišena obavljanja glavnih poslova, ukidanje određenih povezanih poslova, iako ih je dotična osoba rado obavljala, objektivno nema takav učinak da, u širem kontekstu događaja koji upućuju na neprimjereno ponašanje dužnosnika prema nadređenima, nanosi štetu njegovoj osobnosti, dostojanstvu ili njegovom fizičkom ili psihičkom integritetu.
(t. 117., 118., 122. i 123.)
Izvori:Prvostupanjski sud: presuda Lo Giudice/Komisija, T‑154/05, EU:T:2007:322, t. 104. i 105.
Službenički sud: presude Tzirani/Komisija, F‑46/11, EU:F:2013:115, t. 97. i CQ/Parlament, EU:F:2014:214, t. 128.
Za razliku od teksta i svrhe članka 12.a Pravilnika o osoblju, članak 24. tog pravilnika ne odnosi se posebno na sprečavanje ili borbu protiv uznemiravanja, ali općenitije omogućava svakoj osobi na koju se primjenjuje da od tijela za imenovanje zatraži poduzimanje svake mjere koja pomaže dužnosniku , posebno u postupcima protiv počinitelja prijetnji, uvreda, klevete i širenja klevete te svih vrsta napada usmjerenih na osobu ili imovinu dužnosnika zbog njegova položaja ili poslova.
Tako se za podnošenje zahtjeva za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju ne zahtijeva, iako se radi o zahtjevu za pomoć u vezi s uznemirivanjem, da se dotična osoba prethodno mora obratiti savjetodavnom odboru nadležnom za prijave zbog uznemiravanja neke institucije, koji je osnovan na temelju članka 12.a Pravilnika o osoblju, prije nego što se obrati tijelu za imenovanje koje je jedino nadležno za rješavanje zahtjeva za pomoć.
(t. 137. i 138.)
Izvori:Službenički sud: presuda Faita/CESE, F‑92/11, EU:F:2013:130, t. 91.
Nasuprot zahtjevu za pomoć podnesenom na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, načelno je na instituciji da poduzme mjere koje su prikladne, osobito da provede istragu, kako bi utvrdila činjenice koje su dovele do pritužbe zajedno s osobom koja ju je podnijela.
Međutim, što se tiče zakonitosti odluke kojom se odbija zahtjev za pomoć a da pritom nije bila otvorena upravna istraga, sud Unije mora ispitati osnovanost te odluke s obzirom na dokaze koje je dotični dužnosnik u svojem zahtjevu za pomoć predočio upravi tijekom njezina odlučivanja.
Tako pri rješavanju zahtjeva za pomoć tijelo za imenovanje ima pravo uzeti u obzir informacije kojima već raspolaže i na koje se podnositelj zahtjeva za pomoć u njemu neposredno i/ili posredno poziva.
Usto, kad provođenje nove istrage podrazumijeva ispitivanje istih protagonista koji su već saslušani u okviru druge istrage o činjenicama od kojih su neke jednake i za koje nije nužno da će pružiti dodatno pojašnjenje u vezi s dovoljno iscrpnima dokazima koje je podnositelj prigovora već podnio tijelu za imenovanje, institucija time ne čini očitu pogrešku u ocjeni prilikom izbora mjera i sredstava za primjenu članka 24. Pravilnika o osoblju, za što ima široku diskrecijsku ovlast i, posljedično, ne krši tu odredbu ako odbija provesti novu, opsežnu istragu. Naime, tijelo za imenovanje može valjano smatrati da ima dovoljno saznanja o činjenicama temeljem kojih može odbiti kao neutemeljen zahtjev za pomoć a da pritom savjetodavnom odboru nadležnom za prijave zbog uznemiravanja ili kojem god drugom tijelu nema potrebu naložiti provođenje dodatnih istraga.
S obzirom na navedeno, tijelo za imenovanje, time što je odbilo žalbu protiv odluke o odbijanju pomoći zbog navodne preuranjenosti jer je tužitelj navodno bio obvezan prethodno obratiti se savjetodavnom odboru nadležnom za prijave zbog uznemiravanja, temelji svoju odluku na pogrešnom obrazloženju koje dužnosnike može dovesti u zabludu u pogledu nadležnosti i odgovornosti savjetodavnog odbora nadležnog za prijave zbog uznemiravanja i tijela za imenovanje u području uznemiravanja, s time da je potonji jedini nadležan za rješavanje zahtjeva za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju.
(t. 142., 143., 145., 147., 150. i 154.)
Izvori:Službenički sud: presuda Faita/EGSO, EU:F:2013:130, t. 98.